Slađana Zrnić, glumica koja je svojim talentom i harizmom osvojila scenu Narodnog pozorišta RS u Banjaluci, zakoračila je u svijet profesionalne glume sa prvom generacijom glumaca na banjalučkoj Akademiji umjetnosti. Međutim, ona ističe da se ovim poslom bavila i amaterski godinama prije akademije i da ju je gluma na neki način sama pronašla. Dosad je ostvarila više od pedeset uloga u predstavama, filmovima i serijama. Sa Slađanom smo se našli jedne večeri poslije predstave „Razred“ i dugo smo razgovarali o njenim početnim danima glume, predstavama koje su je obilježile, kulturnoj sceni grada u kojem radi, projektu pod nazivom „Sedam i po“ i mnogim drugim temama.
Kad i kako Vas je gluma osvojila?
Glumačku akademiju sam upisala 1998. godine, ali moj pozorišni život je počeo mnogo ranije. Još kao mala djevojčica bila sam aktivna u vannastavnim aktivnostima: išla sam na balet, gimnastiku i bavila sam se raznim sportovima u školi. U ratno vrijeme, sa sedamnaest godina, priključila sam se amaterskom pozorištu DIS i od tad sam zaljubljena u scenu, pozorište i uloge. U ta ratna i tmurna vremena imali smo probe bez struje gdje smo čitali poeziju, komentarisali romane, gradili uloge i to nam je pomoglo da prebrodimo teška vrema koja su nas zahvatila. Kad sam bila u DIS pozorištu još uvijek nisam razmišljala o tome da se profesionalno bavim glumom, jer tad nije bilo uslova za to, ali radila sam na radiju i televiziji. Pozvali su me u emisiju „Šareni bukvar“ i tu sam radila tri godine. Kad sam saznala da se otvorila Akademija za glumu odlučila sam da se javim na prijemni ispit, a to nisam nikome rekla. Prijemni je trajao četiri dana i sad se rado sjetim tog iskustva, jer nam je bilo super. Prošla sam prijemni i roditeljima sam saopštila da napuštam Prirodno-matematički fakultet na kojem sam u to vrijeme studirala. Studiranje glume mi je jako brzo prošlo i nisam se pokajala što sam se odlučila da idem tim putem.
Kako je bilo u tom ratnom i post-ratnom vremenu baviti se glumom?
U to vrijeme bila sam tinejdžer i nikakvu viziju budućnosti nisam imala. Gluma je u to vrijeme bila potreba da se malo sakrijem od onoga što nam se dešavalo. Moji prijatelji su izbjegli, članovi porodice su bili na ratištu, nismo znali hoćemo li ostati u Banjaluci, smrt nas je okruživala, a gluma je spontano došla kao bijeg od svega toga. Bilo mi je samo bitno da dođem na probu i da se družim sa prijateljima. Nije tu bilo nikakvih razmišljanja o budućnosti niti ambicija. Tek kad sam upisala akademiju i kad sam shvatila da ću se profesionalno baviti ovim poslom počela sam da razmišljam o budućnosti. Da bih usavršila svoj rad poslije završene akademije upisala sam specijalistički studij u Beogradu iz oblasti mjuzikla. U Banjaluci sam u to vrijeme već dobijala velike uloge, nosila repertoar, tako da je logičan slijed bio ostajanje u NP RS. Kad ovako pogledam na sve to, mogu reći da me je gluma pronašla.
Koliko su glumci iz prve generacije akademije zaslužni za oblikovanje banjalučke glumačke scene?
Po mom mišljenju, ta prva generacija je od presudnog značaja za banjalučka pozorišta. Od početka smo imali veliku podršku Narodnog pozorišta. Na drugoj godini studija već smo igrali i statirali u pozorštu, a to nam je pomoglo da se upoznamo sa sistemom koji vlada u teatru. U toj prvoj generaciji bili su glumci koji i dan danas obilježavaju banjalučka pozorišta, a to su Miljka Brđanin Babić, Nikolina Jelisavac, Boris Šavija, Aleksandar Blanić, Dragan Banjac, Aleksandra Spasojević, Duško Mazalica… Druga generacija glume je isto tako značajna, jer se ona na neki način stopila sa prvom generacijom i u to vrijeme postali smo kao jedna klasa. Ljubiša Savanović, umjetnički direktor NP RS je iz te druge generacije. U tom poslijeratnom periodu nije bilo ni serija, ni kastinga. Bilo je samo pozorište kojem smo mi apsolutno sve dali i rezultat te požrtvovanosti je sad vidljiv.
