Suzana Kadirić, rođena je 1966. godine u Banjaluci gdje se obrazovala i radila sve do odlaska u Švedsku. U Banjaluci je studirala pravo, a uporedo sa tim je radila i oglašavala se u novinama na području bivše Jugoslavije i honorarno u tadašnjem Narodnom pozoristu Banjaluke.
Suzana kaže da je kreativnost uvijek bila sastavni dio njenog života, pa je tako po dolasku u Švedsku, zajedno sa Midhadom Paravlićem pokrenula i radio program u švedskom gradu Växjö, gdje je radila kao odgovorni i glavni urednik pet godina, sve do preseljenja u Štokholm.
Radila je na mnogim projektima vezanim za komunikaciju, organizaciju i leadership, što joj je kako posao, tako i velika ljubav i interesovanje. Teži stalnom usavršavanju, voli susrete sa ljudima i mada živi u Švedskoj, Suzana kaže da nikad nije napustila BiH. Ona je imala i političku karijeru, lokalnog karaktera, u Švedskoj.
Danas radi kao savjetnik za pedagogiju i razvojnu psihologiju, a povremeno se oglašava sa tekstovima kako u našim, tako i u švedskim medijima. Povezana je sa ljudima i organizacijama koje se bore za ljudska prava i smatra nikad neće uspjeti napustiti tu oblast, te da će biti uvijek aktivna na tom polju. Suzana kaže da jedino obećanje koje u životu nije ispunila je obećanje samoj sebi da će se povući i prestati angažovati u borbi za bolju budućnost onih koji to zaista zaslužuju.
Sa Suzanom smo za portal BUKA razgovarali kada je posjetila Banjaluku krajem avgusta, a pričali smo o njenom političkom angažovanju u Švedskoj, životu u Švedskoj, paralelama sa BiH i drugim temama.
Suzana, imali ste političku karijeru u Švedskoj, možete li nam reći nešto više o političkom životu u Švedskoj?
Možda je u početku značajno naglasiti šta znači biti politički aktivan u Švedskoj i ujedno napraviti jednu paralelu između dvije zemlje, odnosno BiH i Švedske. Mislim da je značajno isto tako naglasiti da čovjek ne mora da se bavi aktivno politikom kako bi uticao na promjene u drustvu koje se odnose na sve građane jedne zemlje. No, počnimo ispočetka. Politiku u Švedskoj karakteriše švedska parlamentarna demokratija i njegova proporcionalna zastupljenost još od 1920-ih. Švedska je reprezentativna demokratija, a politička vlast leži na vladi odgovornoj za izabrani parlament, na čelu sa šefom vlade, tj. Premijerom. Vlada ima izvršnu vlast. To podrazumijeva odgovornost za svakodnevni rad upravljanja zemljom. To znači, na primjer, predstavljanje prijedloga za državni budžet i davanje smjernica o načinu na koji će se koristiti državni novac. Dakle, odgovornost, prije svega.
Forma vlasti, koja je osnova za regulisanje Švedske, počinje sa rečenicom “Sva javna vlast u Švedskoj zasnovana je na ljudima”. To znači da sve odluke koje se donose na različitim nivoima u društvu moraju biti zasnovane na stavovima i interesima stanovnika u Švedskoj.
Rad lokalnog političara, što se tiše moje političke aktivnosti u ovoj zemlji, je na mnogo načina izazovna i nagrađivana profesija, ali zahtjeva istinski interes u politici. Radno vrijeme je često dugo sa sastancima u komisijama i prijedlozima za pisanje, a odnosi se i na fleksibilnost sa radnim vremenom i spremnost da se radi i u večernjim satima, kao i vikendom. Plate jedva da predstavljaju razlog za ulazak u politiku, ukoliko nemate direktno mjesto u parlamentu: u poređenju sa plaćenim radom poslovne zajednice, prosječan opštinski političar dobija značajano manju sumu novca za svoj rad.
Jedan od najvažnijih principa demokratije je da svaki građanin treba da ima priliku da se politički angažuje. Snažna demokratija izgrađena je na snažnom angažmanu građana i mogućnosti da se svaki građanin može kandidovati na izborima. To je osnova za koju ni jedna politička stranka ne želi kompromis. Umjesto toga, konsenzus između svih demokratskih partija je da ova mogućnost mora da postoji ne samo za odabrane profesionalne političare već i za obične ljude koji se bave politikom.
