foto BUKA
Odnos vlasti prema institucijama kulture u
Bosni i Hercegovini je katastrofalan. Godinama se ponavlja kako je neriješen
status sedam institucija kulture od državnog značaja, ali predstavnike vlasti
to ne zanima. Umjetnička galerija BiH je jedna od tih institucija, a u ovoj
kući je trenutno situacija alarmantna. Radnici nisu primili nijednu platu u
ovoj godini, a nema novca ni da se plate režije. Sve ovo se dešava u vrijeme
kada se premijeri iz godine u godinu hvale rekordnim budžetima. O tome kako
nije problem novac nego politika, ali i drugim temama, za Buku je govorio
Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH.
U kakvoj se situaciji trenutno nalazi
Umjetnička galerija BiH?
– Punih je 30 godina otkako Umjetnička
galerija kao i drugih šest institucija sličnog karaktera nema definisan status.
To znači da nema definisane prihode, upravu niti bilo šta drugo. Jednom
prilikom sam izgovorio metaforu da se mi osjećamo kao oni sovjetski kosmonauti,
zatečeni u svemiru kada se raspao Sovjetski savez, pa nisu imali izvjesnost
hoće li neko doći po njih. Na sličan način, kada se raspala Jugoslavija, ovih
sedam institucija čiji osnivač je bila Republika Bosna i Hercegovina su
jednostavno ostale u bezvazdušnom prostoru. To traje do dana današnjeg.
Stanje dramatičnije nego što je iko
mislio da će biti
Trenutno, uposlenici u Galeriji nisu
primili nijednu platu u ovoj godini, a prvi put smo u prilici da nećemo moći
platiti neke osnovne režije, ukoliko se nešto u dogledno vrijeme ne desi. Sve
to stavljam u kontekst onoga što se u posljednje vrijeme dešava, a to je da je
Kanton Sarajevo na Skupštini donio jedan lex specialis zakon kojim reguliše
djelimično finansiranje ovih institucija. To znači pokrivanje bruto plata
uposlenika i onih ostalih izdataka oko toga. Taj zakon je usvojen, međutim, mi
novac još nismo dobili, koliko znam radi se na izradi podzakonskih akata, koje
treba da završi Vlada. Evo, prošla je polovina maja, mi još nijednu platu nismo
dobili, tako da je stanje dramatičnije nego što je iko mislio da će biti.
Koliko je opasno za instituciju poput
Umjetničke galerije da dođe do isključenja određenih režijskih usluga zbog
neplaćanja?
– Baš tako, opasno. Naš depo ima preko
6.000 umjetničkih djela. Ona su sada obezbjeđena fizički, obezbjeđuje ih
vanjska kuća. Obezbjeđena su klimatski i
na sve načine koje podrazumijevaju standardi zaštite takvih umjetničkih djela.
Ukoliko bi došlo do otkazivanja određenih usluga, nastala bi zaista kritična
situacija. Ja se nadam da se barem to neće desiti, da ćemo naći neku soluciju
da prevaziđemo ove okolnosti. Ja stalno ponavljam da ova umjetnička djela nisu
naše vlasništvo, to je vlasništvo ovog naroda. Ona su kupovana iz sredstava
poreskih obveznika, stanovnika Bosne i Hercegovine. Mi smo angažovani od države
da to čuvamo, po zakonima struke evidentiramo, prezentiramo povremeno
gledaocima, stavljamo na raspolaganje svima kojima je to neophodno, kao što su
studenti. Dakle, za sve to smo angažovani od države, koji god to nivo bio,
međutim, država je malo zaboravila da to treba platiti.
Koliko je zahtjevno čuvati sva ta
umjetnička djela?
– To je naša profesija, i to jedna lijepa
profesija. Mi smo tome jako posvećeni. Ja imam sreću i privilegiju što imam
sjajne ljude koji jako dobro razumiju i vole svoj posao, koji ne pitaju za
radno vrijeme ili obaveze, i koji to znaju, prije svega, stručno raditi. Dakle,
taj posao bi bio privilegija da nije ovih koji zaboravljaju da nas plate.
Koliko novca je potrebno godišnje za
funkcionisanje Umjetničke galerije BiH?
