Rumena Bužarovska: Bile smo na meti desnice

Donedavni zakon o abortusu u Makedoniji bio je stravičan kao i kampanja koja mu je prethodila. Feministički pokret je, srećom, u tom periodu ojačao, žene su se osvijestile i probudile pa se i danas osjeća sestrinstvo

18. juli 2022, 1:26

Rumena Bužarovska makedonska je književnica, profesorica i književna prevoditeljica te jedna od najpoznatijih i najčitanijih spisateljica na postjugoslavenskom prostoru. Autorica je četiriju zbirki kratkih priča: "Žvrljotine" (2006.), "Osmica" ( 2010.), "Moj muž" (2014.) i "Nikuda ne idem" (2018.) prevedenih na više od deset jezika. Rumena često navraća u naše krajeve jer je vole publika, kolege i organizatori festivala pa smo za Nadu razgovarale u dubokom zagrebačkom hladu za vrijeme 21. Festivala europske kratke priče.

Krajem 2019. književnica Lana Bastašić došla je na ideju da šest autorica i autora rođenih nakon 1980. u zemljama bivše Jugoslavije napiše zajednički dnevnik. Tako je nastao "Dnevnik 2020.", a da nitko od vas nije ni slutio u što će se ta godina pretvoriti. Vi ste izvukli možda i najtežu kartu, prvi dio dnevnika pisali ste baš u martu, u vrijeme početka pandemije koronavirusa. Kako s odmakom gledate na taj tekst?

Čim krenete čitati moje dnevničke zapise iz marta 2020., možete vidjeti da sam bila malo poludjela (smijeh). Kao i mnogi, jedan dan sam mislila jedno, drugi drugo, dolazile su različite informacije pa sam i samoj sebi često bila kontradiktorna. Iako me malo sramota nekih stvari koje sam pisala, drago mi je da je taj čudan mjesec dokumentiran. U Makedoniji je jedno vrijeme bio na snazi policijski sat i uvodile su se mnoge sulude mjere po uzoru na Srbiju. Primjerice, da biste mogli biti u istom automobilu, morali ste imati istu adresu – moj partner i ja nemamo na dokumentima istu adresu i kada nas je zaustavila policija, policajac je pitao partnera tko ti je ova djevojčica. Na kraju smo pušteni bez kazne, što nije bio slučaj s mojim gej prijateljima koji su plaćali kazne. Država nam je jasno dala do znanja da moramo biti hetero i u braku da bismo sačuvali zdravlje, mislim da su mnoge restrikcije bile jako traumatične za LGBT zajednicu, o tome se recimo uopće ne govori. A onda s druge strane, nakon kratkog vremena, koronu su svi zaboravili iako je mortalitet u Makedoniji bio ogroman, ali se o siromaštvu, kvaliteti života i javnog zdravstva naravno nije dovoljno razgovaralo.

Humor mi je izrazito važan u pisanju

Suautorica ste "PičPriča", pričanja ženskih priča uživo. Je li istina da vas je inspiriralo gostovanje na splitskom "Pričiginu"?

Istina je, sve je krenulo od "Pričigina", na kojem sam 2016. nastupala po drugi put. U Makedoniji su u to vrijeme bili veliki protesti i svi su znali za masovna prisluškivanja građanki i građana. Na "Pričiginu" sam ispričala fiktivnu priču u prvom licu koju sam smjestila u suvremenu Makedoniju, priču o ženi koja je u vezi s drugom ženom koju režim prisluškuje a za njihovu romansu sazna i suprug. HRT3 je te godine uživo prenosio "Pričigin" pa su mnogi ljudi u Makedoniji gledali i moj nastup, a priču su, zbog prvog lica jednine i treme jer nisam bila sigurna u svoj hrvatski, protumačili kao nervozno autanje na hrvatskoj televiziji. To je ispao slučajan performans i velika medijska vijest pa je mojoj prijateljici i kolegici, feministkinji Ani Vasilevoj palo napamet da i mi pokrenemo nešto slično, ali da naglasak stavimo na ženske priče.

Makedonci se često prema vlastitoj državi ponašaju kao da su podstanari, a ne kao da je baš oni mogu mijenjati. Kod nas je kukanje nacionalni sport

O kojim temama žene pričaju i kakva je recepcija "PičPriča" u Makedoniji?

