Tahir Žustra: Dok sam se javljao uživo, oko mene su spuštali mrtva tijela, ali to nismo htjeli prikazati, držali smo se etike
Iako sam sa svoje desne strane čuo jauke, uzvike, pa sablasnu tišinu pa opet jauke, bilo je teško, ali uspjeli smo kolega i ja zadržati tu dozu profesionalizma i poštovanja prema žrtvama i turskom narodu, da u eter nije prošlo ništa što nije trebalo proći.
Turska i Sirija još se oporavljaju od razornih zemljotresa koji su ove dvije zemlje pogodili početkom februara. Spasilačke potrage stranih spasilačkih ekipa su obustavljene, sada se zbraja šteta, zbrinjavaju povrijeđeni i oni koji su izgubili domove u zemljotresima, a turski spasioci i dalje tragaju za tijelima osoba koje su i dalje pod ruševinama. Razorne posljedice zemljotresa, napore spasilaca i brojne uspješne akcije spašavanja ostale bi van očiju javnosti da o svemu tome nije bilo reporterskih i snimateljskih ekipa koje su danonoćno izvještavale iz zemljotresom pogođenih područja. O posljedicama zemljotresa na jugu Tursku izvještavao je i nagrađivani mladi novinar iz Bosne i Hercegovine Tahir Žustra.
On je, skupa sa snimateljem, Ervinom Čolakovićem dva dana nakon zemljotresa bio spreman da krene na teren kako bi izvještavao za medij u kojem radi, televiziju NOVA BH. Izvještavati sa takvih terena nije lako, a ovaj put nije bilo lako ni doći do tih područja. Nakon dolaska u Istanbul, naredna stanica bio je Gaziantep, a nakon 10 otkazanih letova ekipa NOVE BH uspjela je prebaciti se do Gaziantepa. Put dug 30 sati nije bio još gotov jer se tokom transporta izgubila njihova oprema koju su čekali dva dana. Nakon toga, ekipa NOVE BH bila je sprema početi sa svojim profesionalnim novinarskim izvještavanjem. O stanju koje je zatekao u Turskoj, izazovima i preprekama Žustra je govorio u BUKA intervjuu.
BUKA: Kakvu si situaciju zatekao po dolasku u područja pogođena zemljotresom?
Prvo što nas je zateklo, možda već u Istanbulu, je strah. Veliki broj ljudi, veliki broj spasilačkih ekipa, stvaralo je sliku opšte mobilizacije na sve strane i svi su nekako putevi vodili ka toj južnoj Turskoj. Kad smo došli konačno do Gaziantepa taj strah se na licima ljudi samo još više uvećao budući da smo zatekli hiljade i hiljade ljudi na aerodromu u Gaziantepu koji su nastojali da dođu do prve slobodne karte za Istanbul kako bi se evakuisali. Doslovno, činilo se kao da su svi bježali sa juga Turske. Cilj je bio doći do Istanbula pa iz Istanbula bilo gdje drugo. Međutim, sretali smo veliki broj ljudi koji su iz straha od najcrnjih informacija o svojim članovima porodica žurili iz pravca Istanbula prema Gaziantepu kako bi se lično mogli uvjeravati u rezultate spasilačkih akcija. Iako smo se mi u samom dolasku pripremali, čitali, pratili svjetske medije, posebno turske medije, njihove izvještaje, informacije iz minute u minutu, ono što nas je dočekalo je šok, iskren da budem. Kad smo se sami uvjerili koliki su ti razmjeri tih zemljotresa i koliko je to 10 puta gore, teže i veće nego što je predstavljeno kroz sve te medisjke izvještaje. I to je ono što je prvi dojam, prva slika koju ćemo pamtiti i obilježilo nam je cjelokupni teren.
BUKA: Kako ste kao novinarska ekipa prilazili ruševinama, jeste li morati imati nečije odobrenje, kako ste se osiguravali da radite svoj posao, a da ne ometate spasioce?
