Prof. dr Šejla Bjelopoljak je pedagoginja i profesorka na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću. Autorka je Nacionalnog izvještaja o digitalnoj inkluziji u Bosni i Hercegovini i analize javnih politika ostvarivanja digitalnih prava i digitalne inkluzije. U razgovoru za BUKA magazin govori o digitalnoj inkluziji, digitalnim pravima, nužnim promjenama u bh. zakonodavstvu i procesu zaštite ranjivih grupa u ostvarivanju ljudskih prava i civilnih sloboda u savremenom dobu.
„Inkluzija nije milostinja nego zajedničko dizajniranje pristupačnih digitalnih servisa, podrške i edukacije. Uspjeh počinje pitanjem: Šta vam treba da biste mogli učestvovati ravnopravno?. Graditi kulturu poštovanja, a ne sažaljenja. Ranjivost nije slabost, to je dio ljudskog iskustva. Današnje politike moraju uvažiti da se ranjivost ne mjeri godinama, nego uslovima i da je inkluzija investicija u dostojanstvo svakog čovjeka, pa i nas samih u budućnosti. U suštini, ne štitimo ljude zato što su ranjivi nego uklanjamo prepreke zato što su ljudi“, kaže Bjelopoljak u razgovoru za BUKA magazin.
BUKA: Šta konkretno znači digitalna inkluzija?
Digitalna inkluzija / uključenost, znači da svaka osoba ima jednake mogućnosti da koristi digitalne tehnologije na način koji joj omogućava punu društvenu, obrazovnu i profesionalnu participaciju. To nije samo pristup internetu i uređajima, to je kombinacija pristupa, znanja, podrške i povjerenja da se tehnologija koristi smisleno i korisno. Drugim riječima, digitalna inkluzija je uslov da svi građani, bez obzira na dob, obrazovanje, ekonomski status, invaliditet, mjesto stanovanja ili bilo koju drugu karakteristiku, mogu ostvariti svoja puna prava, doprinositi zajednici i učestvovati u savremenom društvenom i ekonomskom životu. U tom procesu svaka osoba može pristupiti digitalnim uređajima i internetu, razviti digitalne vještine i kompetencije, dobiti potrebnu tehničku, obrazovnu i mentorsku podršku za samostalno, sigurno i odgovorno korištenje tehnologije, učestvovati u digitalnom društvu ravnopravno, koristeći digitalne alate za obrazovanje, rad, komunikaciju, pristup uslugama i aktivno građanstvo. Digitalna inkluzija osigurava da niko ne ostane “izvana“ ili „van mreže” mogućnosti koje oblikuju savremeni svijet, već da je svaka osoba osnažena da bude aktivan dio digitalnog društva u kojem ostvaruje svoja ljudska prava.
BUKA: Koja digitalna prava mora da uvaži bh. zakonodavstvo?
Bosna i Hercegovina se nalazi u procesu usklađivanja sa evropskim standardima digitalnih prava i inkluzije. Iako trenutno ne postoji jedinstven zakon koji uređuje digitalna prava građana, strateški dokumenti jasno ukazuju da je država obavezna izgraditi okvir koji će osigurati da niko ne bude isključen iz digitalnog društva. Evropska komisija u svom izvještaju naglašava da BiH još uvijek nema sveobuhvatnu strategiju informacionog društva i da je nužno usklađivanje sa ključnim evropskim propisima, uključujući Zakon o digitalnim uslugama i Zakon o digitalnim tržištima. U tom kontekstu, u dokumentima je prepoznata potreba uspostavljanja posebnog zakona o digitalnim pravima, kao i nacionalnog okvira digitalnih kompetencija, kako bi se građanima osigurao ravnopravan i siguran pristup digitalnom prostoru. U strateškom okviru se naglašava da digitalna inkluzija podrazumijeva pravo svakog građanina na pristup digitalnim uslugama, infrastrukturi i alatima, bez obzira na dob, spol, socijalni status, invaliditet ili mjesto stanovanja. Dokumenti jasno ističu da niko ne smije biti isključen iz digitalnog društva i da digitalizacija mora služiti pristupu, učešću i razvoju za sve građane Posebno je naglašena odgovornost institucija da u procese dizajniranja i evaluacije digitalnih servisa uključe glas ranjivih grupa, kao što su starije osobe, osobe s invaliditetom, nacionalne manjine i socijalno osjetljive kategorije, osiguravajući da digitalna rješenja budu pristupačna, inkluzivna i funkcionalna za sve korisnike Pored pristupa i jednakosti, digitalna prava koja BiH mora uvažiti obuhvataju i pravo na sigurnost i privatnost podataka, pravo na sigurnu i transparentnu upotrebu internetskih servisa, kao i zaštitu od digitalne eksploatacije i manipulacije. Jednako važno je i pravo građana na razvoj digitalnih vještina, uključujući digitalnu pismenost, zaštitu privatnosti, online sigurnost i kritičku upotrebu tehnologije kako bi mogli ravnopravno učestvovati u savremenom društvu. Modernizacija e-servisa i jačanje interoperabilnosti javnih institucija predstavljaju dio reformskih obaveza države u cilju stvaranja dostupnih, funkcionalnih i povezanih digitalnih usluga Iz navedenih dokumenata proizlazi da Bosna i Hercegovina mora izgraditi zakonodavni okvir koji će obezbijediti ravnopravno prisustvo, pristupačnost, sigurnost, digitalnu pismenost i učešće svih građana u digitalnom prostoru. Digitalna prava u BiH tako postaju temelj za izgradnju pravednog i inkluzivnog digitalnog društva, gdje tehnologija služi osnaživanju pojedinaca i zajednica, a ne produbljivanju postojećih društvenih razlika.
