Da li je ovakvo stanje u BiH ono za šta su ljudi glasali? Pored teške situacije čini se da vladajući političari iz RS i Federacije BiH imaju većinsku podršku, izgleda kao da je njihova politika izraz većinskih težnji naroda iz kojih su izabrani. Ako na sljedećim izborima ponovo trijumfuju iste stranke, da li to znači da su građani BiH zadovoljni sadašnjom situacijom?
Ovakvo stanje u BiH je upravo ono za šta su glasali građani: dakle, za društvo sa plemenskim uređenjem, za apsolutnu nacifikaciju svih područja života, za diskriminatorske odnose u kojima je jedini kriterij ljudskih prava etnička pripadnost, za različite forme samoizolacije, za duh palanke itd. A uz sve to, naravno, ide i siromaštvo – kako ono koje možemo nazvati ekonomskom bijedom, tako i ono što se obično imenuje kao duhovno i uopšte ljudsko poniženje. Pojednostavljeno rečeno, oni koji su izlazili na izbore, glasali su za beznađe.
Često čujemo tvrdnje naših političara da se u pojedinim slučajevima radi o „vitalnom nacionalnom interesu Srba“ ili drugih naroda u BiH. Imaju li, na primjer Srbi, neke različite nacionalne interese od ostalih naroda? Koji su to specifični nacionalni interesi Srba u BiH?
Sintagma „vitalni nacionalni interes“ je konstrukcija ovdašnjih nacional-političkih elita. Ova konstrukcija je bazirana prvenstveno na (nažalost, sasvim legalnoj i legitimnoj) činjenici da u Bosni i Hercegovini, prema najvišim pravnim aktima ove zemlje, ne žive ljudi, nego samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i tzv „ostali“. Vitalni interes i prvih i drugih i trećih i četvrtih – trebao bi biti istovjetan: dakle, da živimo od svog rada, da smo u svemu jednaki i ravnopravni, da imamo što veći stepen slobode u odlučivanju i o društvenim pitanjima, ali i o pitanjima svog života, da njegujemo i razvijamo istinske kulturne vrijednosti, respektujemo tradiciju isto koliko sadašnjost i budućnost, da smo na primjerene načine dio svijeta… Dakle, ne vidim ništa po čemu bi tzv. vitalni nacionalni interes, recimo, Srba u BiH trebao biti različit ili suprotan od interesa Bošnjaka, Hrvata i dr. I još nešto: sintagma o kojoj je ovdje riječ, konstruisana je zbog očuvanja jedne uistinu komforne pozicije vladajućih struktura, ali i zbog prikrivanja činjenice da ovdašnji narodi nikada nisu lošije živjeli nego upravo pod vlašću „svojih“.
Ima li u političkoj teoriji primjera država kao što je BiH? Ima li primjera kako riješiti probleme u višenacionalnim državama sa jako podijeljenim i čak neprijateljski raspoloženim etnicitetima?
Naravno, ovo nije specijalitet samo Bosne i Hercegovine. Postoje primjeri društava koja funkcionišu na istoj ili sličnoj političkoj i ideološkoj matrici. I susreću se, naravno, opet sa istim ili sličnim problemima. Zbog toga ta društva traže primjenjiva rješenja. Nekada u tome imaju manje, nekada više uspjeha, ali bitno je da društvene procese usmjeravaju prema mogućim rješenjima. Temeljni problem BiH je u tome što nema traženja rješenja. Jedno neprirodno stanje i jedna neprirodno organizovana država proglašeni su nečim što je prirodno i normalno, pa čak i idealno. Što je još gore, sve to skupa je utemeljeno na ovdje važećim ustavima, zakonima itd.
Poznaje li istorija primjere koji su slični današnjoj Bosni i Hercegovini? Kako doći do stabilizacije u postratnim traumatizovanim društvima?
Postratna društva traumatizirana su na više načina. Ali u multietničkim društvima koja su prošla ratne kataklizme, osnovna trauma je nacifikacija. Ukoliko BiH želi bilo kakvu unutrašnju promjenu, ona se mora prihvatiti teškog, mukotrpnog i dugotrajnog posla zvanog denacifikacija. Naravno uz prethodno utvrđenu strategiju i uz rješavanje jednog teškog pitanja: koje to društvene i političke snage u BiH mogu voditi proces denacifikacije? Moram priznati da, kao običan čovjek, ne znam odgovor na ovo pitanje. Jer, u našoj državi, čak i ono malo pokušaja, više egzotičnog karaktera bilo je destruirano bilo ovdašnjim lokalnim politikama, bilo neprimjerenim angažmanom međunarodne zajednice na ovim prostprima.
Da li je primjer Belgije pravo rješenje za BiH kako navode iz izvora bliskih vladajućim strukturama u RS?
