“Evropa jeste pred raspadom, ali Bosna i Hercegovina je pred potpunim krahom”, kaže na početku razgovora naš sagovornik u ovosedmičnom ‘subotnjem intervju’, Žarko Papić, ugledni ekonomski stručnjak, političar i diplomata, koji je mnogo puta do sada, alarmantno i vrlo precizno, predočavao do čega će dovesti konstantno produbljivanje političke krize u zemlji, s jedne strane, i socijalno i ekonomsko dno s druge strane. On se, također, osvrće i na greške evropske zajednice koje za posljedicu imaju veliku socijalnu i ekonomsku krizu koja, na koncu, može ekspolodirati kroz ekstremne desničarske partije.
Gospodine Papiću, BiH više od 14. mjeseci nema državnu vladu. Čini se, u prvi mah, da to ne mijenja ništa bitno u (ne)funkcionisanju ionako rascjepkane zemlje, odnosno da bi isto bilo i da je izabrano novo Vijeće ministara… Ipak, kakve su, po Vama, posljedice ovako dugog perioda bez državne vlasti?
Posljedice su u svakom pogledu veoma velike, posebno ekonomske. Bosna i Hercegovina će doći u stanje ekonomskog i finansijskog sloma. Bankrotiraće budžeti, formalno ili neformalno, uopšte nije bitno. I to što nas čeka mnogo je gore od onoga što čeka Evropu, a i Evropu čeka neka vrsta utopije. Obustavljen je aranžman sa MMF-om, vraćaju se krediti, emitovane su obveznice i u Federaciji i u Republici Srpskoj, na šta se plaćaju kamate u iznosu od skoro sedam posto, nema direktnih investicija itd, itd… Međutim, ja počinjem razmišljti o drugim stvarima, da je neformiranje Vijeća ministara jasan indikator sloma postojećeg sistema u BiH. Taj slom su vrlo efikasno izvele, odnosno privele kraju, političke partije koje su pobijedile na ovim izborima, to je ta čuvena „šestorka“. Tako da za to Vijeće ministara, koje zaista treba ovim građanima, niko nije zainteresovan. Ovde se radi o udruženom zločinačkom poduhvatu, protiv naroda Bosne i Hercegovine, od strane šest političkih partija. Dakle, ulazimo u potpuno neizvjestan period u kome je sve moguće.
Da li je, ipak, moguće da se u ovom peeriodu bilo šta učini što bi predupredilo ovako drastične posljedice?
U praktičnom i pragmatičnom smislu moguće je da se riješi ono što je gorući problem – budžet BiH za 2012. godinu, moguće je da će se naći neko rešenje ne držeći se zakona „k'o pijan plota“; moguće je i da se skrpi i usvoji nekakav budžet i za 2011-tu, ono što je potrošeno da se proglasi budžetom… Ali to je sve do te mjere improvizacijski i neprofesionalno, da je sa stanovišta svakoga ko ima bilo kave veze sa ekonomskom, sociološkom i političkom analizom, sve to potpuno nadrealno. Mi ovdje odista gledamo Nadrealiste s početka ‘80-tih; tačnije, živimo ih.
S druge strane, imamo ideološki nepomirljivu koaliciju u Federaciji BiH, a posljedice toga gotovo svakodnevno osjećamo. Mislite li da federalna koalicija uopće može kvalitetno vladati i kako ocjenjujete njeno djelovanje u proteklih nešto više od godinu dana?
Ja mogu dati samo neku generalnu ocjenu rada Federalne vlade, jer u taj rad nisam dodovljno upućen. Međutim, kada je riječ o vladajućoj koaliciji, po mom ličnom mišljenju, ogroman dio politčkog rejtinga koji je SDP više gradio na onome štro su ‘prethodnici’ brljali do maksimuma, pa su se u svijesti ljudi pojavljivali kao partija alternative, uspio je da izgubi za samo šest mjeseci na veoma glup način. Pokazujući se da je isti kao i oni drugi, dijeeći mjesta po upravniom odborima i javnim preduzećima po rodbinskim, prijateljskim i drugim podobnim varijantama. Vožnja autobusom na sastanak u Tuzlu i slično, tek su simbolične geste koje ne prate drugi ozbiljni potezi. Koalicija je pokazala veliku nespremnost za pokretanje reforme sistema socijalne zaštite, tačnije socijalnih transfera…
Šta to konkretno znači?