Kako ste se Vi politički aktivirali?
Da biste bili politički aktivni u Švedskoj potrebno je da postavite sebi samima neka pitanja i da ovu mogućnost razmotrite sa dva aspekta: prvo, da li ste zaista spremni i da li može preuzeti na sebe određene političke zadatake i pokušati uticati na političke odluke kako na lokalnom, tako i na regionalnom nivou. I drugo, ako jeste, na koji način zapravo pokušavate uticati na odluke na opštinskom ili regionalnom nivou. Na osnovu temeljne ideje demokratije da bi svi trebali imati istu priliku da utiču, pitanje ko je zainteresovan za aktivne političke uloge uvijek se nameće samo po sebi. Istraživanja u Švedskoj, kao i na međunarodnom nivou, ističu da su osobe bogate vlastitim resursima (sa višim obrazovnim i sa višim socijalnim statusom) najvjerovatnije osobe koje češće učestvuju u političkom životu države.
Ukoliko zaista želite da gradite političku karijeru u Švedskoj, uz odlično poznavanje jezika, potrebna Vam je i zainteresovanost za procese koji se dešavaju u društvu, kao i stalna naobrazba koju dobijate putem vaših partija, jer biti političar, a ne baviti se ujedno i paralelno i sa nadgradnjom samog sebe je veoma neukusno i neprihvaćeno u ovom društvu.
Iz perspektive demokratije, odziv političkom životu treba biti visok i distribuiran među populacijom, a cilj je da svi imaju jednake mogućnosti da učestvuju i budu politički aktivni. Kad kažem ”politički aktivan” ne mislim samo na mjesta na kojima sjede politicari, jer danas posjedujemo mnoge načine i oblike aktivnosti i uticaja na odluke donesene od strane političara.
Mislim da je upravo to ono što kod nas u BiH nismo još uvijek savladali, jer niti smo imali istoriju prave demokratije u našim korjenima, niti smo uspjeli sagraditi mrežu koja povezuje recimo, građanske incijative i druge organizacije kojih danas ima jako puno na prostoru BiH, ali koje se u principu bore za pozitivnije promjene u društvu svaka za sebe, bez međusobne, jake povezanosti. Tako ostajemo samo sitne kapi u moru koje nemaju baš puno uticaja na sširem planu. Mislim da je upravo to tzv. boljka našeg društva.
Susrećem jako puno ljudi raznih zanimanja iz BiH koji mogu parirati bilo kojem naučniku, političaru ili sportisti iz cijelog svijeta, ali o tim ljudima se vrlo malo zna. Obično pratimo sa velikim interesovanjem i velikim nabojem emocija sve ono što ovdasšnji političari rade i tu smo svi zaustavljeni u razvoju. Već 25 godina. S druge strane neumitno dolazi i do paralelnih procesa globalizacije u BiH koji u vremenu kad naši političari žele da se dijele, ipak spajaju ljude sa raznih strana svijeta. Zahvaljujući internetu danas nam je dostupna svaka informacija. Samo do nas je kako ćemo tu informaciju iskoristiti i koliko ćemo znati upotrijebiti to što nam se danas nudi, jer po mome, tu leži velika snaga koju treba okupiti. Često napominjem da su naučnici u svijetu putem interneta, a sa samo jednom konferencijom, uspjeli produžiti čovjekovo tijelo za nekoliko centimentara što je jako velika stvar u svijetu medicine koja olakšava ljudima sa nekim fizičkim nedostacima puno bolji život. Zamislite tu snagu interneta i mreže! Mislim da na tome trebamo stručno, bez prestiža, i međusobnih frakcija početi raditi i to već danas.
Što se tiče lično moje političke karijere, moram reći da je to bio jedan vrlo interesantan period života u kojem sam puno naučila o demokratiji, donošenju odluka na raznim nivoima i mehanizmima koji su u stalnom pokretu. Moje interesovanje je oduvijek bilo obrazovanje, jer mislim da od toga sve počinje, te sam tako bila zamjenik predsjednika odbora u pitanjima vezanim za školstvo, kao i u njihovoj tzv. radnoj grupi komune (opštine) u kojoj živim i partije čija sam članica i dan danas.
