Profesor Tvrtko
Jakovina, pročelnik Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu i, po mnogima, vodeći hrvatski istoričar modernog doba u intervjuu za
BUKU govori o narušenim međunacionalnim i državnim odnosima u regionu,
sveprisutnim tenzijama u BiH, porastu nacionalizma i revizionizma, te opštoj
opijenosti radikalnim fašističkim pokretima iz Drugog svjetskog rata.
Gospodine Jakovina, u
posljednje vrijeme je postalo mučno gledati šta se dešava u BiH, Hrvatskoj i
Srbiji? Od rata nikad nisu bili napetiji odnosi, šalju se prijeteće poruke, a
mnogi prizivaju neke nove ratove. Kako Vi gledate na cijelu ovu situaciju?
Promatrati zbivanja u gotovo svim zemljama Jugoistične
Europe, međusobne odnose, već je dugo vremena vrlo tužno. Ne radi se samo o
nemogućnosti da se bilo tko kome iskreno ispriča. Isprika je bilo puno,
ispričali su se predsjednici Mesić, Josipović, Tadić, Marović, Đukanović, neki
bosanski političari, pa ništa. Nitko se isprikom ne zadovoljava. Ne radi se ni
o ljubavi ili neljubavi – ljubav se ne postiže umjetno. Lažne ljubavi neće
sačuvati dobre odnose.
Ali šta hoće?
Ako se već inzistira na lošem, ratu, mržnji, a bez izgleda
da se iznova zarati, možda bi bilo dobro da se u neljubavi pokušava razvijati
neke od točaka koje su važne za dobar i normalan život?
Ako neprestano inzistirate na mržnji i ne želite da se sukob
zatvori, onda inzistirate da se rane neprestano gnoje. Političke elite ne mogu
se okrenuti budućnosti, ali bi bilo već puno da
ponude neke politike koje će pomoći u stvaranju novog svijeta i svima
nama da lakše živimo u novom svijetu. Žalosno je i mučno promatrati laž,
nesposobnost, mržnju, pa još mučnije gledati kako birači nikada ne kažnjavaju
one koji na takvim politikama inzistiraju.
U BiH, koja je
prethodnih nekoliko mjeseci pravo bure baruta, svakim danom je situacija sve
napetija. Posebno uz vjetrove koji, svako malo, duvaju preko nje sa istoka i
zapada. Do čega bi ovako konfliktna situacija mogla da nas dovede?
Još u Bosni i Hercegovini neće biti rata. Nije ga bilo ni
prije, neće ni poslije referenduma u Republici Srpskoj. Neće se još neko
vrijeme dogoditi, čak ni ako sve ostane kako je sada, i ako se i dalje bude inzistiralo
na podjelama. To ne treba biti utjeha, jer prilike se neće popravljati,
standard neće rasti, nezadovoljstvo se neće smanjivati. No, s Hrvatskom u NATO
i EU, Crnom Gorom na brzom putu prema euro-integracijama, Srbiji koja sve brže
napreduje, naravno da će sve imati povoljni učinak na BiH. Mislim da je ovakav
scenarij izvjesniji, od scenarija koji bi uključivao mržnju koja će
eksplodirati u ratu. Važno je, međutim, shvatiti da se može jako dugo živjeti u
velikoj i sve većoj bijedi. I to je problem koji bi trebali prepoznati
odgovorni političari, ali i birači.
Ali to se ne dešava.
Niko ne prepoznaje potrebu za promjenom na bolje. Gdje je nestao zdrav razum,
ako već ne možemo da iskorijenimo iz naših društava taj negativni nacionalizam
koji je toliko nabujao kod nas?
Istina, katkada se čini da ništa ne vrijedi govoriti, da je
sve posve svejedno tko što radi, jer uvijek pale iste ideje, isti strahovi,
iste utvare i da se stalno može s istim idejama pobjeđivati.
To što se utvare pokažu lažnima, smiješnima, nema baš
nikakvog utjecaja na birače, pa onda niti na medije, ni na političare. Možda
inzistiranje na strahovima prošlosti nije dovoljno u svim državama da pobjedite
na izborima – pogledajte HDZ Tomislava Karamarka u Hrvatskoj – ali još uvijek
je sve to dovoljno da dajete glavni ritam politici, da neprestano zaoštravate,
da nikako ne možete isplivati na površinu. Dovoljno je sve, dakle, da stanje
zadržite lošim i to vrlo dugo. Zdravog razuma neće biti ako se na tome ne bude
radilo u školama – a to se neće dogoditi.
Postoji i brži, ali slabašniji put, tako da se pojave
prosvijećeni vladari, koji su na neko vrijeme sposobni dati ton političkim
zbivanjima, a članovi partija ionako slijede svaku politiku koju im šefovi
nameću. No, to je, kao što sam rekao, slabiji put, jer on traje sve dok traje
vođa. To su one neiskrene politike, lažne isprike.
Za sada svugdje
prolazi ta nacionalistička politika, pa se čak, zarad trenutne koristi, svakim
danom sve više insistira na reviziji ustaštva i četništva, kako u Hrvatskoj
tako i Srbiji, dok je u BiH to čak postalo potpuno normalno. Dokle će svi na to
žmiriti, uz osude takvih dešavanja u susjednim državama, koje takođe svima dođu
kao neka vrsta samopromocije i način za stvaranje tenzija?
Četnišvo i ustaštvo je rehabilitirano do toče do koje to može
da ide. Četništvo je sad bez ostatka samo jedan od savezničkih,
antifašističkih, pokreta. A ustaštvo, koje se ne može rehabilitirati u svijetu
u kojem živimo, relativizirano je do krajnosti. Da bi oba ova pokreta mogla ući
u novu interpretativnu paradigmu, morate posve poniziti sve drugo, morate od
antifašističke borbe napraviti komunistički pakao i ništa drugo. Ono što
zabrinjava, nije samo da ne postoji dijalog, već da se na primjerice,
ustašovanje iz Hrvatske, odgovara s podacima koji su sasvim sigurno
preuveličani. To što u Jasenovcu nije ubijeno 700.000 ljudi, ne čini ga manje
lošim i užasnim. No krivo je inzistirati na netočnim podacima i očekivati da će
druga strana koja frizira i laže, na takvo osporavanje odgovoriti normalno.
Ali na kraju, svi se
opet pozivaju na antifašizam i slobodarski duh.
Naravno, svi i dalje govore o antifašizmu, jer antifašizam
jest baza našeg svijeta.
Razgovarao Milovan Matić