Adi Softić, mladi umjetnik iz Maglaja,
nakon brojnih uspješnih projekata iza sebe, ni ovo ljeto ne miruje. Trenutno
priprema izložbu fotografija „Maglaj kakvog smo voljeli”, koji u fokusu ima
život običnih ljudi i običaja nekog prošlog vremena. Uporedo radi i na novom
scenariju za monodramu o Srebrenici i ratu 90ih.
U razgovoru za Buku, ovaj mladi
Maglajanin, inače student treće godine
studija političkih nauka na Sarajevo School of Science and Technology,
govori o predstojećoj izložbi, o tome zašto se odlučio raditi priču o
Srebrenici, ali i o tome kako je mladim ljudima stvarati u BiH. Otkriva nam i
kakav bi trebalo da bude idealan odnos
između umjetnika i države.
Adi, šta novo pripremaš?
Ovo ljeto, mladi okupljeni oko UM
„Dictum Factum“ realizuju projekat „EX Files: Maglaj kakvog smo voljeli“, u
cilju digitalizovanja postojeće vrijedne arhivske i fotografske građe i zaštite
istih od novih vremenskih nepogoda. Mnogo porodičnih arhiva je uništeno i
otišlo u nepovrat. Naš cilj je građane prisjetiti na bogatu kulturnu tradiciju
i život grada.
O kakvim fotografijama je riječ i kada će biti predstavljene
javnosti?
Izložba će obuhvatati
najinteresanntije i do sada neviđene fotografije o životu u gradu, kao i
umjetničke fotografije iz Maglaja, koje su načinili Milomir Kovačević Strašni,
Mirnes Minje Ramović, Eldar Emrić i grafička rješenja koja su radili Vjekoslav
Bojat, Fuad Čičkušić i Goran Panić za različite manifestacije u gradu. Izložba,
u obliku „živog muzeja“, bit će postavljena i otvorena u septembru. Bit će to
omaž i priča o životu kroz fotografiju, ali i žive eksponate u odjevnim
kombinacijama tog vremena. Mislim da vrijedi pokušati mladima približiti, ali i
nama samima svakako, kako se to nekada živjelo, stvaralo, zabavljalo, oblačilo…
Već se radujem!
Seid Memić Vajta imao je koncert u
Maglaju u septembru 1989.godine
Koliko su dugo trajale pripreme i sa čime si se sve suočavao
tokom tog procesa?
Pripreme traju još od maja mjeseca i
proces ćemo završiti do kraja godine, kada će se otvoriti digitalna arhiva za
sve, a prvenstvemo za sugrađane i Maglajlije koji žive van BiH. Moramo se podobno
pozabaviti prošlošću kako bi mogli shvatiti sadašnjost i mogli zakoračiti u budućnost.
Do sada se nisam suočavao sa intenzivnim problemima sem sa sitnim i odista
minornim sujetama pojedinaca koji kroz njima znane načine pokušavaju naš
projekat predstaviti kao nebitan i tričariju. Svakako je mnogo više lijepih
momenata kao što su naši ulasci u domove naših sugrađana i slušanje njihovih
životnih priča i dogodovština s različitih dešavanja.
Zašto si odlučio pripremiti upravo jednu ovakvu izložbu i
koju poruku njom želiš poslati?
Kako bi razumjeli svoju sadašnjost,
moramo istražiti prošlost. Mi mladi smo konstantno na meti naših roditelja s
onom čuvenom : „U moje vrijeme…“ Pokrenuo sam istragu „tog vremena“ da bih na
svojevrstan način zajedno sa kolegama mogao načiniti komparaciju života tada
i života danas. Već sada sam fasciniran količinom
entuzijazma koji je vlado među našim roditeljima i njihovim savremenicima.
Cilj je poslati poruku kako je neophodno mlade ljude na njima shvatljiv način
upoznavati sa kolektivnom prošlošću i da svaka individua posjeduje historiju
vrijednu pažnje. Prosta zamisao svega nastala je prošlo ljeto kada smo kolegica
Enida i ja rekli : „Hajde da naše porodice i sugrađane predstavimo kao
muzejske eksponate!“ Nismo ni slutili da će projekat samo na društvenim mrežama
„pomesti“ sva očekivanja!
Na bazenu u okviru kombinata
“Natron” 1960tih.
Saznala sam da paralelno sa radom na izložbi radiš i na novom
scenariju za monodramu o Srebrenici i ratu 90ih. Možeš li nam nešto više reći o
ovom projektu?
Već izvjesno vrijeme pišem scenarij za
interaktivni performans na ovu temu. Koristim se motivima nagrađenog romana
„Kad je bio juli“ Nure Bazdulj-Hubijar, jer je to ubjedljivo najbolji književni
prikaz genocida u Srebernici i cijele drame i tragedije rata na našim
prostorima. Bavim se fenomenologijom ljudske patnje i smještam ju okvire
shvatljive ljudima. Kakav je osjećaj biti gladan i udahnuti posljendji put? Je
pitanje koje sebi konstannto postavljam i pokušavam ga predstaviti kroz priču
koja neće zvučati ni patetično ni optuživački, već će biti čista ljudska.
Zašto baš Srebrenica?
Srebrenica je apsolutno rak-rana našeg
društva i sve dok se o njoj ne bude govorilo i mimo jula i dženaze mi prosto nemamo
šansu da razbijemo predrasudu i shvatimo kompletnu tragediju. Srebrenica je na
žalost postala meta politizacije i počesto svi zaboraimo koji je zapravo
primarni povod okupljanja u Potočarima iz godine u godinu.
