O tome kako se ne može
policajcu povećati plata za 80 maraka dok se parlamentarcu ili ministru ne
poveća za 500, o neučinku vlasti na putu ka Evropskoj uniji, o nevidljivoj
kandidaturi Dragana Čovića i njegovoj omiljenoj disciplini – blokadama, kao i o
nekažnjivosti devastiranja Partizanskog groblja u Mostaru, razgovarali smo s
univerzitetskim profesorom, akademikom Slavom Kukićem.
Profesore Kukiću, državni
parlamentarci su odlučili počastiti se povećanjem plate za 500 KM. Izgovor im
je da je to bio jedini način da policajcima povećaju za 80 KM. Bosna i
Hercegovina je druga najsiromašnija zemlja u Evropi, ali ima najbogatije
političare. Kada će shvatiti da ničim nisu zaslužili da imaju šest prosječnih
plata u BiH?
– Ovih dana sam već
izjavljivao, a sada ću i ponoviti, za tu vrstu beskrupuloznosti, koju je
nemoguće sresti bilo gdje drugdje u svijetu, postoji samo jedna kvalifikacija –
banditizam. Naprosto je nevjerojatno s kojom lakoćom te moralne hulje, koje bi
ovdje oživljavale etičke kodekse iz srednjeg vijeka, prisjetimo se
kvalifikacija nedavne Parade ponosa, objašnjavaju javnosti zašto su sebi
„morali“ povećati plaću za cifru koja premašuje primanja mase sirota svijeta, i
da se pri tome ni ne zacrvene. Jer, kao eto, sve što su učinili je po zakonu.
Koja drskost. Pa po zakonu su izvršili i privatizacijsku pljačku, po zakonu će,
kako je krenulo, koliko sutra odsijecati i glave ljudima.
O kakvoj vrsti drskosti se
radi upozorava još jedan detalj – da sve to čine uoči samih parlamentarnih
izbora i da pri tome uopće ne strahuju da bi im se ta vrsta moralnoga
banditizma mogla vratiti kao bumerang.
Čović je pronašao žrtveno
janje
Nažalost, ta činjenica je
poražavajuća i iz još jedne perspektive – svjedoči o tome da je mali čovjek
ovog prostora neobično pogodan objekt za gebelsovski tretman, za ispiranje
mozga koje mu eliminira moć rasuđivanja. Jer, ako ti banditi, uz ono što čine i
ovih i svih prethodnih dana i godina nemaju osjećaj nikakva straha za ono što
bi ih moglo snaći, to je moguće protumačiti jedino na način da su zarobili
mozak obična čovjeka i da su zbog toga sigurni da će im, kakve god gadarije
radili, taj isti u oktobru opet dati glas. A to je spoznaja koja je
poražavajuća. Jer ona govori kako smo daleko i od građanske svijesti i od
građanskoga društva, zarobljeni u plemenskoj kolektivističkoj logici u kojoj je
moralnim huljama dopušteno baš sve.
Kako gledate na izjavu
Bakira Izetbegovića koji kaže da nikada nije primio visoku platu?
– I ne samo on nego i, ako ga
dobro razumjeh, većina njegovih SDA jarana iz vrhova državnih i entitetskih
struktura moći. U to, prije svega, ne vjerujem. Uostalom, to i nije nešto što
je problem provjeriti. S druge strane, ako je njegova tvrdnja i točna, ona
traži odgovor na čitavu seriju novih pitanja. Ako se, recimo, Izetbegović i
njegova SDA družina odriču plaća s državnog budžeta, od čega žive? I na koji
način su stekli sve to kako bi se mogli prikazivati „dobrotvorima“?
Ako apstrahiramo čak i to, i
dalje ostaje pitanje treba li državu graditi na „dobrotvorstvu“ moćnika ili na
principima društvene pravde i jednakosti? Nažalost, tu vrstu pitanja, bojim se,
ignorira najveći dio bosanskohercegovačkog svijeta i Izetbegovićeve izjave
poput navedene doživi kao znak njegova dobročinstva i žrtve za druge. I zato
nam je tako kako jeste.
