U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo
intervju sa Antom Markovićem, najuspješnijim premijerom nekadašnje SFRJ.
Intervju je objavljen u magazinu Dani u novembru 2003. godine, a autorica je Vildana Selimbegović.
Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.
Nakon 12 godina šutnje, posljednji premijer SFRJ progovorio je u
Haagu: pred Sudskim vijećem Tribunala Ante Marković (1924.) podastro je
autentično svjedočenje o raspadu zemlje koju je, u tom trenutku, vodio
putem reformi i za koju se vjerovalo da može najprije i najbolje
savladati tranzicijsku zadaću.
Nekadašnji dugogodišnji direktor zagrebačkog “Rade Končara”
inžinjerski je precizno iznosio detalje danas već famoznih dogovora o
podjeli BiH iz Karađorđeva, svjedočeći u procesu protiv Slobodana
Miloševića i o najcrnjim detaljima zločinačkog scenarija seciranja BiH.
Ne dvojeći pritom ni o ulozi Franje Tuđmana u apetitima spram zemlje u
kojoj je rođen, Marković je zapravo iznova podsjetio i Tribunal i
susjede nam o nespornoj istini da – barem kada je o Bosni i Hercegovini
riječ – ni u Beogradu ni u Zagrebu na vlasti nisu sjedili nimalo nevini.
Čekajući zeleno svjetlo
U Sarajevo Markovića nisu doveli putevi savjesti, već mogucnost
posredovanja u gradnji hidroelektrana: u intenziviranim razgovorima sa
predstavnicima Vijeća ministara te odvojenim susretom sa generalnim
direktorom federalne Elektroprivrede Enverom Kresom, inžinjer Marković
je zapravo čekao zeleno svjetlo za posredovanje u projektu izgradnje
hidroelektrana, što je investicija koja bi na duži period omogućila
angažiranje i stranih investicija i domaće radne snage, ali i stvorila
pretpostavke za nove izvoze električne energije.
Sve skupa činilo se posve dovoljnim razlogom za enorman interes
novinara, koji su na petom spratu sarajevskog Holiday Inna strpljivo
čekali obećanih pet minuta.
I onda tajac: Ante Marković je i u doba svog mandata bio u, kako se
to ljepše kaže, poznim godinama, no proteklih 12 je na njemu ostavilo
vidne tragove. Istina, to nije umanjilo njegovu komunikativnost, ali
njegov vječni osmijeh ne zrači više onim intenzitetom, a u svom je
prepoznatljivom elementu tek onog trenutka kada se u razgovor neminovno
uvuče ona faza ekonomskih reformi koje je ‘90-ih počeo provoditi. Vrlo,
vrlo uspješno, naglasit će Marković u više navrata, nastojeći da – kad
je već u Sarajevu – odgovori i na ona više od deceniju neodgovorena
pitanja.
Valjda su i zato organizatori njegova boravka (ulogu press-atašea
preuzeo je nekadašnji Markovićev sudrug iz Saveza reformskih snaga za
BiH, Josip Pejaković) vodili računa i o vremenu televizijskih vijesti i o
interesima štampe, ostavljajući Danima i Slobodnoj Bosni pola sata za
“posebne želje”.
Pomoć nepoznatog donatora
Ante Marković je – za one koji ne pamte bivšu nam zajedničku državu –
imao uistinu impozantnu karijeru: skoro 35 godina direktorovao je
zagrebačkim “Radom Končarem”, bio je predsjednik hrvatske vlade četiri
godine (1982.-1986.), potom predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske dvije
godine, da bi od 1989. preuzeo premijersko mjesto u tadašnjem Saveznom
izvršnom vijeću: ostavku je podnio 1991. godine, kada je i napustio
Beograd da bi se ponovno okušao u biznisu.
U prošlonedjeljnom intervjuu zagrebačkom tjedniku Globus Marković je
priznao da prve godine u nezavisnoj Hrvatskoj nije mogao ostvariti ni
penziju, te je zato otišao u Graz i tamo otvorio firmu.
