Tvrtko Jakovina za BUKU: Kremlj nema šanse vojno ugroziti mnoge od svojih nekadašnjih prostora

„Hrvatska je tamo gdje je uglavnom bila veći dio svoje povijesti, na rubu Zapada. Graničarski položaj nije osobit, nije isplativ, nije često dobar, ali je ovoga puta Hrvatska barem iza zida“ – ističe istoričar Tvrtko Jakovina.

06. mart 2023, 8:32

Prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina (1972) je predavač na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Napisao je knjige: Socijalizam na američkoj pšenici (MH, 2002), Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945-1955 (Profil/Srednja Europa, 2003), Treća strana Hladnog rata (Fraktura, 2011), Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX stoljeća (Fraktura, 2013), “Budimir Lončar. Iz Preka do vrha svijeta” (2020) i uredio knjige Hrvatsko proljeće, četrdeset godina poslije (Sveučilište u Zagrebu/Centar Tripalo, 2012) i Dvadeset i pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje? (Centar Tripalo, 2017).

U razgovoru za BUKA magazin, dr Jakovina kaže da Evropsku uniju teško može zamislit bez Zapadnog Balkana, kako je prozvana ova regija. „To bi, što se mene tiče, trebao biti važan i najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske. Jer regija, koja je nestabilna i zbog toga što je izvan EU integracja, ne može biti poželjno susjedstvo za Hrvatsku. Nisam siguran do koje je mjere Hrvatska izašla iz svoga nacionalizma i osvijestila da joj je uspješna i bogata i stabilna Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, posebno Crna Gora od vitalnog, najvitalnijeg interesa, da za taj prostor ima odgovornost, baš zato što taj prostor, kojem pripada, poznaje, govori isti jezik, zna što su problemi“ – ističe Jakovina.

Je li Hrvatska pod jakim uticajem moći režima u Kremlju?

Hrvatska nikada, osim kao dio Jugoslavije od 1945. do 1948. (kao i ostatak zemlje, uostalom), nije bio pod utjecajem režima u Kremlju. Danas, zapravo nakon 1991., nije pod utjecajem nikakvih posebnih pritisaka, osim onoliko koliko su pod „utjecajem“ svi koji su velike dijelove svoje imovine i poduzeća prodali nekim od ruskih kapitalista, a to je često značilo i onima koji su povezani s ruskom državom. Prvo plinarsko društvo ili njima bliski HDZ, sasvim bi sigurno nešto o tome mogao reći. Vjerojatno bi i INA, koja danas pripada MOL-u, nekada znatno manjem konkurentu, jer su je u osobito strateški sofisticiranim politikama hrvatske političke elite, prodale, mogla jasnije objasniti vezu Rusije i Mađarske. Tu u tamo, otkrivali smo posljednjih godina u Hrvatskoj, kako je bilo puno ulazaka Rusa u hrvatske kompanije, mada je najvažniji bio ulaz u Agrokor i neke od banaka. U tome smislu, možemo pretpostaviti, da je postojao niz mehanizama na koje je ruska država, Kremlj, mogla vršiti neki tip pritiska na Zagreb. Ipak, ništa od toga, sve dok nisu eruptirale afere, nije bilo osobito vidljivo i poznato, a nije ni danas, osim što možemo pretpostaviti da su veze bile prisutnije, no što je prosječan građanin mogao pretpostavljati. Obzirom na poslovnu kulturu u Rusiji, nisam siguran da su odnosi ikada bili osobito preporučljivi za uspostavljanje, ali to je drugo pitanje. U političkom smislu, Rusija u Hrvatskoj je bila nevidljiva. Nije godinama bilo posjeta na visokoj razini. Ono što je bilo manje vidljivo, bio je ruski pristanak za hrvatsko članstvo u Vijeću sigurnosti i dolazak ministra Lavrova u Zagreb, gdje je otvorena nova zgrada ambasade Rusije 2020. Zapravo, sve do vlade Andreja Plenkovića i ministra Gordana Grlića Radmana, susreta na visokoj razini nije bilo, a onda je u dvije godine, tada, kada je Grlić Radman čitao poeziju Lavrovu na ruskom i uzvratnog posjeta Moskvi, mjesec dana prije napada Rusije na Ukrajinu, bila rupa, praznina. Sada je ponovo praznina i potrajat će, jer je svijet u novom kretanju i preslagivanju, gdje će Rusija, bez obzira na rezultate sukoba s Ukrajinom, biti izolirana poput Sjeverne Koreje, koliko to već može ići s tako velikom zemljom.

