Tanja Šljivar rođena je u Banjaluci, SFRJ, 1988. godine. 2011. godine
diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti kao
studentkinja generacije. Ima i dvije master diplome – iz dramaturgije na
FDU u Beogradu (2013) i iz Primijenjenih pozorišnih studija u Gisenu,
Njemačka (2017). Odmah nakon diplomiranja dobila je nagradu „Borislav
Mihajlović Mihiz“, za dotadašnje ukupno dramsko stvaralaštvo, čime je
postala najmlađa dobitnica ove nagrade. Njena prva drama “Pošto je
pašteta?“ uspješno je igrana tokom nekoliko sezona u beogradskom Ateljeu
212. Sa drugom dramom „Grebanje ili Kako se ubila moja baka“ u
izvođenju BNP-a iz Zenice, osvojila je brojne nagrade: „Slobodan
Selenić“ za najbolju diplomsku dramu na FDU, „Petar Kočić“ za najbolju
dramu na banjalučkom Teatar Festu, nagradu „Miodrag Žalica“ na Festivalu
BiH drame u Zenici. Ovaj tekst postavljen je još nekoliko puta u
omladinskim pozorištima (Kragujevac, Mrkonjić Grad), i scenski čitan na
nekoliko jezika (albanski, njemački, srpskohrvatski, poljski) na
različitim internacionalnim festivalima i scenama. Za njenu treću dramu
„Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“, takođe u izvođenju
Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, 2016. godine dobila je
najznačajniju nagradu za dramsko pisanje u Srbiji – „Sterijinu nagradu“
na festivalu Sterijino pozorje, kao i nagradu „Miodrag Žalica“.
Predstava je gostovala na preko 10 internacionalnih festivala (između
ostalog i u pozorištu Schlachthaus u Bernu). Isti tekst je 2017. godine
pozvan na prestižnu Stückemarkt sekciju festivala Theatertreffen u
Berlinu, te je nedavno postavljen u pozorištu Schauspiel Stuttgart na
njemačkom jeziku.
Drama „Ali grad me je štitio“ scenski je čitana na katalonskom
jeziku, na festivalu Dramaturgija krize, u Barseloni, a na jesen će
imati praizvedbu u Narodnom pozorištu u Užicu. Sa dramom „Kao i sve
slobodne djevojke“ Šljivar je bila nominovana za jednu od
najznačajnijih nagrada za razvoj novog dramskog teksta na njemačkom
govornom području – Retzhofer Dramapreis. Drama je praizvedena u
Deutsches Theatru u Berlinu, u aprilu 2018. godine, na njemačkom jeziku,
a takođe je nagrađena na festivalu MESS u Sarajevu, prvi put
dodijeljenom MESS market nagradom za koprodukciju, te čeka domaću prvu
izvedbu. Režim ljubavi, posljednja je cjelovečernja drama, koju je Tanji
Šljivar naručio Atelje 212, i koja je u istom pozorištu praizvedena u
aprilu 2018.
U ovom trenutku na repertoarima njemačkih i domaćih pozorišta su
četiri predstave po njenim dramama ( Kao i sve slobodne djevojke u
Berlinu, Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali u Zenici i u
Štutgartu, i Režim ljubavi u Beogradu), a u idućoj sezoni očekuje je još
nekoliko premijera. Osim za pozorište, Šljivar piše i objavljuje i
radio drame, teatrološke tekstove, kratke priče, kratke izvedbene
tekstove i scenarija za filmove, te radi kao dramaturginja. Drame su joj
prevedene na više od deset jezika, i objavljene u preko dvadeset
različitih pozorišnih i književnih časopisa, publikacija, samostalnih
knjiga, i antologija. Bila je gošća književnih rezidencija Museums
Quartier u Beču, IHAG u Gracu i Prishtina has no river u Prištini.
Učesnica je brojnih radionica, književnih večeri, pozorišnih i
književnih festivala, i njen rad je kroz scenska čitanja, gostovanja,
autorske večeri i izvedbe, predstavljen u brojnim evropskim zemljama,
kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. Trenutno živi i radi kao
slobodna umjetnica u Beogradu.