To je za narod u BiH izuzetno teška i bolna tema….
Ja sam pobornik teze da se čovjek mora
suočiti sa traumama i strahovima kako bi mogao uspravno koračati naprijed.
Svejstan sam da je ovo začarani krug, Pandorina kutija i soba 101. No, ne
postoji faktor koji će me zaustaviti da publiku uvedem u tu sobu i da se svi
skupa suočimo sa temom o kojoj mimo dana žalosti izbjegavamo govoriti. Imao sam
priliku čuti inidivudalne priče nekolicine žena iz Srebrenice koje danas žive u
Švedskoj i taj osjećaj nikada neću zaboraviti, želim da se priča o ovoj kao što
želim otvaranje teme i o svakoj drugoj ljudskoj tragediji i beskrupuloznom
uništenju života.
Kada možemo očekivati premijeru?
Ja se iskreno nadam da će premijera
moći da se desi iduće godine. Planiram jednu regionalnu priču, mislim da sam se
na lokalnom nivou i te kako dokazao i postavio stepenicu jako visoko i da je
svojevrsna dužnost da priču o nevjerovatnim mladim iz Maglaja probamo podići na
još viši stepenik.
Ti si dosta aktivan i razbijaš brojne predrasude o mladim
ljudima u BiH. Možda si i najkompetentniji da nam kažeš koliko je teško mladima
u našoj zemlji ostvariti svoje snove i izboriti se za svoje mjesto pod suncem?
Hvala vam prije svega na ovim velikim riječima!
Nigdje na svijetu nije lahko ako želite ostvariti svoje snove i dospjeti na
mjesto koje želite imati pod suncem. Mi se zanosimo da je u nekoj tamo
Njemačkoj, Švicarskoj, Americi ostvarenje sna i da to ostvarenje kupite na
automatu u podzemnoj željeznici. Nismo svjesni da je put „negdje tamo“ duplo
teži. Fasciniran sam onima koji u Bosni i Hercegovini finansijski iscrpe
roditelje i iscijede ih kao krpe da bi na kraju pljunuli u svoju diplomu i
istom brisali zadnjice po staračkim domovima. Isto ste mogli raditi i bez
fakultetske diplome! Ova tema me uvijek razljuti jer se patriotizam iz mene
očigledno može eksploatisati. Ja ne znam, kao i većina mladih u BiH, šta nas
čeka nakon što završimo fakultet, ali
duboko znam da taj „komad papira“ nije nikakva VIP ulaznica na koncert našeg
života već tek legitimacija da krenemo nosati rekvizite dok sami ne postanemo
„zvijezda“ za kojim ih nosaju. Jaki
živci,volja i istrajnost su formula za uspjeh ma gdje vi odlučili zabaciti
udicu, no znajte da je uvijek bolje bacati udicu po poznatim vodama!
Danas si ti već prepoznatljivo ime, iza sebe imaš brojne
uspješne projekte, nagrade, priznanja. Koliko nadležne entitetske i državne
institucije prepoznaju važnost tvog rada?
Svakako je ovaj odgovor, nažalost,
kliše za našu zemlju, no nadležne institucije moj rad, kao ni rad stotina drugih, ne
prepoznaju dovoljno. Ali to je meni samo dodatni vjetar u leđa jer ne živim u
socijalističkoj fami da ću za dobro urađen posao dobiti stan, nažalost. Mi
danas umjesto stanova dobijamo kuke i lance, pa slobodno možemo odabrati
lokaciju gdje želimo da se objesimo. Treba biti hrabar, pa u sistemu koji je
zasnovan na korupciji,lažima i prostituisanju politike govoriti istinu. Ne
smatram se veličinom koja je meritorna da sudi, no smatram da svaka prava država
(Švedska stvarno zvuči utopijski!) treba da prepoznaje najbolje kadrove i
koristi ih za vlastiti napredak i ne radi na sistemskom tjeranju kvaliteta kako
bi šljam i buranija mogli vladati među miševima. Krajnje je vrijeme da mladi
preuzmu stvari u svoje ruke i promijene svoje stanje jer od individue se
počinje. „Ako želiš mijenjati svijet, za početak promijeni sebe!“
I za kraj, kakav bi po tebi trebalo da bude idealan odnos između
umjetnika i države?
Umjetnik bi trebao biti katalizator
promjena jer teatar se konkretno bavi društvenim predrasudama i škakljivim
tematikama i približava ih publici. Politika bi trebala biti ta koja u
interakciji i potičući umjetnost dodatno snaži imidž zajednice u kojoj je na
vlasti. Umjetnik treba da je slobodan, ali i svjestan publike za koju stvara. Ovo
zvuči mnogo skučeno, no samo je moj subjektivni stav. Mi se kulturološki
razlikujemo od onoga što je „normalno“ u Francuskoj i krajnje bi utopijski bilo
za očekivati da će nacija koja je u tranziciji 20 godina nakon rata shvatiti
ekspresionizam kao Francuzi koji su božanstva umjetnosti i kulture. Umjetnost
treba da nas izvede iz tranzicije, a politika da nas zajedno potiče da sebi
stvaramo bolje uslove za sve što smatramo da bi nam upotpunilo život.
Razgovarala: Tatjana Čalić