Profesor, reditelj, scenarista… U kojoj god ulozi da se ostvari pokušava dati svoj maksimum i opravdati povjerenje javnosti za koju, na naše kritike da je apatična, pronalazi opravdanje. Dobitnik brojnih nagrada, ali u svojoj prirodi skroman i otvoren za dijalog i razmjenu mišljenja. Šef projekta, ali timski igrač. Tako bismo ukratko mogli opisati naše dojmove o sagovorniku Buke – reditelju Nerminu Hamzagiću. O nagradama, budućnosti bh. filma, politici, građanima i sličnim temama razgovarali smo neposredno nakon što je dobio „Srce Sarajeva“ za najbolju režiju epizode u seriji.
BUKA: Serija „Znamo kako dišeš“ je u čak sedam kategorija dobila nagradu Srca Sarajeva. Nakon što ju je otkupio HBO-u odnosno MAX, to je nekako dodatna potvrda kvalitete rada. Šta Vama znači nagrada „Srce Sarajeva“ koju ste dobili za režiju 3. epizode ove serije?
Pa meni je prije svega drago što je cijeli koncept tih nagrada da kolege iz struke glasaju za nagrade pa onda kad dobijete priznanje od struke to vam puno znači.
Mislim da kvalitet serije potvrđuje prvo premijera prve dvije epizode prošle godine na Venecijanskom festivalu, a zatim kupovina serije od HBO-a i drugih platformi. To je potvrda kvalitete rada cijelog tima koji stoji iza te serije. I nekako je potvrda da mi radom, zalaganjem i naravno investiranjem itekako možemo da proizvedemo sadržaje koji su zanimljivi ne samo domaćoj publici nego i regionalnoj, ali i šire.
BUKA: Pominjete tim koji stoji iza cijele serije, osim najvidljivijih lica, tu su i ljudi iza kamere. Kakva je bila saradnja sa njima?
Ulaskom BH Telekoma u produkciju TV serija otvorena je mogućnost da se veliki broj mladih profesionalaca, ne samo glumaca, nego studenata kamere, montaže, zvuka itd. uvedu u proces proizvodnje i mislim da su oni, zahvaljujući tom projektu, u samo dvije godine uspjeli da steknu ogromno iskustvo.
Zaista veliki broj različitih serija je sniman i mladim profesionalcima je stvorena mogućnost da nešto što je teorija, zapravo sada konkretno i u praksi prođu. Mislim da smo mi, kao filmska zajednica, značajno napredovali, da je bogatstvo kada vi imate nove mlade kolege koji vrlo brzo stiču profesionalno iskustvo i da je to neki zalog za budućnost.
Sada bi bilo važno zadržati ih i njegovati ih i stvoriti im dodatne mogućnosti da se razvijaju. Svaki umjetnički rad čine, recimo serija, film ili čak i pozorište, ne samo ljudi koje mi možda najviše vidimo, nego cijela plejada filmskih radnika: šminkera, montažera, sekretarica režije, cijelih ekipa oko kamere, asistenata, to su zaista ljudi, jedan kolektiv koji u jednoj sinergiji radi prema konačnom cilju, a to da napravimo nešto na što ćemo svi zajedno biti jako ponosni.
BUKA: Mislite li da ćemo ih moći, da ćete ih moći, kao filmski autori, zadržati i dati im neke prilike u budućnosti, da ćete imati prilika i novaca da stvarate nove projekte?
Mi kao filmski autori imamo obavezu da stvorimo mogućnosti za sve kolege da rade u što profesionalnijim okolnostima, da probamo zajedno da obezbijedimo određeni kontinuitet rada, ali to je vrlo važno, da sad nakon dvije godine nekog kontinuiranog rada ne dođemo u situaciju da imamo pauze, nego zapravo da svi zajedno u sinergiji vučemo prema tome da se svi zajedno kao zajednica možemo razvijati.
Nažalost to nije samo na nama u filmskoj zajednici. Mi moramo imati partnere i u politici, koja će prepoznati stratešku važnu da ulažu u umjetnost, ne samo u kinematografiju i TV serije, nego u umjetnost općenito. Ja se ne mogu izuzeti iz umjetničke zajednice i zagovarati da samo jednima bude nužno bolje na uštrb drugih, nego umjetnost mora biti prepoznata kao strateška grana, jedna društvena aktivnost koja je izrazito važna za sve nas kao društvo.
BUKA: Filmski autori su u posljednje vrijeme upozoravali bi mogli upasti u krizu zbog odluke BH Telekoma da ukine sredstva za kinematografiju koja su bila u prethodnom periodu. Meni je bilo zanimljivo slušati pojedine filmske autore koji govore kako je sve to rezultat poriva i želje Srbije i Hrvatske da unište sve što ima prefiks bosanski. Ali isto tako ne radi se o ukidanju sredstava HT Eroneta, nego BH Telekoma. Na čelu Telekoma su oni koji, bar deklarativno zagovaraju Bosnu, predstavljuju se kao Bosanci, Bošnjaci. Ko zapravo ugrožava BH kinematografiju?