– Negdje oko 500.000 KM je potrebno da nam
drži glavu iznad vode. To znači osnovne troškove, bruto plate uposlenika i
troškovi održavanja ove kuće, depoa i ostale aktivnosti. To je zaista minimalan
novac u odnosu na sve druge izdatke koje ova država rasipa na razne načine,
ali, eto, nikako da se jednom opredijeli da riješi i ovaj problem, osim Kantona
Sarajevo koji je konačno shvatio da nešto mora da se radi i preduzeo neke
korake.
Niste bili zadovoljni prošle godine kako
je izvršeno dijeljenje grantova s federalnog nivoa. Šta je tu najviše bilo
problematično?
– Ja tu moram biti iskren i otvoren do
kraja. Mi tu imamo problem ponašanja federalnih ministara kulture koji su
posljednja tri mandata iz HDZ-a BiH. Ja više ne mogu a da ne kažem da iza toga
stoji neka vrsta politike.
Sa 220.000 KM spali na 40.000 KM
U Vladi koju su sačinjavale SDP i SDA
donesena je odluka da se 1.5 miliona KM godišnje raspodijeli na ovih sedam
institucija preko federalnog ministarstva na način da četiri institucije idu
kroz Ministarstvo obrazovanja, i tu je određeno 900.000 KM, a tri kroz
Ministarstvo kulture i tu je 600.000 KM. Od toga smo mi dobijali 220.000 KM,
što je nama bila polovina neophodnih prihoda, a drugu polovinu smo prilično
lako namirivali iz projekata. Međutim, dolaskom nove ministrice iz HDZ-a (Sanja
Vlaisavljević, ministrica kulture i sporta op.a.) taj fond je zloupotrijebljen.
Taj grant se zove grant za institucije kulture i obrazovanja od značaja za
Bosnu i Hercegovinu. Odnosi se konkretno na ovih sedam institucija, ali sada se
disponira na sve moguće kulturne aplikante. Ovdje se radi o statusnom a ne o
značinskom sadržaju tih institucija. Na temelju te zloupotrebe, mi smo ostali
bez tih 220.000 KM, a dobili smo neke mrvice i to nas je dovelo u situaciju u
kojoj smo sada.
Dobili ste oko 40.000 KM?
– Tako nešto, to je nama jedna mjesečna
bruto plata.
Dakle, na grant se mogla prijaviti svaka
institucija kulture koja poželi?
– Ne samo kulture, nego i nevladine
organizacije, manifestacije. To je jedna čista zloupotreba, a ja čak mislim i
zloupotreba Zakona o izvršenju budžeta. Kada bismo mi imali te pravne snage da
tužimo Vladu FBiH, ja sam uvjeren da bi dobili tu tužbu. Međutim, mi se bavimo
nekim drugim stvarima, i nadam se da ćemo to riješiti dogovorom, a ne tužbama.
Da li bi bilo logično da postoji neka
redovna stavka u budžetu za finansiranje institucija od značaja?
– Samo se o tome i radi. Međutim, naš
problem je nastao kao politički problem. Kada je potpisan Dejtonski sporazum,
onda su neki razumjeli da ne postoje institucije na nivou države. U Dejtonu ima
formulacija da je kultura na nivou kantona, a s druge strane, postojala je
jedna politička interpretacija iz Sarajeva koja govori da smo mi institucija
koja baštini umjetnička djela iz cijele Bosne i Hercegovine, da djelujemo na
teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. I mi naše slike izlažemo od Bihaća,
Livna, Banje Luke, Trebinja, Tuzle, Bijeljine i ne znam gdje sve nismo bili. Mi
tako radimo, i mi mislimo da bi ono što je nivo Bosne i Hercegovine, odnosno
Vijeće ministara trebalo biti osnivači. Oni to neće, a koliko vidim nisu ni
sposobni, jer mi nemamo vladu ni ministarstvo kulture Bosne i Hercegovine. Tako
da je stvar dovedena na varijantu da Kanton Sarajevo preuzme, ne osnivačka
prava, već samo privremeno sufinansiranje ustanova, čime bi se trebali pokriti
troškovi uposlenika, što nije malo. Ali, i dalje mi ostajemo s neriješenim
statusom, i dalje nemamo upravni i nadzorni odbor, i dalje nema ko imenovati
direktore i stvari stoje kako stoje.
Koliko će Umjetničkoj galeriji BiH
pripasti novca od Kantona Sarajevo?
– Upravo se rade ti kriteriji raspodjele.
Ideja je da se po uposleniku disponira po 1.500 KM mjesečno neto, plus 10 posto
doprinosi. To je nešto što bi nama pokrilo temeljne troškove, a mi bi se za
ostatak, nadam se, snašli kroz projekte.