Napravili ste pauzu kad je politički angažman u pitanju, ali i dalje ste aktivni na drugim poljima..
Da, to što sam napravila pauzu u aktivnom političkom životu od godinu dana nikako ne znači da sam se prestala baviti politikom. Čak naprotiv. Ponekad imam osjecaj da sam aktivnija danas nego dok sam imala političke zadatke. Susrećem se vrlo često sa političarima, s nekima sam i kućni prijatelj, s nekima sarađujem na različitim projektima, tako da nemam osjećaj da sam nestala iz političkog života, a mogućnost aktivnog bavljenja politikom uvijek je otvorena. Takođe bih željela naglasiti da srećem i radim s ljudima koji su pripadnici raznih partija i to iz dva razloga.
Prvo, želim da imam razne perspektive na pitanja i odgovore koji su aktuelni i u cilju mi je uvijek da saslušam šta i drugi misle o njima i kakvu viziju imaju. Mislim da je uvijek dobro biti prisutan, ukoliko je čovjek aktivan političar, među glasačima i običnim građanima da bi se mogla donijeti bilo koja odluka vezana za društvo u cjelini. Ukoliko nemate doticaja sa ljudima na cesti, onako spontano, već samo protokolarno, gubi se i smisao demokratije, a politika postaje sama sebi cilj što dovodi do negativnih segmenata u svakoj ćeliji društva.
Drugo, u Švedskoj je sistem ipak tako organizovan da se partije, naravno bore između sebe za ulazak u Vladu. To čine svojom ideologijom. i svojim programima koji su dostupni svima na uvid. Međutim, kada su u pitanju odluke koje se odnose na dobrobit cijelog stanovništva, onda zajednički sarađuju sve partije težeći ka zajedničkom cilju i pokušavajuci da njihove odluke budu u skladu onoga što glasači i obični građani od njih očekuju. Naravno, da i tu ponekad ima problema i da ni jedan sistem nije savršen, ali sama demokratija i sistem omogućavaju djelovanje svima koji su zainteresovani.
Koliko je teško ili pak lako biti politički aktivan u Švedskoj?
Mislim da je uvijek, u svakoj zemlji, s obzirom na procese koji se dešavaju u svijetu, teško biti pošten politicar. Takvi ljudi imaju karizmu i razmišljaju o svojoj državi, stanovnicima i institucijama koje treba da budu u službi građana. Političar u principu može biti svako. Pitanje je u kojem pravcu odluke političara vode cijelo ili bar većinu društva. Ukoliko politika dovodi do pada obrazovanja, ukoliko nemate naučnih institucija koje mogu parirati svjetskim institutima i institucijama, te razmjenjivati mišljenje s njima, ukoliko nemate dobro opremljene bolnice, ukoliko nemate skrb, brigu i pomoć osobama sa invaliditetom, ukoliko društvu nedostaju osnovna ljudska načela i moral, onda je pitanje zašto voliti tu politiku i nanovo je birati. A demokratija nisu samo izbori svake četiri godine, demokratija se dešava cijelo vrijeme.
S ovog stanovišta uvijek su mi interesantni razgovori koje vodim na području cijelog Balkana. Često tema razgovora je zabrinutost građana BiH za vlastitu budućnost i budućnost svoje djece, kao i ekonomska situaciju u našoj državi. Dugo poznata “istina” u državama na Zapadu je da su nezadovoljni građani aktivniji građani u poređenju sa zadovoljnim građanima. Jedno objašnjenje je da ako ste zadovoljni jednostavno nema potrebe da izrazite svoje mišljenje ili utičete na promjene.
Tu činjenicu su posebno naglasili Wester Ståhl & Johansson 1981. godine, oslanjajući se na sprovedena istraživanja. Sa druge strane, ako ste nezadovoljni ili se osećate prevareno, lakše je preduzeti akciju. Kod nas su letargija, neinteresovanje građana, kao i ubjeđenje da se ništa ne može popraviti preuzeli ovu ulogu aktivnosti i demokratije.
Suzana Kadirić i novinarka portala Buka
Na koji način se može djelovati, politički u Švedskoj? Koliko su moguće promjene, uticaj građanskih inicijativa?