Znači sljedeće: BiH je, prema posljednjim podacima od prije nekoliko godina, po ovom pitanju izdvajala 4% bruto društvenog proizvoda, što je najviše u regiji, a duplo više nego u ostalim evropskim zemljama. Za to ima razloga, jer Bosna je bila u ratu, ali ti socijalni transferi, a ja tu govorim o ratnim vojnim invalidninama i civilnim žrtvama rata, raspodjeluju se po sistemu koji je statusno baziran. Dakle, dobija se taj status neovisno od realne potrebe, i dobija se taj određeni novac. I za posljedicu imate da od tih 4% društvenog proizvoda, a to je preko milijardu maraka, pomoć dobija svega 18% onih kojima je to zaista potrebno, tj. najsiromašnija petina, a 27% posto dobijaju najbogatiji. Po tom zakonu je sasvim moguće da se ja zovem Fahro Radončić, da sam bio u ratu i da imam pravo na invalidninu, a takvih je užasno veliki broj, i da istovremeno imam kapital, svojinu, preduzeća, tornjeve, šta god hoćete… Njemu to uopšte ne treba, ali to dobija. Zato onaj ratni vojni invalid koji nema obje noge, ne može dobiti dovoljno, Unutar sebe sistem je vrlo nepodoban i poenta je u njegovoj reformi i uvođenju metodologije koja će bolje ciljati korisnike. To je reforma na kojoj insistira i Svjetska banka.
Da li će revizija boračkih invalidnina, koja se sprovodii na teritoriji FBiH, obuhvatiti i ovaj dio posla?
Ne, jer se umjesto ove reforme ide na reviziju boračkih invalidnina, što nikako nije isto. Revizija, da li je neko s pravom ili bez prava dobio boračka primana, nije reforma. To je hvatanje lopova; neko je nekome dao, neko je to primio, izdao lažno ljekarsko uvjerenje…, to je kriminal! Naravno, ova federalna vlada ne smije, kao što ni ova prethodna nije smjela, da ide u ‘bolne rezove’. Strah od bolnih rezova je želja da se ostane na vlasti, bez shvatanja onih koji vladaju da će na kraju priče motkama biti istjerani na ulicu i da neće biti demokratske smjene vlasti. To je ono čega se plašim. Dobro je uraditi i reviziju, ali to ne rješava stvarni problem i to nije suština.
No, nisu samo socijalni transferi i boračke invalidnine razlog velikih državnih troškova. Imamo i ogroman javni sektor i nezaježljivi administrativno-birokratski aparat, gomilu ministarstava, tri predsjednika…
Javni sektor je predimenzioniran i javna potrošnja je ogromna, puno je veća ta potrošnja u Federaciji nego u RS-u, zbog jednostavne centralističke organizacije Republike Srpske. Godinama su javne institucije i javna preduzeća punjena, bez ikakve potrebe, podobnim, rođačkim, porodičnim, partijskim linijama. I zato niko neće da dirne u javnu potrošnju, jer treba otpuštati, bukvalno, svoju partijsku bazu i poljuljati svoje biračko tijelo. Odnosno, u javnu potrošnji niko neće da dira, jer to znači izbacivanje svoje familije na ulicu.
Da li to znači da u BiH ne može i nikada neće doći do reforme javnog sektora?
Moraće doći… Prosječni službenik u BiH, po nekoj anketi od prije par godina, od osam sati efektivno radi 45 minuta. Osim šalterskih službenika, naravno. Bar jedno dvije giljotine propisa su propale zato što ova nagomilana administracija nikada te propise neće prihvatiti, jer time siječe granu na kojoj sjedi. Time bi se mnoga radna mjesta ukinula, pa samim tim ni mnogi radnici više ne bi trebali.
