Sedmog
septembra u Bosni i Hercegovini počinje i zvanično predizborna kampanja. U
kakvoj atmosferi dočekujemo još jedne opšte izbore u BiH razgovarali smo sa
političkom analitičarkom Tanjom Topić.
U kakvoj atmosferi
dočekujemo predizbornu kampanju u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, ako
to uopšte možemo nazvati predizborna, jer u njoj živimo stalno?
Dočekujemo
je u potpuno zbunjujućoj i haotičnoj atmosferi. Ona jeste odavno počela i
mislim da se građani djelovanjem političkih aktera jednostavno mrcvare, tako da
se često pitam koliko će građani imati snage do dana izbora i koliko će moći
podnijeti ovu povišenu političku temperaturu, koja traje u kontinuitetu.
Uvrede, omalovažavanje političkih protivnika, stalna proizvodnja straha, tako da se bojim da je građanin, onaj mali, obični,
prosječni, toliko sluđen da jednostavno ne uspijeva jasno da vidi, razazna ni
političke poruke, ni programe, ni ono što mu politički akteri u ovom trenutku
serviraju.
Možemo li reći da se izgubila
neka predizborna forma, većinom se bavimo teškom klimom u kojoj se nalazimo, počev
od ubistva Davida Dragičevića, već 160 dana traje ta atmosfera, do nedavnog
brutalnog premlaćivanja novinara BN Televizije Vladimira Kovačevića. Mnogo toga se izdešavalo. Zbog čega je
proizvedena takva negativnost u našem društvu?
Iako
smo bili skloni svih ranijih godina, svih ranijih izbornih ciklusa govoriti da
se radi o sudbinskim izborima, čini se da ovi izbori zaista jesu borba i
pitanje života i smrti. S druge strane, desili su se jako teški, mračni
događaji kojima smo svjedočili, koji su potpuno izbacili na površinu dva
elementa. Jedan od tih elemenata je vrlo nisko povjerenje građana prema
institucijama. Pokazalo se na djelu da su ovdje institucije ponižene,
devastirane i da, zapravo, te institucije nisu u funkciji građana. Drugi elemenat koji se desio možemo nazvati početkom
buđenja građanske svijesti, građani su pokazali da misle svojom glavom, da
imaju svoj stav, i da se neki od njih ne plaše, bez obzira što je veliki dio
građana vezan za aparat i strukturu vlasti. Jedan dio građana je ustao i
zahtijeva profesionalan, odgovoran posao institucija. Mi smo se deceniju pitali
gdje je ta crvena linija koju je potrebno dosegnuti da bi građani na ovom
prostoru pokazali svoj stav.
Zašto toga nije bilo
ranije?
Vidjeli
smo da su oni svih ovih godina bili zaplašivani, da im se uvijek nečim
prijetilo u slučaju da se organizuju, da pokažu da misli i da se usude da misle
svojom glavom. Naravno, te autoritarne strukture, to naše autoritarno nasljeđe političke
kulture još uvijek je duboko zacementirano u glavama svakog prosječnog čovjeka.
Radi se o procesima koji sporo i taj strah je jedna dominanta koja je svih
godinama prevladavala u osnovama etnonacionalnih politika. Mislim da je u ovom trenutku ovo jedno jako
raspolućeno društvo. Vi tu mržnju između polarizovanih grupacija u društvu, a
time prije svega mislim na polarizaciju političkih aktera, gotovo da možete
rezati nožem koliko je ona prisutna i koliko je ona kontaminirala ovo društvo.
Naš govor u svakodnevnoj komunikaciji, u političkom i javnom diskursu, je toliko
prljav, pun mržnje, pozivanja na nasilje, on je zapovijedan, autoritaran, i to
je isto tako nasljeđe naše autoritarne političke kulture.
Ako već pričamo o nivou
bezbjednosti, plaše li se nečega obični građani danas?
Mislim
da je običan, mali građanin traumatizovan. Pogotovo mislim na onog građanina
koji je potpuno izgubio povjerenje u institucije sistema, od kojih očekuje da
rade u njegovom interesu i da ga one štite. Mislim da je to povjerenje potpuno
izbubljeno i da običan čovjek ne vjeruje u institucije sistema. Živimo u
društvu u kojem se ubistvo mladog čovjeka relativizuje, da budem još grublja,
opravdava se, nalaze se svi oni izrazi saučešća za to što se desilo, da je to
jedna tragična stvar, a onda slijedi ono stravično „ali“, gdje se to se
smiješta u jedan kontekst u kojem se traže razlozi da biste to opravdali. Kao
što idete u slučaju novinara koji je premlaćen da kažete „da on je premlaćen,
mi smo protiv nasilja, ali dobio je šta je zaslužio“. To je ono što mene plaši, jedan takav
prestrašen građanin koji vidi da se takva stvar može desiti svima i njemu, da i on može imati tu stravičnu sudbinu kao
David Dragičević. Takav građanii zapravo i sam negdje – i to je ona greška u kodu – kaže da treba
naći opravdanje za nasilje. Zašto to govorim, godinama smo radili jedno istraživanje kako građani BiH vide slobodu
medija, kako vide profesionalno obavljanje poslova, kakav je njihov odnos prema
tom demokratskom temeljnom principu i kakav je uopšte odnos prema novinarima.