Mogućnosti su zista velike za ljude koji žele da se angažuju i svoje vrijeme posvete promjenama u društvu. Ni jedna zemlja nije savršena, ni jedna demokratija nigdje nije u 100 procentna prisutna. Mnogi ljudi danas imaju manju mogućnost reci i izraziti ono što ih tišti. Ponekad mediji ukazuju na neke vijesti iz svog ugla. Ponekad političari i drugi zvaničnici (poznati kao korupcija) varaju. Ponekad su ljudi diskriminisani zbog svoje vjere, porijekla, seksualne opredjeljenosti, boje kože ili pola. Stoga je važno očuvati demokratiju, zaštititi je od napada na nju samu, a to mogu samo stanovnici jedne države, bez obzira o kojoj govorimo, a to mogu uraditi svojim angažmanom.
Postoji mnogo različitih načina da se utiče na političke odluke. Možete glasati na opštim izborima, možete se pridružiti političkoj partiji, građanskoj incijativi ili nekoj interesnoj grupi, možete učestvovati u debatama, možete demonstrirati, možete potpisati poeticije, možete pisati u medijima, možete se žaliti na odluke, možete organizovati sastanke, možete širiti i jačati već postojeće građanske incijative, itd. Mislim da ni u BiH ne oskudijevamo u tim mogućnostima, samo je pitanje koliko ih zaista upotrebljavamo u onom obimu u kojem bi to trebalo. Kod nas je ipak prisutan nedostatak kritične mase i kritičkog osvrta na događanja u našoj zemlji. Za mene je interesantno uočiti koje struje zaista mijenjaju postojeće stanje, a koje služe samo populističkoj politici i brzom dobijanju pažnje, interesa i glasova od strane stanovnistva.
Prisjetimo se npr. da je Građanska Incijativa za Borik, poslije višemjesečne borbe odnijela pobjedu u Skupštini grada Banja Luke zahvaljujuci svom aktivizmu, svom radu, svojoj angažovanosti, kao i ozbiljnom pristupu problemu oko zadržavanja zelene površine u ovom naselju. Možda ovo jeste sasvim mala stvar za nekoga posmatraca koji je svjestan svih tegoba u kojoj se naša zemlja nalazi, ali ipak ukazuje na cinjenicu da imamo mehanizme u drustvu koje moramo naučiti iskoristiti za dobrobit većine, a ne samo za sitne sopstvene potrebe. Ovakvih primjera ima dosta, ali se jednostavno ne vide u medijima, jer oni naravno većinom služe održavanju vlasti već postojećih političkih struktura. Upravo zbog toga i jeste važno poznavanje i koristenje interneta danas. Mislim, a i sama istrazivanja pokazuju, da BiH još uvijek nije dostigla veliki napredak u toj oblasti, mada je generalno stanovište kada razgovarate s našim ljudima potpuno suprotno. Ali, nije li to inace djecija bolest od koje bolujemo već godinama – uglavnom sve znamo i teško nam je napustiti konfornu zonu, naučiti nesto novo i pokušati dosegnuti napredak, te usavršiti ono sto već imamo?
Vi trenutno niste više u politici. Šta ste naučili iz Vašeg djelovanja, koliko Vam znači taj politički rad?
Naravno da mi znači jako puno. Prvenstveno jer se sam čovjek neprestano obrazuje, sreće različite ljude sa različitim stavovima, ali se ujedno i nauči da ih poštuje, sasluša, te diskutuje probleme i iznalazi nova rješenja u jednoj puno smirenijoj debati nego što je to kod nas moguće. Kada izbliza vidite nekoliko država i pobliže upoznate mehanizme u njima, onda možete posmatrati i šta se dešava u zemlji u kojoj ste rođeni i odrasli, ali bez ljutnje i primitivnog vokabulara, a uz pomoć argumenata i znanja koji se kod nas danas vrlo malo cijene.