Na terenu poput ovog na kojem smo mi bili, većina stvari je osuđena na improvizaciju. Ma koliko bili spremni, improvizacija i vaša snalažljivost je jedino što imate i čime možete raspolagati. Moja ranija iskustva kada je u pitanju izvještavanje sa sličnih terena pozivajući se na iskustvo zemljotresa u Albaniji, ali i iskustvo kolege snimatelja sa Ukrajinsko-poljske granice kada je počela ruska invazija na tu zemlju, su stvarno bili od krucijalnog značaja. Imali smo sitnih poteškoća u samom početku u Gaziantepu, gdje je policija koordinisala svim operacijama, za svaki pristup, snimanje, medijski potez je trebalo odobrenje policije. Na samom terenu morala se tražiti dozvola policije s akcentom na našu sigurnost, jer nam niko u tom trenutku nije mogao garantovati da se neki dio zgrade neće obrušiti na nas za vrijeme kreiranja naših izvještaja. Tako da je to bilo razumljivo. S druge strane, u drugim ugruženim područljima poput: Hataja i Islahiyja situacija je već bila ono što zateknete na terenu, svako se snalazi, vi se krećete ulicama, gdje god da krenete ruševine su bile oko vas. Što kaže moj kolega: gdje god da staneš to je priča. Priča za sebe. Nije bilo zgrade ispod koje se nije tražio neko ili nekoliko lljudi. Međutim, zahvaljujući, recimo u Hataju, našim spasilačkim ekipama iz GSS FBiH uspjeli smo se probiti do područja koje nas je dovelo do ruševina. Išli smo iza ruševina kroz zakrčene ulice koje su podsjećale na neke zone sumraka, a do kojih smo mogli doći samo zahvaljujući našim spasilačkim ekipama koje su tu odigrale ključnu ulogu za nas i omogućile nam da prateći njihov rad i mi svjedočimo priči i o psu Atosu, ali i o pronalasku dvije žive osobe nakon skoro 168 sati provedenih pod ruševinama. Zbog toga, duboki naklon, najveća, zahvalnost ide na račun cijele ekipe spasilaca iz GSS FBiH. Identične poteze napravili su i momci iz Brčko distrikta koji su nas proveli do svoje lokacije u Kahramanmarašu. Tako da, zahvaljući njima, imali smo prilike da prođemo i tamo gdje i nije mogla svaka novinarska ekipa. Uz njihove mjere predostrožnsoti, njihovu zaštitnu opremu i prateći njih smo uspjeli doći do tih lokacija koje možda ne bi nikada ne bi bile spomenute u našim izvještajima, jer ih sami ne bismo mogli pronaći. Djelimično smo se sami snalazili na terenu, djelimično sa našim spasilačkim ekipama, ali svi zajedno, najviše oslanjajući se na improvizaciju i ono što zatekneš na terenu.
BUKA: Znam da ti ovo nije prvi zemljotres sa kojeg si izvještavao, ali da li ti je sada bilo teže i izazovnije? Ovaj je bio razorniji, nemilosrdniji?
Iskustvo iz zemljotresa koji su 2019. pogodili to područje uveliko je pomoglo u nekim logističkim stvarima na ovom terenu. Međutim, taj slučaj Albanije je neuporediv sa posljedicama ovog zemljotresa iako se radi o istoj prirodnoj nepogodi. Razmjere su daleko veće, posljedice su daleko bolnije, veće, katastrofalnije. Ta ljudska bol i patnja je još drastičnije izražena budući da su ovdje u pitanju bili milioni ljudi koji su pogođeni zemljotresom, na području 100.000 kvadratnih kilometara na kojem su se desili zemljotresi. Bilo je pogođeno najmanje 13 miliona ljudi, ostavili su neizbirisiv trag na mene i privatno i profesionalno. Neuporediv je ovo teren sa bilo kojim na kojem sam bio u ovih 13 godina koliko se bavim novinarstvom i koliko radim u medijima. Ovo je daleko ozbiljniji i profesionalno važniji, bolniji, a ujedno i najtužniji teren na kojem sam ikada u životu bio. Sa ove pozicije volio bih da se nikada, nikome ne dogodi i da se nikada nikome nije dogodio. Ali eto, šta je tu je, bilo je značajno i jako, jako potrebno biti na jednom takvom mjestu i svijetu pokazati prave, stvarne razmjere katastrofe sa mjesta nesreće, ne tražeći ništa drugo, ne uveličavajući i ne umanjujući tuđu bol, niti pokušavajući na bilo koji način plasirati bilo šta drugo što nije puka informacija i stvarno, objektivno stanje na terenu.