Mnogo glumaca je od tada izašlo sa banjalučke akademije, a sa druge strane imamo samo tri pozorišta u gradu? Mogu li svi ti glumci naći svoje mjesto na “daskama koje život znače”?
O tome se stalo priča, ali kad bolje razmislite, niko ni studentima ekonomije ili prava ne garantuje zaposlenje po završetku fakulteta. Tako je i sa akademijom. Ako vi upišete akademiju neće vam niko obezbijediti zaposlenje, jer vam niko to nije ni dužan. Svako je dužan da sam sebi, svojim zalaganjem, obezbijedi prostor za rad. Akademiju umjetnosti i treba da što više ljudi upisuje da bi se iz tog kvantiteta stvorio kvalitet. Međutim, diplomirani glumci ne moraju samo biti glumci. Oni mogu biti kritičari, voditelji, ogranizatori, producenti ili slično. Možda smo mi kao prva generacija imali sreću kad je riječ o zaposlenju, jer je u tom trenutku zaista bila potreba za mladim i školovanim glumcima, ali nas su na početku mogli svi eliminisati. To su rizici koji današnji mladi čovjek mora da preuzme, jer završen fakultet je danas sasvim normalna stvar. Za zaposlenje se morate boriti, učiti i raditi na sebi da biste bili najbolji i tako ćete sebi obezbijediti prostor u svijetu.
Šta Vi mislite o kulturnoj sceni grada? Prepoznaje li se strategija grada kad je riječ o dešavanjima u oblasti kulture?
Ne mogu da kažem da ne postoji strategija u oblasti kulture, jer postoje pojedinci koji rade sve što je u njihovoj moći da se Banjaluka izdigne iznad malograđanštine i provincije. Ali sa druge strane, ipak mislim da se može i treba bolje raditi na tom planu. Prije svega mislim na pitanje filma i filmske idustrije, jer to je nešto što će Banjaluku definitivno izdvojiti i u tu oblast bi se moralo ulagati. Film nije samo glumac i reditelj, jer on u svojoj formi obuhvata mnoge oblasti na kojima treba strateški raditi. Sigurna sam da Muzej savremene umjetnosti, Narodno pozorište i Dječije pozorište imaju svoj plan, ali izostaje krovna konstrukcija. Iz svog iskustva mogu reći da kad se otvorila akademija svi su očekivali neki rezultat, ali on se tek sad, poslije deset godina, kristališe. Banjaluka je mala sredina i ne možemo mi da stvaramo, a da nemamo mogućnosti da odemo da pogledamo kako se radi negdje drugo. Oazu autentičnosti ne možemo da crpimo stalno samo iz sebe, jer baterije se moraju malo napuniti. Nedostaje strategija koja bi mlade ljude koji su završili različite akademije poslala na usavršavanje.
Filmovi 32. decembar i Motel Nana su na fenomenalan način obilježili film u Banjaluci, a sa druge strane činjenica je da Vlada RS ne izdvaja niti jednu KM za tu oblast, a i kad izdvaja, u pitanju je finansiranje projekata iz Srbije. Da li banjalučke filmske stvaraoce treba više podržavati?
Iskreno mislim da to nije fer prema ljudima koji ovdje rade i tu je velika nepravda načinjena. Reditelje koji su ostvarili uspjeh svojim vlastitim snagama trebalo je u drugom projektu mnogo više podržati. Nemam ništa protiv koprodukcije sa Srbijom, Hrvatskom i filmova na nivou BiH, jer moramo biti svjesni da imena prodaju film. Mi ta imena moramo imati i zbog toga se ne bih odrekla koprodukcija, ali ne treba da im robujemo. Voljela bih da postoje uslovi za uspostavljanje tih saradnji, recimo konkretno sa srbijanskim filmskim stvaraocima. Da stav odavde bude da će im dati novac ukoliko tehnička podrška bude naša, da ljudi odavde više rade. E to je strategija koje nema. Većinom se desi da dođu reditelji i pitaju ima li novca, a ako ga nema, samo kažu da mi odavde nećemo igrati. Prva ljepša saradnja bila je koprodukcija u filmu Motel Nana gdje je tehnička podrška bila odavde. Ja razumijem da je kriza i da nema novca, ali ne trebamo se poništavati zbog koprodukcija.