Sve ovo nije bilo dovoljno da Tanja bude izabrana za nastavnika na
Akademiji umjetnosti u Banjaluci, na smjeru Dramaturgija, iako je bila
JEDINI kanditat na konkursu. Konkurs se odugovlačio i na kraju je,
poštujući proceduru, ali ne i logiku, poništen. Izgleda da Tanjini
uspjesi nisu dovoljni za banjalučku Akademiju ili je možda ipak u
pitanju nešto drugo, jer Tanja je autorka koja proziva, ukazuje na
probleme, ne pristaje na kompromise kada je teatar u pitanju.
O ovom čudnom konkusu, neregularnostima koje je sama uočila, stavu
nadležnih razgovaramo sa našom priznatom dramskom spisateljicom Tanjom
Šljivar.
Tanja prijavila si se na konkurs za nastavnika na smjeru
Dramaturgija na Akademiji umjetnosti Banjaluka, ali taj konkurs je
poništen iako si ti bila jedini kandidat. Uočila si mnoge
neregularnosti, ukazivala si nadležnim na njih, ali svaki razuman
odgovor je izostao. Šta se sve dešavalo, možeš li nas ukratko uvesti u
priču?
Na konkurs za mjesto docentice na predmetu dramaturgija, sam se
prijavila dva puta, prvi put u martu 2017. godine i drugi put u oktobru
iste godine, kada je prvi konkurs, takođe zbog nepravilnosti u samoj
provedbi, poništen na Senatu Univerziteta. Na martovskom konkursu je
većina članova komisije za pisanje izvještaja o pristupnom predavanju
(Luka Kecman, Mario Ćulum i Nataša Glišić), napisala i potpisala
negativan izvještaj. Član komisije Predrag Solomun je napisao izdvojeno
mišljenje, odnosno izjasnio se protiv negativnog izvještaja. Komisija
koja je pisala izvještaj o izboru u zvanje je bila u drugačijem sastavu,
što je takođe dijelom neregularno, jer je o mom konačnom izboru u
zvanje docentice odlučivalo i dvoje ljudi, koji uopšte nisu
prisustvovali mom pristupnom predavanju. Članica te komisije, Marina
Mađarev je, takođe, napisala izdvojeno i pozitivno mišljenje, a druga
dva člana (Mario Ćulum i Zoran Đerić) su se o mom izboru u zvanje
izjasnili negativno. Uprkos velikom broju bodova, na osnovu svih
referenci iz mog cv-ja, a s obzirom na to da nemam prethodno predavačko
iskustvo na visokoškolskoj instituciji, negativan izvještaj većine
članova komisije je imao odlučujuću ulogu u tome da prvi put ne budem
izabrana u zvanje. Profesorke i profesori sa Akademije, prvo na ,,malom
Vijeću“ (vijeću studijskog programa Dramske umjetnosti), pa onda i na
Nastavno-umjetničkom vijeću Akademije umjetnosti su zapravo glasali
protiv takvog negativnog izvještaja, i time me podržali. Nakon svega
navedenog, prvi konkurs je na Senatu Univerziteta ipak proglašen
neuspjelim. Drugi put se sa konkursnom procedurom odugovlačilo, uprkos
mojim zvaničnim (na adresu Akademije) i nezvaničnim (na mejl adrese
profesora) prigovorima i upitima. Komisije za novo pristupno predavanje
i za pisanje izvještaja, veoma dugo i suprotno propisima, nisu bila
formirane. Komunikacija u vezi sa temom i datumom novog pristupnog
predavanja je do posljednjeg trena u potpunosti izostala, da bi se na
kraju i sa pisanjem, ovaj put pozitivnog izvještaja, namjerno
odugovlačilo do trenutka kada je zakonski rok od šest mjeseci već
istekao. Na kraju je Senat donio odluku da ne budem primljena u zvanje
docentice na predmetu dramaturgija, odnosno i drugi konkurs je proglašen
neuspjelim, zbog isteka zakonski predviđenog roka za izbor. Tako sam se
našla u situaciji da, zbog nečega što nije moja odgovornost, niti
greška – formalnog isticanja roka, za koje je odgovorna jedino i
isključivo Akademija umjetnosti – budem uskraćena za radno mjesto,
odnosno i za samo pravo na rad. S obzirom na to da je u sličnim
slučajevima isteka roka, a postojanja pozitivnog izvještaja, Senat često
donosio i po kandidate pozitivne odluke, te ih birao u zvanja, bila sam
očigledno diskriminisana selektivnim tumačenjem propisa. Indikativno je
i to da je Akademija umjetnosti do sada u poslednjih godinu i više dana
za sve konkurse uspijevala da konkursnu proceduru završi u propisanom
roku (npr. 6 poslednjih izbora u različita zvanja, što se vidi na
internet stranici Univerziteta), te da je u mom slučaju, bez ikakvog
objektivnog razloga, dopušteno da taj rok istekne.
