Gdine Latinoviću, kako ocjenjujete sadašnje stanje u ekonomiji Republike Srpske?
Već duže vrijeme kao narodni poslanik upozoravam javnost i aktuelnu vlast, da je stanje ekonomije u Republici Srpskoj zabrinjavajuće i krajnje alarmantno. To potvrdjuju i brojni zvanični statistički podaci i osnovni makro-ekonomski pokazatelji. Nažalost, vlada kontinuiteta – kako se sami prozvaše, kao da nije bila svjesna da u ovome mandatu nema još jedan Telekom za prodaju, da smo već dobro zaduženi kreditima potrošenim u finansiranje javne potrošnje, brojne državne administracije i investicije koje ne donose prihod ili nisu stavljene u funkciju da se same otplaćuju – primjer autoputa Banja Luka-Gradiška, da nam bruto domaći proizvod protekle tri godine stagnira ili pada, da nam je već godinama negativan bilans tekućih plaćanja, pri čemu je platni deficit u trgovinskoj razmjeni sa inostranstvom svake godine u iznosu od nemalo 2 milijarde maraka. Umjesto da se posveti potrebi ubrzanijeg privrednog razvoja i zapošljavanja, vlada je prošle godine u jednostranoj orijentaciji da djelimično sanira deficit u budžetu i fondovima osiguranja, čiji kumulirani iznos je dostigao cifru od preko 1,1 milijarde maraka, posegla za povećenjem stopa poreza i doprinosa, što je u realnom sektoru uslovilo drastične posledice u pogledu smanjenja radnih mjesta, povećanja nelikvidnosti, porasta rada na crno i gašenja djelatnosti-posebno u preradjivačkoj industriji koja najviše i produkuje novostvorenu vrijednost.
Ako je situacija takva, šta nam je činiti?
U nekoliko navrata, kroz skupštinsku raspravu, upozoravao sam aktuelnu vlast da mi nije poznata niti jedna država na svijetu, koja je u uslovima recesije i ekonomske krize povećavala poreze na rad i proizvodnju, već da se u takvim okolnostima privreda nastoji rasteretiti, kako bi se barem očuvala postojeća radna mjesta, povećala njena konkurentska sposobnost na domaćem tržištu i podstakao izvoz. Izlaz iz kriznih situacija obično se traži u većem oporezivanju luksuza i krajnje potrošnje, uvodjenju progresivnih stopa oporezivanja na lična primanja, kako bi oni koji više zaradjuju podnijeli i veći teret izlaska iz krize, efikasnijoj naplati poreza i smanjenju javne potrošnje. Ali šta predlagati članovima vlade, koji nikada u životu nisu radili u privredi, zarobljeni isključivo „teškim“ poslovima kako potrošiti mukom stečeni novac poreskih obveznika i gradjana.
Kada pomenuste građane, kako oni žive?
Na to pitanje bi odgovorio da mnogi ne žive, već preživljavaju od danas do sutra, a da ni sami nisu svjesni kako to uspijevaju. Evidentan je porast siromaštva u Republici Srpskoj, jer nam jedna četvrtina gradjana, dnevno troši manje od jednog dolara. Primjetan je porast inflacije i cijena osnovnih životnih namirnica zbog uništene domaće proizvodnje i velike zavisnosti od uvoza, pri čemu na naše tržište transferišemo i inflaciju iz zemalja okruženja i Evropske unije. Povećava se broj korisnika socijalne pomoći i korisnika javnih kuhinja i sve to u uslovima gromoglasnih najava investicija i investitora kojih nema, svjetle budućnosti u procesu stabilizacije i pridruživanja prema Evropskoj uniji, mada po prilici sa ovakvim stanjem u Republici Srpskoj i BiH, veliko je pitanje da li bi nas u svoje redove svojevremeno primila i Organizacija afričkog jedinstva.
Je li Republika Srpska u ovom trenutku prezadužena?
Obično se za ocjenu zaduženosti jedne zemlje, koristi odnos bruto domaćeg proizvoda i njenog ukupnog zaduženja. Prema standardima Evropske unije, visokom zaduženošću smatra se učešće duga veće od 60% BDP-a, mada u objektivnosti primjene ovog kriterija, morala bi se imati u vidu neuporedivo veća privredna aktivnost, povoljniji spoljno-trgovinski bilansi i sama struktura BDP-a većine zemalja članica EU u odnosu na naše stanje. Ukupan unutrašnji i vanjski dug republike Srpske u ovom trenutku je već prešao 50% BDP, sa tendencijom ne njegovog smanjenja, već naprotiv ubrzanog povećanja. S tim u vezi, evidentno je da se po pitanju javnih finansija i održivosti duga, Republika Srpska nalazi u veoma kompleksnom stanju, pogotovu što su do sada uzimana kreditna sredstava potrošena kroz javnu potrošnju, pokrivanje deficita i finansiranje infrastrukture, a skoro zanemarljiv procenat tih sredstava je uložen direktno u proizvodnju.