Gdje se u geopolitčkom spektru traži i pronalazi Hrvatska, a gdje ostatak regije danas?

Hrvatska je tamo gdje je uglavnom bila veći dio svoje povijesti, na rubu Zapada. Graničarski položaj nije osobit, nije isplativ, nije često dobar, ali je ovoga puta Hrvatska barem iza zida. Naime, u hrvatskom romantičarskom gledanju na prošlost, hvaljen je bio položaj u Habsburško doba, kada smo bili „predziđe kršćanstva“, kako se pisalo dok su Osmanlije bile na europskom Jugoistoku. Predziđe, znači da niste niti zid. Sada je to nešto bolje, jer smo iza zida, iako uz zid. Zidovi nisu dobri i nema EU bez ulaska Zapadnog Balkana, kako je prozvan, u EU. To bi, što se mene tiče, trebao biti važan i najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske. Jer regija, koja je nestabilna i zbog toga što je izvan EU integracija, ne može biti poželjno susjedstvo za Hrvatsku. Nisam siguran do koje je mjere Hrvatska izašla iz svoga nacionalizma i osvijestila da joj je uspješna i bogata i stabilna Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, posebno Crna Gora od vitalnog, najvitalnijeg interesa, da za taj prostor ima odgovornost, baš zato što taj prostor, kojem pripada, poznaje, govori isti jezik, zna što su problemi. Nažalost, stanje u regiji nije osobito dobro, jer način na koji se vode politike i ponašaju mnogi političari, dovelo je do zamora. Regija se predugo ne mijenja i ne mijenja na bolje. Nije odgovornost samo „svijetu“, već prije svega na nama samima. Hrvatska je preskočila zid, s kašnjenjem, uz brojne prepreke, ali uspjela pronaći minimalni konsenzus oko ulaska u EU i NATO i, ono što je važno, uspjeli smo imati zaintresirane s druge strane, kojima je isto bilo stalo da Hrvatska na kraju postane dio toga svijeta, zbog bilo kojeg razloga. Ono što ne bi bilo dobro za regiju jest predugo stanje u kojem će postojati razlike između jednih i drugih.

Mislite li da bi rat u Ukrajini mogao imati projekcije u regiji Jugoistočne Evrope i Zapadnog Balkana koje ne bi bile samo ekonomske, već i političke?

Rat u Ukrajini sigurno je već dramatično promijenio svijet i nastavit će ga mijenjati. SAD su istisnule EU iz položaja u kojem je bila prije rata, zapravo su na neko vrijeme ponovo Evropu učinile sporednijim igračem. Za regiju bi, u jednoj sretnijoj varijanti o kojoj je nedavno govorio i moj, sada prijatelj, a dugo vremena netko čije sam životno razdoblje i život proučavao Budimir Lončar, mogla imati pozitivan efekt. EU, istisnuta iz najviše politike kao nekada glavni partner SAD-u, a sada tek sljedbenik politike, mogla bi se možda okrenuti rješavanju dugo zanemarene Jugoistočne Europe, očito puno sporednijeg pitanja, onda bismo možda imali nekog većeg, a pozitivnog smisla, iz katastrofe na istoku Europe. S jedne strane moguće je da bi se konflikti mogli prelijevati, da bi Rusija mogla koristiti veze s određenim desnim krugovima na Balkanu, kako bi stvari zaoštrila, zakomplicirala, olakšala si pritisak zapada zbog Ukrajine. S druge strane, možda bi sve ovo moglo pokazati da Evropa mora biti aktivnija na Balkanu, da Bugarska i Grčka ne smiju nalaziti opravdanje za svoje bivše ili buduće politike blokiranja susjeda, već bismo trebali shvatiti da će nam svima, Bosni i Hercegovini prije svega, biti bolje unutar EU. Ništa tu, u EU, nije savršeno, nije dokraja ni pošteno, ali je najbolje i jedino što trenutno imamo na Starom kontinentu. Jedina je to zajednička platforma kod većine sva tri naroda u BiH, nadam se.

Kako vidite poziciju Evropske unije s obzirom na trenutne geopolitičke težnje režima u Kremlju?

