Film “Tarik” Adema Tutića je ovogodišnji dobitnik nagrade “Srce Sarajeva” u takmičarskoj kategoriji studentskih filmova. Adem trenutno studira filmsku i tv režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a odrastao je u Novom Pazaru.
“Tarik” govori o istoimenom dečaku koji, nakon što je izbačen iz škole u Lazarevcu, biva prisiljen da napusti svoju majku Mariju i preseli se u Novi Pazar da živi sa svojim ocem Safetom i njegovom porodicom.
U razgovoru za BUKU otkriva koji su ga to filmovi sa SFF-a inspirisali, kako bira ljude sa kojima radi na filmovima, kako se nosi sa trenutnom burnom situacijom u Srbiji i kako je izgledalo njegovo odrastanje u Novom Pazaru.
Da li si i prethodnih godina posećivao SFF i šta te je navelo da prijaviš svoj film na festival?
Ovo je bila moja prva poseta SFFu, jednom sam bio u Sarajevu tokom festivala, ali tada nisam bio u filmu. Sećam se da sam bio na nekoj razmeni tokom srednje i zaista tada nisam ni pomišljao da ću u jednom u svom životu podići Srce Sarajeva. Tada je to za mene bio potpuno drugi i stran svet.
Mislim da učešće na SFF svi mi studenti filma imamo u glavi tokom celih studija. Svoje sam filmove prijavjivao i prethodnih godina, a “Tarik” je bio pravi za ovaj festival i drago mi je zbog toga. Još tokom snimanja među nama smo prizivali svetsku premijeru na SFFu i to nam se ispunilo, čak smo dobili i nagradu, što nismo baš očekivali.
Koji film iz ovogodišnjeg programa SFF-a je na tebe ostavio posebno snažan utisak? Da li te je neki inspirisao?
Pogledao sam ukupno tri dugometražna filma i jako bih žalio da nisam… U pitanju su “DJ Ahmet”, “Yugo Florida” i “Vetre pričaj sa mnom”. Ne mogu da se odvojim ni od jednog, svaki od njih je intiman i poseban pogled na svet autora. Ovogodišnji pobednik festivala “Vetre, pričaj sa mnom” je sve nas u sali održavao u emociji većoj od života, Stefan je deo svoje duše, zaliven suzama, podelio sa nama. “DJ Ahmet” nas je poslao u potpuno novi i poseban svet tog dela Makedonije i u njemu smestio preduhovitu i iskrenu priču o borbi za slobodu, popu Romea i Julije sa svim predobro proigranim elementima te kulture i te tradicije. A tokom i nakon “Yugo Floride” nisam mogao da zaustavim suze, jer je taj odnos kojim se Tagić bavi i koji ga je mučio, muči i mene. To bi verovatno bila idejna linija koja je sa “Tarikom” počela i nastaviće se u narednom kratkom filmu koji uskoro počinjem da pišem.
Koje te teme generalno najviše privlače kada stvaraš filmove?
Čini mi se da se trenutno obračunavam sa svojim odrastanjem i sazrevanjem, kroz film sebi pokušavam da odgovorim na pitanja koja su tokom tog perioda okupirala moju podsvest. To su pitanja pripadnosti, sazrevanja i porodičnih odnosa, koji nas najviše oblikuju. Može sve zajedno svesti pod pojmove identiteta i društva. Kroz film zaista pokušavam da svarim realnost u kojoj se nalazim i pokušavam da publici prenesem pogled koji mi je dodeljen, koji je sigurno drugačiji i do sad neviđen, obzirom na to odakle dolazim i kako sam odrastao.
Da li misliš da si već izgradio svoj filmski rukopis, bilo kroz žanr ili stil?
Jako je zanimljivo posmatrati svoj razvoj jer se on zaista u ovim ranim godinama očigledno menja
iz filma u film. Moj prethodni film “Četres” i “Tarik” su stilski i žanrovski dva različita sveta, međutim oba nose različit sadržajni deo mene. Možda će taj dualni stilski i žanrovski okvir zapravo biti neki razvojni put….. mada mislim da je baš rano reći da imam izgrađen stil, jer je ovo tek drugi film koji ima neki festivalski život i čini mi se da imam još mnogo da učim i radim.