BiH nije dobila
kandidatski status iako su se ovi političari koji žive u svom svijetu tome i
nadali. Milorad Dodik je Evropsku uniju zbog toga i kritikovao, a nekoliko dana
poslije ponovo najavio secesionističke poteze “za koje će čekati pogodan
trenutak”. Šta je to na putu ka EU uradio Dodik da bi mogao kritikovati ovu
organizaciju?
– Doista je nerealno bilo
očekivati išta drugo do onog što se u Briselu nedavno dogodilo. Ne možete
očekivati da vas se primi u klub velike evropske obitelji a da sami s tim
ciljem ništa ne učinite. Prisjetimo se, uostalom, pred BiH je iz Brisela kao
domaća zadaća postavljeno 14 prioriteta koje ima ispuniti. A ona ni jednu od
tih obaveza ne izvrši. Ili, kad se briselska administracija odluči te obaveze
reducirati na tek četiri zakona koja BiH treba usvojiti, ni od toga se ništa ne
izvrši.
U čitavoj toj priči Milorad
Dodik je, dakako, slučaj za sebe. Njegove verbalne akrobatistike o interesu za
priključivanje BiH društvu evropskih naroda, zapravo, ne treba ozbiljno
uzimati. Jer, sve što je prethodnih desetak godina činio, zadnjih 5-6 posebice,
činio je kako bi BiH od toga društva udaljio, među njima i svakodnevne prijetnje
secesijom RS-a od BiH ali i putinovsku orijentaciju i još štošta.
Zmiji treba stući glavu
Naravno, bosanskohercegovačke
etnopoglavice su priželjkivale da se Brisel smiluje. A da se to dogodilo oni bi
tu činjenicu koristili u predizborne svrhe kao argument ispravnosti svoje
politike uz poruku, ako glasate za nas mi ćemo istom politikom nastaviti i
slijedeće četiri godine. To je, ne zavaravajmo se, jasno i briselskoj
administraciji i utoliko je i njezina odluka da BiH ne uključi u red kandidata
poruka da ulaska u evropski klub, ili barem otvaranja vrata za taj ulazak, nema
dok su na vlasti ovdje antievropske i partije i politike.
Mnogi su iznenađeni
kandidaturom Borjane Krišto, a na pitanje zašto ga nema na listama za ostale
nivoe, predsjednik HDZ-a Dragan Čović odgovara da je on nevidljivi kandidat na
svim listama. Je li ovo poruka da je ovo stranka jednog lica?
– Zadnju godinu dana uporno
ponavljam da će Dragan Čović ići u izbornu trku samo ako bude siguran da će iz
nje izići kao pobjednik. U suprotnom, međutim, naći će žrtveno janje koje će
gurnuti u labirint iz kojeg mu nema izlaza. Onog časa kada je svoju kandidaturu
obznanio Željko Komšić, Čoviću je bilo jasno da, ne uspije li promijeniti
Izborni zakon, od njegova zasjedanja u stolicu člana Predsjedništva nema ništa
i ostalo mu je samo da nađe koga će gurnuti u utakmicu u kojoj nema nikakvih
izgleda.
Iskreno, nisam očekivao da će
to biti njegova zamjenica. Vjerovao sam da će naći drugoga i naknadno na njega
svaliti svu krivicu što je stolica člana Predsjedništva još jednom izmakla. I
najiskrenije, ni danas mi nije najjasnije zašto je tu, ulogu žrtvenog jarca
prihvatila gospođa Krišto. Jer, ona u prethodnih 20 godina, osim iskazivanja
totalne lojalnosti Čoviću, nije učinila ništa što bi bio prilog pozitivnom
imidžu među bosanskohercegovačkim Hrvatima. I utoliko su njezine šanse u srazu
s Komšićem ravne nuli. No, uz to će, siguran sam, morati progutati još jednu
gorku pilulu – doživjet će fijasko i u svome, livanjskom kraju. A sve to je
mogla izbjeći.
