Yevheniia Drozdova je ukrajinska novinarka, urednica “data priča” u magazinu Texty.org.ua. Povodom treće godišnjice rata u Ukrajini, Drozdova u razgovoru za BUKA magazin komentariše medijsku sliku sukoba, politička i društvena zbivanja, perspektive i održivost očekivanog mira.
“Kad bismo pokrili svaki napad, ne bi bilo dovoljno naslovnih stranica da sve stane. U isto vrijeme, Ukrajina nisu samo ruševine. Ne želim da Ukrajina bude prikazana samo kao zemlja koju svaki dan uništavaju stotine projektila. Mi smo više od ovog rata, mi smo življi od smrti koju nam je donijela Rusija” – kaže Drozdova u razgovoru za BUKA magazin.
Prošle su tri godine od početka agresije na Ukrajinu. Kakva je situacija danas?
Kao i prije tri godine, naša posvećenost odbrani naše nezavisnosti i teritorijalnog integriteta ostaje nepromijenjena, kao i naša odlučnost da stavimo tačku na vjekovnu rusku dominaciju i ugnjetavanje našeg naroda. Važno je da smo tokom ove tri godine čvrsto stajali u borbi protiv jakog neprijatelja, i sada smo u jačoj poziciji nego što smo bili početkom 2022. Istovremeno vidimo da je Rusija sada slabija i da Ukrajina može pobijediti ako dobije dovoljno podrške od saveznika. Ipak, nedavne izjave predsjednika Trumpa izazivaju zabrinutost kod većine Ukrajinaca. Dok Ukrajinci više od bilo koga drugog žele da se ovaj rat završi, razumiju da će Rusija bez efektivnih sigurnosnih garancija iskoristiti svaku pauzu da obnovi i ojača svoju vojnu moć i vrati se novim ratom za nekoliko godina. Ukrajina zna šta će se desiti čim položi oružje. Vidjeli smo šta Rusija radi na okupiranim teritorijama: krade djecu, muči, siluje, ubija, uništava kulturu, pljačka muzeje i spaljuje knjige. Ako Ukrajina prestane da se bori, ako ne uspije da privede agresora pravdi, milioni Ukrajinaca će se suočiti sa genocidom i smrću, dok će mnogi drugi biti primorani u progonstvo kao izbjeglice, bez nade da će se ikada vratiti kući.
Kako tumačite različite ucjene međunarodnih partnera kada je riječ o okončanju agresije?
Vjerovatno bih lagala ako bih rekla da izjave gospodina Trumpa o okončanju rata nisu imale odjek kod mnogih Ukrajinaca. Umorni smo i želimo miran život. Tri godine je dugo, a jedanaest godina – trajanje ruske agresije od okupacije Krima 2014. godine – još duže. Zato su mnogi Ukrajinci čekali i nadali se da će međunarodni partneri konačno preduzeti odlučnije korake za okončanje rata. Istovremeno, očekivali smo da će „mir kroz snagu“ značiti primjenu sile na Rusiju, kao zemlju koja je započela ovu agresiju. Bilo bi krajnje nepravedno da se Ukrajina silom pritisne na kapitulaciju. Za sada još uvijek ne znamo plan predsjednika Trumpa, tako da ne želim donositi preuranjene zaključke, ali postoje neki zabrinjavajući znaci njegovog prijateljskog stava prema Rusiji.
Drugo pitanje koje nas brine je sporazum o mineralima koji Sjedinjene Države predlažu Ukrajini da potpiše. Sama Ukrajina je prvobitno predložila ovu opciju SAD-u. No, ne mogu kriti podršku za Zelenskog kada insistira na transparentnom dogovoru i stvarnim sigurnosnim garancijama. Prvo, već smo iskusili sporazume zasnovane na praznim obećanjima. Devedesetih godina, Ukrajina se odrekla svog nuklearnog arsenala i strateške avijacije u zamjenu za besmisleno obećanje koje nije nametalo nikakve obaveze potpisnicima, pozivajući se na Budimpeštanski memorandum. Drugo, naučili smo da se čuvamo ruskih trikova. Još 2001. godine, opskurna slovačka kompanija ušla je na ukrajinsko energetsko tržište i dobila ponudu za privatizaciju nekoliko ukrajinskih regionalnih energetskih kompanija. Kasnije se ispostavilo da su pravi vlasnici ovih energetskih sredstava Rusi, koji su ih stekli preko lažne kompanije. Za nas je ključno da osiguramo da se ništa slično ne ponovi. Zato podržavamo zajedničke investicione projekte sa SAD ili drugim partnerskim zemljama, ali uz stvarne garancije sigurnosti i uvažavanje drugih vitalnih interesa su za nas presudni.
