Prije dvije godine u mjestu Tišina, predgrađu Šamca u Republici Srpskoj, Marko Oršolić osnovao je 
Multikulturni i multireligijski centar Zajedno, u sklopu kojega je biblioteka i koju posjećuju svi stanovnici okolnih mjesta bez obzira na vjeru i naciju.
Marko Oršolić istaknuta je ličnost i svojim radom djeluje na mnoge važne političke uloge. Osim teologije diplomirao je i političke nauke, magistrirao na njima, a doktorat mu je ostao nedovršen, jer ga je prekinuo rat.
U razgovoru za Identitet, Marko se osvrnuo i na položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj:
Da budem iskren, Biskupska konferencija Hrvatske i Biskupska konferencija BiH su dvije različite konferencije i rijetko se sastaju, tako da ja baš i ne pratim hrvatske zakone koji se odnose na crkvu, te ugovore koje je RH sklopila s Vatikanom. To pratim kao politolog, ali ne kao teolog i stručnjak. Međutim, jako me smeta da nakon smrti Šagi Bunića, Josipa Turčinovića i profesora Vjekoslava Bajsića crkvena inteligencija u Hrvatskoj uglavnom šuti i crkva se uglavnom drži starih tradicionalnih šema koje naizgled djeluju kao da su u skladu s koncilijskim odlukama, ali su te šeme već davno otpisane.
Dosta je čudno ponašanje vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Naime, totalno je reakcionarno; dobro, to je i stvar politike, netko se okreće „lijevo”, a netko“desno“, međutim kada smo nakon 60 godina dočekali da kardinal zagrebački dođe u Jasenovac, on je došao na pola puta do kripte, Kamenog cvijeta, i odjednom se okrenuo i vratio natrag.
Što se tiče Katoličke crkve u Hrvatskoj i uopće na slavenskom jugu, izuzetak čine samo franjevci Bosne srebrene. Nitko se tu nije ozbiljno pozabavio odgovornošću Katoličke crkve za strahote koje su se dogodile u II. Svjetskom ratu i nitko nije pošteno utvrdio tu odgovornost. Reći ću samo primjer Bavarske, koja je pretežno katolička. Tamo imate pedeset tomova knjiga o odnosu katoličke crkve i nacionalsocijalizma. Kod nas u Hrvatskoj, još uvijek se stječe dojam da se u žižu stavljaju ljudi koji su, blago rečeno, očijukali s fašizmom i njegovim pomagačima, a to sve zbog toga što je nastavljena tradicionalna šutnja Pape Pia XII., koji nikada nije rekao jasnu riječ o fašizmu, za razliku od onoga što je učinio Ivan Pavao II., ili Papa Pavao VI. Mene sada čudi da to što su Pape radile u Aušvicu i Jad Vašemu, gdje su se klanjale i molile za žrtve, te one izjave o fašizmu koje su davale druge evropske biskupske konferencije, nije našlo boljeg odjeka ovdje u Hrvatskoj. A to sve potiče odatle što Stepinac, iako je studirao u Germanikumu i bio blizak s Nijemcima prije II. Svjetskog rata, nije smatrao važnim da uzme nešto od onih izjava i deklaracija njemačke Biskupske konferencije kojom su još u kolovozu 1945. godine jasno utvrdili zlikovačku ulogu fašizma i jasno se pokajali i ispričali njemačkom narodu i drugim narodima za sva učinjena zla. Mene je začudilo da se samo mjesec dana kasnije, u rujnu 1945. godine, Biskupska konferencija Hrvatske u svojoj izjavi nije povela za Nijemcima, već se postavila obranaški, što bismo danas s teološkog aspekta rekli, apologetski. Mislim da je to vrijeme apologeizma prošlo i da je krajnje vrijeme da svako, barem u Evropi, kojoj mi težimo i koja počiva na vrednotama koje su direktno vezene za antifašizam, da tu Crkva mora naći svoje mjesto i mora vrlo jasno reći pravu riječ o svojoj ulozi i odgovornost za stravične zločine koji su počinjeni u vrijeme fašizma, kao što su to već davno učinili Nijemci i Talijani.
Nažalost, ovdje se događaju čudne stvari, antifašizam se proglašava komunizmom, upravo uz javnu potporu Katoličke crkve, a nedavno je i službeno glasilo crkve Glas koncila predsjednika Mesića, koji se zalaže za antifašizam, proglasio veleizdajnikom.
