Gdine Klauški, kako Vam se čini trenutna situacija u Hrvatskoj? Kako se nama čini, gledajući sa strane, dok na račun HDZ-a konstantno stižu optužbe da je „zločinačka organizacija“, ova stranka potpuno ignoriše tu situaciju. HDZ se ponaša poprilično lagodno i nezabrinuto. Da li je baš tako?
U HDZ-u je prisutna bojazan da su se antikorupcijske istrage otrgnule političkoj kontroli. Istrage su sve bliže samoj stranci i njezinu vrhu, i to u najgore, predizborno vrijeme. Mladen Bajić je dosad pokazao da ima sluha za politiku, a s obzirom da je politička promjena na vidiku, možemo očekivati da će puno hrabrije krenuti prema samoj vladajućoj stranci. U tom kontekstu treba promatrati HDZ-ovu dreka protiv komunjara, jugosfere, srpskih optužnica… Mora skrenuti pažnju s istraga koje ugrožavaju HDZ-ov opstanak na vlasti, a ne samo opstanak nekih njegovih čelnika.
Dosta ste u svojim tekstovima pisali i o tzv. „kukuriku koaliciji“, o njihovoj, nazovimo je, bezizražajnoj politici. Ima li ova koalicija, bez obzira što joj sve ide u prilog ( afere u HDZ-u, optužnice protiv Ive Sanadera i sl. ), snage da pobijedi na predstojećim izborima?
Čini mi se da više nemamo prostora za biranje. Uklanjanje HDZ-a s vlasti postalo je pitanje opstanka, pa makar na njegovo mjesto došao SDP. Ovako više ne ide i svaka promjena je dobrodošla. Zoran Milanović ispravio je neke greške od prije četiri godine i vidljivo je da se trudi igrati na sigurno, ziheraški pokušava dobivenu utakmicu privesti kraju. Ne mislim, dakle, da opozicija ima snage pobijediti, već mislim da birači napokon imaju snage svrgnuti HDZ. SDP nije dosad pokazao da mu je previše stalo do smjene vlasti, ali birači bi mogli pokazati da je njima stalo.
Je li optužnica protiv bivšeg premijera Ive Sanadera zapravo prinošenje žrtve? Sva krivica se prebacuje na jednu osobu, dok se ostatak stranke ponaša poprilično nevino, drugim riječima , je li svo „zlo“ HDZ-a „nastanjeno“ u Ivi Sanaderu?
Od početka sam zastupao tezu da Ivo Sanader nije usamljen, da ne postoji nekakva paralelna linija zapovjedanja, već da je sve to dio sistema koji je HDZ patentirao i usavršio još od nedavnih devedesetih. To je dakle organizacija ogrezla u zločinu. Neki su njome rukovodili, ostali su ih slijedili. Po meni, međutim, zločin ide dalje od pukog kriminala. Zločin je uništavanje Hrvatske na svim razinama, od gospodarstva do medija. Ne bi bilo pretjerano razmisliti o lustraciji za sve dužnosnike HDZ-a. Da im se zabrani obnašanje javne dužnosti u idućih 20 godina. Jer Sanader nije anomalija. On nije ud koji se odreže kako bi tijelo ozdravilo. On je, doduše, ud koji se odrezao kako bi stranka preživjela, ali trulež je prodrla do kostiju. Tu više nema nevinih.
Kako Vam se čini novi Zakon o ništavnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše SFRJ, JNA i Republike Srbije, koji treba biti donesen? Je li to put pomirenju i procesu suočavanja sa prošlošću?
Mene brine jedan drugi aspekt. Ako se zabrani Srbiji da progoni hrvatske osumnjičenike za ratne zločine, a istovremeno Hrvatska to odbija učiniti ili s time oteže godinama, gdje je onda pravda? Zločini će ostati nekažnjeni samo zato što ta tema služi za političko prepucavanje. U tom smislu optužnica iz Srbije samo služi HDZ-u da podgrijavanjem nacionalističkih strasti pokuša ostati na vlasti.