Posljednja predstava u kojoj ste igrali je komad Sedam i po. Koliko je značajna ova predstava koja je spojila tri pozorišta iz tri grada?
Ta koprodukcija nije došla tek tako. O tome ja stalno pričam, to je onih deset i više godina rada gumaca iz Banjaluke. Režiser Kokan Mladenović, koji je upravnik Ateljea 212, je u našem pozorištu prije pet godina radio svoje najbolje predstave i mi smo uz njega stasali kao glumci. Mladenović je imao ideju da najbolje glumce iz ovog regiona pozove i da napravi predstavu koja je nastala kao koprodukcija tri pozorišta (Atelje 212, novosadsko pozorište „Ujvideki sinhaz” i Narodno pozorište RS). Moramo priznati da je Mladenović jedini koji je nas i pozvao da radimo u koprodukciji. Prije pet godina svi su pričali o koprodukciji sa nama, Zvezdara teatar, Narodno pozorište Beograd, Sarajevo, ali Atelje 212 je jedini koji je nju i realizovao. Da li je to na njegovu štetu ili nije, to ćemo tek da vidimo kroz rad. Atelje 212 je takođe postavio fenomenalnu predstavu Žaba iz Sarajeva koja je na redovnom repertoaru tog pozorišta. Nadam se da će ljudi preko ove koprodukcije početi prihvatati Narodno pozorište RS kao ravnopravno pozorište u regionu, jer ono to jeste.
Kako Vam je bilo pripremati se za predstavu Sedam i po, jer u njoj igrate sa glumcima sa kojima ste se prvi put susreli na sceni, a pored toga u njoj se nalazi spoj različitih jezika i dijalekata?
Stvarno je bilo super, lako i profesionalno. Reditelj Darjan Mihajlović je došao na ideju da radnju predstave, odnosno, smrtne grijehove, postavi u bivše republike Jugoslavije, što se savršeno uklopilo sa konceptom Next Yu u Ateljeu 212. Tu smo mi vidjeli da ne kaskamo za drugim pozorištima i da se čak negdje izdvajamo. Igramo scene na makedonskom jezku, slovenačkom, srpskom, hrvatkom, bosanskom, crnogorskom, odnosno svim jezicima i dijalektima koji legitimno postoje na području bivše Jugoslavije. Kroz taj koncept daje se komentar na bivšu Jugoslaviju. Stalno se govori o jugo nostalgiji, ali ova predstava je jedna vrsta anti-nostalgije. To nije neka velika i teška kritika o bivšoj Jugoslaviji, već samo osvrt iz jednog drugog ugla i to se meni jako dopada. U Banjaluci je jako dobro prošla predstava, slijedi nam premijera u Beogradu i Novom Sadu i baš me interesuje kako će publika u tim gradovima da ju prihvati.
Koji Vas je grijeh najviše zaintrigirao?
Svaki grijeh je strašan i kad nekog pitate ima li neki grijeh, a on kaže nemam na to treba dodati: nikad nije kasno, jer svakog može da preuzme neki od grijehova. Svaki čovjek nosi u sebi te grijehove, samo je pitanje da li će, i kad će se, neki od njih ispoljiti. U predstavi me najviše boli scena Vojvodina: Zavist gdje su Srbi iz Bosne došli u Vojvodinu i tamo sa svojih deset prstiju napravili to što imaju, a Vojvođani su prema njima kivni što je neko osvojio ono što nemaju, a istovremeno su lijeni da bilo šta rade. Iako smo mi tu scenu smjestili u Vojvodinu, ona nije pitanje samo tog prostora i zavisti ima mnogo na prostorima bivše Jugoslavije. Danas je migracija stanovništva normalna pojava, ali ljudi to često teško razumijevaju i ne shvataju da nije bitno ko je odakle. U ovom trenutku ako živiš u Banjaluci, ti si Banjalučanin i nema potrebe da se pitamo ko je odakle došao.
Predstava Radnička hronika nije prošla zvaničnu selekciju Sterijinog pozorja. Da li je ta predstava zaslužila da se pojavi na ovom festivalu?
