Foto: Facebook
Promocija knjige i izložba ilustracija “Rijeke pune priča” autorica Vanje Lazić i Jasmine Čaušević održaće se 9. decembra u 17.30 časova u Domu omladine u Banjaluci. Promocija se održava u okviru Dana Srđana Aleksića u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banjaluka. Knjiga "Rijeke pune priča" namijenjena je djeci i mladima.
Prije promocije u Banjaluci za portal BUKA razgovaramo sa Vanjom i Jasminom.
Napisale ste knjigu „Rijeke pune priča“, recite nam kako je ova knjiga nastala? Ona je zanmljiva jer nam rijeke o sebi govore u prvom licu, a svaka rijeka ima i zanimljivu ilustraciju.
Jasmina: Celokupna kreativna ideja koja stoji iza ove knjige je Vanjina. Vanja je želela da napravi ilustriranu knjigu o rekama, osmislila je kako bi ona izgledala i pitala me je da li bih ja sastavila crticu o svakoj od reka koju će ona nacrtati. Ja sam odmah pristala jer je priča odmah zvučala toliko divno i važno, a i mislila sam da ću crtice o rekama napisati lako, jer ću inspiraciju potražiti na samim rekama, a faktografske podatke u bibliotekama i na Internetu. Ispostavilo se da sam mesecima istraživala o rekama a rezultat toga nisu kratke crtice, već priče iz prvog lica svake od reka, koje se nalaze u knjizi.
Ova knjiga je romantična i nostalgična, ujedno realna i strašna jer nam se pokazuje šta sve imamo i šta sve možemo lako izgubiti. Koliko je važno govoriti o rijekama, da pokušamo nešto uraditi da se ovo blago koje imamo sačuva?
Jasmina: Upravo smo knjigu ovako koncipirale kako ste Vi naveli u pitanju kako bi sve generacije mogle da se bave rekama – od najmlađih koji još i ne čitaju, ali koji će se zainteresirati za reke preko ilustracija, pa preko svih ostalih. Sve što se o rekama u BiH može pročitati je impozantno. Ja ću navesti samo monografiju „Rijeke Bosne i Hercegovine“ prof. dr. Dalibora Balliana, koja je meni presudno pomogla da saznam sve što je bilo neophodno o rekama. Kada se kroz svoje emotivno iskustvo upoznate sa rekama, i još o njima pročitate sve šta vam je dostupno, počnete uništavanje reka doživljavati lično i boli vas svaka bačena plastična flaša na obalu ili u vodu.
Vanja: O rijekama se u našem medijskom prostoru u posljednjih par godina nažalost govori najčešće u konetsktu prjetnji sa kojima su suočene, počevši od zunamija planiranih hidroelektrana, preko smeća, otpadnih voda do ilegalne gradnje uz same obale. Nama je bilo važno da kroz ovu knjigu, damo priliku da o rijekama govorimo kao blagu, svjedocima vremena, za koje je i naše postojanje neprekidno vezano. Pokušale smo stvoriti nešto što će podsjetiti ljude zašto volimo rijeke i da su nam prijeko potrebne, te da upravo zato trebamo drastično promijeniti svoj odnos prema njima.
Ilustracije nam donose humanizovan izgled rijeka, sa njima se možemo poistovijetiti, jer im vidimo lica. Zašto baš ilustracije rijeka u ljudskom liku?
Vanja: Ilustracija je sjajan mediji upravo zbog mogućnosti da kroz nju stvarate i preprićete imaginarne i stvarne svjetove. Meni su rijeke uvijek imale lica, karaktere, fascinirala me činjenica da većina rijeka u BiH nosi ženska imena. Nadam se da sam kroz ovakve antropomorfne ilustracije uspjela pokazati da su one itekako žive i svaka je jednistvena a ne prilika za ostvarivanje profita i nečije vlasništvo.
Jasmina: Ja bih samo još dodala da tek kada smo završile knjigu, saznale smo za ekološki koncept koji se pojavio još 70ih godina XX veka i nazivan je „poosobljavanje prirode“ kao strategiji borbe za očuvanje životne sredine.
Konstantno pričamo o tome da trebamo pustiti rijeke da mirno teku, ali kao da nas mnogi ne čuju. Zašto je potrebno sačuvati rijeke, ukoliko je to potrebno nekome objašnjavati?
Vanja: Ponekad pomislim da bi bilo najbolje kada bismo svi imali obavezne boravke u prirodi i uz rijeku. Volim vjerovati da bi kada bi svi, barem na kratko, spustili telefone i laptope i zaista proveli vrijeme u prirodi, shvatili njen značaj i činjenicu da smo mi tek mala karika u tom veličanstvenom lancu i koliko je neophodno da razvijemo prvenstveno poštovanje prema rijekama.