Bile smo svjesne da žene nisu dovoljno prisutne u medijima, da njihova iskustva nisu normalizirana, da nisu percipirane dovoljno duhovitima i htjele smo to promijeniti, a važno nam je bilo i očuvanje oralne tradicije pričanja priča. S tematskim večerima uživo krenule smo te 2016. godina, a do danas smo imale petnaest različitih izdanja, gostovale smo i van Skopja i publika je svugdje izvrsno primila "PičPriču". Svake godine za Osmi mart imamo gala večer, a u sklopu Pride tjedna uvijek nam je tema sramota i na tim programima ne nastupaju samo žene nego cijela queer zajednica. Teme koje pokrivamo su raznolike, od ljubavnika preko dlaka, do "dobila sam…", "morala sam lagati…" i slično. Sretne smo što je "PičPrič" postao stvarno popularan, ljudima fali takvog sadržaja, u Skopju imamo i po 750 ljudi u publici, energija je nevjerojatna i ovakvi programi djeluju prilično emancipatorno i na publiku. Nisu nastupale samo Makedonke, imale smo i regionalnih gošći, od Marije Ratković, preko Asje Bakić, Jelisavete Blagojević i Lejle Kalamujić do Mime Simić koja je nastupala već dvaput jer ju je publika stvarno zavoljela.

U zbirkama "Moj muž" i "Nikamo ne idem" objavili ste priče pod naslovom "Osmi mart" u kojima žene na kraju priče i Dana žena povraćaju. Zašto ovaj motiv i je li istina da ćete u svojim budućim zbirkama nastaviti s tom malom tradicijom?

Obje priče "Osmi mart" su mi među omiljenima u tim zbirkama, u njima sam se baš ispucala i prenijela sve ono što me nervira: feminizam različitih organizacija civilnog društva, ali i raznih institucija i firmi koji nije ništa drugo nego lažni marketing, poziciju žena koje ne žele biti feministkinje, stav žena koje jesu feministkinje, ali to ne znaju… Ne želim spojlati, ali povraćanje je u svakom slučaju logičan izbor. Htjela bih i u nekoj idućoj zbirci imati priču Osmi mart, zasad još nemam ideju kako bi ona izgledala, ali nadam se da ću uspjeti.

Zbirka "Nikamo ne idem" na drugačiji način promišlja migracije i poziciju "naših ljudi" u bijelom svijetu od većine regionalne književnosti. Kada biste usporedili "Mog muža" i novu zbirku, koje su sličnosti, a koje razlike?

Mislim da je "Moj muž" malo više pop, da se ljudi možda lakše pronalaze u njemu jer je tema uža i pisan je iz prvog lica. U procesu pisanja nove zbirke investirala sam puno vremena i u međuvremenu sam dosta toga prevela i pročitala. Također, naučila sam puno o feminizmu, koji je u zbirci "Moj muž" funkcionirao više iskustveno, a manje teorijski potkovano. Danas mi je puno jasnije, primjerice, kako i gdje se spajaju feminizam i kompleks inferiornosti, etnički kompleks i ekonomski status pa sam ta znanja utkala u novu zbirku. Mislim da je ova knjiga mračnija, iako je tragikomična. Humor mi je izrazito važan u pisanju.

Napisala sam aktivističku slikovnicu koja bi danas, vjerujem, bila zabranjena u više od dvadeset američkih država. Kod nas, srećom, nije

Pisala sam o onome što vidim oko sebe. Naši ljudi kada odu u inozemstvo rijetko priznaju da je život i vani težak i da čistiti WC u Americi nije bogzna koliko bolje od konobarenja u Skopju. Nisam protiv migracija, naravno, ali važno mi je bilo sagledati ovu temu iz druge perspektive i prepoznati da se Makedonci često prema vlastitoj državi ponašaju kao da su podstanari, a ne kao da baš oni, pogotovo mladi, državu mogu mijenjati. Kod nas je kukanje nacionalni sport, baš mi je nedavno jedna prijateljica nakon prvog spoja rekla za dečka: "Super je, uopće se ne žali."

"Nikamo ne idem" uskoro izlazi u Americi, u vašem prijevodu. Kako je prevoditi samu sebe i mislite li da ova tema može pronaći čitatelje u SAD-u?

Zbirku sam prevodila tokom lockdowna, uz pomoć Stevea Bradburyija, kojeg sam upoznala u Iowi, gdje sam bila na međunarodnom književnog programu. Steve je uređivao prijevod i bili smo u svakodnevnom kontaktu, to je bilo sjajno iskustvo, stilski je preroštao sve što sam napisala. Knjiga izlazi u martu 2023. u "Deep Vellumu" i "Open Letter Booksu", izdavačkim kućama koje objavljuju prijevodnu prozu i jako me zanima kako će Amerikanci reagirati na priče. Kada sam pisala zbirku, nisam bježala od lokalnog konteksta jer mi je on bio izuzetno važan, a kod prijevoda su mi ljudi govorili, naprimjer, pa objasni tko je Stevo Karapandža. Ne želim objašnjavati, neka guglaju, guglali smo i mi njihove kulturne reference.