Ja osjećam ogromnu diskriminaciju Sterijinog pozorja prema nama i našem pozorištu. Mi smo imali fenomenalnu predstavu „Porodične priče“ i to znaju svi u regionu. Ali na Sterijino pozorje nismo otišli sa tom predstavom. Otišli smo sa „Narodnim poslanikom“ i dobili smo Sterijinu nagradu, jer i ta predstava je kulturološki fenomen. Sad predstava „Radnička hronika“, koja je takođe sjajna, opet nije ušla u zvaničnu selekciju ovog festivala i ja stvarno ne znam zašto je to tako. Svako ko je došao kod nas shvatio je da mi nismo provincijalno pozorište. Film je surov, ali je pozorište oblast u kojem mi baš djelamo i zbog toga se tako osjećam. Otići će „Radnička hronika“ na Sterijino pozorje, ali u off selekciju. Mene ta nepravda više boli od koprodukcija u kojima se mi ne pojavljujemo. Ja sam proteklih godinu dana gledala mnogo predstava po regionu i mislim da je „Radnička hronika“ u samom vrhu predstava u regionu. Ta predstava je angažovana, govori o svima nama u regionu, boli i pokreće. Međutim, neki selektor je odlučio da nismo zaslužili da budemo u zvaničnoj selekciji, ali selektor ima pravo i tu ne mogu ništa više da kažem.
Tokom svoje karijere ostvarili ste mnogo uloga. Da li Vas je neka od njih posebno obilježila?
Iz ugla publike postoje značajne uloge kao što je na primjer Nadežda iz predstave „Porodične priče“ zato što je to odlična predstava. Publika je zapamtila djevojčicu koja je zbog traume izgubila moć govora i koju ostali tretiraju kao psa. To je prelijepa, a u isto vrrijeme i preteška uloga. Sa strane publike obiježila me i televizijska emisija Šareni bukvar i uloga Sneške. Ali sa profesionalne strane mene obilježavaju sve uloge, jer sve što odigram to sam ja. Mene uloge grade, vaspitavaju, i bole. Tu su Gospođica Julija, lik Katrin iz predstave Majka hrabrost i njena djeca za koju sam dobila silne nagrade…. Radeći na nekoj ulozi ona me često toliko obuhvati da se, dok to ne shvatim, i u privatnom žvotu ponašam u toj ulozi. To su velike uloge, ali i male uloge znaju da namuče glumca da mora intenzivno razmišljati o njoj. To je u glumi predivno, jer kroz svaku ulogu glumac nešto nauči. Na sceni se takođe dešavaju i velika oslobađanja, mogu da budem zla na sceni i da tu ispoljim tu emociju, tako da nemam potrebu da budem loša, zla ili pretjerao dobra privatno.
(Iz predstave Porodične priče)
Koje su najznačajnije nagrade koje ste dobili i koliko su one značajne za Vas?
Značajnost nagrade ima dvojako trajanje, jedno je dugotrajno, a drugo je kratkotrajno. Kratkotrajnost je trenutak kad vi dobijete tu nagradu i zbog toga vam je drago, jer je to potvrda nečega što ste radili i to brzo prođe, jer već sutra imate drugu ulogu. Dugotrajno značenje nagrade je iz ugla publike i saradnika, jer one omogućavaju da vas ljudi drugačije posmatraju. Ja sam dobila nagrade Joakim Vujić, Tmačin prsten iz Mostara, nagradu iz Brčkog, pa nagradu Teatar Festa i jako je dobro da vam te nagrade pišu u CV-ju. One vam omogućavaju neku vrstu pozorišnog autoriteta i legitimiteta.
Specijalizirali ste oblast mjuzikla. Da li je taj pozorišni žanr moguć u Banjaluci?
Mjuzikl je prelijep vid pozorišnog prikazivanja, ali to je jako skup žanr i Banjaluka još uvijek nije spremna za tako nešto, pa čak ni BiH nije spremna za taj žanr. U Srbiji jedino Pozorište na Terazijama ima sve uslove za mjuzikl- ima orkestar, školovane glumce koji znaju da pjevaju, pjevače koji znaju da glume i koreografe. U Zagrebu im Kazalište komedija koji radi mjuzikle i to je to. Mi smo pokušali pratiti trend i napravili smo predstavu „Zvijezda je rođena“, koja je više kritika mjuzikla nego sam mjuzikl. Pokušali smo ljudima objasniti kako je taj žanr nastao da ga ne bi površno doživljavali. Nismo imali uslova da imamo živ orkestar i samo smo uživo pjevali i samim tim to gubi formu mjuzikla, pa smo ga nazvali štunk mjuzikl. Štunk je izmišljena riječ koju Čarli Čaplin koristi u filmu Veliki diktator.