Meni je u početku, kada sam se počela baviti politikom, bilo vrlo interesantno posmatrati i učiti kako se formalna politička moć distribuira na različitim nivoima između opština, kantona, regije, države i EU, kako funkcioniše sistem, kako funkcionišu razni mehanizmi i kako ih onog momenta kad ih upoznamo možemo okrenuti u pravcu daljnjeg razvoja u procesima kroz koje prolaze sve države svijeta. Međutim, ono što mi zanemarujemo, a što je vrlo bitno i interesantno je u stvari biti stalno prisutan i ujedno naučiti se kako u svakom društvu ima vise centara moći koji su strahovito važni za bilo koji demokratski sistem na svijetu, a to su, između ostalog, masovni mediji, tržiste i civilno društvo. To su izrazito važni akteri i arene u jednom demokratskom drustvu. Tržište se sastoji od kompanija i potrošača u kapitalu koji zajedno utiču na ekonomiju zemlje i na tržište rada. Ekonomski razvoj u industriji utiče na poreske prihode države.
Građansko društvo je ime za onaj dio društva u kojem ljudi pomažu jedni drugima bez direktnog učešća države. Civilno društvo takođe nema novca kao glavnog pokretaca svojih aktivnosti, kao što ih imaju npr. kompanije. Ponekad se civilno društvo poziva i na neprofitni sektor, na dobrovoljni sektor ili na civilni sektor. Primjeri aktera civilnog društva su mnogobrojne dobrotvorne i humanitarne organizacije, sportski klubovi i političke stranake, gradjanske incijative i sl. koje nisu direktno finansirane od strane države i nisu tu da zarade novac, ali mogu pokrenuti vrlo bitne polemike u drustvu i izvojevati velike pobjede.
Narodni pokreti u Švedskoj pod kojim se npr. smatraju i radnički pokret ili pokreti za očuvanje životne sredine su primjeri kako civilno društvo može biti moćna sila u društvu, gdje ni vlada, ni tržište nisu u stvari pokretačke snage nekih promjena.. Civilno društvo je važan dio demokratskog društva u kojem postoje mnogi načini za građane kako bi aktivno mogli sudjelovati i uticati na bitne sektore drustva. Demokratska prava, uključujući tu i slobodu štampe i slobodnog govora, kao i slobodu udruživanja, predstavljaju indirektni poziv stanovnicima da aktivno učestvuju u političkom životu države u kojoj žive.
Ljudi mogu biti uključeni u politiku na različite načine, na primjer, angažovanjem u političkoj partiji, organizaciji ili udruženju kako bi vodili različita pitanja. Takode mogu kontaktirati različite medije kako bi izrazili svoje misljenje o onome šta smatraju važnim. Imate pravo da budete anonimni ako kontaktirate novinara. Ljudi mogu takođe kontaktirati političare u opštini u kojoj žive i dati svoje sugestije ili mišljenja o donjetim odlukama. Prosudite sami da li smo s obzirom na sve već rečeno demokratska država i da li je važno biti društveno angažovan ili ne.
Koje su Vaše preporuke za političko djelovanje?
Moje preporuke sigurno neće biti prihvaćene od današnje političke vlasti ni u jednom dijelu naše zemlje. Ja težim inovacijama, viziji, strategijskim pomacima unapred, izlaganju kritici, otvorenom dialogu i preispitivanju kako same sebe tako i odluka koje donosim na svim poljima života.
Današnje društvo se brzo mijenja. Kao političar čovjek treba uvijek da ima to na umu. Stalni rad na održavanju dobrih relacija, kao i grupne dinamike između ljudi različitih korijena, znanja i interesa je jako težak izazov, ali je to ujedno i suštinski rad u stvaranju dobrog funkcionalnog političkog okruženja. Mislim da nam po pitanju svega ovoga ostaje težak rad kako bismo uspjeli bar djelimicno dostići demokratske zemlje Evrope. Problem je da kad zaostanemo u toj trci, kao što već i jesmo, teško kad više možemo dostići druge i taman kad mislimo da smo ih stigli, oni zbog naše povrede ponovo odu ispred nas. Vrijeme nam je da zaista razmislimo šta želimo od naših života, života budućih generacija i šta im možemo pružiti, te kako se oduprijeti nacionalizmu koji gledajući istorijski, gdje god na svijetu da se pojavljivao, nikom nije donio ništa dobro. Mi imamo istu priču na našoj sceni već više od 25 godina. Nekada je neznanje možda i moglo biti opravdanje za gluposti, ali danas je to nemoguće opravdati. Treba se možda zapitati i koliko npr. istraživackih centara imamo u BiH, s čime se oni bave i kako saražuju sa kolegama iz svijeta na novim naučnim istraživanjima, što je na Zapadu potpuno normalna stvar. Možda tu leži odgovor ako ga uopšte imamo.