Je li se Hrvatska suočila sa sopstvenim zločinima?
Nije, zato što se nisu suočile političke elite. Unatoč presudama hrvatskih sudova, Mirko Norac i dalje ima povlašteni status u zatvoru i naziva ga se herojem, a ne zločincem. O Haagu i Oluji da se i ne govori. Predsjednik Josipović bio je šokiran presudom Gotovini i Markaču, premijerka još više, Zoran Milanović i danas govori kako “svi smatramo” da generali nisu trebali biti osuđeni. Osamdeset posto ljudi dijeli to mišljenje. I gdje smo sad? Zločini nisu sankcionirani, oni generali koji su za njih odgovarali navodno nisu trebali. A nitko, osim vrlo rijetkih pojedinaca, ima snage i hrabrosti progovoriti u ime srpskih žrtava. Kao da smo se vratili u 1991. Svi smo taoci vlastitih zločinaca.
Kako ocjenjujete trenutne odnose između Hrvatske i Srbije? Jesu li oni više protokolarnog karaktera ili su ti odnosi na jednom visokom nivou, kakav priliči dvjema susjednim zemljama?
Teško je reći u kakvom smo odnosu kad predsjednički kandidati prije dvije godine nisu znali ni kako se zove srpski premijer. Hrvatska ima odnose sa Srbijom kad to treba Europskoj uniji ili Americi, kad to treba poduzetnicima ili tužiteljima ili kad treba podgrijavati strasti u svrhu opstanka vladajućih elita. Kao što je to donedavno bilo I sa Slovenijom. Dakle, odnosa ima, ali ne može se reći u kojem smjeru nas vode.
Koliko ex-yu društva imaju volje da se uhvate u koštac sa procesom suočavanja sa prošlošću ?
Rat je započela politika i politika bi trebala započeti proces pomirenja i suočavanja sa zločinima. Društva su još uvijek zatrovana i bojim se da će biti tako još neko vrijeme. Naročito u situaciji kad svi žive loše, kad je kriza, propada ekonomija, kad nema perspektive i kad su elite ogrezle u korupciju i kriminal. To je plodno tlo za niske strasti, pa ako ih je moguće podgrijavati u Hrvatskoj, najnaprednijoj zemlji u regiji, ne treba se čuditi kad se to događa u Bosni ili Srbiji.
Nedavno je u bh javnosti kao bomba odjeknula informacija koju je plasirao predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, koji je kazao da za svoju politiku ima podršku od strane hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, te premijerke Kosor. Koliko se Hrvatska zvanično miješa u odnose u BiH?
Hrvatska se miješala kad nije smjela, a nije se miješala onda kad je trebala pomoći. Nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je digla ruke od BiH i postalo je jasno da, osim ratne, zapravo nema ozbiljnu politiku prema BiH. Ni Račan ni Sanader nisu gledali prema Bosni, osim kad su im trebali tamošnji Hrvati. Mesić je pridonio pomirenju, ali Josipović je svojim posjetom Dodiku izazvao kontroverze. Uglavnom, i dalje se nalazimo između dvije krajnosti: prevelikog miješanja i totalnog ignoriranja.
Kakav je po Vama mogući rasplet međunacionalnih odnosa između država bivše Jugoslavije? Hoće li nas Evropska unija uspjeti pomiriti?
Europska unija može nas prisiliti da se pomirimo, ali ako to pomirenje ne dođe od samih naroda, to će biti samo primirje do neke nove eskalacije. Ona neće biti krvava kao devedesetih, ali će svejedno dolaziti do trzavica i povremenih sukoba. Ako počnemo nešto raditi i živjeti bolje od tog rada, onda ćemo možda manje pogledavati preko granice u potrazi za dežurnim krivcima za naše loše stanje.
Razgovor vodio Elvir Padalović