Na pomolu su nove stope poreza na plate, tačnije oporezivanje plata većih od 1.000,00 KM u Federaciji BiH, a pokrenuta je i inicijativa za drastično povećanje poreza na ugovore o djelu i autorske ugovore, čime bi se sve vrste kreativnih djelatnosti u zemlji bukvalno dovele do kolapsa. Da li je stalnim povećavanjem poreskih stopa moguće puniti državni budžet i šta se dobija ovakvim, represivnim ekonomskim mjerama?
Sa stanovišta svake zdravorazumske logike to je bukvalno ravno samoubistvu. I sa stanovišta budžeta to je samoubistvo. Posljedica povećanja opterećenja inače preopterećene privrede biće, s jedne strane, odumiranje privrede, a s druge strane i ono što preživi, preživjeće na način da pređe u ‘sivu ekonomiju’. Prema tome, neće uplaćivati ni u kakve fondove, a kamoli poreze. Ono što se uči na prvoj godini Ekonomskog fakulteta kao osnovno poresko pravilo jeste da cilj poreza nije da napuni budžet, nego da omogući širok broj onih koji taj porez plaćaju, a da bismo došli do toga, opterećanja moraju biti veoma dobro odmjerena. Onda će moći da se napuni budžet. Ako povećate poreze a smanjite broj onih koji ga plaćaju, imaćete i manje novca u budžetu. To je bukvalno abeceda ekonomije. Što znači da će posljedice najavljenih vladinih mjera ovdje biti dramatično velike, ogroman broj firmi će se morati zatvoriti, stvoriće se situacija novih poskupljenja svega i svačega, ljudi će i dalje siromašiti… Dakle, sve to zdravim razumom ne možete objasniti. Ukoliko federalna vlada stvarno bude išla sa ovim mjerama, ocjena njenih prvih godinu dana je katastrofalna.
Kojom logikom se onda vode ljudi, stručnjaci, eksperti ili šta god drugo, koji predlažu i donose ovakve mjere? Nemoguće je to objasniti samo kratkovidim, vlastitim interesima?
Nešto malo profesionalnog odnosa prema poslu koji se obavlja ostalo je u privatnom sektoru. Sve van toga, uključujući i nevladine organizacije, funkcioniše potpuno neprofesionalno. Pitate me kako je neko mogao to da predloži? Mogao je jer je, po stranačkoj liniji, neko morao da napuni budžet. Tom logikom uskoro će se uvesti porez i za prelazak mosta na Skenderiji. Ne asociram slučajno na srednji vijek; što se ne bi uvela cestarina, pa ako hoćete da hodate od Higijenskog do Vječne vatre, to košta tri marke. Otkud vam pravo da hodate?! Djeluje smiješno, ali trenutnom logikom vlade ovakvi potezi mogu postati sasvim normalni. I ovo zaista više ne podliježe nikakvoj analizi, već hitno treba zvati psihoanalitičare. Ili ću, s druge strane, početi da vjerujem u teoriju zavjere.
Šta bi drugačije ustrojstvo zemlje, bez entiteta, kantona i tri predsjednika, značilo za BiH u ekonomskom i političkom smislu, i kako danas gledate na sporazum potpisan u Dejtonu?
Za Ustav, koji je samo aneks br. 4 Dejtonskog sporazuma, s pravom se kaže da je zaustavio rat, da bi obezbijedio neriješeno, i njegov glavni cilj je bio da blokira i zaustavi agresije na BiH i iz Srbije i iz Hrvatske. Naravno, Dejtonski sporazum je pun manjkavosti, ali njegov karakter je bio kako zaustaviti rat, jer u Dejtonu se mogao napraviti savršen ustav koji ne bi prihvatili ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Morao se napraviti nekakav kompromis. Dakle, ovaj ustav definitivno treba reformisati, međutim promjena ustava, posebno u složenim nacionalnim državama, je dramatično ozbiljan posao. Bivša Juga je četiri puta mijenjala ustav, onaj posljednji iz ‘74. počela je da mijenja 1969., pa su usvojeni amandmani ‘71. i ‘72., pa se donio ustav, ali time proces nije završen. Završen je dvije godine kasnije, znači osam godina je trajao taj proces.