Mnogi su nas ubjeđivali da ćemo biti nova Švajcarska, da BiH treba instalirati model poput onoga u Belgiji itd. Sve je to, naravno, nesuvislo i produkt je interesa određenih grupa ili njihovog neznanja: Švajcarska u svom nazivu nosi termin „konfederacija“, ali je u suštini visokocentralizirana, jaka, federacija. Iskustvo Belgije je bitno drugačije od našeg, drugačije povijesne okolnosti, tradicija, kultura, sadašnja situacija itd. Svako „presađivanje“ jednog takvog modela na ove prostore, unaprijed bi bilo osuđeno na neuspjeh.
Da li je jedna od mogućnosti za BiH „stanje beskonačne privremenosti“ kako je nedavno izjavio premijer Milorad Dodik, navodeći kao primjere Kipar i Izrael i Palestinu?
Kao sasvim pragmatičan političar, Dodik nema nikakvu viziju budućeg, pa otuda i njegovi prijedlozi da bi tzv. „stanje beskonačne privremenosti“ (poput Kipra, Izraela ili Palestine) bilo dobro za BiH. Ako nam lider najmoćnije ovdašnje partije, kao budućnost nudi Kipar, Izrael i Palestinu, onda doista nemam komentar. A kao čovjek, osjećam možda zaprepaštenje, pa i strah…
Plašite li se novih sukoba? Zvaničnici RS zauzimaju sve radikalniji stav prema predstavnicima međunarodne zajednice, a premijer RS je u mnogo navrata rekao da neće sarađivati sa Sudom i Tužilaštvom BiH. U uslovima ekonomske krize, nije li to opasno stanje?
Vladajuće političke strukture u BiH učiniće sve da trajno bude status quo, dakle, da se ništa ne mijenja, jer bi time bila ugrožena, prije svega, njihova pozicija. U tom pravcu se svakodnevno poduzimaju različite konkretne mjere, pa i one po kojima je mržnja instalirana u ovdašnje narode. U BiH su narodi počeli da se mrze, a nacional-političke elite se sjajno slažu i vrlo efikasno dogovaraju. To je, naravno, poznato. A retorički međusobni napadi bh lidera su virtuelnog karaktera. Kao što je danas i uloga međunarodne zajednice u BiH – takođe virtuelna. Volio bih da nisam u pravu, ali izgleda da je to neka naša, osobena, „trajna privremenost“. Dakle, neće ovdje doći do fizičkih sukoba, ali možda od toga ima i nešto gore: apsolutna rezignacija svih koji ovdje žive.
U jednom ranijem intervjuu rekli ste da premijer Dodik nije u pravom smislu političar, nego više „tehnolog vlasti“. Možete li pojasniti ovu vašu izjavu?
U takvom sticaju stvari najefikasniji su oni koji nisu pravi političari, dakle, oni koji su „tehnolozi vlasti“- jedan takav primjer je predsjednik Vlade RS, Milorad Dodik. On nema nikikakvu ideologiju, on nije socijal-demokrata, nije liberal, nije takođe ni komunista, nacionalista niti fašista. Ali, ako zatreba, u konkretnoj situaciji, on će biti i demokrata i nacionalista i komunista, čak i liberal. Ne zbog ideologije ili interesa građana – već zbog tehnologije. Mislim na tehnologiju vlasti. I moći, naravno.
U istom intervjuu ste izjavili da ste ljude u BiH pozvali na revoluciju, jer ne vidite drugi način da promijenimo sadašnje stanje. Da li i dalje smatrate da je to jedino rješenje? Da li je ono realno moguće?
Ja sam nedavno pozvao građane BiH na revoluciju, jer doista ne vidim drugog načina da se stanje promijeni. Možda je revolucija nešto anahrono, ali sasvim sigurno ima ljudsku dimenziju. Može bar pružiti nadu. Uostalom, ja već sedam godina vodim moju ličnu kampanju u kojoj pozivam građane BiH da ne izlaze na izbore, da ne daju stalno i iznova legitimaciju silama status quo-a. Izgleda da je to jedan od rijetkih javnih poslova u kojima uspijevam: u posljednjih nekoliko godina, na izbore doista izlazi sve manje građana. To je, po mom sudu, sjajna stvar, jer barem ćemo pred nama samima, ponaosob, biti iskreni i korektni. A nadam se da ćemo tako sačuvati i bar malo dostojanstva. Jer, evo i u najnovijem slučaju, na tzv. „butmirskim razgovorima“ nije se dogodilo ništa, kao što se neće dogoditi ni na kasnijim susretima sa predstavnicima Vašingtona i Brisela. Lokalni političari klimnuće glavom, oni svjetski će obavijestiti javnost da su ponudili „strategiju izlaza za BiH“. A život će mirno teći dalje i to baš ovakav kakav je. Opor i siv.