Bahrudin Avdagić rođen je 1958. godine u Banjaluci. Osnovnu školu i srednju Tehničku školu završio je u Banjaluci, kao i Mašinski fakultet. Radio je u Livnici “Jelšingrad” i Gradskoj toplani do izbijanja rata u BiH. Trenutno živi i radi u Oslu u Norveškoj. Oženjen i ima dvije kćerke. Član je Studenskog pozorišta Banjaluka od jeseni 1977. godine gdje je bio glumac, scenograf, reditelj, umjetnički rukovodilac. Njegov rediteljski prvenac, “Djeca noći” donijela su pozorištu status u krugu amaterskih pozorišta. Predstave “Zmaj”, “Akvarij” i “Ćelava pjevačica” postale su svojevrsna “signatura” Studentskog pozorišta iz tog perioda. Nakon dužeg perioda izbivanja iz pozorišnog života grada, vraća se u Studentsko pozorište sa prevodom i režijom psihološkog trilera “Voljeni”, mladog norveškog pisca Kristofera Gronskaga.
Gospodine Avdagić, režirate predstavu u Studenstkom pozorištu Banjaluka, kako ste se odlučili na ponovno režirate u ovoj kući?
Ta odluka je, da se tako izrazim, posljedica niza povezanih događaja s kraja prošle godine. Prvo mi je stigla ugodna i iznenađujuća vijest da sam dobitnik nagrade za životno djelo „Lucijan Latinger“ za 2012. Poslije toga sam dobio ponudu od uprave Pozorišta da režiram. Malo na nagovor prijatelja i porodice, a malo i na “vlastitu odovornost” sam pristao, i evo me ovdje gdje sam. Pozorišna režija i gluma su kao i plivanje ili vožnja bicikom, nikad se ne zaboravljaju.
Zašto baš tekst „Voljeni“?
Dok sam još čitao „Voljenog“, znao sam da će to biti tekst koji ću režirati. Jednostavni način na koji je pisan, britki i brzi dialog, replike bez nepotrebnog balasta… Znate kad vam se nešto dopadne, a ne znate zašto! I naravno, tema. Aktuelnost teme „Voljenog“ je nešto što me je i motivisalo. Studentsko pozorište se kroz svojih 37 godina postojanja uvijek bavilo aktuelnim temama društva u kojem živimo. Pozorište koje je ”nijemi posmatrač” nije pozorište, a naročito ne Studentsko.
Sa probe za predstavu “Voljeni”
Cilj je, u jednu ruku, nastaviti tamo gdje sam stao: obrađivati teme koje su donekle „tabuizirane“. Kratko rečeno, „Voljeni“ treba da bude moja „signaturna“ predstava; nadam se i Studentskog pozorišta. Većina predstava koje sam radio su imale tu namjeru: „Djeca noći“, „Zmaj“, „Akvarij“, „Ćeleva pjevečica“. Svaka na svoj način provokativna. Pozorište ne treba da daje odgovore, pozorište treba da postavlja pitanja.
Šta očekujete od glumaca iz šest različitih generacija i od same predstave?
Kada reditelj čita tekst, u nekoj fazi počinje da vidi glumce u likovima, konkretne glumce. Počinje da misli o kastingu. Ponekad je podjela gotova nakon prvog čitanja. Tako može da radi reditelj koji poznaje ansambl. Ja sam sa „Voljenim“ bio u sasvim drugoj situaciji. Nisam poznavao ansambl pozorišta. Doduše, bio sam član komisije na posljednjoj audiciji u decembru 2012., gdje sam među kandidatima vidio neki potencijal. Prije nego što sam odabrao tekst „Voljenog“, odlučio sam da pokušam napraviti ansambl koji će biti sastavljen od „novih“ i „starih“ članova. Ali nisam ni sanjao da će jedan takav nehomogen sastav dati jedan takav homogen i kompaktan ansambl „Voljenog“. To je nešto nevjerovatno gledati sa kojim istim žarom i entuzijazmom rade, npr. Miljana koja je član od decembra prošle godine i Meša koji je jedan od osnivača Studentskog pozorišta iz 1977.
Da li su u planu neka gostovanja van BiH?
O planovima za gostovanja je teško govoriti, dok predstava faktički ne postoji. Moj se posao na „Voljenom“ završava premijerom, poslije je njegova sudbina u rukama glumaca i publike. Želja mi je da predstavu odvedem na jedan od mnogobrojnih teatarskih događaja u Norveškoj. Prvenstveno, jer je to domovina pisca. Kao što je potvrđeno, Kristofer Gronskag, koji je autor „Voljenog“ će prisustvovati premijeri 31. maja. Ako mu se dopadne to što bude vidio i čuo, nadam se da će nam pomoći za eventualno gostovanje u Norveškoj, kao što smo i mi njemu pomogli da postane poznat u ovim krajevima. Samo da napomenem, ovo je praizvedba „Voljenog“ u zemljama bivše Jugoslavije, a kako sam nedavno saznao, jedan sarajevski teatar planira postavljanje istog teksta, ali u drugom prevodu.
