Takvih ljudi je malo u BiH, ali ih ipak ima. Jedni od njih
su i poznati banjalučki glumci Slađana Zrnić i Ljubiša Savanović, koji bez
imalo zadrške govore za BUKU o svim anomalijama koje su zadesile naše društvo u
posljednje vrijeme.
Nacionalizam, politikanstvo, uništavanje kulture, srozavanje
obrazovanja, duhovna bijeda… samo su neke od tema koje smo otvorili u ovom
našem razgovoru.
Šta o svemu ovome misle Slađana i Ljubiša pročitajte u
nastavku:
Mi smo nekako uvijek
bili zanimljivi kada je kultura i umjetnost u pitanju. Ta neka specifičnost
koja možda krasi sve nas u BiH je da kod
nas svi sve znaju o umjetnosti, o kulturi… Posebno u posljednje vrijeme.
Svima su puna usta kulture, daje se usmena podrška umjetnicima, tapše ih se po
ramenu, dok bi svako da po svome režira predstave, postavlja izložbe, otvara i
zatvara festivale, zatvara muzeje…
Gdje se objektivno danas nalaze kultura i umjetnost u ovoj zemlji?
Koliko se pridaje pažnje ovoj oblasti ?
Slađana: Ja moram
da kažem da sam zabinuta. Danas je svako kultura i svako sve zna o kulturi. Da
li je to takvo vrijeme da svi sve znaju, pa se tako i afirmišu. Veliki problem je
u tome što su ljudi od rata obasuti turbo-folkom, novokomponovanim stvarima,
obasuti su rijaliti programima, znači sve je na brzinu. Kad pogledamo tu
torturu od 25 godina, na koju je nadograđena platforma poput društvenih mreža,
gdje svako može da kaže svoje mišljenje, sve nam postaje jasnije. Problem je što
ti ljudi, koji su odrastali na takvim osnovama, sada imaju pravo da iznose
svoje mišljenje javno i pred velikim brojem ljudi. A oni ne znaju da kad napišu
jednu rečenicu da to ostavlja tragove iza sebe. Niko ne razmišlja o onome što
govori i niko nema strpljenja da sebe testira i provjeri, da razmisli o tome
šta je rekao. Tako i ja mislim da je generalno u kulturi, konkretno u našoj
branši. O tome se može naširoko, ali…
Ljubiša: Znaš
kako, ja mislim da je prvi problem kod nas, što se tiče kulture, nepostojanje
bilo kakvih planova i strategija, na svim nivoima. To je za ne povjerovati da se
svakih nekoliko godina govori o nekakvoj strategiji, ali se nikad ništa ne
usvoji, a kamoli da se krene sa radom po tom dokumentu. Pa čak da se donese
nešto sa čim se 99 odsto ljudi neće složiti, ali samo da ljudi koji se bave
kulturom znaju na čemu su… Ako se odluči da se promovišu rijalitiji, daj da
pravimo rijalitije, ali samo da se zna šta je prioritet i da se u odnosu na to
dalje radi ili ne radi. Ovako se sve radi stihijski. Dajte, donesite neku strategiju, da znamo. Da li država želi da se promoviše turbo folk? Ili možda želi elitističko pozorište? Ili je
cilj nešto treće? Samo se odlučite. E
sad, što se tiče ovog što je Slađa govorila, mislim da svako ko plati kartu
može da kaže ova predstava ne valja i to mi ne možemo i ne trebamo
kontrolisati. Svako ima pravo na svoje mišljenje. Međutim, ono što je problem
jeste da je jedno mišljenje publike, a drugo mišljenje kritike i stručne
javnosti. Tu treba napraviti neku razliku.
A da li ima te
stručne kritike kod nas?
Ljubiša: E, upravo
to hoću da kažem. Jedan od osnovnih problema sa kojima se mi suočavamo je
nepostojanje kritičara u pravom smislu te riječi. Ono što mi imamo je povremeno
pisanje ljudi koji nisu stručni, nego su ljubitelji, manje ili više
dobronamjerni, ali prave stručne kritike
nema. Isto kao i u svim oblastima života, ovdje nedostaje kvalitetna i stručna
kritika. Niko se sa tim ne bavi ozbiljno i temeljno i onda je to veliki
problem. Lako se mi uljuljkamo. U tom slučaju, kad nemaš prave kritičare i
prave znalce, vrlo lako pomisli čovjek da je on baš dobar i ne može da napreduje.
Tako je u svim sferama kulturnog djelovanja.