Koje su glavne prepreke za istraživanje i analizu ratnih događaja uočene u prethodne tri godine?
Ja sam data novinar i radim s podacima, tako da je meni i mojoj redakciji jedan od najvećih izazova bio ograničenje pristupa velikoj količini podataka koji su bili javno dostupni prije 2022. Neki skupovi podataka zaista predstavljaju potencijalne rizike i moraju ostati povjerljivi zbog vojnih prijetnji, ali značajan dio je zatvoren početkom 2022. godine, jednostavno zato što je u to vrijeme sve bilo maksimalno ograničeno. Proces ponovnog otvaranja ovih skupova podataka je bio veoma spor. Znam da su uz podršku USAID-a učinjeni napori da se pripreme i otvore nacionalni i regionalni skupovi podataka u Ukrajini, ali je taj posao zaustavljen zbog obustave finansiranja USAID-a. Nije jasno kada bi se ovaj posao mogao nastaviti bez podrške donatora. Što se tiče kolega novinara koji rade na prvim linijama fronta, istina je da su ukrajinske vlasti ograničile pristup novinarima na front. Neću suditi da li je ovo ispravno ili pogrešno. Ono što se danas dešava na ukrajinskom frontu je bez presedana – ovo je najveći rat od Drugog svjetskog rata, a ukrajinska vojska ne može da garantuje bezbjednost stranih i ukrajinskih novinara ili filmskih ekipa. Međutim, ova ograničenja otežavaju stranim agencijama i novinarima izvještavanje o Ukrajini.
Kako se promijenila medijska slika agresije u tom periodu?
Svrstala bih te promjene u tri perioda. Prvi je bio na početku invazije kada je bilo opširno izvještavano o tome šta se dešavalo, jer je ruska agresija bila nešto šokantno i nenormalno. Druga faza je uslijedila nakon što je Ukrajina oslobodila teritorije na sjeveru, dijelove Harkovske oblasti i Herson. Tada je svijet saznao za neljudske zločine koje su počinili Rusi – mučilišta u podrumima, hiljade mučenih, silovanih i ubijenih Ukrajinaca. Nakon toga pažnja je počela da blijedi, jer je rat postao rutina. Šokantne vijesti više ne šokiraju. Strani mediji ne mogu svaki dan na svoje naslovne stranice stavljati priče o još jednoj ruskoj raketi koja je uništila stambenu zgradu, ranila i ubila desetine ljudi. Kao novinarka, razumijem ovo. Drugim riječima, sve je manje izvještaja o ruskim zvjerstvima i zločinima u vijestima, iako se sami zločini nisu smanjili. Svake noći Rusija lansira stotine Shaheda na Ukrajinu, dok razorne vođene bombe (KAB) pogađaju područja fronta, ubijajući ljude i uništavajući domove. Kad bismo pokrili svaki napad, ne bi bilo dovoljno naslovnih stranica da ih sve stane. U isto vrijeme, Ukrajina nisu samo ruševine. Ne želim da Ukrajina bude prikazana samo kao zemlja koju svaki dan uništavaju stotine projektila. Mi smo više od ovog rata, mi smo življi od smrti koju nam je donijela Rusija.
Koje su ključne teme današnjeg ukrajinskog društva, osim ratnih dešavanja?
Reforme, kultura, istrage protiv korupcije i istrage protiv proruskih ličnosti koje rade na potkopavanju ukrajinske državnosti—sve su to ključne oblasti fokusa. Ukrajinski mediji takođe posvećuju značajnu pažnju proučavanju informativnih kampanja, razotkrivanju akcija i narativa, te razotkrivanju ruske propagande. Toga zaista ima u ogromnoj količini, jer Rusija ulaže ogromne sume da bi manipulisala i obmanjivala ljude. Ipak, rekla bih da je ukupan nivo medijske pismenosti u Ukrajini sasvim pristojan.
Kakav je život običnog čoveka u Ukrajini? Je li to tema koja danas zanima međunarodnu javnost?