Koliko Vam znači nagrada “Lucijan Latinger”, za životno djelo, koju ste dobili u decembru prošle godine?
Nagrada mi znači veoma mnogo. Prvo, uvijek je čovjeku drago kad dobije nagradu; znači, neko vidi i cijeni to što radiš. Drugo, nagrada je došla kao „grom iz vedrog neba“, jer sam donekle mislio da sam to poglavlje mog života, zvano Studentsko pozorište Banja Luka zatvorio davne 1988. Treće je da nagrada nosi ime velikog glumca i doajena Narodnog pozorišta, koji je bio saradnik i reditelj niza predstava Studenskog pozorišta. I mnogi članovi iz tog perioda bi rekli, veliki učitelj i pedagog. I ono poslednje, ako ne i najvažnije: nagrada i čin dodjele su ustvari početak jednog novog perioda u mom životu. Otkrio sam da sam talenat za prevođenje sa norveškog (smijeh). Šalu na stranu, „povratak“ u Studentsko pozorište mi je dao novu energiju i želju da se ponovo bavim teatrom. Otkrio sam da imam još nešto da kažem na ovaj način umjetničkog izražavanja koji je zaplamsao u jesen 1977, na mojoj prvoj probi u Studentskom pozorištu.
Kakva su Vaša sjećanja na Banjaluku? Koliko se ona promijenila u odnosu na ranije vrijeme kada ste radili i stvarali u ovom gradu?
Ja iz Banjaluke nisam nikada ni otišao. Ni mentalno, ni emotivno. Banjaluka je moj grad. Posljednjih godina sam toliko često ovdje da me prijatelji zezaju govoreći da me češće viđaju nego one koji ovdje žive. Grad se promijenio u posljednjih dvadesetak godina, ali to nije karakteristika samo Banjaluke. Promijenili su se i Beograd i Sarajevo. Kao što su se promijenili Oslo ili London. Ali mislim da su te promjene veće u glavama ljudi, nego u stvarnosti. Dvadeset godina u životu jednog grada su kao dvadeset minuta u životu ljudi. Sitnica. Ali 20 godina u ljudskom životu je mnogo. Zato takvo shvatanje promjena. Mi žalimo za vremenom koje je prošlo. I želimo da se tamo vratimo. U TO vrijeme, ne u TAJ grad. “Nigdje toliko školjki kao u uvali mog djetinjstva”, kako reče jedan pjesnik.
Šta je potencijal ovog grada i u šta bi se trebalo više ulagati?
Potencijal Banjaluke je njena mladost. Ne bukvalno, nego njeni mladi stanovnici. Znam da većina, na ovo pitanje pomisli: privreda ili industrija. Ali to su stvari koje su dio globalne ekonomije ili konjukture. A ulaganje u mlade ne traži inostrane investitore niti svjetske banke. Jer ulaganja u privredu kojim se nadaju političari neće nikad doći. Iz jednog jednostavnog razloga; Da li biste vi posudili novac poznanici koja ima neurednu privatnu ekonomiju i troši više nego što zarađuje?
U BiH nikako da prevaziđemo nerazmijevanja zasnovana na nacionalnoj i etničkoj osnovi. Može li nam umjetnost pomoći u tome?
Mislim da je ovdje pojam “nerazumijevanja” postavljen naopačke: zašto trošimo energiju na pronalaženje onih hiljadu stvari koje nas razdvajaju, umjesto da tražimo ono šta nas spaja? Umjetnost ima tu čarobnu moć. To je nešto predivno: ozarena lica banjalučkih i mostarskih glumaca-amatera nakon zajedničke predstave pred oduševljenom publikom u Sarajevu. I kakve veze s umjetnošću ima prebrojavanje koliko je medju njima Srba, Hrvata i Bošnjaka? Hoće li više Srba-glumaca ili više Bošnjaka-gledalaca učiniti predstavu boljom? Ili lošijom? Svu apsurdnost takvih razmišljanja možda najbolje ilustruje sljedeći podatak: ja sam Kristoferov tekst “Voljeni” preveo na srpski i predstavu će igrati banjalučko Studentsko pozorište; Kristoferova djevojka Marina, rođena banjalučanka prevodi isti tekst na bosanski, za potrebe jedne sarajevske rediteljke.
Premijera predstave “Voljeni” biće održana u petak, 31. maja, sa početkom od 20 časova u Domu omladine u Banjaluci.
Razgovarala Maja Isović