Što je najčudnije nisi imala protivkandidata na konkursi,
jedina si predala dokumente, ali ipak ispada da nisi poželjna kao
predavač na Akademiji. Koliko si upoznata sa svim, šta se sve dešavalo
iza kulisa?
Prvi put formalna zamjerka je bila upućena na metodologiju
pristupnog predavanja, održanog pred komisijom i studentima nekoliko
godina studijskog programa dramaturgije, koje je bilo interaktivno, a ne
ex cathedra. Prije svega, predmet dramaturgija za koji sam birana u
zvanje je umjetnički predmet, i teorijska predavanja na tom glavnom
predmetu, tokom mojih šestogodišnjih osnovnih i master studija na
Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu su činila manje od 10% od
ukupnog broja časova. Kao drugo, hijerarhizacija uloga između profesora i
studenata, na kojoj je ustrojena konzervativna institucija Akademije,
ali i većine fakulteta na banjalučkom Univerzitetu, na najmanju
liberalizaciju predavačkih metoda, očigledno reaguje takvim
restrkitivnim mjerama, kao u mom slučaju. Na Institutu za primijenjene
pozorišne studije u Gisenu (Njemačka), gdje sam takođe završila master
studije, prevashodno smo se bavili teorijom izvođačkih umjetnosti,
savremenom filozofijom i kritičkom teorijom, ali profesorke i profesori
nikad nisu držali predavanja ex cathedra, već je njihova uloga bila u
moderiranju rasprave o pročitanim tekstovima između studenata, i u
razjašnjavanju konteksta i kompleksnijih pojmova iz tekstova.
Najvažnije, tamo su nas profesori i profesorke naučili da samostalno
mislimo. Na prvom pristupnom predavanju mi je takođe zamjereno što sam
pustila video klip na engleskom jeziku. Iako to vidim kao izgovor,
svejedno je paradigmatičan primjer. Apsurd takvog argumenta prevazilazi
čak i njegovu retrogradnost. Dodatnoj zabavi, i šoku takve metodološke
zamjerke doprinosi to što se radilo o kratkom video uvodu u jedan od
najuticajnijih tekstova iz postkolonijalnih studija – Da li podređeni
može da govori? Gajatri Čakravorti Spivak. Da li ta zamjerka znači da
niti jednom drugom jeziku osim onom koji profesori na Akademiji nazivaju
srpskim, pa čak ni imperijalističkom lingua franca engleskom, nije
mjesto tu? Da li to znači da postkolonijalnim studijama takođe nije
mjesto tu? Da li znači da profesori koji su tu zamjerku uputili ne
govore strane jezike i ne čitaju savremenu kritičku teoriju? Ili sve to
pomalo zajedno? Te da li to, na poslijetku znači, da veza između onoga
ko govori na sceni (čime se mladi dramski pisci i spisateljice neminovno
bave), i onoga kome nije dozvoljeno da govori (figura podređenog) nije
važna, iz perspektive sadašnjih profesora na Akademiji?
Drugi put je strategija diskriminacije i isključivanja promijenjena.
Pošto je prvi konkurs nakon što je proglašen neuspjelim, protiv
istinske volje zaposlenih na Katedri za dramaturgiju, od strane Senata
automatski ponovo raspisan, ja sam se na njega, i ovaj put kao jedina
kandidatkinja prijavila. Konkurs se odvijao u, za mene ponižavajućim
uslovima, u kojima sam svega četiri dana pred novo pristupno predavanje
saznala za termin kad je ono zakazano, te dobila tri moguće teme, uz
napomenu da će mi odabrana tema predavanja biti saopštena tek pet minuta
prije njegovog početka. Ovdje se radi o najizravnijoj uzurpaciji moći
radi onemogućavanja fer uslova konkursa meni kao kandidatkinji.
