Organizacije žena „Lаrа“ iz Bijeljine je nevladina
organizacija koja djeluje od 1998. godine. Od osnivanja „Lara“ radi na
razvijanju programa zaštite žena od svih oblika rodno zasnovanog nasilja i
osnaživanju žena za političko i druge oblike javnog djelovanja. Prva je ženska
NVO u BiH koja je osnovala sklonište za žrtve trgovine ljudima (2000. godine) u
kojem je pomoć pružila za blizu 200 žena. Radom na zalaganju za donošenje
kvalitenijih zakona, edukacijom službenika i prevencijom seksualne
eksploatacije žena i djevojaka posebno među školskom omladinom, Lara je
značajno doprinijela i doprinosi umanjenu ovog oblika nasilja nad ženama u BiH.
Sa Radmilom Žigić iz Fondacije „Lara“ smo
razgovarali počecima ženskog aktivizma u savremenom bh. društvu, tranzicijskoj
pravdi, izgradnji mira i tome kako se nasilje iz devedesetih perpetuira i
danas. Razgovarale smo i o „Ženskom kampu za pravdu i pomirenje“ koji će ova
fondacija organizovati.
Budući da ste pionirke zaštite
ženskih prava od 1998. godine do danas, kako je tekao vaš put i na koji način
ste se prilagođavale društvenoj tranziciji? Da li je ona uslovljavala različite
potrebe kada je u pitanju zaštita ženskih ljudskih prava?
Organizacija žena „Lara“ nastala je u jednom valu
ženskog organizovanja koje je prevashodno imalo za cilj povratak žena u
politički život. Te 1998. godine vođena je kampanja „Nas je više“ i istovremeno
pregovarano je sa Misijom OSCE-a u BiH o ženskom učešću na kandidatskim listama
za izbore. Od 90-te godine i prvih višestranačkih
izbora u BiH, pa sve do 1998. godine žena je bilo oko 1% u skupštinama na svim
nivoima vlasti, u izvršnoj vlasti, odnosno vladama ih nije ni bilo. U
političkim strankama su bile radna snaga za spremanje stranačkih događaja.
Te, 1998. godine Privremena izborna komisija kojom
je upravljao OSCE, jer je Misija OSCE-a provodila izbore, donijela je odluku o
obaveznom kandidovanju 30 posto žena na izbornim listama i to je označilo
povratak žena u politički život, što je bio naš prvi cilj.
Rad na uključivanju žena u javni i politički život
do danas je ostao dio programa rada „Lare“, ali i svi ostali programi formirani su kao odgovor
na realne potrebe žena. Od kad smo zakupile kancelariju za rad, nama su
dolazile žene koje su bile žrtve različitih oblika nasilja, posebno nasilja u
porodici. Bijeljina je bila na jednoj od balkanskih ruta trgovine ženama,
praktično smo živjele na prostoru koji je bio pijaca žena iz istočne Evrope za
lokalno tražište prostitucije i seksualne eksploatacije. Program borbe protiv
trgovine ženama zaista nije planiran, nismo ga imale ni u Statutu Organizacije.
Nastao je potpuno spontano kao akcija. Jednostavno nismo mogle ignorisati da
neko u kući do vas divljački zlostavlja žene, prisiljava ih na prostituciju i
oduzima ih sva ljudska prava, čak i pravo na život. Mi smo već 2000-te počele da zbrinjavamo žene
iz zemalja Istočne Evrope koje su bježale iz takozvanih noćnih klubova što je
bio eufemizam za javne kuće, bordele. O oduzimanju pasoša tim ženama pričalo se
po kafanama. Nismo ništa znale o skloništima, sigurnim kućama, radu sa
traumatizovanim osobama. Učile smo u hodu i nošene istinskom željom da ih
zaštitimo, da pokažemo da ljudskost nije nestala, nekako smo uspijevale da se
snađemo. Sa nekim od tih ženama, a bilo
ih je blizu 200, i sada imamo povremene kontakte. U to vrijeme, bio je to vrlo
opasan posao. Sve smo činile da to što
radimo bude javno, da bi se zaštitile. U to vrijeme bile smo gotovo svjetska
vijest, dolazile su nam tv ekipe CNN, BBS i druge. Zbog tekstova jedne
novinarke iz Njemačke, dobile smo prvu donaciju da otvormo pravu sigurnu
kuću… Moram reći da je moja koleginica Mara Radovanović koja je od 2014.
godine u penziji sjajno iznijela ovu komunikaciju sa medijima i uopšte priču o
trgovini ženama u BiH u međunarodnoj javnosti.