Da li su političari u BiH svjesni
važnosti institucija poput Umjetničke galerije?
– Ja ne mogu generalizovati. Zaista ima
ljudi koji su se trudili i pomagali, ali je to sve bilo mimo sistema.
Posljednji put kada sam bio kod ministrice civilnih poslova BiH, u šali sam joj
rekao da sam u kabinetu proveo više vremena nego ona u mandatu. Sticajem
okolnosti je tako. Bilo je ministara iskrene volje, bilo je nekih pokušaja, bio
je pokušaj da opštine participiraju, međutim, to se sve raspadalo na neke čudne
načine. Ja mogu govoriti o odsustvu sistema. Političke vlasti moraju napraviti
sistem da se to jednom riješi i skine s dnevnog reda, pogotovo što tu nije u
pitanju veliki novac. Svi mi stanemo u nekih 3.5 miliona KM godišnje. To su
smiješne pare za tako velike stvari poput Zemaljskog muzeja, Nacionalne
biblioteke i ostalih institucija. Problem je što su uvijek tu politike koje
zaboravljaju ovu priču, i to je od Dejtona do danas. Valjda se smjenilo
desetine vlada i desetak visokih predstavnika i svi su se nešto batrgali i nisu
našli rješenje. Ovo što je sada Kanton Sarajevo uradio je jedino sistematično,
makar i privremeno rješenje.
A premijeri nam godinama ponavljaju kako
imamo rekordne budžete. Dakle, novca ima?
– Imamo mi budžete i tu nije problem
finansijske prirode, nego političke. Da budemo jasni i precizni. Stvar se svodi
na to da nas guraju isključivo u Sarajevo, da bi to poslije neki mogli zvati
političkim Sarajevom, a mi se nalazimo u jednom procjepu i samo mi plaćamo
cijenu nepostojanja sistema u državi. Bosna i Hercegovina jeste
decentralizovana država, to nije sporno. Samo se radi o tome što tu
decentralizaciju i njene formulacije neki zloupotrebljavaju i neće da poštuju
na način kako to piše u Ustavu. Ustav nije sporan, sporna je njegova provedba.
Duboko u to vjerujem, barem kada je ova oblast u pitanju a i mnoge druge. Zašto
se to ne provodi, to javnost prilično dobro zna.
Prošle godine ste spominjali kako bi
bilo korisno da predstavnici institucija kulture održe sastanak s ključnim
funkcionerima u izvršnoj vlasti na svim nivoima. Je li ikada došlo do takvog
sastanka?
– Nije. Bilo je inicijativa od Kluba
zastupnika SDP-a u Parlamentu BiH, ali oni nisu uspjeli okupiti ljude. Međutim,
u međuvremenu se iskoordinirala odluka da se ide prema Kantonu Sarajevo i ovom
pomenutom zakonu tako da je ta tačka skinuta s dnevnog reda na ovaj način, da
se privremeno riješi naše sufinansiranje.
Umjesto da stimulišemo, mi kažnjavamo
investitore
Ali, postoji mnogo drugih razloga zašto bi
trebalo doći do sastanka na tom nivou. Ne samo vezano za ovih sedam
institucija, već kulture općenito, pa i sporta, obrazovanja i nauke. Mnoge
razvijene zemlje, zemlje Zapada prije svega kojima mi težimo, imaju poresku
politiku koja je stimulativna po sufinansiranje ovakvih ustanova. To u prevodu
znači da ako neki biznismen sponzoriše jednu ustanovu kakva je Umjetnička
galerija ili neka druga nevladina organizacija, onda se to njemu skida s
poreske osnovice i onda on ima interes da sufinansira ovakve ustanove. Kod nas
je obrnut slučaj. Ako vam neko donira novac, on mora platiti PDV na taj
donirani novac. To je tema za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine i
Vijeće ministara, a onda i za sve druge nivoe. O njoj još nema ni pomena. Ja
pokušavam da je iniciram kod nekih ljudi koje znam, ali kao da se niko ne
usuđuje uhvatiti u koštac s jednom takvom procedurom. Dakle, tu se mora
mijenjati poreska politika u državi kako bi se ovo omogućilo. Tu su ogromne
rezerve i za kulturu, sport, nauku i obrazovanje i sve ove discipline koje se
sada finansiraju s budžeta.