“Nije mi baš išlo”, ispričao je Marković zagrebačkom kolegi, “a onda
me u uredu posjetio jedan čovjek i rekao mi: ‘Zahvaljujući Vama, ja sam
zaradio velike novce. Budući da znam kako Vi nemate ništa, želim Vam
dati manji dio onog što sam zaradio.'”
Nepoznatog donatora više nikad nije sreo, posao je krenuo, a on i
danas zdušno brani principe reformi koje je svojevremeno započeo. O
svojoj privatizaciji, koja je u BiH još uvijek česta tema rasprava,
okupljenim je novinarima kategorično rekao:
“Taj koncept je potpuno ispravan. Jedini koji su po tom konceptu
izvršili privatizaciju jesu Slovenci. Svi drugi su negirali dušu tog
koncepta, a duša je bila da smo mi imali tržište, pa makar i
kvazitržište, da smo imali samoupravljanje kao kvazivlasništvo i da
uglavnom nismo imali državu kao vlasnika. Sve korekcije koje su
napravljene u privatizaciji, krenule su od pretvorbe u državno
vlasništvo, čime je negirano da su isključivi vlasnici radnici. Država
je ta koja stvara pretpostavke, atmosferu za privatizaciju.”
Da, proteklih je godina, naglasio je Marković, sudjelovao u nekim
mogucim projektima pomoći BiH, ali to se nije moglo ostvariti u prvom
redu zbog ljudskog faktora. Možda, ukoliko i ovaj projekat propadne,
ipak odluči da napiše svoje memoare. BBC-jevu ponudu da učestvuje u
dokumentarnom serijalu Raspad Jugoslavije svojedobno je odbio, mada je
brojnoj ekipi koja ga je posjetila obećao pomoć, i to je, kaže, i
realizirao nakon gledanja snimljenog materijala. “Rekli su mi tada:
snimati film o raspadu Jugoslavije bez Vas, isto je što i praviti
Hamleta bez princa? Nisam htio, no možda ću, kada budem imao dovoljno
vremena, zaista sjesti da pišem? ”
Gospodine Markoviću, kako se osjećate u Bosni i Hercegovini?
Tek sam došao u Bosnu. Nisam jako dugo bio ovdje, ali moram priznati
da sam iznenađen ovolikim interesom za mene. Ja sam, zapravo, u Sarajevo
došao po jednoj čisto privrednoj mogućnosti koja se javila. Jedna grupa
ljudi koja radi na nekim projektima u BiH, a koji bi mogli učiniti da
se izgrade određeni objekti, da se zaposle ljudi i da se potom iskoristi
izvoz, obratila se meni, nakon što su došli u određenu fazu toga posla,
i zamolili me da se angažiram. Radi se o projektima izgradnje
hidroelektričnih centrala koje bi bile u funkciji izvoza električne
energije. Bio sam, naravno, zadovoljan što su meni došli s tim
prijedlogom. Sve me to u nekom smislu vratilo u one dane, čak se može
reći – romantike, kad smo sa oduševljenjem gradili na našoj vlastitoj
zemlji, a poslije takve objekte gradili po cijelom svijetu. Ja sam,
znate, sudjelovao u gradnji brojnih takvih objekata, imao priliku da
učestvujem u izgradnji hidroelektrana na Neretvi – ugovarao ih iz “Rade
Končara” i potpisivao ugovore sa mojim studentskim drugom i prijateljem
Ibrom Imamovićem (Imamović je umro, a bio je jedan od prvih direktora HE
“Neretva”; op.aut.). Mislim da je taj projekat bio izvanredno
realiziran. Naravno, danas sam spreman, ako se slože sve
pretpostavke, da se uključim u ovaj projekat, i zato sam tu.
O kolikim je investicijama riječ?
