Adis Ahmethodžić je Sarajlija, inženjer elektrotehnike i zaljubljenik u pisanu riječ. Javnosti je postao pozant po Tumblr blogu kasnije nazvanom "Sarajevski John Doe" i istoimenoj zbirci poezije, koja je za vrlo kratko vrijeme dospjela na listu pet najprodavanijih knjiga najveće BH online knjižare. Ovih dana je na Facebooku objavio priču “Vidanje duše”, koja su prenijeli brojni online mediji širom regiona, a koju možete pročitati i na portalu Buka.
Priča koja govori o Adisovom drugu Kemi, njegovoj majci Hajri i pjesmi Vide Pavlović prepuna je iskrenih emocija. Prepoznali su to brojni čitatelji, a na stotine njih je odlučilo da piše Adisu, da mu pruže podršku i da dobiju mogućnost da čitaju i druge njegove priče.
“Još uvijek mi je nevjerovatno da mi se javilo toliko ljudi, doživio sam čak da mi se javi i jedna književnica kao što je Nura Bazdulj-Hubijar i da i ona podijeli ovu priču. A obzirom da sam rastao uz njene knjige, to je baš bio vrhunac svega ovoga što mi se ovih dana dešava”, otkriva nam Adis i dodaje “Priča je potvrdila ono što sam ja kroz blog već i naslutio – sve barijere među ljudima izmislili su ljudi, i jedino ih ljudi i mogu srušiti. Kada smo u stanju suosjećati i doživjeti sudbine likova koje znamo samo sa papira, šta tek možemo uraditi za one od krvi i mesa?”.
Adis je počeo pisati u gimnaziji, iz zaljubljenosti u prve klasike svjetske književnosti. Ubrzo je par njegovih tekstova našlo put do najboljih prijatelja, a baš u to vrijeme su društvene mreže i internet uzimali maha, pa je sve to na njihov nagovor premjestio u virtuelni svijet i nastavio objavljivati pod pseudonimima. Kroz studije elektrotehnike pisanje je donekle zapostavio, ali pred diplomiranje se aktivnije vratio starom hobiju.
Pisanje, blog, nedavno objavljena knjiga, samo su neke od tema o kojima smo razgovarali sa mladim autorom.
Adise, javnosti si postao poznat po Tumblr blogu koji danas nosi ime "Sarajevski John Doe". Kojim temama se baviš i koje poruke želiš da pošalješ?
Taj je blog krenuo kao neki vid otpusnog ventila, nekakav prostor na kojem mogu biti iskren i otvoren ma kako se osjećao. Tu sam eksperimentisao sa žanrovima, formama pisanja i generalno pokušavao da se pronađem i kao čovjek i kao autor. Nikada nisam imao temu niti plan za blog. To je prosto bilo sjedanje za laptop nakon dana na fakultetu i razgovor sa samim sobom kojeg zapišem u formi proze ili stiha. Poruka je, čini mi se, uvijek bila ista: niko nije sam ni u jednom problemu koji mu se dešava. Šta god da prolazimo, postoji tamo negdje neki drugi John Doe koji je to već prošao i razumije. Blog je postao mjesto gdje ljudi dođu i po savjet, ali i da se nasmiju i druže se.
Fotograf: Lamija Kočan
I šta ti se čini lakše, zamišljati neobične živote osoba, pisati o njima, ili pronaći takve ljude?
Imam tu nekakvu blesavu sreću da me životne okolnosti redovno dovedu do ljudi čiji su životi sve osim obični, pa se ja onda zarovim u njihove priče i obujem njihove cipele na svoje maštarije. Čini mi se da nikada nijednu priču nisam potpuno izmislio, već mi najbolje ide da iz nečijeg stvarnog života skrojim put kojim bi dalje mogao da krene, pa ga zapišem kao da se zaista tako i desio.
Tvoja prva objavljena knjiga je zbirka poezije "Sarajevski John Doe", koju upravo predstavljaš po gradovima BiH. Šta nam možeš reči o njoj?
U toj je zbirci sedamdesetak pjesama odabranih iz opusa od nekih 500 napisanih tokom skoro tri godine rada na blogu “Sarajevski John Doe”. Trebala je biti samo mala knjižica za raju, nešto što mogu podijeliti prijateljima ili poslati poštom dragim ljudima iz susjednih zemalja a sada je već na listi pet najprodavanijih knjiga najveće BH online knjižare. Ne znam ni kako ni zašto, ali ljudi su od moje početne skromne ideje napravili veliku priču i ja sam još uvijek u šoku nad svim što se sa tom knjigom dešava.