Khm, ko je ugrožava? Ja mislim da je velika odgovornost i na filmskim autorima s jedne strane, da svojim radom zagovaraju izvrsnost i da je to neki naš odnos prema javnom novcu, mora biti naša izvrsnost i mi moramo biti odgovorni prema tome.
S druge strane, ovo je vrlo luksuzna zemlja koja ima parlamente ili skupštine, opštine. Znači imamo ogroman korpus političara, parlamentara, kako u entitetima, tako u distriktu i na državnom nivou. Znači to je ogroman konglomerat ljudi koji mora da se odredi strateški prema kulturi, obrazovanju i sportu, zdravstvu, kao nekim temeljnim elementima ovog društva i da ih razvija.
Čije je to interes, ja neću da ulazim u to. Činjenica da nam ništa što nosi prefiks državnog ne funkcioniše, od državne vlasti, parlamenta, pa i nekih drugih službi, očigledno govori da postoje određene, hajmo reći, političke ideje.
BUKA: I to je relativno, kad treba recimo usvojiti Zakon o akcizama, onda funkcioniše.
Pa ja mislim zato što se oni vode onim što je njima u tom trenutku interes. I to je dobra analogija. Ako politika ima određeni interes oko nečega, oni se oko toga naravno dogovore. Ali ako treba da se razmišlja o širijem društvenom interesu, e onda se taj širi društveni interes uvijek koristi kao poligon za potenciranje različitosti, umjesto neke kohezivnosti.
I ja mislim da mi kao građani ove zemlje, svi zajedno treba da možda malo poličare postavimo na svoje mjesto. A to je da je njihova obaveza da rade i služe opštem interesu građana.
A ne da nam oni serviraju kroz svoje dnevno-političke kampanje šta oni smatraju u svojim interesima. Ja molim medije, na primjer, da nekada pitanje za političara bude ne refleksija na temu koju oni plasiraju, nego recimo ok, gdje je Bosna i Hercegovina u savremenoj nauci?
Imamo li mi neki institut za umjetnu inteligeniciju? Da nekako mi njima nametnemo diskurs. Da mi kažemo ok, ovo nas zanima, zelena tranzicija, u redu, šta vi mislite? Koje su to tehnologije? Koje su tehnologije najpogodnije za našu zemlju? I tako dalje, i tako dalje.
Da bude pitanje ok, zašto mi ne ulažimo dovoljno u sport? Zašto nismo toliko prisutni na međunarodnim takmičenjima? Zašto saveze ne funkcionišu? I tako dalje, i tako dalje. Da mi kao građani osvijestimo da mi treba da držimo narativ, zapravo.
BUKA: Mediji, pojedini mediji, i većina naših kolega se bavi tim temama, posebno kada je u pitanju sport i radili smo te teme iz svih perspektiva prethodnih godina. Ono što me zanima jeste da se nekada čini da umjetnost može da pokreće i da može da mobiliše ljude. Smatrate li da možda nedostaje filmova, nekako pretežno su svi orijentisani na suočavanje s prošlošću, na ratnu prošlost, u kojima će se prozivati to nemanje građanske odgovornosti, građanske pobune, jer sve ovo što se dešava su krivi građani, pogotovo ako polazimo od teorijske pretpostavke da su političari predstavnici građana koji ih biraju i očigledno su zadovoljni kako ih oni predstavljaju, kako rade. Nemamo dovoljno kritike građana i samog društva.
Djelimično se ne slažem, neka moja opservacija je da ako vi kao politika kreirate okruženje, u kojem zapravo ubijate duh kreativnosti, duh samokritike, uništavate javni dijalog, potencirate nasilje, vi na taj način zapravo obeshrabrujete svoje građane. Pitanje je da li su nužno političari refleksija društva. Ja mislim da je naše društvo, općenito to posmatram, puno bolje i zaslužuje puno više od političkih predstavnika koji ih predstavljaju.
Da li su naši izborni procesi najregularniji, o tome se isto jako puno piše, dovodi u pitanje i tako dalje. Mi smo kao društvo, želim vjerovati u to, mnogo, mnogo zreliji nego određeni naši politički predstavnici.
Da bi umjetnost mogla da govori o svim temama je pitanje okruženja u kojem živimo. Ako vi konstantno potencirate rat kao mogućnost, kao nešto čime strašite ljude, onda se čini da je ta priča o našoj prošlosti možda još uvijek jako potrebna.
Rat kao tema je jedan važan događaj za naše kolektivno iskustvo i mislim da će uvijek postojati umjetnici koji će pre svoj rad reflektirati na to iskustvo.
Dolaskom novih generacija sigurno će i one imati potrebu da govore o nečem drugom. Naprimjer, moj prvi film je govorio o mom iskustvu tranzicije. Životu u društvu nepravde, korupcije.
Tako da mislim će svaka nova generacija pronalaziti određene priče koje su važne i aktuelne. Da bi mi uveli novu generaciju, da bi se više različnih sadržaja snimalo, potrebno je sistemsko finansiranje. Da se omogući da što veći broj ljudi radi, snima i propituje stvarnost koju živimo.