Od 2000-te, kada je u Republici Srpskoj
inkriminisano nasilje u porodici, zaštita žena od nasilja zvanično postaje naš
treći veliki program. Već krajem te
godine u Bijeljini je izrečena prva sudska presuda za nasilje u porodici, možda
je to bila prva zatvorsska kazna za ovu vrstu krivičnog djela u BiH, uopšte. Mi
smo sa tekstom krivičnog zakona otišle u policiju i rekle – ovo vam je sada
krivično djelo i možete zaštititi ženu. Inače, žena je mjesecima dolazila tražeći
pomoć, mnogo noći je sa djecom prespavala u parku.
Moglo bi se reći, da sa kakvim god željama mi
osnivale „Laru“, svi naši programi nastali su kao intervencija u oblastima u
kojima su žene bile ekstremno nezaštićene ili isključene. To se sada dešava sa
kriznim centrom za žrtve seksualnog nasilja za čiju institucionalizaciju tek
treba da se borimo. Ponekad imamo zahtjeve za pomoć zbog seksualnog nasilja na
sedmičnoj osnovi.
Od samog početka pratite i
procesuiranje ratnih zločina počinjenih nad ženama. Kako ocjenjujete taj proces
kod nas, jeli prošlo predugo vremena i šta smatrate glavnim uzrokom činjenice
da su kazne tako blage, a veliki broj preživjelih se i dan danas ne usuđuje
govoriti o tome?
U vrijeme kada su počeli sudski procesi pred Tribunalom
u Hagu, domaći sudovi su za silovanje maloljetnice izricali kazne od jedne
godine zatvora. U dijalogu sa sudijama mogla sam čuti objašnjenje „da je duga
godina dana zatvora“, odnosno da je to sasvim adekvatna kazna. Bila sam
šokirana. I danas, kada radimo sa žrtvama silovanja, imam mučninu u želudcu kad
se sjetim tih riječi. Odsustvo empatije, nerazumijevanje razornog djelovanja
traume seksualnog nasilja na žrtve i njihove porodice, čak ubjeđenje u mnogim
situacijama da krivičnog djela nije ni bilo, i dalje su dio naše svakodnevnice.
I objašnjavaju zašto je tako mali broj preživjelih seksualnog nasilja uopšte
svjedočio pred sudovima. Danas se suočavamo s tim da žene koje su preživjele
ratno silovanje neće da ulaze u sudski
proces, posebno ne pred sudovima u njihovom okruženju. One su nekako „sastavile“
život i ne žele da ponovo proživljavaju traume prisjećanja jer previše je vremena prošlo.
Žene koje su svjedočile u Hagu, ili pred Sudom
BiH, zaista treba smatrati heroinama jer su učinile mnogo za buduće generacije
žena. Ne vjerujem da će više moći da se kaže da silovanje žena u ratu nije
ratni zločin, da treba da ostane nevidljivo i nekažnjeno jer se to dešava u
svim ratovima. Važno je i što su uspostavljeni neki oblici reparacije za žrtve
iako to sve nije dovoljno. Za žrtve to predstavlja satisfakciju, a za cijelo
društvo to je proces koji mijenja društvene stavove, umanjuje stigmatizaciju
žrtava, možda ohrabriuje žene danas da se suprotstavljaju seksualnom nasilju.
Na žalost, mnogo je seksualnih nasilnika ostalo nekažnjeno, što doprinosi i eskalaciji
ove vrste nasilja danas.
Gore pomenuta tranzicija je u BiH
nakon rata donijela i veliki broj slučajeva trgovine ljudima, naročito ženama.
Na koji način ste djelovale u tom polju i kako ste pružale podršku ženama koje
su dovođene u BiH, prisiljavane na rad i oduzimani su im dokumenti? Isuviše sam
bila mala, ali se sjećam ponečeg iz tog perioda, recimo činjenice da su te žene
bile predmet podsmijeha i priče u široj javnosti i svi su sve znali, bez imalo
empatije i svijesti da se radi o strašnom krivičnom djelu i suspenziji osnovnih
ljudskih prava. Zašto je društvo tada tako reagovalo?