Ko je uopšte kriv za
nerješavanje tih problema? Da li su to kulturni radnici koji su privrženi nekim
strukturama u vlasti, ljudi koji su u kulturi, a tu im nikako nije mjesto ili
su krivi upravo oni umjetnici, u pravom smislu te riječi, koji pored svih
mediokriteta i lažnih stručnjaka ne uspjevaju da dođu do izražaja i pokrenu
promjene?
Ljubiša: Ma, svi
smo mi podjednako krivi. Koliko god to bili predstavnici vlasti, koji nas lažu
i koji su inertni i ne shvataju značaj kulture, što uporno pokazuju, toliko smo
krivi i mi sami koji ne dižemo svoj glas.
Zapravo, vrlo malo ljudi ima hrabrosti, ali i želje da ukazuje na ono što bi se
trebalo promijeniti. Takođe, da se ne lažemo, mi se svi borimo za neku svoju
koricu hljeba, borimo se da preživimo svaki dan u ovom životu koji melje.
Jednostavno moraš da radiš na sto strana da, konstantno vršiš pritisak da bi
ponudio na kraju ono što ljudi vide. Predstavu. Najbolji pokazatelj koliko su
umjetnici loši po tom pitanju pokazuje da nemamo ni pošteno esnafsko udruženje
u bilo kojoj umjetničkoj branši. Jedino su se muzičari okupili kada je krenula
borba za autorska prava. Dotad ih Bog nije mogao ujediniti. Tako da, koliko
god vlast bila kriva, krivi smo i mi.
Slađana: S tim
što bih ja stala malo u odbranu ljudi iz glumačke branše. Ima tu pojedinaca
koji se bore i pokušavaju sa širim vidicima raditi. Međutim, problem je što
publika smatra da, ako si ti medijski eksponiran, da si ti onaj što radiš. I onda
se tim ljudima poklanja pažnja. Nema nigdje strategije, pišu se hvalospjevi o
nekim ljudima koji to nezaslužuju, dok oni koji su genijalni, a imamo takvih,
ostaju zapostavljeni. To je prosto degutantno i banalno. Postoje ljudi sa
velikom energijom i snagom u cijeloj BiH, ali oni nisu publici zanimljivi jer
se ljudima predstavljaju drugi, koji to nisu zaslužili. Tako se prave
zanimljivim i za nešto zaslužnim ljudi koji se slikaju u odijelima na raznim
iventima, što pozorišnim, slikarskim, muzejskim… i mi stičemo dojam da su to
genijalni reditelji, glumci, slikari i tako dalje. O estradnim zvijezdama da ne
govorim.
Ljubiša: Ma, glavne zvijede kod nas su trenutno
političari. To su prije bili glumci, pjevači, književnici, slikari, a danas su
političari. Pa, pitajte djecu da vam nabroje tri živa pisca odavde, ako to
bude znalo desetoro djece, ja ih odmah vodim na more. Toga nema i to je
nenormalno.
Slađana: I još
nešto, ljudi ne dolaze da vide šta se to radi u pozorištu, a onda od umjetnika
traže da se eksponiraju za neka prava. Mi i kroz svoj izraz reagujemo na
sredinu u kojoj živimo. Ako ja glumim u nekoj predstavi, neka dođu ljudi da vide
kako to izgleda, koliko smo mi angažovani u toj predstavi, jer ono što ja radim
to je moje mišljenje.
Ali i sami sad
govorite da taj vaš izraz ostaje na pokušaju, jer je malo onih koji će doći da
to vide. Onda se valjda mora pomjeriti ta granica.
Ljubiša: Jeste.
Danas je nemoguće biti dobar samo u onom što radiš i tako promijeniti stanje.
Takvo je vrijeme. Naravno da je nama lakše se izraziti kroz glumu, ali to
izgleda nije danas dovoljno. Mada, mi smo svi razbacani na hiljadu strana, radimo, imamo kredit, a prije je bilo mnogo drugačije.
Opet, mora postojati
način. Možda kroz mnogo “teže” predstave, da li bi trebalo narod šokirati da bi
se zainteresovao za ono što želite da kažete? Pomenuli ste političare koji su
glavne zvijezde, pa i oni to rade da bi privukli pažnju.
Slađana: Ja nisam
za to da se ljudi šokiraju, više bih da se radi na empatiji. Nama nedostaje
estetike, topline i ljudskosti. To je neophodno i neminovno. Sve je šok oko
nas. Danas su ljudi šokirani sa hiljadu informacija, a koje površno primamo i
olako prihvatamo.