Koliko pozorište ima moć da ukazuje na probleme u društvu?
Pozorište mora da bude društveno angažovano. Nikad se ne prave predstave bez poruke. Ta poruka može da bude upakovana u laki žanr, ali ona je uvijek tu. I stari klasici se povezuju sa onim što se danas dešava. Ne mora to uvijek da bude politička angažovanost, može se ispitivati emocija savremnog čovjeka, osjećaji, ljubav, sjeta, tuga… sve su to poruke koje vode na angažovanost. Pozorište je nastalo prije nekoliko hiljada godina i ne smijemo da sumnjamo u njegovo djelovanje. U savremenom svijetu pozorište u susretu sa televizijom i filmom gubi bitku, ali ne gubi rat, jer će se ljudi uvijek vraćati u pozorište. U pozorištu imate živog čovjeka u tom trenutku ono djeluje na vas i nema te televizije koja može da vas omađija kao neki pozorišni čin. Pozorište je zaista prava magija. Pitanje je pozorišne politike kako da dovede publiku u svoje prostorije, a ljudi onog trenutka kad uđu u pozorište uvijek će se u njega vraćati.
Zbog čega ljudi ne dolaze češće u pozorište?
Publika se danas stidi, jer ne zna šta se u pozorištu dešava. Najposjećenija predstava je „Gospođa Ministarka“ gdje glavnu ulogu ima Svetlana Bojković. Glavna glumica je poznata, predstava je dobra i na kraju svi znaju ko je gospođa ministarka. Ljudi znaju da je to komedija i doći će da ju pogledaju, jer znaju šta se igra. Kad je u pitanju Majka hrabrost od Brehta ljudi ne znaju šta je u pitanju i zbog toga neće da gledaju tu predstavu. Strah od nepoznatog odvraća ljude od pozorišta. Mi nekim komadima i naslovima moramo privući publiku. Treba napomenuti i da ljudi ponekad u svojim tridesetim godinama prvi put ulaze u pozorište, a to govori o nestrategiji obazovanja i školstva. Djeca trebaju češće dolaziti u pozorište, a ne da, natjerani, dolaze samo jednom ili dva puta godišnje. Nama je malo školstvo problematično, a publika nije kriva što nije došla u pozorište. Na mikro planu roditelji, nastavnici i učitelji bi više trebali usmjeravati i upućivati djecu u pozorište.
Vi ste glumili i u filmovima kao što su Heroji za jedan dan, Akcija tigar i mnogim kratkim filmovima. Možete li uporediti glumu na filmu i na pozorišnim daskama?
I ima i nema razlike u glumi u pozorištu, filmu ili serijama. Glumac danas ne može da razdvaja te oblike glume, jer on mora biti spreman da igra sve. Mislim da je teže na filmu zato što tu imam manje iskustva, pa mi je u pozorištu lakše, jer sam tu već sazrela. Film nosi reditelj i ukoliko on nema viziju glumac tu ne može mnogo uraditi, a u pozorištu glumac ima tu moć da nosi predstavu. Pozorište pruža više mogućnosti. Glumac je na filmu podređen, i nije slučajna poslovica „na filmu se plaća čekanje“, jer glumac na setu čeka po 12 sati da bi snimio scenu od minut ili dva. Glumac u tom slučaju mora da ovlada strpljenjem, profesionalizmom, bontonom i rasporedom energije. Recimo u ovima današnjim serijama morate odmah djelovati. Kad dobijete tekst, smislite kako ćete odglumiti i režiser će odmah reći da li mu se to sviđa ili ne. Danas glumac mora biti spreman i recimo za sudjelovanje u reality emisijama i reklamama. U svemu tome gluma je ista, ili si uvjerljiv ili nisi, a suštinska razlika je u sistemima oko glume.
Vi godinama radite na različitim radionicama vezanim za pozorište. Trenutno ste uključeni u projekat Tastef fest gdje radite radionice sa amaterskim pozorištima. Kakva iskustva nosite iz te oblasti?