Kako je onda, u uslovima u kojima trenutno postoji BiH, uopšte moguća demokratska promjena Ustava?
Postoje stotine definicija istine, a najviše volim onu – istina je ono što niko ne želi da čuje. Različiti su koncepti i pristupi Ustavu… Republika Srpska postoji, ona jeste etnički očišćena, ali mahati time da je ona genocidna tvorevina, niti je pametno, niti je do kraja tačno. Nijedna zemlja u Evropi ne postoji, a da nije genocidna tvorevina. Mora se jednom sjesti i ozbiljno razgovarati. Nije problem Dodikova retorika, mada sam potpuno protiv nje, stvarni je problem što 90% stanovnika RS-a ne doživljava BiH kao svoju državu. Ogroman je broj razloga za to – rat, pa propaganda, pa manipulacija medija…, ali značajan dio razloga leži u posleratnom odnosu Federacije prema Republici Srpskoj i formiranju osjećaja da oni u cijeloj državi BiH nisu ravnopravni. Jedna od takvih tema je i stalno prebacivanje koliko je zločinaca osuđeno sa sjedne strane, koliko sa druge. Činjenica je da su Srbi zločina više napravili, ali opet se mora sjesti i razgovarati.
Tako dolazimo i do osjećaja neravnopravnosti kod bh. Hrvata, pa pitanje demokratskih promjena u BiH postaje posve iluzorno…
Da, ali se moraju otvoriti sve teme, a ne blokirati izborima jednog ili drugog zamjenika predsjednika… Mora se na neki način dogovarati. Postoji prokletstvo većinske nacije – primjer Srba u bivšoj SFRJ. Većinska nacija u multinacionalnim društvima ima, na neki način, prirodnu težnju za dominacijom. U BiH su definitivno Bošnjaci većinska nacija i ta težnja postoji i kod njih. Ja zaista razumijem bol koji mogu izazvati rat i žrtve, ali sada govorimo o političkom smislu daljeg postojanja. Dakle, mora se odgovoriti zašto ni Hrvati ni Srbi BiH ne osjećaju svojom, to su činjenice. A bošnjačka intelektualna elita u ovom trenutku ne da nema cilj, ne da nema viziju, nego jednostavno ne zna šta želi. Ako žele jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, moraju ubijediti Srbe i Hrvate da im je ovdje bolje nego samima ili negdje drugo.
Međutim, čak i kada bi se, nekim čudom, postigao politički dogovor oko države u kojoj bi se i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci osjećali kao u svojoj domovini, i dalje ostaje problem njene racjepkanosti i funkcionalnosti. Kako to riješiti?
To je drugo pitanje – funkcionalnost. Ne može se funkcionalnost i jačanje državnih institucija podrazumijevati, niko od ovih današnjih funkcionera ne zna tačno ni koliko ih ima, a po mojoj evidenciji ima ih 84, koje ništa ne rade. Državni budžet ne služi građanima, vraća kredite, održava administrativni aparat, plaća graničnu policiju i to je sve. On je isti kao i entitetski budžet, pa to je totalna smijurija. Drugo je pitanje koordinacije između tih institucija i stvaranje jednog glasa o svim važnim pitanjima. To treba postići. A najbolje je to shvatio Sredoje Nović (ministar civilnih poslova RS, prim. aut.) kada je inicirao konferencije ministara zdravstva, dva entitetska ministra, jedan iz Distrikta i on. Jednom mjesečno oni imaju sastanke i za svaku stvar se dogovore. To je taj jedan glas.
Kako ocjenjujete djelovanje Milorada Dodika; da li je on, po Vama, spreman ići do kraja, tj. do opcije podjele BiH i pripajanja Republike Srpske Srbiji?