Pristupno predavanje ne služi provjeri znanja, ono nije ispit, nego
služi provjeri metodologije nastave. Dokaz o mojim znanjima su moje
diplome. Ovaj put sam, vjerovatno na njihovo zaprepaštenje, za četiri
dana spremila tri ex cathedra predavanja, i jedno od njih uspješno, uz
svjedoke i održala studentima i novooformljenoj komisiji (Luka Kecman,
Zoran Đerić, Mario Ćulum). Oni su ovaj put, uz namjerno odlaganje,
napisali pozitivan izvještaj. Ipak, s obzirom da ni od koga sa Akademije
skoro pet mjeseci trajanja konkursa nisam dobijala nikakve informacije o
samom konkursu, kao i na to da sam bila jedina kandidatkinja, te da
umjesto mene niko drugi nije na istom mjestu zaposlen, jasna je bila
njihova namjera da baš mene i drugi put, ni u kom slučaju ne zaposle na
mjestu docentkinje, na predmetu dramaturgija.
Ti si neko ko je iz Banjaluke, školovala si se u
inostranstvu, i sad želiš da svoja znanja prenosiš mladim ljudima,
međutim, nailaziš na prepreke. Zbog čega je, prema tvom mišljenju, tvoje
ime nepoželjno na Akademiji umjetnosti u Banjaluci?
Kao što sam već pokušala prethodno da obrazložim – bilo kakvo razumno objašnjenje u ova oba slučaja izostaje.
Kao i u slučaju svake druge diskriminacije, pravi razlozi su
ideološki, a onda i ekonomski. Sigurno znam da dramski tekstovi koje
pišem, ne odgovaraju dominantnom javnom diskursu u Republici Srpskoj, u
Banjaluci, na Akademiji. Sigurno znam da intervjui koje dajem, problemi
na koje ukazujem i način na koji zauzimam javni prostor nailaze na
otpor u gradu u kom sam rođena. Jasno da je iz interesne perspektive
čovjeka poput Luke Kecmana, sadašnjeg prorektora za ljudske i
materijalne resurse Univerziteta u Banjaluci, a nekadašnjeg dekana
Akademije umjetnosti, čija je akademska karijera obilježena brojnim
skandalima, a trajno obezbijeđena višestrukim stranačkim djelovanjem, ja
na Akademiji na kojoj on predaje, i koju kao svoju prćiju i/ili
privatnu svojinu tretira, nemam šta da radim. Druga tendencija ljudi
koji drže bilo koje pozicije moći u našim društvima je sistemsko
isključivanje mladih, ali i svih drugih ranjivih i marginalizovanih
grupa, radi zadržavanja ekonomskih privilegija isključivo za sebe, te i
to vidim kao očigledan razlog da me ne zaposle.
Jesi li imala priliku da razgovaraš sa nadležnim, koje su njihove reakcije?
Na većinu mojih prigovora i upozorenja, Akademija umjetnosti nije
pravovremeno ili uopšte, kao institucija reagovala. Dekanica Sanda Dodik
se takođe oglušila o moje pismene prigovore, a u većini slučajeva i
rektor Univerziteta. S tim u vezi sam i oklijevala da se obratim
Prosvjetnoj inspekciji, jer loš ili nikakav odjek koji su moji uporni
prigovori tokom trajanja oba konkursa na svim instancama Akademije i
Univerziteta nailazili, ukazivali su na to da vjerovatno i proces žalbe
preko inspekcije, u mom slučaju, ne bi donio rezultate.
Ti si neko ko je angažovan, ukazuje na probleme, oštro i
jasno. U našem društvu to nije dobro, odnosno, osobe koje to rade
nastoje se skloniti na marginu. Kako se osjećaš zbog svega toga?