Investicije se kreću od 700 miliona do milijarde eura. Izgradnja
hidroelektrana traje, u principu, oko četiri godine, a ovdje već postoje
idejni projekti. Treba raditi glavne projekte, istražne radnje su
izvršene, slijede još izvedbeni projekti i licitacije. Naravno, treba
obezbijediti cijelu konstrukciju finansiranja. Razgovori zbog kojih sam u
Sarajevu tiču se objekata Ustikolina, Vranduk, Konjic, Vrpolje i
Glavatičevo, a interes su već pokazale italijanske i engleske firme, ima
i još nekih, međutim valja tražiti one koji su najpovoljniji za BiH.
Gospodine Markoviću, 12 godina ste šutjeli: imate li osjećaj da ste se ogriješili o državu u kojoj ste rođeni?
Ne. Ne samo da nemam osjećaj nego se zbilja nisam ogriješio. Ako
govorimo o mojoj šutnji, ja sam sebi, kada sam otišao iz Beograda,
rekao: Doživio si veliki neuspjeh, zatvorio si jednu knjigu i sada
probaj da otvoriš drugu. I pokušao sam da se vratim u biznis. Znate, ja
sam svojevremeno natjeran da idem u politiku. Kada je došlo vrijeme da
dam svoj doprinos onome što smatram da je ispravno napravljeno – a kada
to kažem, mislim na formiranje Suda u Haagu – ja sam dao svoj doprinos.
Mislim da mogu dati jedno od krunskih svjedočenja, odnosno ja sam ga već
dao, ali to još nije završeno. Još ću svjedočiti. Zapravo, o tome i ne
mogu govoriti jer je suđenje u toku. Međutim, kada se to već dogodilo, i
kada sam izašao u javnost, bio sam svjestan da ja ne mogu ostati na
tome, da ima još pitanja koja traže da se u komunikaciji s javnošću na
njih odgovori. Da nije došlo do suđenja, vjerovatno nikada ne bih ni
govorio.
Evo zašto Vas pitam: tolike ste godine šutjeli, a znali
ste za planove Miloševića i Tuđmana. Najvišu cijenu je platila Bosna i
Hercegovina.
O tim sam planovima, za koje sam saznao, izvijestio tadašnjeg
predsjednika BiH Aliju Izetbegovića. Sve ovo drugo spadalo je u jedno
područje u kojem ja, zapravo, nisam ništa mogao.
Maloprije sam vam rekao: nisu me htjeli, čak si nisu dozvolili ni da
me slušaju kada sam još mogao predstavljati neku državu. Ko me je mogao
slušati? Kome sam ja to uopće mogao poručiti? Kome sam ja to mogao reći?
Niko nije bio spreman da sluša!
Kako ste doživljavali Aliju Izetbegovića?
Sa Alijom Izetbegovićem sam dosta surađivao, posebno u posljednje
vrijeme, kada sam, od svih republika, tih nekoliko mjeseci prije odlaska
iz Beograda posježivao jedino Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Mi smo
tada mnogo razgovarali. Iz tog vremena, a ja ne mogu govoriti ništa o
kasnijim događanjima, ne bih mogao o Izetbegović u dati lošu ocjenu.
Jedino bih mogao reći da je on, za uvjete u kojima se sve to odvijalo,
bio nedovoljno spreman, da ne kažem da je bio naivan. On je, ustvari,
trebao vremena. čovjek koji je proživio takav život kakav je on imao,
došao je na bojno polje u kome se trebalo snaći. No, o njemu ne bih
mogao kazati ništa što bi moglo dovesti u pitanje njegovu karizmu u tom
vremenu kada sam ja s njim surađivao.
Mnogo ste kontaktirali sa Alijom Izetbegovićem: da li ste mu rekli da će BiH biti napadnuta?
Jesam, kako ne. I ne samo to. Rekao sam mu puno više od toga…
Da li ste mu rekli da ga to čeka i od Tuđmana?