Doskora, do prošle godine, svaki četvrti ispitanik u Republike Srpske je
smatrao da su napadi na novinare, naglašavam „fizički“, opravdani. Vama je
uvriježeno mišljenje da novinare treba tući. Hoću da kažem da, koliko god je
građanin BiH zaplašen, isto tako je sam saučesnik u stvaranju jedne takve
atmosfere, jer građanin ovog prostora rijetko je ustao u zaštitu onih koji su trpjeli bilo koji vid nepravde, bilo koji vid
nasilja. Većina građana ćuti.
Kako komentarišete potpuni
nedostatak empatije od strane institucija vlasti? Koje god da ste pratili
obraćanje visokih funkcionera tokom ovih 160 dana Pravde za Davida, oni vrlo
brzo sa izražavanja saosjećanja pređu na optuživanje. Desi se potpuni zaokret. Kako
nismo odgojili političare koji znaju da saosjećaju sa građanima?
Ja
bih rekla da u našem životu postoje dva svijeta – svijet u kojem žive političari nosioci,
određenih funkcija i to je svijet koji nema nikakve veze sa realnim svijetom, u
kome živi jedan obični građanin. To su dva paralelna svijeta koji žive jedni
pored drugih, koji ne razumiju uopšte jedni druge, među kojima ne postoji
nikakva vrsta interakcije. Iz perspektive tog malog kruga moćnika, jednog sloja
moćnika, tajkuna, vlastodržaca, slika života na ovim prostorima je idilična. Oni
posmatraju svijet iz svoje perspektive, oni ne razumiju ovog nesretnog jadnog
čovjeka koji gleda kako će preživjeti sa 400 KM, ne razumiju njegove probleme,
njegove nevolje, niti žele da ih razumiju. Vlast je vrlo bahata, ona vrlo malo
komunicira sa običnim građanima, komunicira pred izbore, kada se bori za
njihove glasove, ali isto tako moram da kažem da u ovom jednom drugom svijetu, svijetu običnih građana, postoje
opet dva svijeta. Jedan koji je vrlo blizak tim strukturama vlasti, odnosno
koji je dio tog koruptivnog ciklusa, u kojem svako gleda kako da prigrabi dio
kolača za sebe, odnosno kako bi se i on sam našao na izvoru mrvica koje će
dobiti od tih struktura vlasti. Imate jedan sloj ljudi koji je vrlo dobrovoljno,
svjesno pristaje da bude dio tog dila, koji će prodati svoj glas za 20 maraka,
za 70 maraka, za radno mjesto, koji podrazumijeva i očekuje da mu partijske
strukture obezbijede radno mjesto, to je za njih normalno i savršeno. Ovaj drugi svijet, u tom malom svijetu ili
podsvijet, imamo dio ljudi koji masovno pakuju kofere i odlaze sa ovih
prostora, a treći sloj je onaj sloj koji vrlo arogantno i sa gađenjem posmatra svijet
politike. To je jedna ogromna masa ljudi koja se vrlo indolentno odnosi prema
dešavanjima i koja ignoriše svoje sudjelovanje u stvaranju boljeg i pravednijeg
društva. Oni neće ni da sudjeluju u izbornom procesu, jer gledaju s gađenjem i
prezirom tu politiku. I na svu tu
slojevitost, podijeljenost tih paralelnih svjetova malih običnih ljudi, mi
imamo još jednu i ona je dominantna, ona decenijama određuje naše živote, a to
je podijeljenost u etničke torove. Ta sama podijeljenost u etničkim torovima
sprečava formiranje kritične mase koja bi mogla donijeti određenu suštinsku i
korijenitu promjenu u društvu.
Srpski režiser Goran
Marković nedavno je rekao da je u Srbiji vrijeme za pobunu. Čini se da se i
ovdje kod nas svako za nešto buni, većinom na društvenim mrežama, ali nikakve
suštinske promjene nema. Posmatrajući inicijativu Pravda za Davida, koliko je
ona pridonijela da se ljudi osjećaju malo slobodnije? Drugim riječima, da li se vlast treba plašiti Pravde za Davida
i ljudi koji traže istinu o tome šta se desilo?