Suprotstavljanje trgovini ženama je dio istorije
naše organizacije, ovo je i nas na neki način osnažilo jer smo djelovale protiv
kriminalnih centara moći i protiv uvriježenih stavova u javnosti. Mi smo znale
da se tako složen kriminal kao što je trgovina ženama dešava u savezništvu sa
policijom, javnim službama. Ako vam navedemo slučaj ljekara koji je
intervenisao kada je jedna mlada Rumunka popila sve tablete koje je našla da bi
na taj način „izašla“ iz javne kuće i spasila se od prisiljavanja na
prostituciju, a koji je nakon intervencije djevojku koja je molila za pomoć,
vratio gazdi noćnog bara, jasno je koliko je ovaj kriminal bio umrežen, ušao u
sve pore društva. Ipak, mi smo i
policiju i sudije i tužioce zvale na javne skupove da se izjasne šta je to što
se dešava u noćnim klubovima. I naravno, niko pred građanima i u javnosti nije
mogao reći da to nije trgovina ženama, da nije riječ o kriminalu. Svi su bili
jednoglasni da to treba suzbiti. Tako smo dolazile i do onih službenika koji su
zaista željeli da se suprostave ovoj pojavi, jer nisu svi u policiji bili na
„platnim spiskovima“ makroa i trgovaca ženama.
Bilo je novinara koji su nam vjerovali, koji su podržali našu priču, i
sami istraživali kao što je moja koleginica Milkica Milojević koja je otišla u
jedan noćni klub da „pregovara o kupovini žena“, predstavljala se kao vlasnica
noćnog kluba. U prvoj kampanji koju smo vodile 2001. godine pod sloganom „Zaustavimo
moderno ropstvo“, vlasti opštine Bijeljina donijele su odluku da ne izdaju više
dozvole za rad noćnim klubovima. Za nas, to je bio veliki uspjeh. Neko nas je
čuo. Promjena je bila moguća. U to vrijeme nevladine organizacije nisu imale
ugled, smatralo se da se osnivaju samo zato što je bilo nešto stranog novca
koji je davan u tu svrhu. Da smo strani plaćenici. Malo je ljudi vjerovalo da
mi ozbiljno radimo svoj posao, da mislimo i vjerujemo u ono što u javnosti govorimo.
Mi smo zaista doprinijele da se dokaže da trgovina
ženama postoji, dalje je reagovala međunarodna zajednica pristiskom na domaće
vlasti jer se nije moglo dozvoliti da takav drastičan oblik kršenja ljudskih
prava postoji pod nadzorom međunarodnih mirovnih misija koje su uspostavljene Dejtonskim
mirovnim sporazumom. Gledano globalno, u
Evropi je problem trgovine ženama tada bio zaista ozbiljan jer je raspadom
Sovjetskog saveza ogroman broj žena krenuo u potragu za ezgistencijom koju u
svojim zemljama nisu mogle da ostvare. Bježale su od gladi i siromaštva i
završavale na pijacama roblja za tržište prostitucije. Postojale su procjene da
je u lancima trgovaca ljudima u Evropi bilo oko 500 000 žena. Od toga je u BiH
završilo najmanje 2 000 do 3 000. Koliko
tačno, to niko ne zna jer ih je većina ulazila ilegalno, te mreže ilegalnih
ulazaka bile su vrlo razvijene. Neki od makroa čije smo žrtve zbrinjavale
direktno su „kupovali“ žene u Ukrajini, Moldaviji…Obećavali su im posao u
Italiji ili nekoj od zemalja zapadne Evrope, ilegalnim kanalima, naravno.
Kako ocjenjujete vidljivost žena
kada je u pitanju izgradnja mira i tranziciona pravda? Imam osjećaj da kod nas
i dalje vlada predrasuda da je rat isključivo muška stvar i nešto sa čime treba
da se „obračunaju“ isključivo muškarci, minimizirajući sve mirovne akcije kako
za vrijeme rata, tako i nakon, koje su pokretale neke hrabre žene?
To je vrlo složeno pitanje, jer kod nas se mirovni
rad uopšte ne vrednuje i pomirenje nije društveno stanje kojem se teži.
Mirovnih politika nema. Političke elite funcionišu i opstaju na sukobima i
podjelama a ne na politikama izgradnje zemlje.