Ulaganje u infrastrukturne objekte ima opravdanje, ali njihova izgradnja je moguća i bez uzimanja kredita kroz različite oblike koncesija i javno privatnog partnerstva, koje aktuelna vlast neće, ne zna ili ne želi da realizuje. Primjeri neodgovornog i neefikasnog trošenja javnih sredstava su brojni, u kome pravcu bih pomenuo izgradnju auto-puta Banja Luka-Gradiška, investicija od preko 320 miliona KM, koja jednostavno završi u koritu rijeke Save. Izgradnja Mahovljanske petlje kreditnim sredstvima od preko 40 miliona maraka na rok otplate od samo12 godina i koja sada ostaje da „visi“ u vazduhu, jer nastavak auto puta prema Doboju (naravno opet na bazi kredita, jer kroz javno-privatno partnerstvo nema dodatnih radova i pranja novca) ne kreće od te iste petlje, već na dionici Prnjavor-Doboj.
Da je stanje javnih finansija i održivosti duga u Republici Srpkoj kompleksno, upozoravaju izmedju ostalih i Svjetska banka i MMF, predlažući provodjenja hitnih reformi. Agencije za procjenu kreditnog rejtinga, svrstavaju danas BiH ili u kategoriju „špekulativno ulaganje“ ili „smeće“, što će zasigurno povećati cijenu kapitala na ovim prostorima. Činjenica je da novim kreditima vlada vraća stare kredite, a da emisijom trezorskih zapisa i dugoročnih obveznica, sa kamatnom stopom i do nevjerovatnih 8%, pokrivamo tekući deficit u budžetu. Nažalost, još se ne vidi namjera vlade da udje u dublje reformske procese, smanji javnu potrošnju, državnu administraciju, uravnoteži prihode i rashode, stvori uslove za povećanje subvencija poljoprivredi, izvoznicima, povećanje socijalnih transfera. Od početka mandata upozoravam, da bi se zbog nerazumnog i neodgovornog zaduživanja Republike Srpske od strane ove vlasti, u relativno kratkom roku mogli naći u „dužničkom ropstvu“ iz kojeg teško da bi se mogli izvući, bez (ras)prodaje preostalih resursa i potencijala, prevashodno u Elektroprivredi, rudnog i šumskog bogatstva. Nakon toga, može nam samo Bog biti na pomoći.
Na koji se način aktuelna vlast u RS obračunava sa kriminalom i korupcijom?
Evidentno je da aktuelna vlast u Republici Srpskoj nema niti političke volje, niti ozbiljne namjere da se upusti u sistemsku ili barem značajniju operativnu borbu protiv kriminala i korupcije, iz prostog razloga što i sama u njemu ili učestvuje ili ga razgradnjom pravne države na svojevrstan način podstiče. Pravna država počiva na odvojenosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, o čemu se kod nas apslolutno ne može govoriti. Narodna skupština kao najviši zakonodavni organ, veoma često se pretvara u prosti servis izvršne vlasti, dok nezavisnost i objektivnost sudske vlasti, možda najbolje odslikava oslobadjajuća presuda za ubicu potpredsjednika SDS-a Branislava Garića. Da je stanje u pravosudju nezadovoljavajuće, potvrdjuju i inicijative EU o potrebi njegove reforme kroz strukturalni dijalog.
Kakvo je stanje u javnom sektoru ?
Izvještaji Glavne službe za reviziju javnog sektora, koji u brojnim slučajevima upućuju na kriminalne radnje, zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja, završavaju u arhivama, bez provodjenja bilo kakvih istražnih radnji ili sudskog epiloga. Javne nabavke, kupovina poslovnih prostora i obveznica RK Boska, rad Direkcije za robne rezerve, Komisije za koncesije i javnih preduzeća, dokapitalizacija osiguravajućeg društva Aura, netransparentnost u dodjeli podsticaja u poljoprivredi i po ostvarenom izvozu, transferne cijene u naftnoj industriji i proizvodnji glinice, neplaćanje poreza, selektivne kontrole poreskih organa, samo su neka od pojava organizovanog kriminala i korupcije, koje jednostvano rastaču sve vrijednosti ovog društva, odgoneći bilo kakvu pomisao ozbiljnih investitora za ulaganje na ovim prostorima. Posledice takvog stanja u najvećoj mjeri osjećaju gradjani, pogotovo penzioneri, borci, invalidi i nezaposleni. S tim u vezi, ne može se govoriti o ozbiljnijem obračunu vlasti sa kriminalom i korupcijom, izuzev uobičajenih operativnih aktivnosti MUP-a ili hapšenja pojedinaca i grupa zbog „iskakanja“ uzrokovanim neplaćanjem reketa.
