Iako, prema njegovom mišljenju, nemamo mnogo razloga za
slavlje sutrašnjeg Dana pobjede nad fašizmom, posebno zbog sve veće najezde
nacionalizma, neonacizma i neofašizma u cijeloj Evropi, a posebo na ovim
prostorima, Hodović smatra da se nikad ne smije prestati govoriti o antifašizmu,
ali i strahotama fašizma.
“Uvijek je bitno pričati o tome. Svaki dan i u svim mogućim
okolnostima. Da li mi to pričali istomišljenicima ili onima koji misle
drugačije od nas nije toliko bitno, koliko je važno da o tome uvijek govorimo.
A možda je i najvažnije ne zaboraviti da budućnost stvaraju dolazeće
generacije, da su one faktor promjene i zato je možda i najvažnije njima
pričati o tekovinama antifašizma, vrijednostima koje on promoviše, ali i o tome
šta je to fašizam da bi ga mogli uočiti oko sebe.
Svakako je bitno
pričati o tome, ali kako se na pravi način boriti protiv svega toga?
To treba prvo da se pokrene, ta borba kroz obrazovanje. To
je najbitnija stvar. Zatim obrazovanje u kući, idnividualni doprinos i to je
jedini način da se iskorijeni bujajući fašizam, ili da se barem marginalizuje, da ne doživljavamo ono što imamo danas, da su upravo nacionalisti i fašisti u
centru pažnje, a ne ljudi koji se bore protiv toga.
Ali, možemo li mi
uspjeti u tome ako znamo da se kod nas sva priča oko fašizma i antifašizma
svodi na onu iz Drugog svjetskog rata, a o fašistima donašnjeg doba, fašistima
proizašlim iz posljednjeg rata niko ne želi da priča?
Kod nas, na našim prostorima, fašizam se prepoznaje samo u
drugoj etničkoj grupi. Nikad u svojoj. Fašista kojeg imamo u svojoj etničkoj
grupi nije za nas fašista, iako je to očigledno, već je on patriota. A
posljedično, svi oni drugi, iz drugih etničkih grupa su fašiste. Tako da mi
moramo najprije da krenemo od sebe, od svojih porodica, društava i etničkih
skupina, gdje ćemo prvo ispred svog praga napraviti čistku, pogledati istini u
lice i suočiti se sa onim pred čim smo godinama žmirili, da bi napokon mogli da
krenemo naprijed i da se zauzmemo za prave vrijednosti. Zato mi, koji smo to
već shvatili moramo stalno da ukazujemo na sve ovo i da budemo pomalo i dosadni
jer to radimo za dobrobit cijele zajednice.
Pomenuli smo
obrazovanje kao stub borbe protiv fašizma, jer neznanje nam je u ovoj borbi
možda i najveći neprijatelj. Ipak, koliko je to učinkovito u BiH gdje je i
obrazovni sistem postavljen na nakaradnim osnovama.
Reviozionizam u udžbenicima, podjela đaka po etničkim grupama, ukorijenjen
nacionalizam…
Ma, naš sistem, koji je nakaradan, u onom trenutku kad padne, a
nadam se da će se to desiti uskoro, će pokazati da je nacionalizam ovdje
fabriciran najviše zbog političkog interesa i kao takav se jako dobro primio i
raširio. Tek kad se sruši taj nakaradni državni sistem, moći ćemo da gradimo
pravi obrazovni. Da nam se sve podmeće, preko medija i obrazovanja, vidjeli smo
na primjeru poplava kad je sistem potpuno kolabirao. Tu se vidjelo da su sve ovo političari fabricirali radi ostvarenja koristi. Zbog svega toga, i pored
onog jako ukorijenjenog nacionalizna i neofašizma, svi ti oblici postoje
najviše zbog tog sistema koji imamo, kao i ljudi koji njime upravljaju.
Rekli ste da su
poplave ujedinile ljude, vidjeli smo da se nacionalne barijere mogu prevazići.
Dokazali smo sami sebi da nam je nacionalizam više nametnut nego što smo ga
sami stvorili, ali opet se niko tom nametanju ne protivi. Zašto je to tako? Da
li je u pitanju strah…
Prije bih rekao da je ovdje u pitanju letargija nego što je
to strah, kojeg isto ima. Ljudi su izmučeni svakodnevnim informacijama i
pokazuje se ljudima da je svaki njihov pokušaj da nešto promijene nabolje
unaprijed osuđen na propast.
Naveli smo neke
načine, ali za kraj, šta je ono što moramo da uradimo ne bismo li promijenili ovu
naizgled bezizlaznu situaciju?
Kao što sam rekao, prvo mora sistem da padne. Treba se
boriti obrazovanjem, u krugu prijatelja. Svakodnevno raditi na tome i tek tad
bismo mogli nekako da uspijemo.