Što se, pak, tiče Čovićeve
poruke da on nije ni na jednoj listi, i to je demagogija. Kad sve ovo završi,
budite sigurni, on će se uhljebiti u Domu naroda državnoga Parlamenta i
blokirati sve procese na način kako je to činio i u prethodne četiri godine. Ne
isključujem, dakako, da je mjesto tamo nakon izbornog fijaska rezervirano i za
njegovu zamjenicu Krišto.
Jesu li sankcije Marinku
Čavari poruka i Čoviću šta ga čeka ukoliko se odluči za nastavak blokade
uspostave vlasti i nakon općih izbora i vjerujete li da će on tu poruku
shvatiti ozbiljno?
– Moram priznati da prema
dosadašnjim sankcijama imam poprilično rezervi. Prvo, narod bi rekao, zmiji
treba stući glavu, a zmijska glava u ovoj zemlji je u prvim ljudima triju
etnonacionalističkih oligarhija. Za sada, međutim, po glavi se, ali poprilično
nježno i bez ambicija da je se stuče, udaralo samo u odnosu na Milorada Dodika.
Druga dvojica etnopoglavica su ostala pošteđena. S druge strane, udarcima u
zmijsku glavu se nije priključila i Evropa, barem ne na način koji je garancija
uklanjanja kočničara BiH na njezinom putu prema normalnoj državi i društvu. I
na koncu, od sankcija ne smiju biti pošteđeni i suradnici trojice
etnokabadahija, ali i gospodarski subjekti koji su njihova financijska
logistika.
Uz sve to, ako su sankcije
prema Čavari poruka Čoviću, treba ih podržati. No, nisam u to posve siguran.
Uostalom, uz sve te sankcije Čavara je i danas glavna HDZ perjanica, nosilac
liste za federalni parlament. I nikom ništa. Kao što nikog ne muči ni činjenica
da se protiv njemu sličnih vode kazneni postupci, ili su u kaznenim postupcima
osuđeni, a nositelji su različitih izbornih listi.
Na izbornim listama nema
mnogih političkih veterana. Je li ovo čuvanje odanih kadrova za najudobnije
fotelje u državnom Domu naroda ili su ipak odlučili da odu i u političku
penziju?
– Prvo, po onome što sam
uspio upratiti to baš i nije masovna pojava. No, i to malo slučajeva, u SNSD-u
i SDA posebice, čini neku vrstu iznenađenja. Koliko god se, hoću reći, nakon
izbora danas „pokošene“ pokušalo uhljebiti, bojim se da će se tome moći
udovoljiti samo djelomično.
Luburićevski ataci
Je li njihovo sklanjanje
stvar nekog dogovora s njihovim šefovima ili posljedica neke vrste opstruiranja
šefovske volje ostaje za vidjeti. U svakom slučaju, sklanjanje veterana nema
intenzitet temeljem kojeg bi se moglo govoriti o smjeni generacija.
Prođoše dvije sedmice od
devastiranja Partizanskog groblja u Mostaru. Po ko zna koji put je ovaj
anticivilizacijski čin ostao nekažnjen. Do kada će ovi rušilački pohodi za
policiju i tužilaštvo ostati “nemoguća misija”?
– Luburićevski ataci na
Partizansko groblje su pokazatelj stvarnog stanja u ovoj zemlji, u dijelu BiH
kojeg pod svojom šapom drži HDZ posebice. Činjenica da je rušilački pohod na
mostarski simbol antifašizma ostao nerješiva enigma i za policiju i za
tužiteljstvo govori samo kako su oni pod političkom šapom. Jer, što je politika
učinila da do tog sramnog čina ne dođe? Pročita li itko osudu uništavanja
Partizanskog groblja od prvog čovjeka HDZ-a? Nije. Što je policija učinila da
do toga ne dođe jer atak na to groblje nije prvi nego tek jedan u nizu? Zašto
policija nije ništa poduzimala? Nije li joj s vrhova policijsko-političkih
struktura naređena indolentnost? I takvih bi se pitanja moglo redati do u
nedogled.
U svakom slučaju, hoću reći,
riba smrdi od glave. A glava je u konkretnom slučaju u zgradi HDZ-a. I sve dok
se ona ne počisti teško je očekivati i drugačije postupanje institucija države,
policije i tužiteljstva pod njegovom kontrolom prije svega.