Kako je, po Vama, izgledao prvi dan kampanje?
Prvi dan kampanje mi je izgledao anemično, kao da je nedostajalo malo više entuzijazma među političarima. Kao dužnost koju su svi morali obaviti. Mislim da je prvi dan kampanje pao u sjenu Dodikovog glasanja protiv davanja agremana njemačkom ambasadoru, iako bih tu odluku podvela pod izbornu kampanju. Možda čak i njen najjači dio. Ako Milorad Dodik pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, onda želi opoziciju u RS izvesti na čistinu i još jednom naglasiti njihovu „izdajničku“ ulogu, prikazujući ih u javnosti kao ekspozituru „mrskih stranaca“ i kolonijalnih sila, protiv kojih se on bori i štiti Republiku Srpsku. Istina ne misleći na stotine hiljada Srba iz ovog entiteta koji žive i rade u Njemačkoj. Na njihove glasove ionako ne računa. Ako pak ne pokrene vitalni nacionalni interes, onda će se zakloniti iza dvojice članova Predsjedništva BiH, koji su donijeli tu odluku a on sam je Nijemcima pokazao zube. Dakle, bildanje patriotskih mišića i dizanje nacionalnih emocija je već viđen i dobro oproban recept koji se primjenjujen zadnjih nekoliko izbornih ciklusa.
Jesmo li vidjeli bilo šta inventivno, drugačije? Da ne pitam je li bilo iznenađenja..
Već jutros su nas dočekali naši „lijepi“, retuširani, nasmijani političari na plakatima. Oni koji su ih lijepili radili su vrijedno noćnu smjenu. Do kampanje koji puno košta a u principu sem zagađivanja životne sredine ne donosi neku korist za društvo pa ni same političare i kandidate.
Posebno novog drugačijeg lično nisam vidjela, riječ je o reciklaži obećanja i zamoru materijala, upravo u nedostatku vizija, ideja i rješenja. Ono što jeste drugačije, u ovoj kampanji posebno izraženo, jeste darežljivost nosilaca funkcija u dijeljenju novca poreskih obveznika onim grupama, za koje pretpostavljaju da bi mogli biti potencijalni glasači vladajućih. U javnosti se tako stiče utisak da određene grupe u društvu dobijaju darove, povlastice, kao poklon od vlasti a da pri tome ne mislimo na činjenicu da je to naš novac – novac poreskih obveznika. Takvim potezima se pokazuje koliko vlast malo cijeni sopstvene građane kao politički osviješćena bića, već ih gura u različite vrste odnosa, u kojima vrlo lako i jednostavno postaju potkupljivi. Pri tome kupovina i trgovina su sastavni dio političkog folklora izbornih ciklusa zadnjih decenija. U suštini već viđen i razrađen obrazac ponašanja, uz napomenu da je cijena glasa jasno specificirana i određena.
Kakve su poruke upućene prvog dana kampanje?
Poruke koje su upućene ostaju na fonu poruka koje su nam slane svih ovih godina. Dakle, poslana nam je enormno visoka količina ljubavi prema entitetima i narodima, koje predstavljaju njihove ponosne vođe. Svi čvrsto stoje na braniku odbrane sopstvenih etničkih zajednica. Ja bih ovdje radije govorila o porukama koje nam nisu poslane, a za kojima možda (barem mislim) vapi dobar dio građana BiH – socijalna, ekonomska sigurnost i jednakost i kako je postići u društvu u kojem su političari privilegovana kasta. Nismo čuli da će institucije očistiti od kriminalaca i korumpiranih. Možda je i bolje da nam nisu slali takvu vrstu obećanja, jer su mnoga dosadašnja ostala mrtvo slovo na papiru. Mada mislim da je prilično drsko prema građanima reciklirati obećanja, koja neki od poliitčara ponavljaju poput pokvarene gramofonske ploče. Ta obećanja su postala isprazna, potrošena i vidimo čak da u njih ne vjeruju ni oni koji ih izgovaraju. Čini mi se da je to viši stepen bahatosti prema građanima u odnosu na ranije izborne cikluse.
Nismo čuli da su nam političari poslali poruke da će barem pokušati da iznađu rješenja iz ove krize kroz koju prolazimo, da li će sistemski spriječiti stampedo ljudi koji napuštaju BiH. Osim izobilja emocija, izliva ljubavi nismo, barem za sada čuli puno racionalnog i mislim da je to ključna boljka ovdašnje politike.
Imate li osjećaj da su se političari obraćali samo svojim glasačima?
Političari, kako iz vlasti tako iz opozicije, mahom se obraćaju svojim glasačima, onim opredijeljenim. I to nije ništa novo. Sem toga, obratiti se onima koji su neodlučni je puno teža zadaća. Ona traži puno rada, energije i odricanja. I taj rad ne podrazumijeva samo rad neposredno pred izbore. Među neopredijeljene trebalo je izaći znatno ranije. Mnogima od njih bilo bi dovoljno da ih političari saslušaju. Prosječan građanin traži nekada samo razgovor, nekog ko će ga saslušati, čuti njegove nevolje i ono što ga tišti. On ne traži da ga se kupuje i potkupljuje. Među apstinentima krije se veliki potencijal glasača, koji do sada niti jedna poliitčka opcija nije uspjela izvući iz sive zone komfora.
Šta možemo očekivati u narednih 30 dana?
U narednih 30 dana ne treba očekivati ništa spektakularno. Nisu ovo ni sudbonosni ni istorijski izbori, ovo jesu prelomni izbori na kojima će se odlučiti hoće li erozija ovog društva biti nastavljena. Neće ovo biti prljavija kampanja od dosadašnje, pitam se uopšte da li je moguće ponuditi nešto još prljavije i gore od onog što viđamo u svakodnevnom kontaminiranom diskursu. Naravno, da će biti niskih udaraca, omalovažavanja, ponižavanja poliitčkih protivnika i neistomišljenika, ali bojim se da je to postalo sastavni dio naših poliitičkih i kulturnih identiteta, da ih smatramo normalnim i društveno prihvatljivim. Ako se uspijemo barem u ovih 30 dana zamisliti nad tim, možemo reći da smo napravili mali iskorak kao boljem i pristojnijem društvu.