Krive su obrazovne politike

Knjigom "Moj muž" postali ste ne samo regionalno, nego i međunarodno poznato i priznato književno ime, a prema zbirci su postavljene tri predstave u tri države, u Makedoniji, Sloveniji i Srbiji. Jeste li sudjelovali u procesu nastanka predstava?

Nisam sudjelovala u radu na predstavama, ali me izuzetno vesele, tekst je baš sjajno profunkcionirao na pozornici u sva tri slučaja, mislim da su ekipe iznimno hrabre i talentirane i da su razvalile posao. U Ljubljani je predstavu za Slovensko narodno gledališče režirala Ivana Đilas i uzela je i priče iz zadnje zbirke "Nikamo ne idem", u Dramskom kazalištu Skopje u režiji Nele Vitošević predstava sadrži i intimne monologe koji nisu dio mojih priča, a koji se sjajno uklapaju, dok su Jovana Tomić i Jugoslavensko dramsko pozorište napravili predstavu koja je u Beogradu postala hit i jako sam sretna zbog njih.

Često putujete zemljama bivše Jugoslavije i dosta vremena provodite u regiji. Kakva je percepcija Makedonije, koji su glavni stereotipovi na koje najviše nailazite u Beogradu i Zagrebu?

Svi Makedonci i Makedonke lijepo pjevaju, plešu i po cijeli dan jedemo paradajz, papriku i ajvar, tako bih ukratko sažela zamišljenu makedonsku svakodnevicu u očima mnogih ljudi u Hrvatskoj i Srbiji. Egzotizacija je toliko daleko otišla da je u nekom mediju izašao naslov "Sočno otkriće s juga!". To sam, naime, ja. Također, kada kažem da sam iz Makedonije, svi uzviknu Leb i sol, i krenu pričati o muzici 1980-ih kao da nije prošlo četrdeset godina pa nastave kako vole jesti gravče na tavče, što je smiješan prijevod, na makedonskom bismo rekli vo tavče ili samo gravče-tavče, što grah ima biti na tavi.

Sviđaju mi se mlađe generacije. Studentice su svjesnije i emancipiranije, svi su malo bezobrazniji, ne boje se autoriteta, što mi je sjajno

A obratno, kako građanke i građani Makedonije, pogotovo mladi rođeni nakon raspada Jugoslavije, gledaju na ovaj prostor?

Starije generacije imaju kompleks inferiornosti prema Hrvatima i Srbima. Mene u Makedoniji najviše cijene kada nastupam u Zagrebu ili Beogradu, oni po mnogočemu i dalje žive u nekim imaginarnim granicama Jugoslavije. S druge strane, ljudi mlađi od trideset godina ne pričaju srpskohrvatski, a kulturu upoznaju isključivo preko muzike, prvenstveno folka i trapa, a u zadnje vrijeme i preko srpskih serija. Iskreno, svim mlađim autorima i autoricama koji se žele probiti na regionalnu književnu scenu prvom kažem da nauče jezik jer će u protivnom teško uspjeti. Meni je logično da vi ne govorite makedonski jer ga nemate prilike čuti, ali me isto čudi što su svi podrazumijevali da ja tečno govorim hrvatski ili srpski, što nije bio slučaj, nego sam na Krokodilovoj rezidenciji u Beogradu uzela gramatiku i učila.

Dotaknuli ste se jezika, koliko se u Makedoniji prevodi i čita regionalna književnost?

S obzirom na to da je zemlja mala, individualna inicijativa je izuzetno bitna – čita se ono što neki zanimljivi profesor predstavi na književnom kolegiju, što nakladničke kuće procijene da će se prodavati, što neki dobar prevoditelj odluči prevesti. Regionalni autori i autorice se prevode, ali često ostanu ispod radara unatoč kvaliteti, pogotovo mlađi. Korona sigurno nije pomogla jer nisu mogli gostovati u Makedoniji. Kod nas je izrazito popularan Georgi Gospodinov, čitaju se i Miljenko Jergović i Svetislav Basara… Nedavno je roman "Uhvati zeca" Lane Bastašić preveden na makedonski pa se uistinu nadam da će se i čitati koliko zaslužuje.

U Hrvatskoj godinama slušamo da mladi sve manje čitaju, da ih ništa ne zanima. Profesorica ste američke književnosti na Sveučilištu Sv. Ćiril i Metod u Skopju, koju su vaša iskustva rada sa studentima i studenticama?

Mladi čitaju, možda manje čitaju knjige, a više tekstove na internetu ili gledaju podcaste, ali naravno da čitaju i informirani su. A općenito, meni se te mlađe generacije baš sviđaju, studentice su svjesnije i emancipiranije, svi su malo bezobrazniji, ne boje se autoriteta, što mi je sjajno. Nemam nikakav problem s novim generacijama, imam sistemski problem s padom kvalitete obrazovanja za što nisu krivi mladi nego obrazovne politike naših zemalja.

