On u intervjuu za BUKA portal upozorava da će nas oni
najsposobni i najtalentovaniji uskoro napustiti u potrazi za boljim uslovima
života i rada, navodeći da je odavno uključen alarm na koji skoro niko ne
reaguje.
Na početku našeg razgovora Blanuša se osvrnuo na aktuelan
problem smanjenog upisa studenata na fakultete u RS, objašnjavajući da je to
posljedica nedostatka želje da se stvori jasna strategija, ali i sve manjeg
broja svršenih srednjoškolaca.
“Mogu reći da je trend da imamo sve mane završenih
srednjoškolaca, pa samim tim i sve manje kandidata. Što se tiće ETF-a mi smo
zadovoljni, koliko se može biti zadovoljan u ovo vrijeme. Situacija u zemlji se
indirekto ili direktno manifestuje na fakultete, pa i na upisnu politiku. Zadnjih
godina je sve manji broj kandidata za upis na fakultete, ali i činejica je da
dobar dio onih koji su kao srednjoškolci pokazali rezultate ne zadržavaju se
ovdje, već idu gdje imaju bolje uslove i mogućnosti. Sve je prisutniji i
značajan odliv stručnih i mladih ljudi koji bi trebali biti nosioci društva,
što nam pokazuje da nemamo samo problem sa upisnom politikom, već i sa odlaskom
mladih i sposobnih nnakon studiranja. Tome niko ne poklanja pažnju. Do sada
nije bilo nikakvog sistemsog planiranja, a mi nemamo ni pravu statistiku o
stanju na tržištu kod upisne politike, nije se nikad sagledalo realno stanje na
tržištu, koja su to fakultetska zanimanja kojih ima dosta na tržišu, a koja to
nude dobre mogućnosti za zaposlenje.
Ko je krivac za takvo
stanje? Uvijek pričamo o ovim problemima, a niko ne radi ništa na njihovom
rješavanju.
To je nešto što bi trebalo da bude urađeno između Ministarstva
prosvjete, Privredne komore, univerziteta i Fonda za zapošljavanje. To bi
trebale biti sistemske mjere na nivou države. Ipak, toga nema. Isto kao što
nema finansijske podrške za fakultete koji mogu da školuju ljude koji će biti
konkurentni na tržištu rada.
Šta nam to govori?
Da nema razumijevanja. Ja stalno iz različitih kompanija
dobijam zahtjeve za inžinjerima koji su završili fakultet da bi mogli da se
zaposle, ali ih nema. I sasvim bi bilo prirodno kad postoji potreba za tim
zanimanjima da postoje i mjere kojima bi se podržalo školovanje većeg broja
takvih stručnjaka i da kroz godinu dvije imamo veći broj završenih inžinjera
koji bi se mogli ponuditi tržištu. Mi pokušavamo da to riješimo internim
mjerama, ali to su naše mjere i nemamo nikakve podrške van kruga fakulteta.
Šta je sa
Univerzitetom, Vladom…
Ne vidim interes, uvažavajući mišljenje da su svi fakulteti
jednaki, ali mi ovdje školujemo kadar koji je tražen na tržištu i sasvim
normalno bi bilo da nemamo bar proceduralne probleme, da nam se omoguće bolji
uslovi za rad. Mi nemamo ni amfiteatar, ali najgore što nemamo podršku da
rješavamo te probleme. Često su procedure koje nam se nameću odozgo kod nas
spore, a živimo u vrijeme u kojem se sve mora brzo rješavati. I zbog toga
ispaštamo. Sa druge strane je veliki problem što fakultet nije pravno lice,
upravo zbog operativnosti i ne mislim da bi to uticalo na dezintegraciju
Univerziteta, već omogućilo fakultetima da budu operativniji. A ne da čekamo po
nekoliko mjeseci za najobičnije stvari. Ja bih volio da doživljavam službe na
Univerzitetu koje su za to plaćane kao partnere i kao servis. Oni bi trebali da
budu servis za poslove koje radi fakultet, a u većini slučajeva nisu to i
predstavljaju dodatno opterećenje.
Zašto je to tako?
Nije riješen taj problem kako treba.
Ali, kome je uopšte u
cilju da Univerzitet bude centralizovan?
Vjerovatno je to neka ideja da se ima centralizovano
finansiranje. Nikad nije bio cilj da imamo centralizovan Univerzitet do sad.
Ono što je predviđeno kroz Bolonjski proces je sasvim nešto drugo u odnosu na
centralizaciju. Ne mogu ja reći da nema pozitivnih ideja, dešava se to,
međutim, u mnogim elementima je to samo zadovoljenje forme, dok suština
izostaje. Mi smo sada suočeni sa time, a to će biti sve izraženiji problem. Finansiranje
javnog univerziteta je veoma otvoren problem. Imamo doktorske studije koje su
ključ univerziteta i od kojih počinje naučno istraživački rad. Kroz doktorske
studije se rade pravi projekti, ide formiranje istraživačkih grupa. Tu bi
trebalo da bude izražena mobilnost studenata, međutim mi nemamo osnosnu stvar
riješenu, finansiranje doktorskih studija na sistemskom nivou. Isključivo
finansiranje ovih studija se vrši iz školarina studenata. To je neodrživo. Kod
nas je nemoguće organizovati da imate 20-30 studenata na doktorskim studijama.