BUKA: Koliko ti je bilo teško sve te dane stajati sa strane i gledati, što je posao novinara? Jesi li razmišljao: o, trebam i ja ići kopati ispod ruševina?
Trenutak u kojem sam ja lično shvatio, osvijestio gdje se nalazimo i šta se oko nas zapravo dešava, jer u trenucima dok smo bili tamo pa i sada nas drži adrenalin koji je bio glavni pokretač obojici, je bio kada smo pratili rad naših spasilaca iz GSS Federacije i kada smo svjedočili izvlačenju dvije žive osobe; prvo majke u dobi od oko 50 godina, pa potom i njene kćerke koje su izvučene ispod ruševina nakon 168 sati i to nakon što ih je tačno locirao pas Atos. To je nešto što je na mene ostavilo neizbrisiv trag, naročito onog trenutka dok sam se ja spremao za live, moj snimatelj je sve to pratio i samo se u jednom trenutku okrenuo prema meni i rekao “Boga mi da su od mene tražili da im treba još par ruku da im pomognemo, ja bih ostavio kameru i stao bih gore u koridor i pomogao bih im da izvuku ženu.” Takva jedna izjava, takvo jedno razmišljanje i takvo jedno poimanje stvarnosti oko nas meni je samo pokazalo sa kakvim čovjekom radim, pokazalo mi je koliko smo mi prije svega dobro uigran tim, a evo ljudi su nam kazali na kraju da smo dali taj neki profesionalni doprinos i očuvanju profesije, ali i s druge strane i u tom pokazivanju pijeteta i poštovanja prema žrtvama. Taj trenutak kad je moj kolega to rekao, je za mene bio trenutak u kojem sam ja sebi rekao “ovo je stvarno veće od bilo čega i od bilo koga, pa čak i nas dvojice i medijske kuće i svega što možete zamisliti. Teško je bilo zaista zadržati profesionalnu distancu, iako smo i nas dvojica samo ljudi koji su se zadesili na tom pogođenom prostoru, analiziramo, pratimo, upijamo svu tu bol koja se dešava oko nas. Najteže je bilo u trenucima kada nas sekunde dijele od uključenja u program, a kako je vrijeme odmicalo sve češće i češće se dešavalo da spasioci izvlače beživotna tijela i spuštaju ih bilo gdje na cestu, pa čak i odmah do nas. Sjećam se, neki dan, trebali smo imati uključenje u Vijesti, namjestili smo kadar koji bi trebao biti etički ispravan, profesionalan, samo se u jednom trenutku desilo to da su pored nas spustili pet beživotnih tijela. Uslijedila je identifikacija, došla je i vojska, dovela porodice koje su trebale da identificiraju tijela i u tom trenutku ja sam u programu rekao da to nećemo iz profesionalnih razloga prikazati, ali ovdje se upravo dešava identifikacija izvučenih beživotnih tijela. Iako sam sa svoje desne strane čuo jauke, uzvike, pa sablasnu tišinu pa opet jauke, bilo je teško, ali uspjeli smo kolega i ja zadržati tu dozu profesionalizma i poštovanja prema žrtvama i turskom narodu, da u eter nije prošlo ništa što nije trebalo proći. Svaki put kada su se dešavale takve situacije za vrijeme naših snimanja poput situacija kada dok idemo u program uživo izvlače beživotna tijela, mi ih nismo kadrirali, nismo oko njih snimali nego smo gasili kameru i mikrofon i tu smo samo stajali, nismo željeli da budemo dio problema već da pokažemo poštovanje i pijetet prema žrtvama i narodu. To je najmanje što smo mogli uraditi, a profesionalno, jedino ispravno što smo trebali uraditi.