Da li si viđao puno vršnjačkog nasilja na osnovu veroispovesti tokom odrastanja u Novom Pazaru?
Novi Pazar je oduvek, mnogo pre ovog aktuelnog radikalnog i nacionalističkog narativa, bio jedna interkulturalna sredina. Pogrešno je nazvati to suživotom jer ljudi ovde zaista žive zajedno, ma koje vere bili. Ovaj prostor je tačka spajanja istoka i zapada i kao takav imao je poseban razvojni put, o
tome ljudi ne znaju mnogo i šteta je da se o tome ne govori. Nekome, dobro znamo kome, odgovaralo je da ovu sredinu drži po strani i daleko od očiju građana Srbije. Da bi onda bilo lako u medijima širiti priče o međunacionalnim i religioznim tenzijama. Kojih zaista nema, van nekih izolovanih slučajeva kojih ima svuda. Ja lično nikada u životu nisam naišao na bilo kakvo nasilje niti diskriminaciju. Srednju školu sam pohađao u, da ih pogrešno nazovem, mešovitim odeljenjima. Godinama sam trenirao košarku i svoje najbolje prijatelje stekao tamo, o imenima nikad nisam razmišljao. Smatram da smo svi mi ovde iz kuće poneli to krucijalno vaspitanje. Onda, danas, kada se setim dešavanja ispred DUNPa, jako se razljutim. To su najgadniji i najniži pokušaji da se zaseje konflikt u sredini u kojoj vlada zaista jedna mirna i tolerantna atmosfera. Kao komentar na to samo ću podvući činjenicu da su se u Pazaru služile posne mantije tokom protesta na kojem je bila cela Srbija, obzirom da je u toku bio Uskršnji post. Novi Pazar zaista jeste SVIJET. U isto vreme neko tamo u Beogradu služio je pljeskavice i primoravao ljude da tamo budu. Eto toliko.
Trenutna politička kriza u Srbiji nas sve puni energijom koju često ne znamo kako da artikulišemo. Da li ti stvaranje u ovom periodu teško pada ili ga upravo koristiš kao beg od realnosti?
Dugo mi je trebalo da nađem balans između svakodnevnih strašnih postupaka naše vlasti, otpora protiv njih i rada na projektima. Ali to nekako daje dodatnu motivaciju za stvaranjem i iz takve emocije proizilaze kvalitetne ideje. To dodatno služi i kao neka vrsta katalizatora jer je jako naporan period. Jako se radujem umetnosti koja će iz ovog perioda izaći, jer je ovo što su studenti akademija do sada pravili i objavljivali nosi tu iskonsku energiju bunta i želje za slobodom.
Veliki deo ekipe filma su tvoje kolege sa FDU-a. Kako biraš ljude sa kojima radiš, da li je to na osnovu sličnog senzibiliteta ili nečeg drugog?
Dosadašnje iskustvo mi je pokazalo da je senzibilitet jako bitna stavka koja objedinjuje ekipu. Pored njega, potrebno je naći ljude koji na sličan način doživljavaju rad na filmu i koje gura ista vrsta želje za stvaranjem. Meni se lično ekipa iz projekta u projekat gradila sama. Ljudi sa kojima možete da radite i koji sa vama mogu da rade ostanu.
Sa kim bi u budućnosti voleo da sarađuješ od poznatijih dramskih umetnika iz regiona?
To je jako teško pitanje…. Ako govorimo o glumcima, svakako bih voleo i bila bi mi čast da sarađujem sa nekim od naših starih velikana i velikanki, mislim na ovu stariju i iskusniju generaciju. Nadam se da će mi se za to nekada pružiti prilika… A za neke skorašnje projekte, zaista planiram da nastavim saradnju sa mojim dragim glumcima iz Novog Pazara.