A bez doktorskih studija nema ni univerziteta. Bez doktorskih studija mi smo na
nivou škole.
Zašto, ako je toliko
ozbiljna situacija, nema nekih pomaka u odnosu ministarstva ili univerziteta
prema ovom problemu?
Veliki problem je u Ministarstvu nauke i tehnologije. Oni
nisu ni blizu onom doprinosu koji bi trebalo da ima u polju nauke i
istraživanja, gdje je njihova podrška marginalna. Mi nemamo sistemski riješeno
šta se finansira i kako. Istina, ministarstvo nauka i tehnologije objavi
određene konkurse, ali to su izuzetno mala sredstva i ograničen domen
aktivnosti. To ne može da se zove podrškom u pravom smislu.
Šta nam to govori,
koliko su Vlada i ministarstva zainteresovani za razvoj nauke i tehnologije?
To je čisto dekalrativno. Pogledajte koliko države iz
najbližeg okruženje izdvajaju u odnosu na budžet, a koliko se kod nas izdvaja.
To je kod nas debelo ispod jedan odsto, dok je u Sloveniji 3,8 odsto, a da ne
govorimo koliko je u tim zemljama veća mogućnost pristupa EU fondovima. I
Srbija i Hrvatska napreduju, jedino mi kaskamo. Pored toga, mi imamo pojedince
koji izuzetne rezultate postižu u oblasti nauke, međutim sve to nije rezultat
sistema već njihovog rada, entuzijazma i lične sposobnosti, a dugoročno to je
neodrživo.
Šta onda da očekujemo
u budućnosti?
Pa, da će ovi mlađi otići odavde, oni najsposobni i
najtalentovaniji. Dovoljno je da kažem da kod nas niko nema namjeru da se
uhvati u koštac sa problemom finansiranja kvalitetne nastave, a da ne govorim o
problemu stvaranja uslova za održavanje laboratorija, nesmetan
naučno-istraživački rad i slično.
Iz ovoga što ste
rekli mogli bi zaključiti da su obrazovanje, nauka i tehnologija u velikom
problemu. Šta onda da očekujemo ako ne ulažemo u te, da tako kažemo, stubove
jednog naprednog društva?
Možemo očekivati samo dalju degradaciju društva. Ko nema
jasnu strategiju i planove u domenu visokog obrazovanja, ulaganja u kvalitetno
obrazovenja, poebno u razvoj tehnologije i naučno-istraživačkog rada, taj može
samo očekivati da će cijelo društvo ići nazad i još više kasniti za trendovima.
Ovo je posljednji trenutak da otvorimo oči i ozbiljno posvetimo toj
problematici, te da uhvatimo posljednji vagon koji nam već bježi. I kažem, nije
bitno samo imati neki papir, strategiju, već je potrebno jasno definisati ko
šta radi, koji su vremenski periodi za realizaciju i naravno kako će se to sve
finanirati. Sa ovim moramo pod hitno da se pozabavimo, jer do sad ništa nismo
uradili. Bojim se samo da bi se sve ovo što govorim moglo pretvoriti u jednu
listu lijepih želja, jer kod nas svi strategijski dokumenti zavše negdje u
ladicama skupljajući prašinu.
Zašto mislite da bi to moglo tako završiti?
Zato što u svemu što trabaju da rade ministarstva malo je
ljudi od struke. Malo se ili gotovo ništa ne pitaju fakulteti i stručni ljudi
koji su na njima. To najbolje možemo da vidimo na izradi i realizaciji mnogih
projekata koji dolaze iz Vlade gdje je struka potpuno po strani. Samo
pogledajte projekte elektronske uprave i elektronskog zdravstva, koji su
strategijski projekti na nivou RS, a Elektrotehnički fakultet kao vodeća
visokoškolska institucija u segmentu IT tehnologija potpuno je stavljena po
strani. I to je taj odnos Vlade prema fakultetima i struci pri osmišljavanju i
realizaciji projekata i strategija. Većina toga se daje privatnim firmama, a
ignoruišu se javne institucije.
Prema onome što
govorite, i ovdje dolazimo na teren na kojem je podobnost ispred stručnosti.
Nažalost. Stalno imamo situaciju koja je ukorijenjena u našem
društvu da podobnost ima prednost u
odnosu na znanje, stručnost i kompetencije. I dok god tako bude ovo društvo
neće ići naprijed. Na mjestima gdje se traži znanje i stručnost moramo imati
one koji to zadovojavaju, a ne kao danas. Dok ne bude takav vrijednosni sistem
napravljen u većini struktura u društvu, teško ćemo se pomjeriti iz ovog blata.
RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