Tijana Šušnica, akademska slikarka iz Banjaluke krajem prošle sedmice izvela je performans paranja vunene tkanine ispred Administrativne službe grada Banjaluka u trenutku kad su se okupili demonstranti građanske inicijative „Park je naš“ pored ove institucije. Ša Šušnicom smo za portal BUKA razgovarali o izvedenom performansu, simbolici vune, buđenju građanske svijesti u Banjaluci i drugim temama.
Prije nekoliko dana izveli ste zanimljiv performans za park ispred Administrativne službe grada. Možete li nam reći nešto više o samom performasu?
U performansu obrađujem simbol – tkaninu – vunu, koristeći je za realizovanje ličnog izraza. Vuna – tkanina u svim kulturama, kroz njihovu evoluciju, jeste statusni simbol. To su pra – simboli koji evoluiraju, ali zadržavaju svoju informacijsku vrijednost. Paranje u performansu se odnosi na posmatranje prirode svih stvari i bića i njihovog neumitnog toka promjene, evolucije, koju u ovom radu izražavam upravo paranjem. Simbolika tkanine je višestruka. Kroz njeno pripremanje od predenja, tkanja do pletenja i paranja ona simbolizuje jedan vječni proces neprekidnog stvaranja. Simbolizam same niti jeste simbolizam djelatnika – umjetnika koji povezuje sva stanja egzistencije međusobno sa njihovim počelom. Nit simboliše trajanje, kontinuitet ali kontinuitet evolucije i promjene.
Tako Arijadnina nit u grčkoj mitologiji predstavlja duhovno traženje i povezanost sa počelom svih stvari. Arijadna, kćerka kretskog kralja Minosa, polusestra Minotaura, čudovišta polučovjeka – polubika, zaljubljuje se u atenskog princa Tezeja koji je došao da ubije Minotaura. Ona mu nudi svoju pomoć, pod uslovom da je učini svojom ženom i povede u Atenu. Tezej pristaje i Arijadna mu daje klupko konca sa kojim uspijeva naći put do središta lavirinta, ubiti Minotaura i izaći iz lavirinta. Simbolizam Arijadnine niti povezuje se sa središtem lavirinta i vodi iz svijeta tame u svijet svijetlosti.
Takođe imamo i Penelopin mit: Čekajući Odiseja, Panelopa govori proscima da će izabrati jednog od njih za muža kada bude završila tkanje bogatog pokrivača. Danju je Penelopa tkala pokrivač, a noću parala ono što je izatkala. Tkanje dovršeno danju a rasparano noću simbolizuje životni ritam.
(Performans)
Šta paranje trake predstavlja danas, na ovom prostoru?
Umjetnost na našim prostorima se uvijek nalazila u nezavidnim političkim prilikama, isprekidana stalnim migracijama stanovništva i ratovima i u znaku konstantnog asimiliranja različitih kultura koje su vjekovima naseljavale ove prostore. U takvim uslovima došlo je do gubljenja kulturnog i ličnog identiteta čovjeka sa ovih prostora. Umjesto da danas imamo sintezu svih tih kulturnih uticaja sažetih u urbanu i slobodnu društvenu i umjetničku misao, umjetnost i kultura uopšte su marginalizovani, služe u svrhu reklame određenih političkih grupacija dok se individualnost koju umjetnik predstavlja zanemaruje. Individua u umjetnosti na našim prostorima je prinuđena da pravi kompromis između svojih subjektivnih doživljaja, unutrašnje nužnosti i društvenih, institucionalizovanih i propisanih načina mišljenja i rada, u korist društveno-političkih ciljeva, a na štetu pojedinca. Takva klima rezultira vraćanjem unatrag i kašnjenjem za savremenim dešavanjima u umjetnosti i odlaže kulturnu revoluciju koja se, po mom mišljenju, još nije desila na na našim prostorima. Umjetnost na našim prostorima tekla je uvijek u sjenci pitanja o identitetu, naciji, rasi, režimu. U savremenom životu ova pitanja moraju biti prevaziđena praksom koja nema odlike nacionalne kulture. Ta praksa se tiče ugledanja na prirodu, ali prirodu sadašnjice, obilježenu našom svakodnevnicom, koja podrazumjeva produkte svakodnevnice.
