Vladimir Volokhonsky (1979) je data analyst iz St.
Peterburga. U Ruskoj Federaciji bio je odbornik u skupštini lokalne samoupravne
jedinice u distriktu St. Peterburga. U Srbiji boravi od maja prošle godine.
Jedan je od osnivača Ruskog demokratskog društva u Srbiji.
Uprava za strance Policijske uprave za grad
Beograd donijela je 11. jula ove godine rješenje kojim se odbija zahtjev za
produženje privremenog boravka u Republici Srbiji. Volokhonsky je rješenje
dobio nakon povratka iz Pariza, s mišljenjem nadležnog organa za zaštitu
bezbjednosti da postoje bezbjednosne smetnje da se produži njegov boravak.
Kako
ste se odlučili za boravak u Srbiji?
Došao sam zbog posla. Imao sam drugu opciju, ali
izabrao sam Srbiju jer mi Kipar nije bio interesantan, kao ni Armenija. U Kipru
je bilo previše dosadno i ne volim taj sea side lifestyle, Birao sam Beograd
jer ima mnogo događaja. Nisam učestvovao u mnogim, ali zbog dešavanja u kulturi
i umjetnosti birao sam ipak Beograd. Možete posjetiti brojne izložbe ili
prisustvovati brojnim muzičkim događajima. Nisam mogao ostati u Armeniji zbog
svoje sigurnosti i zbog veza armenske države sa ruskom oligarhijom. Trenutno
sam aktivni opozicioni poslanik i došao sam u Srbiju nakon drugog pokušaja
pretresa moje kuće od strane ruskih službi koje su me pretresale kao odbornika
opozicije u lokalnoj skupštini jedne opštine u Sankt Peterburgu.
Nakon posjete Parizu prošle sedmice dobio sam
odbijenicu za produženje boravka u Srbiji zbog bezbjednosnih razloga. Nisam
imao razgovor s policijom niti sa Bezbednosno-informativnom agencijom. Imao sam
akcije sa Ruskim demokratskim društvom, i nismo imali nikakvih problema,
policija je štitila naše akcije.
Kada
morate napustiti Srbiju?
Nisam dobio tačan datum kada treba da napustim
Srbiju, ali ću se žaliti. Mislim da ću se preseliti za mjesec ili dva. Ne moram
živjeti u Srbiji. Pripremao sam se za ovo možda godinu, jer nemam djece,
porodicu, imam posao koji se može raditi iz svakog dijela svijeta i kao data
analyst mogu naći posao u svakoj zemlji. Sada čekam da vidim odluku po žalbi i
potom ću otići na nekoliko mjeseci u Crnu Goru i potom odlučiti da li tamo
ostajem.
Možda ću htjeti posjetiti Sarajevo i neko kratko
vrijeme biti u Sarajevu. Možda usvojim neki novi način života, ali ne vjerujem
da će se mnogo razlikovati od sadašnjeg. Čak i ako dobijem ovu žalbu, ipak ću
napustiti Srbiju. Samo me moja ljenost zaustavila da odem u neku drugu zemlju
poput Njemačke ili Holandije, ali imam plan da sljedećo ljeto ne provedem
ovdje. No, sada moram svoje korake ubrzati.
Prije godinu dana prišao sam ulici u kojoj je
parlament i vidio sam kamp kućice slične onim u ukrajinskom Majdanu, ali veoma
male. Prišao sam kampu i vidio veliki portret Sergeja Lavrova, bilo je veliko
iznenađenje da neko vjeruje u Sergeja Lavrova kao u dobrog diplomatu. Bio sam
iznenađen tim političkim životom.
Premda sam u Srbiji bio turist, fan filma, sve
više nego politički aktivist, na moj život je sada dosta uticala odluka
rukovodstva da napustim zemlju.
No, moram reći, politički život bio mi je
interesantan. Nikad nisam bio u zemlji sa 32 političke stranke, koliko ih ima u
političkom životu Srbije. Znam da su većina njih samo podrška nekim zvijezdama
srpske politike, ali političke provinijencije parlamentarnih stranaka vidno su
drugačije od mojih, dakle zastupaju umjerenu do izrazitu desnicu. Ne znam ništa
o lijevoliberalnoj
političkoj poziciji većih stranaka u Srbiji. Nisam pronašao čak ni
lijevoliberalne pozicije Socijalističke partije Srbije, na primjer. No, ta politička
situacija bila je ipak drastično drugačija od mojih stereotipa o politici.