Je li nedavna „sječa“ u preduzeću „ Šume Srpske“ zapravo pokazatelj obračuna vlasti sa kriminalom i korupcijom ili nešto drugo?
Nedavnu „sječu“ četiri direktora šumskih gazdinstava, bez istovremenog pokretanja istražnih radnji i podizanja tužbi protiv istih, doživljavam kao krajnje prozirno spinovanje javnosti, jer je kriminal u tom javnom preduzeću očigledno narastao do te mjere, da se jednostavno više nije mogao sakriti. Kradja i milionski gubici zbog nenaplativosti isporučenih na desetine hiljada kubnih metara drvnih sortimenata fiktivnim preduzećima, trebali bi imati po mišljenju vladajućih epilog u smjenama direktora, odnosno njihovom prerasporedu na mjesta tehničkih direktora ili odlasku dojučerašnjeg generalnog direktora Nedje Ilića na mjesto pomoćnika ministra poljoprivrede za resor šumarstva. Na osnovu svega ovoga, kao logičan nameće se zaključak , da je u cijelu ovu „rabotu“ uključen i sponzorisan sam vrh vladajuće stranke. Ako nije, mogli bi smo reći, kako zaista stvaramo humano društvo, baš po mjeri kriminalaca.
Ono što trenutno karakteriše medijski prostor u RS jeste „iznenadna“korupcija na Univerzitetima u RS. Kakav je Vaš stav po ovom pitanju?
Korupcija i nepotizam na univerzitetima, o kojima se ovih dana polemiše na brojnim adresama, samo je dio opšteg stanja u kojem se društvo nalazi. Ništa bolje stanje, ako ne i lošije, nije ni u drugim javnim organima i službama, počev od republičkih i lokalnih organa uprave pa do sporta i rekreacije. Sva društva u tranziciji prati povećan stepen korupcije, protiv kojeg se jedino možemo boriti dobrim zakonskim rješenjima, ukidanjem administrativno-birokratskih barijera, jačanjem informacionih tehnologija i servisa, uvodjenjem medjunarodnog kvaliteta u pružanju usluga javnog sektora, edukacijom i jačanjem nevladinog sektora i drugim mjerama. Nadam se da će studenti banjalučkog univerziteta ustrajati na svojim zahtjevima i argumentima, barem dok se po preporuci g-dje Ranke Mišić ne konstituiše Savjet za borbu protiv korupcije, koji bi po prirodi stvari, poput brojnih dobro plaćenih agencija, odbora i ostalih tijela koja ne znaju niti šta rade, niti zašto su osnovana, ovu pojavu vjerovatno „sasjekao“ u korijenu.
Sagledavajući cjelokupnu situaciju u ekonomiji, ali i političku krizu u zemlji, imaju li građani RS razlog da budu zabrinuti za svoju ekonomsku budućnost?
Izuzimajući one koji su narodni novac sklonili na Kipar i druge zemlje poreskog raja, ulažući dio kapitala u poslove i nekretnine po Srbiji, Beču i drugim destinacijama, većina gradjana itekako ima razloga za duboku zabrinutost, kako ličnu, tako i za ekonomsku budućnost Republike Srpske. Kakvom ekonomsku budućnost RS vide mladi ljudi, najbolje pokazuju rezultati ankete provedenu u populaciji starosti od 15 do 25 godina, gdje se oko 62% anketiranih izjasnilo, da bi se trajno iselili iz Republike Srpske kada bi imali takvu mogućnost. Skupština SDS-a odražana prošlog mjeseca u Bijeljini, upozorila je da trenutno veća opasnost po budućnost Republike Srpeske prijeti od njenog ekonomskog urušavanja iznutra nego spolja, što je od predsjednika Dodika protumačeno kao površna politička ocjena. Još samo kada bi g-dina Dodika „razvlastili“ od upravljanja novčanim tokovima u RS, sa ciljem da se onda u potpunosti može posvetiti odbrani naših nacionalnih interesa, ekonomska budućnost Republike Srpske i njenih gradjana možda i ne bi bila tako loša.
Razgovarao Elvir Padalović