U tom kontekstu, niko zvanično i ne afurmiše rad na izgradnji mira. I
naravno, smatra se da su rat i mir oblasti kojima treba da se bave muškarci. Doprinos žena izgradnji mira je nemjerljiv
ali je ostao nevidljiv i nedovoljno prepoznat, čak i danas. Rekla bih da je
bilo mnogo hrabrih žena, pomenula sam već žene koje su svjedočile o seksualnom
nasilju koje su preživjele, imate majke i druge žene iz organizacija nestalih
koje su vrlo povezane iako politika nestale i dalje dijeli „na naše i
njihove“. Aktivistkinje ženskih
organizacija su među prvima prešle entitetske granice i pokretale zajedničke
akcije za bolji položaj žena, za normalizaciju društva. Pomenula sam akciju za
uvođenje kvota za obavezno kandidovanje žena na izbornim listama političkih
partija – to je bila zajednička akcija žena iz Federacije BiH i Republike
Srpske, kao i brojne druge akcije. Kampanja za donošenje Zakona o ravnopravnosti
polova u BiH, naprimjer. Sve su to bile
akcije koje su transformisale društvene odnose i umanjivale posljedice rata,
dakle akcije za mir.
Sa 13 ženskih i mirovnih
organizacija ste pokrenule akciju „Mir sa ženskim licem“. Kako ste došle na
ideju i šta je polučila ta velika inicijativa i izložbe?
Inicijativa „Mir sa ženskim licem“ nastala je kao
odgovor braniteljica ženskih prava na isključivanje rodne perspektive iz
politika tranzicijske pravde. Nastala je 2013. godine spontano, u okviru
istoimenog projekta koji je vodila „Lara“, zajedno sa Udruženjem „HO Horizonti“
iz Tuzle. Smatrale smo da proces suočavanja sa prošlošću nije komletan ako u
njega nije uključeno i nasilje kojem su bile izložene žene, da programi reaparacija i obnove zemlje treba
da uključe i sve posljedice koje je rat imao na žene. U ratu u BiH ubijeno je oko 10 000 žena.
Stradale su većinom kao civilne žrtve rata. Smatrale smo da one ne mogu da budu
isključene iz zajedničkog pamćenja, iz procesa memorijalizacije jer ženski
životi ne mogu da budu „kolateralna šteta“ rata. I uopšteno, žene su podnijele veliki teret da
naše zajednice prežive tokom godina oružanog sukoba i žene treba da budu
uključene i da odlučuju o svim politikama tranzicijske pravde i obnove
zemlje. Jedan od zadataka koje smo
preuzele je i da „ispričamo“ žensku stranu rata, ono što smo mi doživjele i
kako smo se suprostavljale nasilju i posljedicama rata. Tako je nastala izložba
„Mir sa ženskim licem“ koja je prikazana u regionu, u Njemačkoj, imamo pozive
za prikazvanje izložbe u Francuskoj. Ova izložba mijenja sliku o ženama BiH a
nadamo se da u jednom teškom vremenu globalnih tenzija i sve opasnijih ratova, nosi poruke istine da
je rat jedno bezumlje i stradanje i da je naš najvažniji zadatak boriti se za
mir. Sve su ovo mali glasovi razuma, ali
ovo je vrijeme kada je ćutanje najlošiji izbor.
Kroz sigurnu kuću i pravnu pomoć
ste neprestano na raspolaganju ženama koje su pretrpjele ili trpe nasilje. Šta
je ono što je najviše potrebno ženama u ovakvim situacijama i kako sa svojim
kapacitetima odgovarate na to?
Potrebe žena su uvijek individualne, jer su sve
životne priče posebne. Ali zajedničko je da trebaju siguran prostor da
ispričaju šta im se dešava, informacije o pravima koje imaju i podršku, bez
obzira koje odluke donesu u odnosu na nasilje koje su preživjele, dalje
porodične odnose. Mi im nikada ne namećemo rješenja, jer to je i nemoguće, samo
im pomažemo da ostvare svoja prava. Sa nekima smo u sudnicama, druge dolaze na
psihološko savjetovanje ili samo da podijele sa nama neke važne događaje iz
svoje borbe u suprotstavljanju nasilju. Rad u sigurnoj kući odvija se po
posebnom programu, ali je baziran na istim principima, uvijek smo orijentisane
na žrtvu i da ne uradimo ništa što bi joj nanijelo štetu.
Generalno, ekonomska samostalnost je najveća
potreba velikog broja žena koje trpe nasilje unutar porodice.
Svjedoci smo sve većeg nasilja u
postjugoslavenskim društvima, femicida, ubijanja djece i mladih, stalnih
oružanih sukoba na ulicama… u kojima uglavnom stradavaju nejake i nedužne
žrtve. Šta dovodi do toga i koliko je uzrok svemu tome naša ratna prošlost koja
i dalje normalizuje zločine i nasilje, a sa kojom nikada do kraja nismo
raskrstili, posebno u okvirima vlastitih etnija?