Posjećujete Banjaluku. Koliko se Banjaluka promijenila u posljednjih dvadeset i kusur godina?
Sigurno je da se promjenila, međutim to i nije tako zastrašujuće ukoliko shvatimo da se svaki grad mijenja, gradi, naseljava i širi. Zastrašujuće je to da se ni u Banjaluci, ni u drugim gradovima BiH takve promjene ne prate sa odgovarajućom infrastrukturom i da država ne služi građanima, već oni služe državi. Obišla sam i obilazim još uvijek zvanične institucije poput bolnica, škola, sudova… Tu možete naći izuzetno dobre stručnjake, ali bez skoro ikakvih uslova za rad. Jedno vrijeme sam i privatno, zbog bolesti u porodici, nekoliko mjeseci provela na intenzivnoj njezi u KBC. Osoblje koje je tamo zaposleno je zaista stručno, njihov rad je fantastičan, rade savršeno, ali recimo, istom tom odjeljenju u kojem su smješteni najteži slucajevi nedostaje CT, pa se onda ti pacijenti kojima je potrebno napraviti snimak, voze u vrlo kritičnom stanju na Paprikovac. To je neodrživa situacija i to za sve – medicinsko osoblje, pacijente i rodbinu koja strepi za živote svojih najbližih kada se nađu u toj situaciji. To je samo jedan primjer, a mogla bih navesti jos mnogo drugih. Sve to nam pokazuje da država nema apsolutno nikakvu odgovornost prema građanima i to je ono o čemu razmišljamo tek kad se nađemo u određenim situacijama. Dugoročno ne posvećujemo pažnju upravo našim vlastitim zalaganjima, udruživanjima i promjenama, već puštamo da, kako se to obično kaže, voda nosi sve sa sobom. Taj osjećaj nemoći da se nešto promjeni kod građana BiH je već postao više pravilo, nego izuzetak.
Koliko je teško suočiti se ovim gradom, šta Vama najteže pada?
Meni je uvijek teško suočiti se s bilo kojim gradom koji stagnira u pogledu razvoja i obrazovanja sveukupne zajednice. Kad to kažem, razmišljam i počinjem, naravno, od obrazovanju u našim školama, o tome koliko je novih škola sagrađeno, koliko su iskorišteni kapaciteti za jednu modernu nastavu koja je sve više i više udaljena od katedralne nastave u svijetu, a koja je kod nas i dan danas zastupljena, kolika nam je kritička svijest, zašto se uvijek kritika društva, partija i organizacija shvata kao napad na privatnu zonu ljudi koji sudjeluju u ovim diskusijama, a ne kao osnovica za pokretanje diskusije i iznalaženje rješenja za postojeće probleme. Odavno je poznato da iza svakog jakog pojedinca stoji jaka država. Ali isto tako i da građani svojim stalnim, svakodnevnim djelovanjem grade zajednicu u kojoj žele da žive. Ova diskusija bi se mogla voditi vrlo dugo, ali me ponekad zabrinjava stav pojedinaca i odmahivanje rukom u stilu:”Ne znaš ti kako je ovdje.”
Već sama ta rečenica je dovoljna da se opet i opet osvrnem na obrazovanje i postavim pitanje: ”Zašto ljudi danas, u svijetu gdje je informacija jako lako dostupna i gdje je kritički osvrt neophodan za daljni napredak, misle da neko ne zna kako se živi u BiH?”
Nadalje, zabrinjava me i jednoličnost koja vlada u našim gradovima i nemogućnost izbora. Pogledajte prirodu! Nigdje nećete naći samo jednu jedinu biljku ili životinjsku vrstu, već su svugdje izmiješane. Sve ostalo je neprirodno.
Možda će vam zvučati čudno, ali strašno me zabrinjava i odsustvo satire u našem društvu. Nemoguće je baviti se satirom, jer politička struktura ove zemlje satiru shvata kao najžešći, privatni udar na njihovu suverenost i vrlo strogo kažnjava, bilo moralno, bilo ekonomski, ljude koji se usuđuju na ovakav vid podizanja kritičke svijesti stanovništva.