Jasmina: Postoji jedna maorska izreka koja glasi „Ja sam reka i reka je ja“ i koja ne može preciznije i jednostavnije objasniti zašto moramo čuvati reke. Ako neki ljudi mogu svojim telima da brane reke od buldožera i rizikuju svoje živote, svako i svaka od nas može da makar ne ostavlja smeće za sobom u prirodi.
Predivnu prirodu dobili smo u nasljeđe od naših predaka, ali šta je ono što mi ostavljamo budućim naraštajima...
Jasmina: Vanja i ja ostavljamo ovu ilustriranu knjigu.
Koliko je važno da se mladima obraćamo sa ovim temama, da i oni od najranijeg uzrasta shvate važnost očuvanja rijeka i prirode generalno?
Vanja: Kroz rad na ovom projektu realizirali smo i radionice sa mladima u 5 gradova BiH, gdje smo razgovarali o ekološkim problemima, kako se uključiti u njihovo rješavanje, koje su metode, trikovi, i kroz to iskustvo moram reći da mi se čini da često podcjenjujemo mlade ljude karakterizirajući ih kao nezainteresovane. Oni svakako odrastaju u jednom potpuno drugačijem dobu, komuniciraju na drugačiji način i smatram da je dužnost nas „odraslih“ da nađemo pravi način da s njima razgovaramo o ovim temama, i tada oni zaista slušaju, brinu i potpuno nas iznenade svojim uvidima i razmišljanjima.
Jasmina: Obraćati se mladim ljudima je najvažnije. U nadi da će biti pametniji, pa i pragmatičniji od svih nas starijih – jer, kako je divno napisala Sandra Josović u priči koja se zove „Molba“, „Ako nas pijete, nemojte nas trovati raznim otpadnim vodama, jer time trujete i sebe.“
Imajući u vidu da su sve rijeke u BiH ugrožene zbog namjere izgradnje malih hidroelektrana koja bi bila vaša poruka onima koji odlučuju o takvim projektima, onima kojima budućnost rijeka imaju u svojim rukama?
Jasmina: Ja opet moram citirati Sandru Josović koja je napisala u knjizi: „Ni jedna hidroelektrana ni fabrika neće vam dati ono što smo vam mi dale. Nema većeg blaga od naše pitke vode. Ne zaboravite: ako nema nas, nema ni života. Zato nas čuvajte! Štitite nas od pohlepe, gramzivosti i neodgovornosti!“
Vanja: Moram priznati da mi je od početka potpuno suluda ideja da neko stavi lični profit iznad vode koja nam je svima neophodna i nadam se da kada već ne možemo (a godinama mnogi ljudi pokušavaju) pobjediti ovakve stavove razumom i apelom na svjest ljudi koji donose takve odluke, da ćemo u budućnosti kroz zakonska i pravna rješenja zaštititi naše rijeke.
Obilazile ste rijeke, razgovarale sa ljudima, koliko po, vašem mišljenju, rijeke utiču na karakter ljudi koji žive u njihoj blizini, kao i na gradove kroz koje prolaze?
Vanja: Kroz te razgovore smo potvrdile svoje uvjerenje da je ta veza neraskidiva, kako je jedan od naših sagovornika rekao „Bio sam, biti ću i nestati, ali rijeka je zauvijek tu“
Jasmina: Ja sam uverena da reka presudno, direktno, ali i suptilno, oblikuje svest, identitet, karakter ljudi koji žive uz nju, jer im uslovljava i usmerava svakodnevicu. Ja sam rođena i odrasla na Dunavu, i tu reku osećam u svom krvotoku bez obzira koliko sam daleko od nje. Svaki put kada joj se vratim, pri prvom susretu srce mi se uzburka od sreće i utehe.
Imali ste promocije ove knjige u nekoliko gradova, kakvi su vam utisci sa tim promocija, kao i šta nas očekuje u Banjaluci?
Jasmina: Do sada smo imale promocije u Sarajevu i Olovu, i ja sam se na obe suzdržavala da ne pustim suzu u nekim trenucima koji su mi bili posebno emotivni. Reakcije ljudi su toliko dobronamerne i pune podrške da je to teško rečima dočarati.
Vanja: Uvijek je neobično i pomalo zastrašujuće, kada svoju ideju nakon mjeseci i mjeseci rada, skica, prepravljanja imate priliku podjeliti sa ljudima. Podrška koju smo do sada dobile nam je zaista dala u vjetar u leđa da smo na dobrom putu. Važno nam je da su susreti sa našom knjigom emotivni i potpuno iskreni i sigurne smo da će tako biti i u Banjaluci.