Mislim da je prilično slično vašem uobičajenom danu. Pijemo kafu na putu do posla, radimo, šetamo sa djecom, šetamo pse, idemo u bioskop i pozorište, srećemo prijatelje u kafićima i knjižarama. Ali stalno brinemo o našim najmilijima i prijateljima, šaljemo “Kako si?” poruke nakon većih napada ili za vrijeme upozorenja o zračnom napadu. Sahranjujemo vojnike i civile, naše prijatelje i rođake. Što je područje bliže istoku, to je više razaranja i smrti. Većina Ukrajinaca više ne obraća pažnju na alarme za vazdušni napad. Jednostavno, ne biste mogli da živite kada biste morali da provedete nekoliko sati svaki dan u skloništu. Cijela zemlja bi stala, ekonomija bi propala. Ništa ne bi funkcionisalo, jer su upozorenja prečesta. A noćna upozorenja su praktično postala dio našeg dnevnog rasporeda. Mnogi Ukrajinci zato sanjaju da se jednostavno dobro naspavaju nakon rata. Slobodnjaci koji mogu raditi s bilo kojeg mjesta ponekad putuju u zapadnu Ukrajinu na nekoliko dana samo da bi dobro spavali nekoliko noći. Ruski dronovi Shahed obično ne stižu do zapadnih regija, a većina noćnih upozorenja o zračnim napadima su zbog njih. Tako u Lavovu, Černovcima ili Zakarpatju ponekad možete spavati po čitavu nedelju od večeri do jutra, a da vas sirene ne probude.
Na ovaj način Rusija pokušava da nas iscrpi, da nas natjera da od umora popustimo, predamo se i prihvatimo poraz. Ali držimo se. Mnogi odlučuju spavati uprkos rizicima, nadajući se da će protuzračna odbrana sve presresti. Ali ponekad se završi tragedijom. Prije samo nekoliko dana, na primjer, Rusija je lansirala preko 250 bespilotnih letjelica Shahed u jednoj noći – što je rekordan broj, zbog čega ih je sve bilo nemoguće oboriti. Bilo je glasno, a i dalje je zastrašujuće kada se eksplozije dešavaju u blizini, iako smo se navikli. Da li je ovo interesantno stranim medijima? Verovatno jeste, pošto me pitate o tome. Kolege novinari koji pišu za međunarodne kuće neprestano traže nove uglove i vijesti kako bi nastavili podsjećati svijet na ono što se dešava u Ukrajini. Ipak, ne možemo očekivati da će naša ratna stvarnost biti od velikog interesa za ljude koji žive mirnim životom. I to je u redu – normalno je da ljude privlače prijatne stvari.
Koje perspektive i stavovi danas dominiraju u lokalnim medijima?
Trenutno postoji značajna zabrinutost u ukrajinskim medijima zbog potencijalnih mirovnih pregovora, posebno onih koje potiču Trump i Rusija. Dominantno gledište je da bi bilo kakav mirovni sporazum dogovoren između Trampa i Putina bez punog učešća Ukrajine zapravo značio prisiljavanje Ukrajine na kapitulaciju. Tu je i snažan naglasak na potrebi Ukrajine da se osloni na svoju unutrašnju snagu i evropske partnere, a ne na podršku SAD. Mediji naglašavaju da se izbori ne bi trebali održavati za vrijeme rata, jer bi to moglo destabilizirati zemlju i spriječiti milione Ukrajinaca, uključujući i one koji služe vojsku, da glasaju.
Kako iz Vaše pozicije izgleda perspektiva mira i mogućnost održivosti mira?
Iz perspektive Ukrajine, održivi mir zahtijeva nekoliko uslova o kojima se ne može pregovarati. Prvo, Ukrajina mora zadržati 100% kontrolu nad svojim unutrašnjim poslovima. To uključuje potpunu autonomiju u određivanju veličine i naoružanja svoje vojske, kontrolu stranog vojnog prisustva na svojoj teritoriji, pravo pristupanja NATO-u i drugim vojnim savezima, održavanje ograničenja za proruske političke snage, kontrolu nad sigurnosnim službama, nezavisnost u humanističkoj politici, uključujući jezik i vjerska pitanja, ali i nastavak zabrane proruskih medija.
Nikada nećete moći pobijediti Rusiju ako joj dozvolite da se infiltrira u umove ljudi. Rusija koristi svaku moguću priliku za to. Čak i bez zvaničnih ruskih medija, postoji mnogo ruskih propagandnih i informativnih operacija na društvenim mrežama i na sumnjivim medijskim platformama koje nazivamo „mjesta za smeće“. Rusija takođe aktivno uključuje javne ličnosti koje nisu posebno zabrinute za etiku da proguraju svoje narative. Zato su određene mjere, koje izvana mogu izgledati pretjerane, poput zabrane Ruske crkve, blokiranja ruskih medija ili zaštite ukrajinskog jezika, zapravo neophodne. U suprotnom, vidjećemo ono što se sada dešava u Gruziji. Preko kontrolisanih medija, oligarha i političara, Rusija je efektivno preuzela zemlju, uništavajući sve proevropske težnje stanovništva i potkopavajući demokratska dostignuća. Isključivanje ruskih organizacija, institucija i medija iz vašeg medijskog prostora ne znači ograničavanje slobode govora, već ograničavanje namjernog oblikovanja javnog mnijenja koje Rusija provodi gdje god može.