Ne samo njemu. Kada je Vance došao u Jugoslaviju – naravno, došao je
kod mene. Tada se ratovalo u Hrvatskoj, a u BiH nije bilo ni pomena o
ratu. Između ostalog, Vance je mene tada pitao gdje da instalira svoje
središte. Rekao je da ima dvije solucije: jedna je Beograd, a druga
Zagreb, i počeo mi je objašnjavati prednosti jedne i druge. Ja sam mu
rekao: “Ne dolazi u obzir ni jedna ni druga, smjestite vi to sjedište u
Sarajevo.” Zaista je poslije tako i urađeno. Ali, pitao me je zašto.
Rekao sam: “Sve ovo što se događa u Hrvatskoj jeste sitnica u odnosu na
ono što će se desiti u Bosni i Hercegovini.” I rekao sam mu da
angažiraju 100 hiljada ljudi i stave ih na granice BiH. Rekao sam mu:
“Jedino tako možete zaustaviti ono što se sprema BiH.” On je to primio
kao moj prijedlog, moju sugestiju, ili, ako hoćete, traženje. No, tada
se velika bitka u UN-u vodila hoće li u Hrvatsku doći tri i po hiljade
ili pet hiljada ljudi.
Da li ste osim sa Izetbegovićem kontaktirali sa još nekim iz BiH, recimo, Matom Bobanom, Radovanom Karadžićem, Fikretom Abdićem?
Ne, nisam imao razloga. Ja sam bio predsjednik Vlade i kontaktirao
sam sa predsjednikom države. Bobana i Karadžića nikada nisam ni sreo, a
Abdića sam sreo mnogo prije, još kao privrednika, ali u to vrijeme nismo
kontaktirali.
Kako ste birali čelnike Vašeg Saveza reformskih snaga u BiH?
Pravo je pitanje zašto sam uopće išao na formiranje stranke i
televizije. Pazite, bilo je raznih signala o onome što slijedi: u to
vrijeme Vlada Jugoslavije je imala jako mala ovlaštenja, daleko najmanje
prava, po tadašnjem ustavu, da funkcionira onako kako to rade vlade u
svijetu. Osim BiH i Makedonije, niko nije htio prenositi čak ni ono što
sam ja oficijelno iznosio pred Skupštinom Jugoslavije. Već tada je
zapravo bilo jasno šta se dogaša. Moja savjest mi nije dala da ne
pokušam sve što mogu da napravim da ne dođe do rata, do prolijevanja
krvi.
U to vrijeme u BiH je ubjedljivo bilo najviše Vaših
pristalica. Kada se Jugoslavija raspala, da li ste se razočarali u svoje
suradnike iz Saveza reformskih snaga: Dragan Kalinić se legitimirao kao
bliski Karadžićev suradnik, Nenad Kecmanović se pridružio Miloševiću,
Emir Kusturica se čak u ratu uključio u Miloševićevu propagandnu
mašineriju?
Vi ste sami rekli ko su ti ljudi. Ali nije riječ samo o njima. Ima
dosta ljudi koji su me razočarali i prevarili. Oni su se pokazali kao
lažni partneri u tom poslu koji smo tada trebali obaviti. No, moram
reći: ja jesam bio inicijator stvaranja stranke, međutim nisam nigdje
birao ljude. Formirani su inicijativni odbori, i oni su birali ljude.
A koncept “Yutela”? Kako njega komentirate?
Naprosto sam bio primoran, jednostavno nisam imao izbora jer sam bio
odrezan. U Srbiji i Hrvatskoj mediji nisu prenosili čak ni moja
izlaganja u Saveznoj skupštini. Ja sam iz očaja,
pokušavajući spasiti što se spasiti da, povukao skoro donkihotovske
poteze: formirao sam i Yutel i stranku. Više nisam imao mogućnosti da se
drugačije borim protiv rata i raspada Jugoslavije.
Gospodine Markoviću, da li ste se ikad pokajali što ste
bili predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i tako davalilegitimitet
snagama koje je praktično kontrolirao Milošević?