BUKA: Koliko ti je dok si bio na terenu trajao radni dan i da li si jedva čekam novi dan, novi teren, s novom nadom da ima preživjelih?
Od samog dolaska do povratka, radno vrijeme se izgubilo. Nismo razmišljali o radnom vremenu, dokle god je bilo smisleno i potrebno da budemo na terenu bili smo. Imali smo situaciju da smo bili smješteni u Gaziantepu, jednom od rijetkih dijelova koji su imali inspekcijsku dozvolu za upotrebu, iako je i taj hotel imao napukle zidove, ipak smo u njemu boravili, jer je procijenjen kao siguran. Svakog dana smo putovali po nekoliko sati do različitih regija, od Gaziantepa do Hataja je nekih dva i po, tri sata i slično. Na put smo gubili po nekoliko sati, ali ono što se dešavalo kada smo na terenu jeste da nismo gledali na sat osim da ne zakasnimo na javljanja kojih je bilo i po tri, četri puta u svim informativnim emisijama Nove BH. Na terenu se znalo desiti i da ostanemeo satima poslije zadnjeg javljanja uživo kako bismo ispratili određene akcije, nekada smo ovisili i od naših spasilačkih timova, jer kada njih povuče turski AFAD sa lokacije onda se i mi moramo povući. U tim trenucima se izgubi osjećaj za vrijeme, jer je bitno ispratiti što je moguće više tih stvari na terenu, ali opet nadajući se da će biti više lijepih nego ružnih stvari.
BUKA: Objavljivao si i fotografije i priče vezane za bosanskohercegovačkog psa Atosa. Iz iskustva sa terena, koliko je pas bitan u traganju za preživjelima?
Ako mogu reći da sam bio sretan na jednom takvom mjestu, a da me se ne shvati pogrešno, onda sam bio sretan kad vidim takvu spremnost, spretnost i osposobljenost naših spasilaca koji su radili na izvlačenju osoba ispod ruševina budući da su imali nezamisliv uspjeh, nestvaran uspjeh, imali su jako puno potraga sa sretnim ishodom, izvukli su jako veliki broj živih ljudi. U svemu tome su me oduševili naši potražni psi, prvo sam upoznao Atosa, pa Toru. Atos je iz Federalne gorske službe spašavanja i Tora iz Republičke civilne zaštite RS-a, nekako su ostavili najveći utisak na mene. Sam Atos je sjajan, zaista nisam slagao kada sam napisao na svojim profilima da je Atos bio zvijezda mog dana i simpatija svih nas na terenu, jer tog dana nije bilo akcije u kojoj nije učestvovao, a da nije završilo sretnim ishodom. To govori o važnosti sinergije između ljudi i pasa na terenu, budući da pas poput Atosa mijenja i do 25 ljudi na terenu u potragama. Njihova je uloga jako bitna, imaju sposobnost sa svojim njuhom da namirišu ljudsku krv, dah, miris, urin, te neke tjelesne tekućine koje mogu pomoći spasiocima gdje tačno da tragaju, kako bi što je moguće prije izvukli osobu. To me oduševilo kao i saznanje kako ti psi rade, kada on traga i kada sjedne tamo gdje najintenzivnije osjeti ljudski miris, tu treba kopati i zaista nije bilo greške i u to smo se uvjerili u trenutku kada su pronašli majku i ćerku tačno ispod pozicije na kojoj je Atos sjeo.