Ja tu problem ne vidim u polemici s predsjednikom Mesićem i u crkvenoj hijerarhiji. Ja ga vidim među teolozima, jer oni moraju biti predradnja i podloga hijerarhiji. Ne možete očekivati od Bozanića da se on posvećuje ovim stvarima, ali sramno je da mnogi historičari crkve šute i da ništa nisu rekli. Reći ću vam primjer iz BiH, mi smo ipak to obradili. Naš student koji je u Rimu doktorirao Petar Jereč koji je napisao knjigu o Katoličkoj crkvi u BiH za vrijeme NDH. On se očito nije usudio pisati o Hrvatskoj. Tako bi se i u Hrvatskoj trebao naći neki teolog koji bi tu temu znanstveno obradio, pa čak ne mora biti ni savršeno. Ja to promatram sa stanovišta Drugog vatikanskog Sabora, koji je završio 1965. godine, na kojem su neki biskupi u Biskupskoj konferenciji tadašnje Jugoslavije pokušali da utvrde taj dio odgovornosti crkve; znate li na kakav su otpor oni naišli, čime su ih sve proglasili ti klerikalni i nazadnjački krugovi, to je bilo tako strašno da se nakon toga nitko više nije usudio da progovori o tome unutar crkve. Mene ovdje, u Hrvatskoj, što se tiče odnosa Katoličke crkve u Hrvatskoj prema onome što je uradio fašizam, jako nervira što ovaj prijeko potreban kritički sud teologa i intelektualaca vjernika nije na djelu i da on to prikaže na pravi način i nađe pravu riječ. Možda su oni mislili da je dovoljno to što su učinile druge političke snage u Hrvatskoj, ali na žalost oni u crkvi nisu!
Predsjednik Mesić je pred kraj svog mandata otišao u Vatikan u posjet Papi. Prije Puta je rekao da će sa Svetim ocem razgovarati o ponašanju hrvatskih biskupa i zamoliti ga da utječe na njih. Da li je tako nešto uopće moguće u Katoličkoj crkvi?
U Katoličkoj crkvi sve više postoji načelo kolegijaliteta. Papa nije nikakav apsolutni gospodar! To mnogi ljudi ne shvaćaju. Praktično, Crkva funkcionira tako da usmjerava, da govori, da kaže, i mislim da postoji solidarnost unutar nje. Očito da biskupima ovdje to nije dovoljno. Oni imaju neko svoje gledanje i mislim da ne treba očekivati od Pape da nešto učini, iako to oni na neki svoj način čine. Međutim, ono što u Hrvatskoj nedostaje jest kritička svijest u vjernicima i među teolozima. To je jako potrebno ljudima za slijeđenje demokracije, za utvrđivanje istine u samoj crkvi, pogotovo istina koje su vezane za tako jaku političku ili javnu sferu djelovanja.
Vi ste pripadnik franjevačkog reda Provincije Bosne srebrene, međutim u BiH postoji još jedna franjevačka provincija, koja je locirana u Hercegovini.
Ta druga provincija osnovana je krajem 19. stoljeća, dok naša datira od srednjeg vijeka. Pa i naša iskustva s NOBom su različita. Naša provincija, odmah na početku 1941., deklarativno je osudila ustaštvo i iz svog reda isključivala sve koji su sudjelovali ili aktivno pomagali ustašama. Naši predstavnici su i učesnici II. zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. Jedino u nečemu se mi, bosanski franjevci, razlikujemo od zaključaka ZAVNOBIH-a, a to je da mi smatramo da u BiH živi jedan, naš narod, podijeljen s tri vjere. Prvo vjerom, a poslije nacijom podijeljen, ali to je jedan – naš narod! Čak su neki stari franjevci tvrdili da se tu radi o jednoj etničkoj skupini. To sve i nije bitno, krvna zrnca su nam svima ista, sudbina nam je uglavnom ista, jer smo svi mi očito u jednom „čamcu“ – u Bosni. Ni naša sudbina, ni naša budućnost, ni naša kultura, ni naš interes nije djeljiv. Bosna se može regionalno podijeliti, ali u potpunosti ne može nikada, jer bi u tom slučaju ona bila apsolutno mrtva.
Preuzeto sa www.zamirzine.net