BUKA: Kako da digitalna prava u praksi budu garantovana svima?
Da bi digitalna prava bila stvarno zagarantovana svima, potrebno je uraditi nekoliko ključnih stvari. Prvo, usvojiti jasan zakon o digitalnim pravima usklađen sa evropskim standardima i osigurati da se institucije toga pridržavaju. Drugo, digitalne usluge moraju biti dostupne svima uključujući osobe s invaliditetom, starije, djecu, ruralne zajednice što znači obavezne standarde pristupačnosti i testiranje sa stvarnim korisnicima prije uvođenja servisa.Treće, građanima trebamo obezbijediti pristup internetu i digitalnoj opremi, posebno za socijalno ugrožene. Četvrto, ulaganje u digitalne vještine mora biti sistemsko: kroz javne programe i kroz podršku odraslima. Peto, potrebna je nezavisna institucija koja nadzire digitalna prava, prima pritužbe građana i sankcioniše kršenja. I na kraju, sve mora biti praćeno mjerljivim indikatorima i transparentnim izvještavanjem, kako bismo znali da niko nije ostavljen izvan digitalnog društva. U najkraćem zakon, pristupačnost, podrška, vještine i nadzor. To je način da digitalna prava ne ostanu na papiru, nego da postanu stvarnost za sve građane.
BUKA: Jesu li starije generacije one na koje se u trenutnim rješenjima ne računa?
Nažalost, starije generacije često jesu one na koje se najmanje računa u digitalnim politikama što jeste ogromna greška. Ne zaboravimo da će i oni koji danas kreiraju politike, provode ih i žive ih, sutra biti stariji. Biološki i kognitivni procesi neminovno nas sve vode u starost, i ako sistem ne napravimo pristupačnim sada, kreiramo budućnost u kojoj ćemo i mi sami biti isključeni. Digitalna transformacija ne smije biti samo za “mlade i tehnološki agilne”. Ona mora biti dizajnirana tako da prati životni ciklus čovjeka i sasvim logično da prilagođava usluge, nudi podršku, omogućava učenje u svim godinama i poštuje tempo starijih korisnika. Drugim riječima: kada uključujemo starije danas, mi gradimo pristupačno sutra za sve nas. To nije pitanje usluge to je pitanje dostojanstva, sigurnosti i pravde u digitalnom društvu.
BUKA: Koja druga pitanja otvara opredijeljenost za digitalnu inkluziju?
Digitalna inkluzija nije samo tehnološko pitanje, ona otvara pitanja jednakosti, pravednosti i društvenog modela u kojem želimo živjeti. Digitalna inkluzija otvara pitanje: hoćemo li graditi digitalnu budućnost za sve ili živjeti digitalnu privilegiju za neke?
BUKA: Kako pristupiti rješavanju pitanja ranjivih grupa i percepcija faktora ranjivosti?