Nismo na pravi način prošli proradu posljedica rata, što znači da PTSP nije
liječen, nasilje je normalizovano i
nismo se suprostavili „normalizaciji“ posjedovanja oružja, i nelegalnog i
legalnog. To su samo neki faktori. Mi
smo ušli u novi politički i ekonomski poredak za koji naši politički sistemi
nisu prilagođeni, ali i društvena svijest građana. Još vjerujemo da će neka
„svevideća država“ da se brine o nama, a
ne radimo dovoljno da tu državu učinimo odgovornom za kvalitet života građana.
Ovo je jako uopšteno, ali i istinito, mi živimo u kapitalizmu i moramo da naučimo da se organizujemo kako
bismo imali društvo kakvo želimo. Političke partije su nedovoljne i očito je da
su privatizovale vlast. Potrebno nam je građansko organizovanje i povezivanje o
svim onim pitanjima koja ugrožavaju našu bezbjednost, svakodnevnicu ili
kvalitet života. Sami smo u odnosu na vlast i što smo poslušniji, život će nam
biti teži, nasilja će da bude sve više.
Ovo je proces tranzicije kroz koji moramo proći, nadam se samo da posljedice
stanja „nemišljenja i nemiješanja“ neće biti prevelike. Uzmimo samo jednu naizgled banalnu stvar – da
li je muškarcu da bi dobio dozvolu za posjedovanje oružja potrebna pismena
saglasnost njegove supruge?! Naravno da nije, ali kad oružje uđe u kuću, odnos
moći se mijenja. Hoće li ova žena da prijavi nasilje i kada? I koju kulturu ponašanja i odnosa oružje u
kući uspostavlja?
S tim u vezi, Fondacija „Lara“
ove i naredne godine organizuje „Ženski kamp za pravdu i pomirenje“. Kako ste
došle na ideju za ovaj kamp i šta je sve predviđeno njime?
Rad na izgradnji mira i uopšte rad na građanskom
aktivizmu je nešto što takođe učimo. U procesu izgradnje mira u BiH nije se
dogodilo sve što smo željele, ali mnoge stavri su bile istorijske – kao suđenja
za silovanje u ratu. Tokom pet dana kampa želimo da učimo i diskutujemo o
različitim aspektima aktivizma za ljudska prava, prava žena. Cilj nam je
okupiti mlade žene jer mnoge lekcije važne za ravnopravnost polova, za položaj
žena nisu u obrazovnim programima čak ni akademskih studija. I na kraju, želimo
da sve što smo naučile kroz naš rad, prenesemo drugim ženama.
Smatrate li da na našim
prostorima nedostaje međugeneracijskog povezivanja žena koje se bave mirovnim
aktivizmom, zalažu za antimilitarizam i ženska prava? Koliko će ovaj kamp uspostaviti
to?
Da. Razvoj tehnologija, promjene u obrazovanju,
opšta digitalizacija, sve je to dovela do velikog generacijskog jaza. Mladi danas drukčije žive, drukčije
komuniciraju, imaju druge prioritete. To ne znači da je „staro“ prošlost, samo
moramo da razgovaramo da bi se razumjele.
Na koji način planirate animirati
mlade žene da se priključe kampu i aktivnostima, ali i mirovnom aktivizmu
općenito? Od rata je prošlo gotovo 30 godina i mladi su umorni od ovih tema,
iako one oblikuju i dalje njihovu zbilju?
Ići ćemo putem javnog poziva i ne vjerujem da ćemo
imati problema da obezbiejdimo učesnice. Nije nam ni namjera da sakupimo mlade
žene „kako bismo im ispričale naše
partizanske priče“. Program kampa biće prilagođen potrebama mladih i izazovima
sa kojima se one suočavaju. Možda u lekcijama koje smo mi naučile ima dio
odgovora na ove izazove.
Gdje i kako će aktivistkinje moći
da se prijave i o kojim temama i sa kime će moći da govore i uče tokom kampa?
Moći če da se prijave na javni poziv koji će biti
objavljen na našem sajtu i društvenim medijima, a nakon što dobijemo sastav
učesnica, finaliziraćemo program kampa. Mi imamo inicijalni program, ali cilj
nam je i da program kampa odgovori i na specifične potrebe učesnica, koliko to
bude moguće.