Ljubiša: To što
si naveo jeste jedan od pravaca i ima
ljudi koji se time bave. Recimo Oliver Frljić to radi. To jeste jedan od
načina, ali ako uzmemo primjer njega, on se kao autor odlučuje za takav nastup,
što je legitimno. Ali ja opet mislim da je to pravljenje fame oko predstava,
što ne mora uvijek biti dobro jer su ljudi zasićeni tim raznoraznim šokovima i
da u ovom ludilu kad odu u pozorište žele da čuju nešto pamento. Uglavnom, to
jeste jedan od puteva, ali ne i jedini.
Dotakli smo se ovdje i
političke situacije, koliko ona utiče na vaš rad?
Slađana: Puno. Puno
više nego što bi bilo izdržljivo. Zavisi kakva je politika jedne države. Ako je
cilj državne politike da kulture nema, onda nam je vrlo jasno da će kultura
da grca.
A da li grca?
Slađana: Naravo.
Ljubiša: Dio
svake državne politike je kulturna politika. Ali problem je kad kulturom
upravlja dnevna politika. I opet se vraćam, nama treba dugoročna strategija i
da ne mislimo koja je vlast, već da radimo na razvijanju kulture na taj način
koji smo donijeli. Kod nas je problem što, kako se događaju dnevno-političke
trzavice, tako se dešavaju i udari na kulturu. E sad, problem su i institucije
kulture u kojima možeš da radiš do jednog nivoa bez pomoći države, što je sve
neka vrsta entuzijazma, ali ti za bilo kakav iskorak treba podrška države.
Ipak, svi ti ljudi
koji ne dopuštaju neki dalji razvoj će biti prvi koji će se slikati na
premijerama.
Ljubiša: Ne možeš
ti zabraniti nekom da dođe na premijeru, čak i nisu problem oni koji nešto hoće
da se slikaju ali i da pomognu i da nešto urade, ali problem su oni koji samo
kupe kajmak za neke sljedeće izbore.
Sve je to nekako
odraz stanja u društvu u kojem živimo, a onda je i iluzorno očekivati da će nam
se desiti nešto novo ako su nam ovakvi temelji. Koliko glumci mogu uticati na
promjenu svijesti koja je ovde i te kako zatrovana?
Slađana: Ja
godinama o tome razmišljam i mogu reći da sam napokon shvatila da više ne
vjerujem u revolucije. Ne vjerujem u to da mene treba neko da pozove da budem
aktivista u nečemu. Ja se u posljednjih 10 godina trudim da pomažem jedan na jedan. Konkretno,
radim sa djecom. Ako sa njima provedem jednom sedmično po sat-dva i pričamo o
kulturi, bontonu, ekologiji, pravim vrijednostima… na taj način sam dala svoj
doprinos promjenama. Ne vjerujem da nas deset sad može da se okupi i da nešto
pomjerimo naprijed. Naravno da, kad prepoznam neke dobre ideje, ja ću pomoći
svojim radom. Mislim da je najveći spas u malim stvarima. Za velike pompe nema
mjesta danas. Evo, i ja sam trenutno malo izgubljena i pomalo anksiozna i ne
znam kome da vjerujem.
Ali kako se onda otrgnuti od ove letargičnosti kad 90 odsto ljudi stvarno ništa ili jako malo
zna, a pokušava nametnuti svima svoje mišljenje?
Slađana: Jeste,
samo što ja mislim da 90 odsto ljudi misli da sve znaju, a bez ikakve osnove,
bez imalo preispitivanja.
Na bazi čega se onda
iznose takvi stavovi?
Slađana: Na
osnovu onog što čujemo na dnevnoj bazi. Zato je za mene rješenje pojedinačni potezi
koji će izazvati reakciju. Ako ja, nakon 20 godina na sceni i toliko pročitanih
i odigranih djela, postajem sve više zbunjena u naletu raznih informacija koje služe samo za priučenost, šta je sa nekim ko nikad nije ništa pročitao. Danas ni kod koga nema studioznosti, ljudi pucaju iz svih aršina. I možda je i to
problem.
Da li je onda tu
problem, u tim ljudima koji malo ili nimalo znaju, a nameću svoje stavove ili je
do onih koji mnogo znaju, a nigdje se ne pojavljuju?