Kakav je život u Švedskoj, može li se uopšte porediti sa onim u BIH?
Nemojte misliti da Švedska nema svoje probleme i da je uvijek lagodno živjeti ovdje. Izbori u Švedskoj su sljedeće godine i to se i te kako primjeti u debatama koje se vode. Međutim, razlika između BiH i Švedske je ogromna. Problem s nama je što ljudi nastanjeni vani stalno čeznu za svojim domom i sanjaju o povratku, a ljudi u BiH nasuprot tome misle i planiraju kako otići iz države. Sve što smo dobili u zadnjih 25 godina može se vrlo lako sažeti u jednoj rečenici – niko sretan, niko zadovoljan.
Često slušamo da su u Švedskoj prava žena na veoma visokom nivou, recite nam nešto o tome, po Vašem iskustvu?
Rad na jednakosti spolova je do sada bio vezan sa poboljšanjem ženskih uslova u društvu. Tokom XX vijeka žene su stekle pristup sve većim oblastima društva u kojima dominiraju muškarci. Ravnopravnost polova bila je područje politike u Švedskoj od sredine 60-ih. Zakon o ravnopravnosti spolova donesen je 1980., a potom je slijedilo usvajanje Zakona o nasilju nad ženama (1988. godine) , da bi se na kraju donio i Zakon o zabrani kupovine seksualnih usluga 1999. godine. Raspodjela moći i uticaja između žena i muškaraca se razlikuje u različitim dijelovima društva. Ravnopravnost je najizraženija u političkom životu Švedske što i nije čudno, jer politicari bi inače trebali biti ogledalo društva, pa je tako u Parlamentu zastupljeno 47% žena, a muškaraca 53%. U drugim sektorima društva, kao što su nauka, masovni medij, crkve i biznis, procenat žena je manji. Na vodećim nivoima i u javnom sektoru i poslovanju, i dalje postoji muška dominacija.
Obrazovanje na univerzitetu i fakultetu je istorijski bio muški bastion. Danas to više nije tako. Broj žena je prevazišao broj upisanih muskaraca na fakultetima, mada kad je riječ o tehničkim obrazovanjima jos uvijek prednjače muškarci. I žene i muškarci rade skoro jednako danas, oko 80% žena i 86% muškaraca je zaposleno, ali muškarci i dalje imaju veće plate od žena. Tokom kasnih devedesetih, broj bolovanja je naglo porastao, a uglavnom su žene bile te koje su činile ovaj porast. Međutim, sigurno je da su žene u Švedskoj u daleko boljem položaju nego žene u BiH, kako zbog ekonomskih uslova, tako i zbog stalnog rada na ovom pitanju.
Opšti cilj švedskog Parlamenta je da ženama i muškarcima obezbijedi istu moć i iste mogućnosti u stvaranju i oblikovanju kako društva, tako i vlastitog života. Preduslov za postizanje ovoga cilja je da žene i muškarci imaju ista prava, iste mogućnosti i obaveze u svim oblastima života. Naravno da veliku važnost imaju ovakvi i slični politički signali vladajućih struktura u Švedskoj.
Prema opštem cilju, postoje četiri pristupa:
– Jednaka podjela moći i uticaja: Žene i muškarci treba da imaju isto pravo i mogućnost da budu aktivni građani i da oblikuju uslove za donošenje odluka.
– Ekonomska jednakost: Žene i muškarci treba da imaju iste mogućnosti i uslove u pogledu obrazovanja i plaćenog rada koji ekonomskoj nezavisnosti daju život.
– Ravnopravna raspodjela kućnih poslova i njege djece ili blizih članova obitelji: Žene i muškarci treba da preuzmu istu odgovornost za rad u kući i imaju priliku da pruže brigu pod jednakim uslovima.
– Muško nasilje nad ženama prestaje: Žene i muškarci, djevojčice i dječaci treba da imaju isto pravo i mogućnost telesnog integriteta.
U borbi za ravnopravnos polova i prava žena veliku ulogu ima civilno stanovništvo i njihova angažovanost po tom pitanju. Tako i ovaj intervju treba možda završiti ovako: angažovanost u svim porama društvenog života!
Razgovarala Maja Isović Dobrijević