Optuživali su nas da ubijamo djecu

Napisali ste scenarij za kratkometražni film "Tinin problem" prema istoimenoj priči iz zbirke "Osmica". Kako je bilo raditi na scenariju, zašto ste izabrali tu priču?

To je moj prvi scenarij i bilo je sjajno raditi s malom, odličnom ekipom. Priča i film govore o djevojci Tini koja prvi put ide na ginekološki pregled, mislim da je to jako relevantna tema, meni je važna, pričam o tome kako se zdravstveni sustav ponaša prema ženama i ženskom reproduktivnom zdravlju. Režiser filma je Radovan Petrović i u lipnju je dobio nagradu "Zlatni kišobran" za najbolji kratkometražni film u međunarodnoj selekciji 8. filmskog festivala "Balkan Panorama" u turskom Izmiru.

Brojni sjajni hrvatski pisci u posljednje dvije godine objavili su slikovnice, od Olje Savičević Ivančević, preko Zorana Ferića, Marka Pogačara, Luize Bouharaouaove… I vi si objavili prvu slikovnicu. Odakle želja, bježite li tako od dosadne odrasle svakodnevice?

Nisam znala da su svi oni napisali slikovnice, baš ih moram pročitati! Da, užasno je zabavno raditi na slikovnici i uvjerena sam da mi ovo nije zadnja. Napisala sam aktivističku slikovnicu koja bi danas, vjerujem, bila zabranjena u više od dvadeset američkih država. Kod nas, srećom, nije, zove se "Što vidi bubamara?", a ilustrirala ju je moja prijateljica Jana Jakimovska. Smijale smo se satima pišući i crtajući, pjesmice su u rimi i prate bubamaru koja putuje po svijetu i susreće različite životinje: pitona mansplainera, svinju koja ljami objašnjava da mora manje jesti, bivola koji je bi i voli i koze i jarce…

Jedna ste od pokretačica tzv. makedonskog #metoo pokreta, sedam žena je pokrenulo kampanju #segakažuvam o rodno uvjetovanom nasilju u Makedoniji. Kako je do toga došlo i kakve su bile reakcije javnosti?

Nas sedam, prvenstveno drugarica a onda i javnih ličnosti, odlučile smo pokrenuti Facebook-kampanju pod hashtagom #segakažuvam (Sad vam kažem): Ana Vasileva, moja kolegica iz "PičPrič" i prevoditeljica, Jana Jakimovska, profesorica, slikarica, ilustratorica i prva drag kraljica u Makedoniji, Irena Cvetković i Dragana Drndarevska iz Koalicije Margini, poznata DJ-ica Ivana Draškić, glumica Jasmina Vasileva i ja. Osim što smo pisale svoja svjedočanstva, direktno smo kontaktirale dvjestotinjak žena i pozvale ih da podijele priče o seksualnom zlostavljanju i tako je krenula kampanja, kojoj su se pridružile brojne žene. Naglasak smo stavile na sistemski, a ne individualni problem nekolicine žena, htjele smo dati glas onima koje ga nisu mogle same izboriti u javnom prostoru. Najveći broj svjedočanstava koje smo dobile i čitale bila su vezana uz zlostavljanje u školama i na sveučilištima. Institucionalno se nije promijenilo apsolutno ništa, iako su nas, naravno, načelno podržali svi, od ministara do premijera.

Od 2013. do 2019. u Makedoniji je na snazi bio izuzetno restriktivan zakon o pobačaju koji je podrazumijevao obavezno savjetovanje i period čekanja prije obavljanja zahvata. U Hrvatskoj od 2017. čekamo novi zakon, a sve što možemo saznati iz malobrojnih sramežljivih izjava resornog ministra je da će također pokušati uvesti savjetovanje prije pobačaja. Kako se feministički pokret u Makedoniji razvijao i kako je reagirao u tom periodu?

Sjećam se da sam gledala kako je na prvom protestu, kada se zakon pripremao, na ulici bilo četrdesetak žena, da bi nas na kraju bilo na hiljade. Taj zakon je bio stravičan, kao i sve antiabortus kampanje koje su mu prethodile, a koje su bile financirane od naših, javnih para. Direktno su nas optuživali da ubijamo djecu, napad desnog lobija je bio ozbiljan i mračan. Osim nametnutog savjetovanja za koje se stvarno nadam da neće ući u vaše zakonodavstvo, postojao je i članak kojim je bilo propisano da žena ne smije dvaput pobaciti u istoj godini. Feministički pokret je, srećom, u tom periodu u Makedoniji ojačao i mislim da je danas prilično homogen, žene su se osvijestile i probudile i baš se osjeća sestrinstvo.

Portalnovosti.com