Što se promocija tiče, uradili smo prvu promociju u Sarajevu, radimo Zenicu 13.02. sa sjajnom mladom ekipom Radio Active, krajem februara bi trebao ići Konjic, a pokušavamo napraviti nešto i u Beogradu i Zagrebu, pa ćemo vidjeti kuda nas taj put vodi.
Poeziju sam počeo pisati zbog Arsena. Kad sam otkrio njegovu muziku, počeo sam je opsesivno slušati, kupio gramofon, sakupljao njegove stare ploče, a kasnije se zarovio i našao njegove zbirke poezije. Po uzoru na neka njegova poetska djela, pokušao sam pisati svoja, pa se kasnije sve to pretvorilo u jednu novu opsesiju čitanja od koje je na kraju izašla ova knjiga.
Već godinama pišeš, objavljuješ, tu je i tvoja prva knjiga, pa možeš li nam reći kakav je, po tvom mišljenju, položaj pjesnika/pisaca i knjige u BiH? I koliko je pisana riječ danas uopšte vrijednovana?
Živimo u vremenu kada se sve očekuje odmah. Sve je lajv i instant, sve se prenosi na dodir i sve može postati trend. U takvom je vremenu i položaj knjige ili bilo kakve ozbiljnije umjetnosti upitan, ali opet vjerujem da unutar svakog zanimanja, bilo ono u svom vremenu popularno ili ne, svaki čovjek koji ulaže i godinama radi i unaprjeđuje se, može naći svoje mjesto. Svakako da je sada teže dokazati kvalitet i zaslužiti položaj, jer je drugi sistem vrijednosti i veća je gužva, ali time je veći i izazov i veći konačni uspjeh.
Fotograf: Lamija Kočan
Kakva je podrška institucija kulturi, piscima, koliki dio krivice se može pripisati njima?
Kapitalizam je maskirani dželat kulture. Prolazi ono što se prodaje, prodaje se ono što se reklamira. Kultura i umjetnost više nisu na nivou na kojem su nekada bili i sigurno da institucije nose golem dio krivice ali kultura bi sama po sebi morala biti bunt, morala bi biti sama sebi svrha i težiti višim idealima. Čini mi se da treba i umjetnicima pripisati dio krivice jer su mnoge njene oblasti od višeg ideala primarno postale viši kapital. Marko Šelić je jednom rekao “ako je rokenrol mrtav pričamo o samoubistvu”. Isto bi se moglo reći i za kulturu uopšte.
Dotakao si se i važnosti angažovanosti pisca u odnosu na stanje društva i zauzimanju stava prema istom. Međutim ono danas poprilično izostaje.
Kada bi se svaki čovjek angažovao u društvu shodno svojim talentima i mogućnostima, živjeli bismo u utopiji. Društvo čine pojedinci i društvo će vrijediti onoliko koliko se svako od nas angažuje na njegovom unaprjeđenju. Negdje usput smo se uljuljkali u ideju da će nam se nešto dati samo od sebe ili da će se sistem ili društvo brinuti o nama, pa smo zaboravili koliko je truda, muke i životnog ulaganja potrebno da se od sebe napravi nešto. Pisac, pjesnik, ali i svaki drugi čovjek koji misli i izražava se, dio je ukupne slike društva, pa ako već ne možemo promijeniti sve što nam u ukupnoj slici smeta, krenimo makar od pravljenja najbolje verzije sebe.
I na kraju vratimo se na prozu. Radite li po pitanju objavljivanja knjige priča nešto?
Zbirka kratkih priča je odavno u pripremi, to je nešto na čemu radim sa velikom pažnjom pa zato neću ni da žurim. Ako sve bude po planu, trebala bi izaći na jesen ove godine, a radim i na jednom pozorišnom komadu sa par prijatelja u Proleteru, pa ćemo vidjeti šta će prije biti gotovo.
Zanima te i pozorište?
Ima tu nekoliko stvari. Trenutno sam aktivan u dramskom studiju Pro Teatar u Sarajevu kao dramski pisac i kao glumac, i tu igram jednu od glavnih uloga u predstavi "Tada" Samuela Becketta. Ako sve bude po planu, nadam se da ćemo u martu-aprilu imati premijeru.
A uz to sa jednim prijateljem sa muzičke akademije pišem scenarij za predstavu za koju on radi muziku. Ideja je da objedinimo kratke priče, muziku i teatar u jednoj predstavi. Privodimo kraju tekst, a imamo i neku mladu ekipu glumaca i potencijalnog režisera oko svega toga.