Prije desetak godina, na poziv jednog profesora iz Bijeljine iz Helsinškog odbora za ljudska prava, počela sam da radim radionice. On je predložio da ja osmislim radionicu gdje bi se ljudi koji u njoj učestvuju bolje upoznali, a to smo radili na principu edukativne drame. Poslije tih radionica otvorenije se priča o temama ljudskih prava i to smo radili sedam-osam godina. Poslije pauze od dvije godine pozvali su me u Srbac da radim radionice sa djecom i tamo smo osnovali amatersko pozorište „Milenijum“ i radimo već dugo. Sad je Vizart pokrenuo putujući amaterski festivala „Taster fest“ i u okviru njega održavamo glumačke radionice da bi se članovi što bolje upoznali i da bi nakon upoznavanja igrali predstave. U svemu tome moj cilj je da svoju ogromnu ljubav prema pozorištu podijelim. Osjećam se dužnom da djeci koja žele glumiti, igrati ili pjevati to i omogućim. To zaista smatram kao neku svoju misiju i to mi nije naporno ili teško. Na kraju krajeva, glumica sam i to je moja dužnot. Nije uloga glumice samo da se slika za Gloriju ili Stori, iako nemam ništa ni protiv toga, ali to ne može da bude ambicija u mom životu.
Političari u Bosni i Hercegovini su skloni nedijalogu. Da li je kultura ona spona koja može da poveže dva entiteta i razdvojene narode?
To trenutno jedino i povezuje. Kultura je ona oblast koja povezuje i cijeli region, jer ona jedina i funkcioniše, ali ti su koraci spori i nisu toliko vidljivi. Povezivanje je kad u Banjaluku dođe Kazalište iz Rijeke i igra provokativnu predsatvu „Turbo folk“, režisera Olivera Frljića koji je iz Travnika, ali živi i radi u Zagrebu, a naša publika tu predstavu prihvati i shvati.
Upravo je predstava koju ste spomenuli (Turbo folk) imala i žestoke negativne kritike koje su plasirane kroz određene medije u Banjaluci. Da li je publika kod nas zaista spremna za takvu povokativnost?
Samim tim što je ta predstava toliko uzburkala banjalučku javnost ispunila je svoju funkciju. To je njen cilj. Frljić govori o kritici hrvatskog društva. Hrvatsko pozorište kritikuje hrvatsko društvo i šta tu ima nas da boli ili ne boli. Negativnih komentara mora da bude i dobro je da ih ima. Ne smetaju mi ti negativni komentari u novinama ili što su neke moje kolege sa predstave izašli šokirani, jer publika je uvijek u pravu, ali i ja sam publika, u tom slučaju i ja sam u pravu. Možemo mi, kao publika u Banjaluci, biti fenomenalno obrazovani i upoznati sa umjetnošću, ali će uvijek biti nešto što će nas, zaboga, zgroziti. To je nešto što je prirodan proces kulturnog razvoja i dobro je da postoji nešto što će nas šokirati. U svemu tome jedino ne mogu da trpim dilentantizam, kad vidim da neko vrijeđa moju (našu) inteligenciju dolazeći sa nekom jeftinom tezgom koja je samo odrađena. Kod naše publike smeta mi što joj je smiješno ono što je jeftino i banalno. Međutim u cijeloj ovoj priči ne treba zaboraviti pravila da je partner na sceni uvijek u pravu i da je publika uvijek u pravu.
Na čemu trenutno radite, imate li nekih konkretnih planova?
Trenutni plan su mi premijere u Novom Sadu i Beogradu da vidimo kako će ta predstava u tim sredinama funkcionisati. Nedavno sam se vratila iz Sarajeva gdje sam glumila u seriji „Dva smo svijeta različita“. U velikim sam obavezama i u martu i aprilu teško mogu naći slobodan dan, ali pored ovog što sam spomenula nemam nikavih drugih planova. U našem poslu je sve od danas do sutra, nema tu planova. Ne mogu reći da ću snimati neki film, jer kod nas se film snima tako što vas neko pozove na kasting i vi za pet dana počinjete da radite. Ko zna šta će se sutra desili? Ja samo znam da ću svojim poslom da se bavim ovako kao što sam se do sad bavila i maksimalno ću da istrajem u radu sa djecom. Svoj život ću proživjeti ovako kao što sam ga započela. Nemam ja neke velike planove, jer čovjeka strašno može frustrirati neispunjenje velikih ciljeva. Najveća frustracija u ljudskom životu izlazi iz polja želja i mogućnosti. Trudim se da moje želje budu što skromnije, jer onda više dobijem. Shvatila sam da sam tamo gdje treba da budem.