Ljubiša: Problemi
su u svima. Mi imamo akademsku ili
intelektualnu zajednicu kad se primaju plate. Onda su svi glasni! Intelektualaca
ima na prste jedne ruke i njih većina gleda kao ludake. A ovo što si rekao, iz te jedne hiperprodukcije u školstvu i
srozavanje obrazovanja i sa njim svega ostalog na odvratan i bijedan nivo, sve
više dolazi mladih ljudi koji su naučili da je sve instant i da ni za šta ne
treba trud. Drugi problem je što su nas ubijedili da smo mi nekom nešto bitni.
Da se Amerika nešto mrda oko nas, da se Tramp budi sa mišlju da li smo mi sjeli
danas ovdje. To nam nameću političari da bi lakše upravljali masama. A, ustvari, mi smo ovdje bijedno mali. Pa, zašto nama
treba neko da dođe i kaže okupajte se, operite zube da biste napredovali i ušli
u EU. Zar smo mi tolike budale da za sve moramo dobiti neku naredbu od nekoga,
da ništa ne znamo sami. Ali nažalost, tako je. I to nam se sve dešava jer
je riječ ljudi koji stvarno imaju šta da kažu postala sve beznačajnija. Naravno,
ne slažem se ja sa tim da se mi svi trebamo pomiriti sa takvom situacijom, niti
pristajem na to, ali ovo što mi živimo
je godinama smišljan sistem kako da se narod što više umrtvi, zaglupi, da
se sve učini jednom prostom pučinom, koja se kasnije može lakše usmjeravati. I onda je normalno da tom narodu, kad ti objaviš neki dobar tekst, ne da im se čitati.
To pokazuje samo da ljudi ne čitaju, ne uče, ne rade na sebi, ali pored svega
toga ja mislim da ne smijemo stati i odustati. Ja sam odlučio da ostanem ovdje
i da radim najbolje što mogu i to smatram nekom vrstom, ajmo reći patriotizma.
To je po meni patriotizam, a ne busanje u prsa, isticanje imena, porijekla,
bilo da si ti Meho, Jozo ili Ljubo, nije bitno. Tako da, opet kažem, godinama
se radi na tome da se naša riječ skrajne i da postane nebitna u moru stvarno
nebitinih riječi, i nažalost to se vrlo dobro primilo. Ne mislim ni da smo
Slađa i ja neke Mesije, ali kad vidimo ko su uzori mladima, posebno trebamo
staviti prst na čelo i zapitati se gdje mi to idemo. Opet kažem, da ne mislim
da možemo nešto promijeniti i napraviti bolje stanje, otišao bih odavde. Fora je
i da ako mi napravimo svojim radom neki pomak, sljedeća generacija neće morati
to isto da prolazi. Ja ne mogu u potpunosti uticati na ljude da vide gdje žive i
kako žive, jer ima onih koji jednostavno ne žele da vide, onih kojima je dovoljno
da imaju posao, da dobijaju redovnu platu…
Već smo konstatovali
kako nam se društvo srozalo na jedan bijedan nivo, a da toga nismo ni svjesni.
Kako onda otvoriti oči ljudima da napokon vide gdje smo i šta nam se to dešava?
Slađana: To je
volja pojedinca, koliko želi da mijenja nešto. Moramo to da radimo kroz
sopstveni primjer i da na taj način utičemo na ljude. Moramo jednom svi sebi reći da mi imamo izbor, i oduprijeti se onom što
nam se konstantno nameće kao ispravno. Izaberi jednom klasično, jednom
ekstravagantno, jednom prizemno, biraj različito da bi došao do kvalitetnog i
ispravnog. Nemoj stalno ostajati zarobljen u onom u čemu se osjećaš sigurno, a
što ti je na kraju odnekud i nametnuto kroz stvaranje društva iskrivljenih
vrijednosti. Problem je što ljudi ne znaju, a neće da provjere, iako imaju
mogućnosti da to urade. Najbolji primjer je religija. Ljudi prihvataju religiju, a nikad se ne zapitaju kako je jedan običaj koji je dio te religije nastao. Da
se to radi, možda bi danas bolje razumjeli i sve ono što se dešava nama i oko
nas.
Uglavnom, mi
konstantno prihvatamo i vjerujemo onom što nam je servirano. Serviraju nam
nacionalizam na dnevnoj bazi, etničke podjele, vlada se strahom i nameće jedna
opcija kao jedina ispravna. Kako uopšte izaći iz tih okvira?