Šta
je najgore što Vam se desilo tokom boravka u Srbiji?
U novembru je neko nacrtao veliki Z znak na mojim
vratima. Počeo sam se bojati jer aktivizacija postraumatskog stresnog
poremećaja nakon pretresa moje kuće dovela je do specijalnih poveznica prema
nečemu što se opet desilo. Neko mi je došao na vrata, da tako kažem. Ništa se
nije desilo osim toga u tom trenutku, niti je neko preuzeo odgovornost, ali ni
napao me na drugi način. Jedan simbol sa ulica našao sam na svojim vratima, bez
nekog posebnog tjeranja ili poruke da odem. Dao sam izjavu policiji o toj
situaciji, ali s obzriom da nije bilo kamera nisu pronašli nikakve informacije
o počiniocima. Možda je to bilo slučajno.
Ne mogu se sjetit nečeg goreg od toga. Osim,
naravno, toga što je Miša Vacić je na Twitteru ponudio svoju fantaziju da sam
ja podržavao NATO bombardovanje Srbije prije 24 godine, o čemu nikad nije
ponudio nijedan dokaz jer dokaz ne postoji.
Kao
jedan od osnivača Ruskog demokratskog društva učestvovali ste u brojnim
akcijama. Da li je to razlog zbog kojeg Vaš boravak u Srbiji predstavlja
bezbjednosni rizik?
Imali smo mnogo akcija i organizovali mnogo
događaja, skupljajli smo pomoć za ukrajinski narod u konekciji nakon razaranja
u Kahovki, ali nismo imali nikakav problem. Policija je uvijek dolazila na naše
akcije da nas štiti od čudnih desničara i nikad nismo imali problem, do ovog
trenutka. Mislim da je ovo drugi incident, poslije zadržavanja Piotra Nikitina
na aerodromu.
Situacija je ipak mnogo drugačija nego u Rusiji,
gdje možete imati bilo koju političku opciju i biti uhapšeni. Ne radi se toliko
o političkim pogledima, već o alatima države da završite iza rešetaka. Bio sam
u politici i zagovarao sam lijevoliberalnu poziciju da se moramo boriti s
monopolistima, moramo učiniti dobar socijalni rad, ali ne bi trebali kreirati
komunizam ubrzanom i protivpravnom nacionalizacijom. Policija je svejedno
zakucala na moja vrata.
Postoje neke anegdote iz Staljinovog doba koje se
sada koriste u pošalicama u vezi sa Prigožinom, predvodnikom Wagnera. Pošalica
glasi ovako, tri momka nađu se u pritvoru i pitaju jedan drugog zašto su
u zatvoru: jedan kaže ja sam rekao nešto za Prigožina, drugi kaže ja sam rekao
nešto protiv Prigožina, a treći kaže ja sam Prigožin.
Hoću reći, svaki mjesec mijenjaju se razlozi i
oblikovanja javnog mnjenja po pitanju rata u Ukrajini. Na početku je zadatak
bio denacifikacija i demilitarizacija, a danas je recimo za režim problematično
to što na primjer USAID finansira ukrajinske institucije…
Kada
i kako ruska agresija na Ukrajinu može postati prošlost?
To doslovno niko ne zna. U svom konačnom
mišljenju mislim da nećemo vidjeti finalni rasplet. Sve što se desilo ne može
se vratiti unazad. Mi Rusi, kao nacija i kao suvereni usrali smo sve što smo
mogli.
Ako bi ukrajinska odbrana imala neke rezultate,
mogli bismo očekivati kraj pod uslovima da se ruska vojska vrati u stanje
svijesti prije februara prošle godine. Postoji minimalni uslov za ukrajinsku
odbranu – da dobiju nazad teritorije.
Maksimum je dobijanje nazad teritorija koje su okupirane 9 godina ranije.
Ukrajinska odbrana nije toliko efektivna, nisu
imali velike rezultate, a možda je sljedeća tačka odluke o kraju rata onda kada
Rusija zbog velikih sankcija i skupoće ratovanja odluči da nema više resursa.
Treba imati na umu da je Rusija već gotovo
ispraznila svoje resurse koje je skupljala zadnjih dvadeset godina, da je
izgubila fondove, i nada da će Rusija uskoro morati da prestane da isplaćuje
plate i penzije profesionalnim vojnicima pa i dodatno oružje koje je potrebno.