Rat je ionako slabašnu EU i veliku birokraciju pomaknuo u stranu. Nakon Brexita, koji je, doduše, očito katastrofalno udario Britaniju, koja je, sama sebi učinila povijesnu krivu odluku i ozbiljno ozlijedila Evropu, jer Britanija jest europska zemlja, trebalo je imati ozbiljne i snažne političare koji bi bili u stanju osigurati da se iz ove krize pokuša izvući sa što manjom štetom za Stari kontinent. Nije se to za sada dogodilo, bez obzira što je očito jasno da Kremlj nema šanse vojno ugroziti mnoge od svojih nekadašnjih prostora, no može stvoriti situaciju u kojoj neće biti mira, u kojoj ćemo izdvajati sve više za oružje, u kojoj će militarizacija učiniti korak unatrag u civilizacijskom smislu, u kojoj ćemo svi biti siromašniji jer neće biti jeftine energije i, vrlo vjerojatno, kineskih jeftinih proizvoda.

Djeluje li EU dovoljno stabilna da zaštiti sve svoje članice negativnog uticaja ili ucjena režima u Kremlju?

Najbolje i najviše što imate, jest EU. EU, je uz SAD okosnica zapada. Svi Zapad mogu kritizirati i često trebaju, s pravom, no boljeg, pa i alternativnog prostora zapravo nemate. Sve drugo ne jamči ni sreću ni bogatstvo, konačno niti ne postoji. Po Hrvatskoj vidite koliko je, kad smo mi sami, pa i s novcima, teško bilo što učiniti. Imamo novce, ne možemo izgraditi više od 6 kuća na Baniji! No, kad postoji netko da vas gura, kao što su Slovenci htjeli da ne plaćaju roaming na Jadranu, a Bavarci htjeli lakše do naših plaža, onda je lakše riješen i Schengen i ulazak u EU. Mislim zato da EU može biti korisna i snažna u pokušaju da očuva veliki dio onoga što je europska ideja i ono što je EU bila, a to znači prostor koji još nije zatvoren, završen, u kojem mora biti mjesta i za sve ostale države koje su europske, a nisu dio EU.

Šta prema Vašem mišljenju čini lijevi pogled na Evropu i Evroaziju? Vjerujete li da su „lijeve inicijative“ vidljive na evropskom kontinentu?

Ne vidim puno novih lijevih politika, od trenutuka kad su mnoge od „lijevih“ politika preuzele i desne europske stranke. Na našem području je „lijevo“ ondaj tko je za istinske europske vrijednosti, tko se ne boji susjeda, tko je za meritokraciju i nezadovoljan upropaštavanjem sudstva, zdravstva, nacionalizmom, mržnjom, klerikalizacijom, zagovorom zabrane abortusa… čitavog toga spektra tema. Svatko tko je u kontekstu najrazvijenijih zapadnih zemalja srednjostrujaš, kod nas je „lijevo“. No, problem je što ljevica nije našla dovoljno jasne poglede na svjetske teme.

Kakva je politička situacija u Hrvatskoj na tom spektru, kako su i koliko vidljive te inicijative?

Hrvatska ima problem vizije, kadrova u visokoj politici, problem zasljepljujućeg i uskogrudnog nacionalizma, koji otežava viziju rješavanja i aktivnijeg sudjelovanja u pitanjima regije. Hrvatska se boji prošlosti, Tita prije svega, svega iz Titovog vremena, a to je najbolja, najlakša i najkonstruktivnija spojnica sa svima na slavenskom Jugu. Problem je i to što su moćne organizacije, poput crkvi (svih), doktrinarno na razini seoskih popova iz nekog davnog doba. Naši su nacionalizmi i crkvene organizacije koje ih suportiraju i snaže, svedene na strah od razgolićene žene, strah od psovke i otvorene jedino vjeri u naciju, ono što je bilo u Titovo doba. S takvom bazom, nećete daleko, ne možete vidjeti jasno ni prošlost, ni budućnost, ne možete biti osobito konstruktivni, jer ako želite pomoći susjedstvu na korist EU i Hrvatske, ne možete biti orijentirani samo na jedan dio vlastitog naroda, a od svih drugih i svega drugoga bježati. Mnoge desne politike su slične – pogledajte kako Putin kažnjava korištenje riječi stranog podrijetla i pogledajte već desetljetne, posve iste, napore hrvatskih desnih „jezikoslovaca“, Matice Hrvatske (a slično je i u Srbiji). Na još jedan način bi trebalo iskoristiti ovaj rat u Ukrajini i, bez obzira koliko je Ukrajina tu dobra kandidatkinja, pokazati da je ovo rat protiv takvih, desničarskih, isključivih, najnazadnijih i najopasnijih metoda koje uništavaju slobodu i uništavaju budućnost milijuna ljudi. To sada čini Putin.