Definitivno
treba da se plaši, iz prostog razloga što vidimo da ovaj pokret nije politički,
on nema takav karakter, bez obzira
koliko neko nastojao da mu imputira određenu politizaciju, on apsolutno nema tu
vrstu konotacije. Imamo čovjeka koji jednostavno nema šta da izgubi i on
želi da postigne samo to da sazna od
institucija šta se desilo sa njegovim djetetom. Treba se plašiti, zato što ovaj
pokret iza sebe ima dva velika okupljanja građana, gdje je bilo prisutno
minimalno deset hiljada ljudi, što ne pamtimo da se dešavalo na prostorima
Republike Srpske. Slobodnijom procjenom, ta dva velika skupa uspjela su okupiti
više ljudi nego što su to uspjeli zadnji politički protesti, miting i kontra
miting, koji je održan u maju 2014. godine. Mislim da je ova situacija koja se dogodila Davoru Dragičeviću situacija
u kojoj su se mogli identifikovati i pronaći mnogi ljudi, pojedinci, a prije
svega roditelji, i to je ono što je izbrisalo etničke i političke dominantne
narative koji su bili prisutni, već se svako zabrinuo da se u istoj situaciji
može naći svako od nas pojedinaca. Tako da to jeste jedan veliki iskorak u
odnosu na sve što smo imali ranije i sasvim sigurno mislim da vlast i vladajuće
strukture nisu računali sa mogućim protestima i sa kontinuitetom ovih protesta.
To je ta bahatost, kad vi mislite da ćete i to vrlo lako riješti svojim
metodama, oprobanim receptima koje ste primjenjivali decenijama, recept etiketiranjem
da ste strani plaćenik, da ste soroševac, da pripremate obojenu revoluciju… Kad ste vidjeli da tj recept ne možete
primijeniti na tom slučaju, onda je nastala neka vrsta panike, kako jedan vrlo
osjetljiv događaj politički riješiti, a da vi profitirate na tome.
Trebalo je neko vrijeme da
vlast shvati šta se dešava, a onda su krenuli brutalni napadi. Ono čemu svjedočimo
posljednjih dana, toga nije bilo na prethodnim izborima, jeste poplava lažnih
vijesti, lažnih informacija. Legitimitet tome daje javni servis, prenoseći
takve informcije. To su saopštenja raznih grupacija, tabloidne informacije.Medijska
situacija čini mi se nikad nije bila gora.
I
ona je prilično haotična. Ja sam rekla na početku da imamo građanina koji je
sluđen i zbunjen, s druge strane ne smijemo zanemariti činjenicu da je
prosječan građanin BiH djelimično pismen ili pak nepismen. Kao takav, predstavlja
plodno tlo za manipulaciju svih vrsta, otuda i taj pojačan intenzitet
manipulisanja kroz objave različitih lažnih vijesti, pojavljivanje lažnih
portala i slično. To je nešto što je
vrlo teško za obične građane, da se snađu u toj haotičnoj šumi. Oni vrlo teško
mogu prepoznati šta je lažna vijest, a šta nije i zbog toga je velika odgovornost na medijima. Odgovoran i profesionalan medij neće nikada
prenositi takvu vrstu lažnih informacija, a najmanje bi to smjeli da rade javni
servisi, koji bi trebalo da, pored svih onih uloga informisanja, na neki način
i edukuju i pokušaju na taj način da formiraju jednog svjesnog građanina i da
su u funkciji javnosti. Oni, međutim, dobrim dijelom rade u funkciji sluđivanja
javnosti. Nije laž da veliki dio medija djeluje kao produžena ruka određenih
politika. Oni su izabrali strane, oni će
propagirati, prolongirati i nositi političku agendu političkih aktera sa kojima
se nalaze u nekoj vrsti dosluha. Vrlo
teško je snaći se u tom medijskom haosu, koji samo prati politički haos, i to
jeste predznak za izbornu kampanju.
Šta možemo očekivati od
septembra?
Ako
se nastavi trend koji smo imali svih ovih mjeseci, a složili smo se da je
izborna kampanja počela puno ranije, u toj vrsti sluđenosti svi su zabrinuti da
bi ovo moglo eskalirati na jedan ružan način. Ako smo imali sve ove situacije
koje su se desile, a pogotovo ova vrsta napada na novinare, onda je dobar dio
građana i ljudi koji prate ove procese zabrinut da bi to moglo značiti još neku
vrstu eskalacije. Ono što je sasvim izvjesno, ono od čega strijepimo, ali ne
znamo ima li realne osnove za tu vrstu strijepnje, ali ono što možemo sigurno
očekivati jeste artiljerijska paljba sa svih strana, niskih udaraca ispod pojasa,
biće tu vrijeđanja, omalovažavanja političkih protivnika, kao što je počelo.
Ono što je malo za očekivati jesu vrlo jasne, konkretne vizije, rekla bih,
pogotovo program za ekonomski i socijalni oporavak ovog prostora. Možemo
očekivati pojačani odlazak ljudi sa ovih prostora, a vidimo da to političkim akterima nije nešto
što ih u ovom trenutku zabrinjava.
Razgovarao Elvir Padalović