Ljubiša: Masa ne
može protiv toga. Pa, to je sve i urađeno
da masa ne razmišlja, a razmišljanje je potrebno da bi se izbavili. Ljudi žive
po sistemu kad i kako im se kaže. Glasaju za koga im se kaže, jedu, piju, jebu, slušaju šta im se kaže. I gotovo. Tu se melje i nema tu mnogo filozofije.
Samo pojedinci mogu da oko sebe prave jedan krug drugačijih ljudi, koji će
dalje praviti takve promjene. I ponavljam, ja sam i pored ovakve beznadežne
situacije nepopravlji optimista i smataram da ne smijemo odustati.
Ali jako malo je
optimista. Mi smo imali situaciju poslije rata da su ljudi bili optimisti.
Završio rat, pa se svi nadali biće bolje. Pa, onda je došlo vrijeme smjene
ratne vlasti, dolaze novi ljudi, promjene… A danas, mi opet razmišljamo o
tome hoće li biti rat, nigdje optimizma.
Ljubiša: Jeste,
nažalost. To je najbolji pokazatelj gdje smo mi. Nije naš problem materijalno
siromaštvo, već duhovno. Mi se ne bavimo sobom, ne bavimo se suštinom, jer smo
natjerani da više razmišljamo hoće li opet neko sijati smrt, nego na onome o
čemu bi trebali misliti. Nama su izvučene stepenice ispod nogu i ova djeca, koja
odrastaju, ne odrastaju na pravim stvarima. Za Branka Ćopića su samo čuli, a
znaju sve o onom Rasti. Problem je što od vrtića dijete okrenu na Severinu, a
ne na Branka Kockicu i slične.
Slađana: Znaš
kako, mi smo kao narod uvijek tražili vođu i autoritet za kojim bi išli. A mislim da bi trebali upravo suprotno da se
počnemo ponašati. Da umjesto slijepog praćenja drugog, u sebi nađemo tog vođu,
da preuzmemo odgovornost. Tako moramo i vaspitavati djecu.
Kada govorimo o tom
nedostatku optimizma usljed novog naleta bujice nacionalizma, mislite li da
postoji način da se to zaustavi?
Ljubiša: Ličnim
primjerom. Da radiš ono u čemu si najbolji, da se trudiš, da pokazuješ da to
što nam se nudi je nenormalno i da nam to nije potrebno. Moramo prikazati da mi možemo da živimo drugu priču, da ona koju žele
političari da iskonstruišu i nama i uguraju nije realnost koju mi treba da
živimo.
Slađana: Ja ne
mogu da prihvatim činjenicu da neko nekog mrzi zbog bilo koje različitosti. To
je tako jer nisam tako vaspitana i onda vidim rješenje upravo u tom vaspitanju.
Malo zvuči romantično, ali srcem treba da vaspitavamo.
Ljubiša: Ono što
ja vidim jeste da je potrebna i argumentovana kritika, ali i rješenje. Na
opštem nivou je teško dati rješenje, ali u glumi ja mogu kroz pozorište da
ponudim neki ispravan put.
Sigurno je da je
lični primjer dobar način, ali mi moramo biti svjesni da u ovoj zemlji u kojoj
sve konce vuku nacionalni politički lideri i nihovi poslušnici, gdje se sa
kovertom ide kod doktora, gdje se posao dobija samo preko partije, gdje se
očigledno uništava privreda, gdje mladi bježe glavom bez obzira, niko ne želi
da ustane i kaže – dosta je. Mislim, može li se onda išta razvijati u ovoj
zemlji i ima li uopšte budućnosti na takvim osnovama?
Ljubiša: Jedino
početi rješavati sve te stvari od vrha. Ipak, riba smrdi od glave. Moramo
nekako pritisnuti ljude na vlasti da donose zakone koji će se provoditi,
pokušati postaviti nešto što bi bila osnova.
Slađana: Meni se sve
svodi na porodicu i sve ide dalje od toga kako ćeš vaspitati svoje dijete, kako
ćeš sebe vaspitati. Moramo preuzeti
odgovornost. Treba se pitati, ali ne dovoditi se u pitanje. Jednostavno se
moramo boriti za bolje sutra. Mi smo sigurno obespravljeni, ugroženi, ali
moramo istrajati i pokušati zaobići sve ono što se pred nas stavlja i ne
pokleknuti pred iskušenjima primitivizma, nacionalizma i svega onog što nas
uništava da bismo stvorili uslove od kojih možemo početi da razgovaramo o
stvaranju bolje budućnosti.
RAZGOVARAO: MILOVAN MATIĆ