Nisam se pokajao. Bila je to šansa da se nešto napravi i, kada
pogledate rezultate iz prve godine reformi, jasno je da takve rezultate
niko nije postigao: mi smo tada imali zbilja konvertibilnu valutu, imali
devizne rezerve, pozitivnu bilancu, inflacija se spustila u prvoj
polovini 1990. ispod nule, sveli smo dug sa 21,5 milijardi na 12,2
milijarde dolara. To su sve uspjesi koje – bez obzira na sva kasnija
događanja – niko ne može negirati. To su sve usjesi programa koji su
davali šansu Jugoslaviji, i svi su postignuti, iako je Milošević od
prvog dana sabotirao reforme.
Kako ste se osjećali tokom svjedočenja Miloševiću? Da li
ima tu nečeg ličnog, ima li pomalo ljubomore na njega, jer ipak Vam je
upravo on uzeo sve što ste pravili?
Zašto bih bio ljubomoran? Što on sjedi na optuženičkoj klupi?
U intervjuu Globusu ispričali ste jednu epizodu koja se
tiče BiH: naime, tadašnji ministar MUP-a RBiH Alija Delimustafić Vam je
donio snimku razgovora Karadžića i Miloševića u kome se govorilo o planu
RAM, odnosno namjerama JNA da podrži Radovana Karadžića i počne podjelu
BiH. Delimustafić je, po Vašem kazivanju, izbrisao snimku tog
razgovora, no Vi ste ga prepričali na sjednici Vlade i došlo je do
različitih optužbi. Ostalo je nejasno jeste li posumnjali u autentičnost
toga snimka?
Ne, niti jedan trenutak nisam posumnjao. Materijal je bio vrlo
autentičan. Bio je vrlo konkretan i vrlo jasan. To je bio razgovor
dvojice ljudi, a glas i jednog i drugog poznajem. Tu ne mogu
pogriješiti.
Ipak ste Globusu izjavili da se ponosite činjenicom da ste odbili pomoći u nabavci oružja za branitelje Bosne i Hercegovine.
Apsolutno. Ja sam uvijek bio protiv upotrebe oružja. Dobio sam poziv
za jedan veliki komercijalni posao na kojem bih ja puno zaradio. Nisam
htio takvu zaradu. Meni ona nije trebala. Radio sam druge poslove od
kojih sam živio. To je bio veliki posao i nikad ga ne bih prihvatio ni
za koga. Bez obzira na poziciju BiH, nikad se ne bih angažirao na
kupovini oružja. Nikad ne bih zarađivao na krvi drugih ljudi.
Gospodine Markoviću, ali Bosni je tada trebalo oružje za odbranu ljudi.
Bez obzira na to, ja se nikad ne bih angažirao. Iz Beograda sam
otišao zato što nisam htio ići u rat. Odbio sam budžet koji je bio
ratni. To je moj vrlo konkretan, korektan i principijelan stav. Niko me
ne bi mogao osloboditi toga da sam zaradio novac a umočio ruke u krv.
Možete li biti precizni: da li je na BiH izvršena agresija?
Da, sigurno.
Čini li se Vama da je u ono vrijeme, u bivšoj Jugoslaviji, postojalo išta što je moglo spriječiti krvoproliće?
Bilo je i moglo se spriječiti krvoproliće, ali nije bilo spremnosti.
No, to je opet vezano za suđenje, tako da vam o tome ne mogu govoriti.
Carla del Ponte je potvrdila da je smrt predsjednika
Tuđmana preduhitrila optužnicu protiv njega. Smatrate li da je imala
dovoljno elemenata za optužnicu?
Na sudu sam izjavio sve što je trebalo. O tome ne mogu davati izjave,
samo znam da je suđ|enje u Haagu zaista pravi potez: radi se, dakle, o
suđenju svima onima koji su prouzrokovali zločine u zemlji koja je – u
vrijeme kada su ih počeli činiti – bila, ustvari, prosperitetna zemlja,
daleko ispred svih drugih socijalističkih zemalja. Kako je sad – to,
nažalost, vi sami najbolje osjećate.