Rješavanje pitanja ranjivih grupa ne počinje od linearnog pristupa i toga ko je ranjiv, već sistemskog: zašto i u kojim okolnostima neko postaje ranjiv. Ranjivost je rezultat prepreka u okruženju, nedostatka pristupa, podrške i prilika. Zato je važno da umjesto pristupa „pomažemo slabijima”, razmislimo o paradigmi „pomažemo svima nama“ bez podjela u „nas i nekog – njih“ (otklanjamo barijere i osnažujemo ljude bez podijela u grupe (paradigma u kojoj mislimo da pomažemo nekome iz pozicije moći u paradigmu pomažemo svima nama bez dijeljenja u grupe moćne-nemoćne). Odgovori na ova pitanja bi značili prepoznati strukturalne faktore ranjivosti poput finansijski, obrazovnih, zdravstvenih, geografskih, rodni, tehnološki i razumjeti da se oni mijenjaju kroz životne faze. Danas je to starija osoba, sutra to možemo biti mi, privremeno ili trajno. Razviti rješenja zajedno s ljudima, a ne umjesto njih. Inkluzija nije milostinja nego zajedničko dizajniranje pristupačnih digitalnih servisa, podrške i edukacije. Uspjeh počinje pitanjem: „Šta vam treba da biste mogli učestvovati ravnopravno?”. Graditi kulturu poštovanja, a ne sažaljenja. Ranjivost nije slabost, to je dio ljudskog iskustva. Današnje politike moraju uvažiti da se ranjivost ne mjeri godinama, nego uslovima i da je inkluzija investicija u dostojanstvo svakog čovjeka, pa i nas samih u budućnosti. U suštini: ne štitimo ljude zato što su ranjivi nego uklanjamo prepreke zato što su ljudi.
BUKA: Koje su konkretne mjere i akcije moguće?
Konkretne mjere i akcije bi značile prelazak sa principa na praksu to podrazumijeva sistemske, mjerljive i održive korake. To znači: usvojiti zakon o digitalnim pravima, osigurati pristup internetu i uređajima za sve, razviti programe digitalnih vještina za različite dobne i socijalne grupe, uključujući starije i osobe u ruralnim područjima, i učiniti e-usluge jednostavnim, pristupačnim i prilagođenim stvarnim potrebama građana. Potrebno je i obavezno testirati digitalne servise sa korisnicima koji se inače isključuju iz procesa, kao i uspostaviti instituciju koja nadzire digitalna prava i sankcioniše diskriminaciju i nejednak pristup.
U praksi, to znači ulaganja u lokalne digitalne centre za podršku građanima, subvencionisane uređaje i internet za socijalno ugrožene, javne kampanje i obuku nastavnika, zdravstvenih radnika i službenika (jer to što neko ima uređaje ne znači da zna da ih koristi ili da su u funkciji građanstva, naravno izuzetaka uvijek ima). Konačno, to znači uvesti jasne indikatore, prikupljati podatke i redovno izvještavati da bismo znali ko je uključen, ko je isključen i šta je potrebno mijenjati.
BUKA: Kako početi s primjenom digitalne inkluzije?
Primjenu digitalne inkluzije treba početi jednostavno: od ljudi, a ne od tehnologije. Prvi korak je da razumijemo ko je isključen i zašto. To mogu biti starije osobe, ruralne zajednice, osobe s invaliditetom, nezaposleni, djeca bez opreme, zavisi šta će ispitivanje potreba pokazati. To se radi kroz procjene potreba, razgovore s korisnicima i analizu podataka. Sljedeći korak je učiniti osnovu dostupnom: pristup internetu, uređaji i osnovne digitalne vještine. Nema inkluzije bez infrastrukture, i nema pravednog pristupa bez obuke. Naredni korak je pojednostaviti e-usluge i učiniti ih pristupačnim, uz obavezno testiranje sa ljudima koji se najčešće isključe iz procesa. Mislim da je to ključ, ne dizajnirati za ljude, nego s ljudima. Sljedeći korak je osigurati podršku u zajednici: lokalne digitalne centre, asistente, javne biblioteke i škole kao mjesta gdje građani mogu dobiti pomoć. I najvažnije: digitalna inkluzija mora biti politika koja podrazumijeva filozofiju ljudskih prava sa jasnim mjerama, indikatorima i institucijama koje prate provođenje i štite prava građana, dakle ona nije projekat i ne traje koliko traje neki projektni period.
BUKA: Koje su najveće prepreke? Kako ih savladati?
Najveće prepreke su: različite startne pozicije građana, nedostatak digitalnih kompetencija, nedostupan internet i oprema, niska digitalna pismenost, nepristupačne e-usluge i nedostatak jasnih mehanizama zaštite digitalnih prava, što posebno pogađa starije, ruralne i socio-ekonomski ranjive građane. Rješenje je u usvajanju zakona o digitalnim pravima, razvoju digitalnih vještina za sve generacije, pojednostavljenim i testiranim e-uslugama te stvaranju dostupne infrastrukture i lokalne podrške kako bi niko ne ostao isključen iz digitalnog društva.