Paranje trake predstavlja osvrt na neprihvatljivost uslovljenog nam načina funkcionisanja. Funkcionisanje u društvu i umjetnosti je uslovljeno pravilima, šemama, politikom i opterećeno pitanjima koja se ne tiču savremene umjetnosti. Ono ujedno postavlja pitanje uloge umjetničkih i kulturnih institucija na našim prostorima, jer njihov razvoj nije moguć ukoliko nema slobode za razmjenu ideja i mišljenja. Ono je i nepristajanje na kompromis između istinskog sistema vrijednosti po kojem nastojim da funkcionišem i stvaram, i neslobodnih, zastarjelih ideja i mišljenja koje društvo kroz svoje institucije nameće jednom umjetniku.
(Sound, rad Tijane Šušnjice)
Kao primjer sam koristila običaje indijanaca na prostoru Perua, čiji su zakoni ratovanja propisivali da nakon bitke zarobljenom ratniku treba svlačiti odjeću i koji bi morao da prođe kroz svoje selo i da tako nag objavi svoju sramotu pobjeđenog. Tkanina u bilo kojem obliku označava status i funkciju onog tko je nosi. Biti nag značilo je biti osramoćen. Paranjem, ogoljavam i ukazujem na neusklađenost sadržaja i funkcije mjesta na kome se paranje vrši. Klupko koje ostane predstavlja materijal za novu kreaciju! Nova kreacija je nastavak evolucije niti, odnosno umjetnosti koja će stalno
da uzima nove oblike.
Postoji li idejna poveznica ovog performansa sa samim parkom, odnosno, njegovom zaštitom, očuvanjem javnog prostora?
Vuna predstavlja jedan od najstarijih materijala za izradu niti i vezu između prirode i čovjeka koja se u savremenom životu, pogotovo u našim uslovima sužene građanske i političke svijesti, kada se radi o zelenim oazama u urbanoj sredini, zanemaruje. Nit kao simbol ima posredničku funkciju, spaja razdvojene elemente tvar i duh, prirodu i civilizaciju.
Naime, ideja za ovaj performans je nastala prije više od pet godina kao dio Vašeg diplomskog rada. Zbog čega ste čekali ovako dugo da ga izvedete?
Tada kada sam trebala diplomirati naše institucije su odbile da mi dodijele prostor za izlaganje. Diplomirala sam tako što sam pravila video prezentaciju s kojom sam izašla pred komisiju. Budući da nije imalo smisla performans parati samo za oči kamere, a da mi je pristup institucijama kulture bio onemogućen, traka je ostala da čeka pravi momenat i nakon šest godina on se i desio.
Šta za Vas predstavljaju protesti za park koji se održavaju više od mjesec dana u Banjaluci? Šta nam svakodnevna okupljanja građana i šetnje ukazuju?
Definitivno bi to bilo buđenje građanske svijesti, onih građana koji su protiv svake vrste urbicida, a koji su do sada bili gurnuti na margine ovog društva. Po meni je ova kritična masa u stvari kulturna i intelektualna elita grada Banjaluke. To što se među šetačima nalazi veliki broj visoko obrazovanih ljudi, umjetnika, pisaca, profesora, arhitekata, pravnika, ekonomista i drugih, ukazuje na to koliko su bitne promjene do kojih u ovom društvu mora doći, što prije.
(Sound, rad Tijane Šušnjice)
Kao akademska slikarka, kako biste okarakterisali kulturnu scenu u Banjaluci?
Da se ne lažemo ona ne postoji. Da bi kulturna scena postojala potrebno je da postoji kulturni menadžment, školovana kulturna kritika, prostori koji će zadovoljiti potrebe kulturne scene, a mi ništa od toga nemamo.
Kakvi su Vaši planovi za daljnji rad?
Planova imam mnogo, tako da kada dođe do realizacije istih javnost će biti upoznata.
Razgovarala Maja Isović