Definitivno mislim da Dodik nema ozbiljnu namjeru, niti mu pada na pamet da izvede secesiju Republike Srpske. Jer, za razliku od nekih drugih iz ‘šestorke, Dodik veoma dobro zna da su dva i dva četiri, a da trećina od 17 nije pet. Uvođenje teme referenduma, pominjanje mirnog razdruživanja, ukidanja BHTV1, to su kod Dodika i RS-a načini da postave ozbiljne teme na sto, da bi se o njima raspravljalo. Drugo, to stalno pomicanje tema na važna historijska pitanja radi se da bi se postojeća, a i nadolazeća socijalna kriza potisnula u drugi plan.
Da se na kraju vratimo na pitanje opstanka Evrope. Gotovo sve svjetske prognoze ukazuju da u 2012. godini slijedi nastavak ekonomske krize, nagovještava se propast eura i raspad Evropske unije. Da li se Evropa može izvući iz nastale situacije i kakva je dugoročna sudbina Evropske unije?
Ako danas neko kaže – arhitektura Evrope je završena, uključujući i granice, taj je budala. Ništa nije završeno i sve se granice mogu promijeniti, i te će se teme otvarati kada dođe do socijalnog i ekonomskog kraha. Svi ratovi počinju kad je narod na ulicama i umire od gladi. Onda se pojavi neki mangup, tipa Hitlera ili Miloševića… Deveti decembar i taj čuveni samit bio je jedna velika politička prevara koja za cilj ima definitivnu dominaciju Njemačke, a za posljedicu ima jačanje centralizacije unutar zemalja Evropske unije. Monetarna unija je sada dobila i fiskalnu uniju. Znači, budžeti zemalja neće moći ići u primjenu, a da prije toga ne prođu neku provjeru. Time će se suverenitet i osnova suvereniteta država dovesti u pitanje i sve će države morati mijenjati svoje ustave. Mislim da će unutar tih zemalja to izazvati ogromne turbulencije i političke nemire po Evropi, a kada se to spoji sa ekonomskom krizom, sa stravičnim socijalnim rezanjima, ti ogromni socijalni nemiri eksplodiraće u desničarskom smjeru. Pare za taj ogromni gubitak unutar Evropske unije negdje se moraju naći, one se moraju pokupiti iz budžeta zemalja članica. E, sad, nije ključni problem spasiti EUR, nego kako Evropu izvući iz krize koja je dovela do propasti EUR-a.
Kako je ujedinjena Evropa dospjela u ovako tešku ekonomsku krizu?
rvo su banke, 2008-e, 2009-te, počele da propadaju. Da bi spasile banke, države ih pomažu, a čime drugo, nego svojim budžetima. Prethodno je napravljen ogroman ‘finansijski balon’, četrdeset posto proizvoda svijeta je napuhano, ne postoji realno, taj ‘finansijski balon’ se premješta sa jednog mjesta na drugo… Odakle taj balon? Razvijeni svijet je decenijama razvijao proizvodne kapacitete koji su prevazišli kupovnu moć stanovnika planete. I onda je krenuo da virtuelno napuhava tu kupovnu moć davanjem kredita za šta god hoćete. Tako danas siromašni dio svijeta ima nultu kupovnu moć, a da je taj dio svijeta bar donekle finansijski ojačan, ne bi se moralo ići u soft-kredite na sve stane, jer bi i Afrikanci mogli da kupe televizor.
Kad sve tako posložimo, da li je u ovakvoj situaciji za BiH dobro što još uvijek ne pripada ekonomski nestabilnoj evropskoj zajednici?
Nije dobro, jer bi tada mi morali biti ozbiljniji i drugačiji, a i moglo bi nam se nekako pomoći. BiH je dovoljno mala i siromašna, da bi je uvijek mogle izvući dvije milijarde eura, a taj bi trošak za Evropu bio tek fus-nota.
Tekst je preuzet sa Depo portala