U jeku sve učestalijih prijava porodičnog i rodno zasnovanog nasilja, razgovarali smo s Ljiljanom Lukić, koordinatorkom Fondacije Lara iz Bijeljine, jednom od ključnih organizacija u Bosni i Hercegovini koje decenijama pružaju podršku ženama žrtvama nasilja. U intervjuu za BUKU, Lukić govori o alarmantnim statistikama, radu Sigurne kuće, mehanizmima institucionalne zaštite, ali i o društvenim obrascima koji žrtve obeshrabruju, a nasilnike štite. Razgovarali smo o tome zašto žene ostaju u nasilnim vezama, zašto ih sistem često iznevjeri i šta znači stvarno osnaživanje.
Statistike pokazuju porast prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama. Koliko je situacija danas ozbiljna i kako izgleda svakodnevni rad Sigurne kuće Fondacije Lara?
“Nažalost, prijave nasilja iz godine u godinu su u porastu. To pokazuju naši statistički podaci, dakle i oni vezani za SOS telefon, broj žena koje dolaze direktno ovdje na savjetovanje, koje nam se javljaju putem društvenih mreža, kao i brojke koje se odnose na žene smještene zajedno sa djecom u našoj sigurnoj kući. Trenutno u Sigurnoj kući Fondacije Lara smješteno je 17 osoba, od čega su samo 3 punoljetne, dakle ostalo su sve maloljetne osobe. Inače, osim žrtava rodno zasnovanog nasilja, smještamo i potencijalne žrtve trgovine ljudima. Dakle, imamo i veliki broj djece. Nažalost, ima i maloljetnica koje su žrtve seksualnog nasilja. Za prva četiri mjeseca ove godine na našem SOS telefonu bilo je 225 poziva. Dakle, oni nekada završavaju samo savjetovanjem, a nekada se te žene ohrabre i da prijave nasilje, dođu u Sigurnu kuću ili samostalno izađu iz okruženja nasilja.”
Koliko su institucije – policija, Centar za socijalni rad, sudovi — senzibilisane za ovu temu? Da li žrtve dobijaju adekvatnu zaštitu i podršku ili veći dio tih slučajeva ostane “ispod tepiha”?
“Mogu čak da kažem da zavisi od osobe do osobe, dakle, od onih koji rade u tim institucijama. Ima ljudi koji su zaista senzibilisani. I Fondacija Lara i druge nevladine organizacije koje se bave ovom problematikom već godinama unazad rade sa ljudima koji su zaposleni u institucijama i možemo reći da imamo dobru saradnju sa svim institucijama. Radimo na senzibilizaciji i policije, i sudija, i tužilaštava. Međutim, nikada ne znamo ko će doći na određeni slučaj, ko je prošao sve te obuke i treninge, a ko će se na kraju naći tu da odredi kaznu. Svi znamo, ako pogledamo statistiku, da se najčešće izriču minimalne kazne ili čak nekada i kazne ispod zakonskog minimuma. Vrlo često se nalaze neka opravdanja, neki razlozi da ta kazna bude manja. Na primjer, kada smo radili studiju o slučajevima silovanja, dešavalo se da kao opravdanje bude navedeno to što je silovatelj otac, što ima djecu, što mora da izdržava porodicu, pa ne može dugo da boravi u zatvoru i slično. Dakle, nalaze se razni razlozi da kazne budu minimalne, i te minimalne kazne upravo obeshrabruju žrtve. Posebno su u nepovoljnom položaju žrtve seksualnog nasilja, jer nailaze na stigmu i osudu javnosti, koja često žrtvu krivi za ono što joj se desilo.”
Kada je riječ o sankcionisanju nasilja, često se čuje da se izriču minimalne kazne. Šta to govori o sistemu i kakvu poruku šalje žrtvama? Česti su i slučajevi pritiska na medije da slučaj ostane skriven od očiju javnosti.
“Sa jedne strane, naravno, treba voditi računa o zaštiti identiteta žrtve, posebno ako su u pitanju maloljetne osobe, a s druge strane, treba govoriti o ovim stvarima. Novinari treba da nađu način kako da pristupe temi, jer je veoma važno da se o tome govori – jer je to pitanje senzibilizacije čitavog društva. Nažalost, mi smo društvo koje toleriše nasilje. To je nešto što se kod nas u startu uči. Nažalost, mnoge žene ostaju u nasilnim zajednicama, jer se o nasilju manje govori, ili jer su im majke govorile – “Trpi, i ja sam tvog oca trpila”, tako one trpe nasilje jer misle da moraju. Mi smo takvo društvo gdje se nasilje i nasilni ciljevi tolerišu, gdje se za nasilje nalaze opravdanja, a žrtve se često optužuju da su same krive ili da su nekako izazvale nasilje. Ali, nijedan slučaj, bez obzira na odnos među ljudima, ne opravdava nasilje. Postoji mnogo načina da se ljudi razdvoje ako se ne vole, ali nasilje nije opravdano ni pod kojim uslovom.”
Kakva je situacija sa ženama koje žive u ruralnim sredinama, da li je nasilje na tim područjima više izraženo? S kakvim vrstama nasilja se najčešće suočavaju?
“Jednako je to i u urbanim sredinama. Nasilja jednako ima kako u niže, tako i u visokoobrazovanim krugovima, s tim što u ovim visokoobrazovanim krugovima to nasilje zna da bude suptilnije, bolje se prikrije. Posebno želim da istaknem da je psihološko zlostavljanje možda čak i češće. Do prije nekoliko godina žene čak to psihološko nasilje nisu ni prepoznavale kao nasilje, a ono je itekako prisutno i može loše da utiče na osobu. Znamo to po ženama koje dolaze u Sigurnu kuću, ili na psihološko savjetovanje. One su bukvalno “ubijene u pojam”, one smatraju da nisu sposobne da samostalno funkcionišu, da ne znaju ništa da rade, da ne znaju da plate račune, da neće moći da brinu o djeci. To je perfidno i sistematsko uništavanje njihove psihe i ličnosti, koje traje godinama. To često počinje čak od početka veze ili braka, sa odvajanjem od porodice i prijatelja, stvaranjem malog, suženog svijeta u kojem nasilnik, izolujući je, ima sve veću kontrolu nad njom i sve veći uticaj. Put osnaživanja tih žena jako je dug. Vrlo često javnost ne shvata koliko je važan trenutak kada žena konačno izađe iz kuće nasilnika – to je ključni momenat njenog osnaživanja. U sigurnoj kući ona može da dobije osnovnu pomoć: psihološku podršku, stručnu pomoć sociologa, kao i mogućnosti za obrazovanje, prekvalifikaciju, pa čak i polaganje vozačkog ispita.”
Šta znači osnaživanje žene koja je prošla kroz nasilje i kako izgleda njen put do samostalnosti?
U saradnji sa centrima za socijalni rad, žrtve rade na svojim tzv. izlaznim strategijama. Ovaj proces može trajati duže ili kraće, zavisno od toga koliko je žena spremna. Ne možete nikoga natjerati na nešto, čak ni ubijediti da se ne vrati nasilniku – što se, nažalost, često dešava. One se vraćaju, ali moraju da prođu kroz cijeli proces ponovo. Ipak, zaista im se pružaju sve mogućnosti i mnogo se radi na njihovom osnaživanju i promjeni mentalnog sklopa koji je godinama bio uništavan”, kaže za BUKU Lukić.