BUKA: Koja su tvoja generalna zapažanja, kakva je situacija u Turskoj? Da li se zaista hapse građevinci, kako reaguje lokalna vlast, da li preživjeli građani imaju adekvatnu skrb?
Moja zapažanja na terenu su deset puta teža i gora nego kako to izgleda u svim našim izvještajima koje donosimo poštujući sva ta stroga načela novinarske struke. Ako vam se učinilo u izvještajima da je situacija katastrofalna vjerujte da je još gora. To je ono što je na mene ostavilo dubok trag. S druge strane ovakve informacije o hapšenjima građevinskih radnika, o okršajima sa kriminalnim grupama nešto je čime se nismo tamo bavili, a nismo imali ni priliku lično se uvjeriti, ali jesmo se bavili potragama, akcijama spašavanja i velikom borbom za svakog preživjelog. Uvjerili smo se u predanost svih spasilačkih timova, sinergija, sinhronizacija u radu, mapiranje lokacija… Uvjerili smo se isto tako i u nervozu, bijes koji je postajao dominantniji kako je vrijeme odmicalo i kako se ta nada za preživjelima gubila, a kako je postajala dominantnija realnost koja je donijela nažalost najteže posledice koje nikome nisu dobro sjele. Generalno moj utisak je da je dobro odgovoreno na jednu ovakvu katastrofu, čak ni velesila poput Turske niti jedna druga zemlja nije mogla biti spremna na ovoliku katastrofu koliko god bila jaka, finansijski potkovana, ne možete biti dovoljno spremni na posljedice koje znače na desetine hiljada poginulih ljudi u samo nekoliko sekundi, minuta tih razornih zemljotresa.
BUKA: Šta je bilo drugačije u danu tvog povratka od dana kad si tek došao: obustavljala se spasilačka misija, ponestajalo je nade…?
Ono što je na mene ostavilo poseban utisak je Gaziantep. Lokacija na koju smo se vratili nakon što smo odatle izvještavali prvog dana u našem prvom liveu u Dnevniku, je u svega nekoliko dana bila potpuno očišćena. Čak i taj silni šut, obrušeni građevinski materijal je uklonjen, javni saobraćaj je profunkcionisao, grad se polako počeo vraćati u normalu i to je nekako ono što mi je ulilo nadu da mora biti bolje, da će biti bolje, da će trebati puno godina, strpljenja, energije, zdravlja i živaca prije svega, ali da se mora krenuti dalje, jer je to život. S druge strane ne može se to reći za područja koja su teže pogođena poput Hataja i Kahramanmaraša gdje su doslovno čitava naselja sravnjena sa zemljom i gdje ne postoji više ni jedan jedini osnovni element za normalno funkcionisanje organizovanog života. Želim tom narodu i u svoje i u ime kolege jako puno strpljenja, zdravlja i hrabrosti da se na takvim područjima krene dalje gdje je doslovno jako puno života uništeno, uništene su cijele porodice, ulice su nestale, stambene četvrti su sravnjene sa zemljom i biće teško ali će se morati krenuti dalje. Ono što je i sada ostalo na teretu iza nas jeste surova stvarnost, a to je većinski već izgubljena nada za pronalaskom živih ljudi pod ruševinama iako u čuda niko ne prestaje vjerovati pa ni mi, odbijam da prestanem vjerovati u njih. Čuda su nas održala, brojne novinarske ekipe i sve te porodice tamo, dok potrage traju postoji i nada da će biti izvučene osobe iako se sada već polako, barem po onome što možemo vidjeti na terenu, radi na pronalasku i izvlačenju što većeg broja beživotnih tijela kako bi se tim ljudima mogla obezbijediti ako ništa drugo barem dostojanstvena sahrana i kako bi im se mogla odati počast i taj pomen da su tu živjeli sve do tog crnog ponedeljka koji je taj dio Turske zavio u crno.