Dok nisam probala da pišem novinski tekst o tome, nisam ni shvatala
koliko se zapravo povrijeđeno i poniženo osjećam. Jer to je oružje i
sposobnost onih koji drže pozicije moći – da u svakom trenutku mogu –
socijalno, verbalno, ekonomski, da povrijede one, koji su im u toj
konstelaciji moći podređeni. Ja radim u prekarnim uslovima, kao slobodna
umjetnica, koja svoju radnu snagu svakodnevno prodaje na tržištu rada,
dakle u uslovima u kojima bi većina onih koji su mi zapošljavanje i
stalnu platu namjerno onemogućili, vjerovatno skapali od gladi. Moja
privilegija je moja odvratnost, kako kaže Hajner Miler, i ja, s obzirom
na to da dolazim iz porodice, u kojoj su oboje mojih roditelja stalno
zaposleni u javnom sektoru, nikada neću moći biti marginalizovana do te
mjere, da mi je egzistencija realno ugrožena. Za razliku od brojnih
drugih mojih kolega i koleginica, mladih i starih ljudi, radnika i
radnica, koji bahatim, nečovječnim i nezakonitim ponašanjem
vlastodržaca, vlasnika kapitala, onih koji zauzimaju i zloupotrebljavaju
pozicije moći, svakodnevno živi na stvarnoj ekonomskoj i društvenoj
margini u našem društvu. Postoji i osjećanje gorčine, kao u nekoj
Nušićevoj komediji. Jer, baš taj autor na koga se, kao na nacionalno
blago, profesor Kecman neprestano poziva, najbolje je opisivao ovakve
karaktere, situacije i provincijalne borbe i nabjeđivanja.
Šta dalje planiraš da radiš, nadam se da nećeš odustati od borbe?
Ukoliko Senat Univerziteta na sljedećem zasjedanju ne poništi
prvobitnu odluku, po kojoj je moj izbor u zvanje docentice onemogućen
formalnim isticanjem roka, za šta ja ne snosim odgovornost, pokrenuću
upravni spor protiv Univerziteta u Banjaluci. Takođe ću se žaliti i
instituciji Ombudsmana za ljudska prava BiH. I ovaj intervju vidim kao
oblik borbe u javnom prostoru. Meni je ova prostor dat, imam tu
privilegiju da govorim i da se moj glas u određenoj javnoj sferi čuje,
ali konstantno moramo misliti i podsjećati se na sve druge slične borbe
za izgubljena i uskraćena radna mjesta, svih drugih na tržištu rada,
koji o svojim gubicima ne mogu, u ovakvim uslovima organizacije medija i
distribucije kapitala i moći, javno da govore.
Kada je pozorište u pitanju, na čemu trenutno radiš? Da li je sve ovo možda dobar materijal za neku predstavu?
Pišem jedan kratak monolog o odnosu Evrope i islama, za jedan
pozorišni omnibus u pozorištu u Dortmundu. I pomažem prijateljima,
filmskim rediteljima, na radu na njihovim scenarijima za filmove. Što se
tiče slučaja mog zapošljavanja, ja lično nisam pretjerano
zainteresovana da napravim od toga tekst i/ili predstavu. Jer već dugo
vremena se pitam da li je (pozorišni) tekst moj jedini način borbe? On
svakako jeste onaj u kome imam najviše samopouzdanja i iskustva, ali
efekti i dometi takvog djelovanja su ograničeni. U vezi sa drugim
slučajevima diskriminacije prilikom zapošljavanja na Univerzitetu, koji
su slični mome, mogao bi biti zanimljiv umjetnički pokušaj, da se od
pojedinačnog napravi opšte. Kako u umjetnosti, tako i u javnoj sferi
uopšte, morali bismo da pokušamo da uvidimo na koje su sve načine razne
grupe na tržištu rada dugotrajno i sistemski diskriminisane: kao na
primjer naši nekadašnji sugrađani Hrvati i Bošnjaci, otjerani sa radnih
mjesta početkom devedesetih samo zbog imena i prezimena, kao žene sa
nejednakim platama na istim pozicijama, i uskraćivanjem prava na
trudničko bolovanje i porodiljsko odsustvo, kao radnice i radnici
nekadašnjih industrijskih giganata danas suočeni sa ejdžizmom u pokušaju
da rade najsurovije i najteže fizičke poslove, kao Romi koji su već
tokom školovanja diskriminisani, koji nemaju jednake šanse, još mnogo
prije izlaska na tržište rada, kao moje prijateljice i prijatelji koji
su završili fakultete, a rade fizičke poslove u Sjedinjenim Američkim
Državama i državama zapadne Evrope, dok se partijski poslušnici i djeca
funkcionera bez problema zapošljavaju. Predstava koja bi
problematizovala sve navedene (i mnoge druge) fenomene savremenog
kapitalizma u vezi sa tržištem rada i problemima zapošljavanja i
proizvoljnog otpuštanja raznih grupa ljudi, bi svakako bila zanimljiva
pojava na repertoarima nekog od banjalučkih pozorišta.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević