John Frederick Bailyn profesor je lingvistike na državnom Univerzitetu Stony Brook u Njujorku. Pored naučnih istraživanja i predavanja u oblasti lingvistike, od 1980-ih radi na povezivanju ljudi različitog porijekla, vjeroispovijesti, klase, nacionalnosti, a naročito na uspostavljanju saradnje između Rusa i Amerikanaca kroz akademske programe koje vodi. Profesor Bailyn živi na realiciji Njujork – St. Petersburg, koji smatra svojim drugim domom, a dešavanja u Ukrajini proteklih dana ostavila su ga duboko potresenim i razočaranim.
U potrazi za glasovima razuma u vezi sa ratom u Ukrajini, razgovarali smo sa ovim eminentnim američkim slavistom, koji iz ličnog i profesionalnog iskustva govori o razmjerama ove katastrofe i posljedicama po obične ljude u Ukrajini i Rusiji.
"Proživio sam pola života u Rusiji od 1983. godine, studirao sam u prijegorbačovskom SSSR-u, a držao sam predavanja do 2019. godine, sve do Covida. Nikad se ništa slično nije desilo kao ovih zadnjih 10 dana. Jedina moguća analogija u svijetu prirode je cunami jednom u sto godina. Bez upozorenja, apsolutna izolacija u tren oka. To je toliko promijenilo svakodnevni život ljudi", kazao je profesor Bailyn u intervjuu za Buku.
BUKA: Kakva su vaša razmišljanja i osjećanja u vezi sa ruskom agresijom na Ukrajinu?
Zgrožen sam i šokiran. Smatram to ratnim zločinom monstruoznih razmjera. Brutalni napadi na civile i civilnu infrastrukturu, bezobzirno uništavanje gradova, otvoreni pokušaj totalnog uništenja, upotreba zabranjenog oružja, napadi na nuklearna postrojenja, ne mogu se opravdati nikakvim istorijskim kontekstom, a to vam govorim kao neko ko je izlazio na ulicu da protestuje i protiv američke invazije na Irak i protiv NATO bombardovanja Srbije.
Invazija će ubiti desetine, ako ne i stotine hiljada ljudi, raseliti milione i potpuno uništiti većinu infrastrukture i kulturne baštine jedne potpuno suverene zemlje. Dešava se neselektivni pokolj civila, uključujući i nedužnu djecu. Nema opravdanja za takve zločine. Ovi postupci očito su kršenje Ženevske konvencije i ratni zločini u razmjerima kakve svijet nije vidio od Drugog svjetskog rata. Čak ni najbolje informisani stručnjaci nisu očekivali – a očito je da čak ni Putinovi generali i njegov najuži krug nisu mislili da će on stvarno istrajati u tome – da će razmjere invazije biti tolike i da će uključivate ovakve zločine. Svako ko ima i trunke ljudskosti, bez obzira na političke stavove i opredjeljenja, trebao bi se suprotstaviti ovom ludilu.
BUKA: Kakvo je vaše shvatanje pozadine ovog rata?
Ovdje mislim da moramo biti izuzetno oprezni da ne bismo otišli u narative o ”neizbježnosti” – ili u teorije zavjere – onoga što se dogodilo. Moj otac je bio istoričar američke revolucije i jedna od stvari po kojima je bio poznat bila je njegova sposobnost da razumije haos i složenost događaja iznutra i, što je ključno, da ne dopusti da se istorija piše iz pozicije pobjednika, ili sa stajališta postojećih narativa preuzetih iz drugog vremena ili drugog konteksta. I to je ono što mislim da se ovdje događa u oba suprotstavljena narativa o ovom sukobu.
Najčešći narativ je da je ono što vidimo prirodan i neizbježan rezultat ruskog sistema koji se razvio pod Vladimirom Putinom. Logika je ovakva: "Putin je autoritaran, Putin toleriše malo ili nimalo neslaganja ili političke opozicije, Putin se nikada neće odreći vlasti, Putin želi ponovno uspostaviti Rusko Carstvo i zato je bilo neizbježno da završimo tu gdje smo danas." Kraj rasprave. E sad, nemojte me pogrešno shvatiti, slažem se sa većinom premisa – on je svakako autoritaran – danas mnogo više nego prije dvije sedmice – i ne toleriše nikakvo protivljenje – to niko ozbiljan ne može poreći.
Ali posljednji argument, onaj o neizbježnosti, čini mi se pogrešnim. Kada prepoznamo neprihvatljivi autoritarizam, mi ga koristimo da objasnimo kako je sve proizašlo iz njega, ali ništa nije neizbježno. Putinov sistem, bez obzira da li ga vodi sam ili sa svojim užim krugom – još jedno pitanje na koje će istoričari odgovoriti mnogo kasnije – nedemokratski kakav je bio dugo vremena, ipak nije morao završiti preduzimanjem barbarske invazije na Ukrajinu. To se ne može objasniti ničim osim ludilom, paranojom jednog duboko pogrešnog svjetonazora, u kombinaciji sa visoko centralizovanom moći i, iskreno, nekom vrstom demencije ili drugog psihološkog sloma. Kako se to dogodilo pitanje je za psihijatre koliko i za istoričare.
Po svemu sudeći, ni njegov uži krug nije znao hoće li on ići do kraja. Oligarsi to nisu znali. Vojska nije znala. Hakeri nisu znali. Čini se da ni on sam nije znao hoće li ići do samog kraja. Istorija će odrediti šta je istina, ali to sada zapravo nije ni važno. Učinio je to, očito na krajnje nefunkcionalan i loše isplaniran način, s vojnog stajališta, što takođe govori o nekakvoj mentalnoj disfunkciji, a ono što ga je uvijek karakterisalo u prošlosti bila je pedantnost i velika racionalnost u njegovoj nemilosrdnosti, kao što je Condoleeza Rice nedavno istakla. Ovo je potpuno iracionalno – politički, ekonomski, moralno, istorijski.
Nažalost, njegov odgovor na nesposobnost vlastite vojske bio je da je udvostruči, podigne nivo okrutnosti i razaranja na neopisiv nivo. Njegova iracionalnost takođe je povećana potpunim neuspjehom i još većom izolacijom. On je sada poput ranjene životinje i samo će nastaviti uništavati, uništavati i uništavati ovog potpuno izmišljenog neprijatelja kojeg je njegova mašta, zajedno sa svom popratnom nacionalističkom propagandom, zapravo stvorila – sada su Ukrajinci narkomani i nacisti, a ne samo sjedište proširenja NATO-a.
Dakle, moje objašnjenje nije neizbježnost, već to što se Putinovo mentalno stanje pogoršalo, što je omogućilo da se njegova iskrivljena istorijska mitologija naglo okrene u smjeru poremećenog, osvetoljubivog, životinjskog narativa, i iako je sjeme toga uvijek bilo tu, to ne znači da je moralo ovako ispasti. On je sada u paralelnoj stvarnosti i više se ne može smatrati racionalnim akterom. Potpuno je nejasno šta će se sada dogoditi, ali slažem se s Garyjem Kasparovom da to više zavisi od ljudi oko Putina nego od samog Putina. Tužno je i zastrašujuće, ali čini mi se da je on izgubljen slučaj. Možemo kasnije raspravljati o tome je li on uvijek bio takav, ali sada je to sigurno. Zato je povremena promjena predsjednika uvijek dobra ideja.
Suprotan narativ vrti se oko okrivljavanja Zapada-SAD-a-NATO-a za učvršćivanje Putinove pozicije i pozicije elita i establišmenta. Lično se jasno sjećam vremena Jeljcina, početkom i sredinom 1990-ih, dijelio sam zabrinutost manjinskih akademskih i političkih glasova da je nastavak postojanja i kasnije širenje NATO-a štetno za stabilnost onoga što smo mislili da je novi svjetski poredak nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza. Teza je da su Rusi na neki način bili prisiljeni na ovo zadiranjem američkog i zapadnog uticaja u susjedne zemlje bivšeg Sovjetskog saveza. Ali svakom autoritarnom vođi potreban je neprijatelj kojeg će okriviti za probleme u svojoj zemlji. Neke od tih bojazni su realne i uvijek sam bio na strani Stevena Cohena protiv tipičnog američkog establišmenta koji demonizira Rusiju, jer američka privilegovanost uključuje određenu samopravednost i zato što su za mene svi američki vanjski ratovi tokom mog života – Zaljevski rat, Afganistan, Irak – bili neopravdani, a neki su uključivali i jasne ratne zločine, poput mučenja, neselektivnog bombardovanja i tako dalje. Ali to sada nije važno. Ovo je sad takmičenje u tome ko je od koga gori. Ovaj narativ se takođe poziva na „neizbježnost“ – da širenje NATO-a mora dovesti do sukoba, da američka privilegovanost i ratovi koje vodi u stranim državama moraju izroditi slične stvari od strane druge supersile. Ja ne vjerujem u to. Pitanje zabrinutosti Rusije zbog svoje bezbjednosti je složeno. Da su ga predočili u dobroj vjeri, tražeći diplomatska rješenja, stvari su mogle ići drugim tokom.
Rat u Iraku je takođe bio užasna, neopravdana invazija supersile, i ja sam ga tada osuđivao, i još uvijek to činim. NATO bombardovanje Srbije i invazija SAD-a na Afganistan bili su kompleksniji, ali ja sam bio protiv oboje. A prema onome što znam o akcijama u Vijetnamu i Srednjoj Americi, to su takođe bile nezakonite radnje prema međunarodnom pravu, koje su dovele do mnogo smrti i patnje. I tako dalje, ali ništa od toga ne opravdava ovu noćnu moru. I zato što u tome ima istine, i zato što je prelaz iz sovjetskog sistema u moderni kapitalistički svijet bio u najmanju ruku neravan put, lako je razumjeti kako bi se nacionalističko označavanje Zapada kao rivala i njegov, kako se čini, marš prema istoku i direktno zadiranje u rusku sferu interesa, mogli shvatiti kao prijetnja, ili barem kao poniženje. Ali to je u suštini logički pogrešan argument koji se zove “whataboutism” (kada na argument jedne strane, druga strana ne uzvraća kontraargumentom već pitanjem ”a šta je sa…?”, prim. prev.), a takvi argumenti su ratoborni i zapravo iracionalni. To onda postaje vid osvete, a osveta je nešto što treba da naučimo kako da prevaziđemo. "Whataboutism" je neprijatelj mira i jedinstva.
BUKA: Imate mnogo prijatelja i kolega u Rusiji, kako sve ovo utiče na obične ljude tamo?
Širok je raspon veoma snažnih reakcija, od šoka, ljutnje, nevjerice, straha, panike, poricanja, do srama. Puno ljudi je izgubilo posao – sve što je povezano sa zapadnim kompanijama, što je u modernom visokotehnološkom urbanom svijetu gotovo sve, na ovaj ili onaj način. Novac koji ljudi imaju izgubio je većinu svoje vrijednosti. Gotovo sve zapadne kompanije su se povukle, od Netflixa, preko Adidasa, Applea, do Levi'sa. To su globalne kulturne i komercijalne ikone – vrlo popularne od Kine do Venezuele, bez obzira na politički sistem u ovim zemljama. Sve je nestalo. Sve. Još više u smislu poslovnih ulaganja. Možemo raspravljati o tome je li to ispravan potez, ali njegove posljedice na ruski narod su direktne i potpuno iznenadne. Proživio sam pola života u Rusiji od 1983. godine, studirao sam u prijegorbačovskom SSSR-u, a držao sam predavanja do 2019. godine, sve do Covida. Nikad se ništa slično nije desilo kao ovih zadnjih deset dana. Jedina moguća analogija u svijetu prirode je cunami jednom u sto godina. Bez upozorenja, apsolutna izolacija u tren oka. To je toliko promijenilo svakodnevni život i ljudi to znaju.
Ima toliko primjera da ne znam odakle početi, pa ću govoriti o onome što najbolje znam – akademiji. Univerziteti prisiljavaju akademsko osoblje da prekinu veze sa svim kolegama iz inostranstva, dok su još prošle godine davali ogromne grantove za uspostavljanje međunarodnih istraživačkih laboratorija, a univerzitetskim profesorima davali veće plate za objavljivanje radova u prestižnim zapadnim časopisima. Uprave univerziteta daju državnoj bezbjednosti imena studenata koji učestvuju u demonstracijama i pokreću kurseve iz "patriotizma". To više liči na prelaz iz SAD-a u Gilead u Sluškinjoj priči nego na bilo šta što znamo iz realne politike 20. ili 21. vijeka. Naše zapadnjačke antiruske predrasude ovdje opet traže kontinuitet, neizbježnost, ali je zapravo nema. To je društvo koje je odsječeno od gotovo cijelog globalizovanog svijeta, a njihovo vodstvo je istovremeno poludjelo. Jedina otvorena rasprava je o tome 'šta je starije kokoš ili jaje', a mislim da je to lažna rasprava. Ljudi bi trebali raspravljati o tome kako se riješiti ovog režima. Nikad nisam bio za promjenu režima, ali po mom iskustvu ništa slično se nije dogodilo. Ne vidim drugi način da zaustavimo ovaj rat, nemam prijedlog za to, a ishod je nepoznat. Strašno, ali istinito. Ali čini se da su pregovori u starom stilu beznadežni. Putin će nastaviti ovako sve dok je na vlasti. A toliko ljudi će umrijeti. Prihvatio bih gotovo bilo kakvo održivo rješenje. A ne vidim nijedno drugo osim da Putin, nekako, izgubi vlast – bilo državnim udarom ili da ga pogodi munja.
Lokalno stanovništvo potpuno je svjesno da se život kakav su poznavali zauvijek promijenio. Možda neće dobiti istinite vijesti o ratu, a mnogi ljudi prihvataju zvaničnu tvrdnju da je ono što se događa humanitarna specijalna operacija, ali savršeno dobro znaju da je nešto jako jako pogrešno. Ništa nije ostalo od veza s vanjskim svijetom koje su oduvijek postojale, čak i prije kraja SSSR-a, poput razmjene studenata i akademske saradnje. A promjene su se dogodile za otprilike 7-10 dana. Proveo sam tamo sredinom januara tri sedmice! Grad se razvijao. Novi restorani sa internacionalnom kuhinjom, fantastični restorani i kafići, ogromni trgovački centri, lijepi pametni telefoni, neograničen internet, stalni letovi do svih turističkih destinacija na svijetu. Sve je nestalo. Ikea – nestala. Zara – nestala.
Naravno, pretpostavljam da se nije sve toliko promijenilo kao što zvuči. Još uvijek ima koncerata i kafića i ljudi vani. Ali toliko je toga potpuno novo, a s krahom rublje, biće još gore. I ne, neće izazvati revoluciju. Samo će biti grozno. Život će biti puno teži i opasniji. I niko neće moći putovati van zemlje – što je u redu, jer to je samo po sebi veliko i lijepo mjesto – ali ljudima koji su orijentisani prema ostatku svijeta upravo su svi planove, aktivnosti i mogućnosti okrenuti potpuno naglavačke. Dakle, nešto nije u redu. Nemoguće je da oni to ne vide. Sankcije u sportu su nešto što niko tamo prije nije doživio. Letovi u svaki grad na svijetu sa tri ogromna moskovska aerodroma. Gotovo sve velike međunarodne trgovačke kompanije bile su tamo. Sada nema nijedne. Sada su kulturno i ekonomski izolovani kao Sjeverna Koreja, a prije dvije sedmice nisu se razlikovali po trgovinama, tržnicama i online uslugama od bilo koje druge zemlje. Internet je bio širom otvoren. Više ne. Cijeli internet će se ove sedmice jednostavno "ugasiti". To je luda promjena za ljude, to je kao da se dešava u New Yorku. Ukidanje globalnog interneta u Moskvi? Kakve su to halucinacije? Dakle, svi su svjesni šta se dešava, a to nije politički. To je samo instinktivno. Oni to ne analiziraju, samo znaju da avion ide strmoglavo prema dolje, ekonomski i u smislu represije, i razmišljaju šta to znači za njihovu budućnost. Mnogi ljudi s bilo kakvim vezama u inostranstvu, iskustvom u inostranstvu, znanjem stranih jezika, relativnom slobodom kretanja, već su pobjegli ili planiraju čim to prođe, znam na desetine takvih slučajeva – ljudi koji su imali stalne poslove, stanove, proveli cijeli svoj život u Sankt Peterburgu, za dan-dva spakovali su kofere, oprostili se možda zauvijek od porodice i prijatelja i uzeli prvi let koji su mogli – za Dubai, za Istanbul ili za Yerevan, šta god da je ostalo, i onda razmišljali šta će sa ostatkom svog života kad su tamo stigli. Nezamislivo. Ali šta je s porodicama sa djecom, sa starijim ljudima bez znanja jezika ili veza izvan zemlje. Užasno. S druge strane, to nije odmah pitanje života i smrti kao za prave žrtve u Ukrajini. Mnogi će se jednostavno prilagoditi, to ljudi rade, nastaviće raditi i putovati i slaviti rođendane svojoj djeci. I biće dobro. Ali život nikad neće biti isti.
Postoji ogroman broj kratkih izjava osoba iz cijeloga spektra ruskog kulturnog života i treba ih pročitati. Njihov primarni osjećaj je sram, uz šok i ljutnju. Oni su kulturnjaci koji mnogo putuju pa znaju tačno šta se dogodilo i zgroženi su.
BUKA: Mediji prenose da se mnogi Rusi protive ratu? Je li to i vaš utisak?
Da. Jako puno njih. Međutim, o ovome se trenutno žestoko raspravlja. Moj lični utisak je da postoji mnogo ljudi koji se nikada nisu protivili ničemu što je Putin radio, koji su prećutno ili otvoreno podržavali aneksiju Krima – "ponovno ujedinjenje " kako su ga oni vidjeli – ali koji su duboko šokirani i zgroženi ovim. Zato vlasti moraju prekinuti protok informacija – naravno da na nekom nivou radije ne bi, znaju posljedice, ali nemaju izbora. Da su ostali normalni izvori s interneta, radija i novina, vrlo brzo bi izgubili podršku javnosti, čak i kad bi nastavili brutalno suzbijati sve demonstracije. Moraju to brzo prekinuti jer ne treba puno da od patriotizma pređete u zgražanje i sram zbog onog što vaša vlada radi ako imate dovoljno informacija, ali to će se događati sve više i više – informacije su vani.
Jako je teško procijeniti u kojoj je to mjeri, jer to nije odmah vidljivo zbog straha od odmazde i nedostatka informacija. Vječni optimisti poput mene najveći značaj vide u izjavama mnogih ljudi koji su u potpunosti protiv toga, a nisu bili ni protiv čega prije – a znam puno takvih slučajeva – dok drugi vide veći značaj u onima koji i dalje podržavaju svoju vladu i svog predsjednika. Što je prirodna stvar, u normalnim okolnostima. Ali niko ne može poreći da bi se vrlo malo ljudi zalagalo – prije nego što je sve ovo eksplodiralo – za potpunu invaziju na Ukrajinu, ne za neke male, sporne pseudoseparatističke enklave, već za invaziju, za masivne napade u stilu Groznog na Harkov i Kijev. Zašto bi takva ludost ikome uopšte pala na pamet? Postoje desetine hiljada mješovitih rusko-ukrajinskih porodica, duga tradicije mobilnosti između ovih dviju zemalja, duži i kraći boravci zbog odmora, posla, porodice, a samo mali dio Ukrajinaca ima nešto protiv svojih komšija. Imaju bliske veze, puno zajedničke istorije, ali i zdravu nezainteresovanost – Ukrajina je, kao i svaka druga zemlja, bila okrenuta vlastitom razvoju, svojoj bogatoj kulturi, institucijama i svom političkom razvoju. A onda, bez suvislog razloga, nuklearna supersila gomila svoje snage na granici, uz zvaničnu retoriku koja se žali na istorijsku nepravdu, a da nije obavijestila ni vlastite vojnike šta se događa, već samo pokreće neselektivni napad, uglavnom iz teške artiljerije, na mirno civilno stanovništvo. Kako to da ne stvori ekstremni antiratni osjećaj? Ako ljudi znaju za to.
Što se tiče onih koji nemaju antiratni osjećaj, ankete kažu da je to generacijski. Ali ne mislim da je generacijski iz bilo kojeg drugog razloga osim zbog nedostatka tehnologije. A ako na to dodate da su jedini novinski ili TV izvori poput Fox Newsa, dobijete puno ljudi koji nisu protiv rata, jer ne znaju da je to prokleti rat. Sada je kazneno djelo to čak i nazvati "ratom" ili "invazijom" te su riječi kriminalizovane. Riječi 'rat' i 'invazija; sada su kaznena djela. To je daleko iznad svega što su ljudi tamo ili bilo gdje drugo ikada doživjeli. Još uvijek to ne mogu shvatiti.
BUKA: Mediji takođe prenose i vijesti o hapšenjima i represiji na antiratnim protestima u Rusiji? Imate li neka saznanja o tome?
Da, to je prilično brutalno – premlaćivanja, pritvori na neodređeno vrijeme, glasine o mučenju, dosta toga je dokumentovano – DOXA, Avtozak Live, Protestnyj MGU, sve na Telegramu. Naravno, represija nad protestima nije ništa novo – već je bila uobičajena u ranijim dešavanjima, pogotovo ako se vratimo na proteste Bijelih traka 2012. godine nakon Arapskog proljeća, kada su brojke bile velike barem u Moskvi. Kasnije su podigli optužnice protiv mnogih vođa i dosudili im duge zatvorske kazne, a opozicioni pokret je počeo slabiti. Ali ipak su ljudi izašli kao ludi, najviše u januaru i februaru 2021. godine kada se Navalny vratio iz Njemačke i bio zatvoren. Bili su to rasprostranjeni protesti, a batinanja su bila brutalna. Mnogo premlaćivanja i pritvora na neodređeno vrijeme, i kratkih zatvorskih kazni. Ali sada su ulozi puno veći jer su to institucionalizovali novim zakonima koji su nadmašili sve do sada, tako da ljudi sada mogu dobiti duge zatvorske kazne samo za manje neslaganje, i svi nezavisni mediji – kojih je bilo puno, uprkos tome što su bili etiketirani kao strani agenti – poznate medijske kuće poput Echo of Moscow, Novaya Gazeta, čiji je urednik nedavno dobio Nobelovu nagradu za mir, ili su zatvorene ili su se proglasile raspuštenima zbog novih zakona prema kojima možete dobiti do 15 godina zatvora. Ljudi imaju porodice. Ne žele da rizikuju. I tu su se stvari promijenile, ali ne tako naglo kao po pitanju cenzure, koje praktično nije bilo. Bilo je tone državne propagande – što je dovoljno loše – ali bilo je i mnogo drugih izvora. Više ne.
BUKA: Posvetili ste svoj život uspostavljanju mostova među dvjema nacijama koje dijele hladnoratovsku istoriju, a sada ovo… Mora da ste strašno razočarani…
Devastiran. Ali mnogo više zabrinut zbog ubistava nedužnih civila. To je ono što me brine, zajedno sa represijom u Rusiji. Ali da, veoma sam tužan – potpuno sam izgubio svoj drugi dom. Možda ću opet moći vidjeti svoj stan, nadam se i ljude koje volim, ali nikad više neće biti isto.
Mnogo loših stvari se dogodilo u svijetu tokom mog života, ali ovo je potpuno drugi nivo. Barem kada su u pitanju tragedije koje je izazvao čovjek, za razliku od prirodnih katastrofa kao što su indonezijski tsunami ili covid. One su tragedije velikih razmjera, ali se u nekom smislu nisu mogle izbjeći. A ovo su namjerna ubistva i uništavanje koji nemaju opravdanje i koji su nisu morali dogoditi.
BUKA: Očigledno je da postoji ratna propaganda na obje strane, slažete li se?
Pretpostavljam da ona postoji u svakom ratu. I ne mogu suditi o razmjerima ukrajinske propagande. Ne sviđa mi se ideja da zabrane ruske izvore vijesti. U ovome se slažem, začudo, s Elonom Muskom, kada se izvinio što je apsolutni zagovornik slobode govora. Mislim da bi Ukrajinci trebali ovo poslušati – Ako bi zabranili ruske medije, to bi ih samo diskreditovalo.
Ali to je potpuno pogrešna jednačina. Sasvim je jasno da Ukrajina ima slobodne medije, besplatan pristup internetu, živu političku raspravu. Izbore – poput onih na kojima je pobijedio Zelenski – koji nisu unaprijed određeni. I mislim da nemaju novca za finansiranje ogromnih vladinih tvornica trolova, ali ko zna? Ako su dobri u tome, onda ne bismo ni znali. Ali nije u tome stvar – poenta je dostupnost slobodnog pristupa informacijama. I nema apsolutno nikakve sličnosti. I samo je razlika postala još drastičnija.
BUKA: Kakvo je prevladavajuće raspoloženje u Americi po pitanju američkog uplitanja u sukob?
Javno mnijenje je, kao što znate, u ovoj zemlji uvijek podijeljeno gotovo na pola, ali sada je izrazito jedinstveno. Gotovo svi su na strani Ukrajine. Upravo sam uporedio MSNBC sa izvještajima FOX NEWS-a o tome, i sve dok nije došlo do napada na Joea Bidena i njegovu politiku uvoza nafte, Sean Hannity – nalik Trampu, samouvjeren i potpuno desno orijentisani voditelj vijesti FOX-a – je prikazivao potpuno iste užasne priloge o ubijanju nevinih ukrajinskih civila kao i MSNBC i CNN. A to se gotovo nikad ne događa!
Ljudi nisu sigurni šta učiniti – niko razuman neće predložiti jednostavno uključivanje u rat protiv nuklearne sile sa labilnim vođom – ali velika većina je uz Ukrajinu, i to s pravom. Kao i veći dio svijeta. Ovdje jednostavno nema puno rasprave. To je ubilački, nemoralno i potpuno neopravdano. Mislim da bi se većina ljudi složila s tim. Ovo jedinstvo je bez presedana. Ali zapravo mislim da je to samo zato što je ovo toliko daleko iznad granice bilo kakve normalnosti, bez obzira na različita politička opredjeljenja, i bilo koji drugi osjećaj bio bi iznenađujući.
BUKA: Šta mislite o ”otkazivanju” ruskih umjetnika, sportista i drugih?
Ovaj je vrlo vrlo nezgodno. Uglavnom, ja sam protiv toga. Mislim da je to kontraproduktivno i opasno, te hrani demonizacijski narativ kojeg smo prije imali dosta. A te stvari dovode do budućih ratova. Jedna je stvar otkazivanje olimpijskih sportista zbog dopinga, ako su zaista pali na testovima na droge, a u ratnoj situaciji moguće je otkazati nekim umjetnicima koji se glasno zalažu za invaziju – poput svjetski poznatog dirigenta Marijinskog pozorišta Valerija Gergijeva, koji je otpušten iz Minhenske opere – ili sankcionisanje sportiste koji je nosio vojni simbol na terenu. U tim slučajevima je moguće, ali samo ako su kriteriji jasni. Ali šire gledano, apsolutno ne – to samo postaje teren za bijes, osvetu, deplasirane kazne za postupke vlasti protiv osoba koje su jednako zgrožene kao i mi ostali.
Ali prekomjerno djelovanje u tim stvarima već se događa – država NY kaže da sve njene ustanove, uključujući i univerzitet na kojem predajem, ne smiju vršiti direktna plaćanja ruskim ustanovama. To je u redu, s obzirom da proizlazi iz postojećih američkih sankcija, oni kao državna ustanova moraju tako nešto implementirati da bi bili u skladu sa sankcijama. Međutim, uprava državnog univerziteta želi da ide puno dalje, zalažući se za prekid svih veza sa ruskim kolegama i njihovim institucijama, od kojih su se neke gradile decenijama, i uključuju zajednička istraživanja. To je pretjerano. I to će biti problem.
U mom konkretnom području, teorijskoj lingvistici, dva najbolja ruska sintaktičara na svijetu nalaze se u moskovskim državnim institucijama koje sam posjećivao, gdje sam držao predavanja i sarađivao. Mnogo sam bolji lingvist nego što bih bio bez tih interakcija. Radio sam s njihovim studentima i kolegama, a stotine sjajnih studenata ruske lingvistike i kulturologije bilo je u ljetnom programu koji sam vodio u Sankt Peterburgu 17 godina, do covida. Mnogi su otišli na zapadnjačke doktorske programe i sada predvode sljedeću generaciju. Bez tog naroda, lingvistika kao polje će ispaštati ako se oni isključe, a čini se da je to gotovo neizbježno. Bez interakcije, njima će i dalje biti dobro, to je velika zemlja s jakim akademskim institucijama i tradicijom. Ali rizikuju da postanu toliko politizirani da će sve osim prirodnih nauka biti zapravo marginalizovano. Izolacija ne pogoduje slobodi izražavanja, kreativnom dijalogu, a neminovno će njihov vlastiti status u oblasti u kojoj su tradicionalno jaki početi slabiti. A ako se kao pojedinci nađu u ekonomskom ambisu, kulturna i naučna sfera počeće ispaštati dok ljudi pokušavaju preživjeti. Sama slavistika je složenija zbog problematične istorijske usmjerenosti na Rusiju nauštrb drugih slavenskih kultura. Oduvijek sam prigovarao zbog te pristrasnosti, a sada ćemo konačno vidjeti tu promjenu, ali vjerovatno iz pogrešnih razloga.
Naravno da nisam nezainteresovana strana u tome – jako dobro poznajem ruske muzičare i sportiste, neke i lično – ipak mi je to drugi dom – i znam koliko su zgroženi. Trebamo li ih otkazati? Mislim da ne. Takođe sam veliki ljubitelj sporta, a jedna od mojih strasti je fudbal. Bio sam u Sočiju na jednoj od najvećih utakmica Svjetskog prvenstva – četvrtfinalu gdje je Hrvatska pobijedila Rusiju, nakon čega su ruski i hrvatski navijači zajedno pjevali pjesme i nazdravljali jedni drugima na šetalištu Crnog mora. Vidio sam Irance i Egipćane i Nigerijce i Ruse kako zajedno lunjaju po hiljadu godina starim gradovima na Volgi. Nije bilo značajnije policijske represije, što je slika onoga za šta su mnogi mislili da je otvorenija i internacionalnija Rusija u bliskoj budućnosti. A govorimo o 2018. godini, prije vrlo kratkog vremena. Sjeme zdrave međunarodne kulturne saradnje je još tu i trebamo ga njegovati. To je najbolji preventivni lijek za buduće nesporazume.
Ono što bismo trebali učiniti je podržati akademike, kulturnjake, sportiste koji su protiv ovih zločina, a mislim da je većina njih. Ako podrže invaziju, mogao bih prihvatiti da im se privremeno zabrani takmičenje ili nastup. Ali ako je to samo zato što imaju ruski pasoš, zašto bi im trebalo zabraniti? Ne sjećam se da sam bio spriječen da putuje, tokom rata u Iraku, uključujući zemlje poput Rusije koje su bile oštro protiv naše invazije na Irak. Nisu me zbog toga kaznili i mislim da ne možemo izjednačavati pojedince s njihovom vladom sve dok imamo sistem nacionalnih država. Između pojedinaca i njihovih vlada postoji prećutni ugovor – podrška u zamjenu za osnovne usluge, pomoć u katastrofama, obrazovanje, zdravstvo itd. i mi preferiramo demokratiju jer smatramo da ona pruža neku odštetu ako vlasti prekrše ugovor.
BUKA: Imate li poruku za naše čitaoce?
Nekoliko njih.
Ništa nije važnije od proživljenih iskustava ljudi koji su u središtu ove noćne more. Ukrajinci koji bježe ili preživljavaju u gradovima pod opsadom, Rusi pod teškom represijom. Bitne su njihove priče – analiza može doći kasnije. Niko ko to nije lično proživio, uz vrlo rijetke izuzetke, ne razumije cijelu situaciju. Treba biti vrlo skeptičan prema stručnjacima i analizama bez proživljenog iskustva. Ko god vam kaže da zna kako će se ovo završiti, ne zna o čemu priča. Svako ko vam kaže da tačno zna kako i zašto smo došli ovdje, takođe vjerovatno previše pojednostavljuje stvari ili se prima na postojeće narative. Pokušajte izbjeći da unaprijed odrediti šta mislite o nečemu kada slušate ili čitate o proživljenim iskustvima. Borite se protiv “whataboutism”!
Mnogi Rusi su zgroženi i posramljeni i ne mogu vjerovati da se to događa. Mnogi koji to nisu možda stvarno ne znaju šta se dešava. Propaganda i cenzura rade posao. Nažalost. Ne bi trebalo izjednačavati narod sa postupcima njegove vlade. Okrivljavanje ili kažnjavanje građana Rusije zbog toga, ako nisu otvorene pristalice, u suštini je okrivljavanje drugih žrtava ruske vlade.