Sve je više običnih ljudi u Bosni i Hercegovini izloženo javnom etiketiranju zbog prisustva drustvenih mreža.
Banjalučanka koja je nedavno snimljena kako obavlja nuždu u centru Banjaluke je izvršila suicid. Nakon što su mediji izvijestili o ovom slučaju, pokrenute su rasprave o odgovornosti onih koji su video snimili i proslijedili medijima. Ovaj slučaj otvara i temu posljedica javnog linča i prozivanja na društvenim mrežama. Slično se desilo i sa mladićem Mladenom Dulićem iz Laktaša koji je izvršio suicid nakon što je danima ismijavam na društvenim mrežama zbog videa na kojem je mladić bio na ponižavajućem razgovoru za posao. Od njegove smrti prošlo je godinu dana, ali se u društvu ništa nije promijenilo. Njegov slučaj poslužio je kao argument vlastima Republike Srpske da kriminalizuju klevetu. Koliko je teško trpiti javni linč, kako se izboriti u takvoj situaciji razgovarali smo sa psihoterapeutkinjom Slađanom Đaković.
BUKA: Djevojka koja je snimljena dok vrši nuždu u Centru Banjaluke je izvršila suicid. Prema medijskim navodima porodica traži sankcionisanje osobe koja je snimila video i osoba koje su je vrijeđale. Kako javni linč i osude utiču na mentalno zdravlje?
Moramo da znamo da javni linč predstavlja traumatizaciju jakog intenziteta, usljed čega dolazi do pada mentalne, vitalne i emocionalne snage osobe. Ovakvi slučajevi se odmah moraju procesuirati čim se dese, a osoba koja je izložena ovom vidu nasilja mora odmah potražiti stručnu pomoć. Pogotovo ako se kao u ovom slučaju nakon nekog snimka desi cyber nasilje koje je doslo iznenada, naglo i preko noći. Ova žena je pretrpila sajber buling koji kao što znate predstavlja zloupotrebu digitalnih tehnologija sa namjerom da se osoba uznemiri, ponizi, da joj se nanese šteta. Ljudi su je vrijeđali jer su smatrali da je pogriješila. Moramo da osvjestimo da nešto što je nekome bilo smješno, ili ružno može zauvijek da promjeni nečiji život. I da uvijek krenemo od sebe šta bi mi da to nama neko uradi. Moramo se kao društvo kolektivno osvjestiti i vratiti prije svega ljudskost u društvo u kom živimo. Ako uopšte više znamo šta ta riječ znači.
BUKA: Koliko se teško izboriti sa javnim pritiskom i etiketama?
Vjerujte mi jako teško, čak i jak mentalni sklop osjeća određene neugodne emocije koje dovode do hemijskog procesa na mozgu usljed kog dolazi do akutnog stresnog poremećaja. Koji je intenzivna, neugodna i disfunkcionalna reakcija koja se javlja brzo nakon javnog linča ili doživljavanja etiketiranja. Akutni stres obično traje od deset do petnaest dana. Jače ličnosti znaju da se izbore sa neugodnim emocijama. Dok kod slabijih može da dovede do ozbiljnih mentalnih stanja koji se čak mogu završiti i suicidom. Sve je više običnih ljudi u Bosni i Hercegovini izloženo javnom etiketiranju zbog prisustva drustvenih mreža. Dok su javne ličnosti preživjele jedan vid javnog linča, jer ne možete biti javna ličnost, a da nekada neko nešto ne kaže za vas, pa čak i da izmisli. Ali, to je uredu moramo shvatiti da nas ne moraju svi voljeti i da je bitno kako mi vidimo sebe, te mišljenje onih do kojih nam je stalo. Najvažnje je da je osoba svjesna sebe, da voli i poštuje sebe i da u svom životu ima krug ljudi u kom se osjeća sigurno i lijepo. U kom može zadovoljiti pet osnovnih potreba naše ličnosti.
BUKA: Za sve one koji se možda trenutno nalaze u takvoj situaciji ili će se nažalost naći, kako se izboriti sa takvim okolnostima?
Prije svega ako neka osoba doživi kao ova nesrećna djevojka iznenada i preko noći linč, prijetnje, javnu osudu potrebno je da se odmah obrati psihologu,ili psihoterapeutu, da ne čeka dan, dva, tri, pet deset itd. Ljudi koji trpe linč i etiketiranje važno je da provedu vrijeme sa ljudima pored kojih imaju osjećaj sigurnosti, pripadnosti, voljenosti.. Potrebno je da izvrše zadovoljenje pet osnovnih potreba ličnosti da bi sačuvali mentalno zdravlje. Život možemo posmatrati kao film u kom smo glavna uloga. Imamo glavne glumce (porodica) sporedne glumce ( prijatelji ) i statiste ( lica koja znamo iz viđenja, preko nekoga, sa društvenih mreža, ili ih uopšte ne poznajemo ). Dok gledate film Vi nikada ne primjećujete statiste. A, u životu obraćate pažnju na njih. Mišljenju statista moramo u životu prestati davati na značaju, jer za pet deset godina ih se nećete ni sjećati. Koliko je bilo situacija u prošlosti gdje je neko nešto rekao, radi kojih ste bili ranjeni, anksiozni, depresivni, a danas kada se okrenete i pogledate smiješno vam je. Shvatate da su ti ljudi bili nebitni i da ih danas nema u vašim životima. Da, upravo ste tada dali na važnosti statistima. A, kada gledate film to ne radite?! Prestanite to da radite i u životu. Živite da osjetite radost, da budete sretni, da uživate u sadašnjem trenutku i vi i oni koje volite. Svaki će problem proći, ako znamo da vladamo neugodnim emocijama, koje nam daju signal da između nas i okruženja nešto nije uredu i da nešto treba da promjenimo. Pa makar to bila i naša percepcija nečega sto se dešava. Ugodne emocije su uvijek nagrada i znak da smo zadovoljili svih pet potreba ličnosti, ako jedna nije zadovoljena javljaju se neugodne emocije. Ako ne znamo sami, važno je da znamo da nije sramota potražiti pomoć.
BUKA: Zašto smo kao društvo skloni javnim napadima naših sugrađana, sunarodnika? Zašto se zgražavamo nad uriniranjem žene na ulici, a kada to muškarci rade svakodnevno u prolazima, uz stambene objekte, u javnim parkovima, to nas ne dotiče, to ne snimamo?
Naš mentalni sklop funkcioniše tako da sve ono sa čim se često susrećemo polako se adaptiramo na to i počnemo doživljavati kao normalno, iako nije. Pa tako mozak ne primi impuls od našeg vidnog polja kada muškarac urinira pored ceste da se dešava nešto neobično. Jer, to je naša svakodnevnica. Dok ženu gotovo nikada ne možemo vidjeti da to radi. Kao stručnjak već dugo vremena upozoravam da patimo od kolektivne apatije, depresije i gubitka moralnih načela. I koliko je važno da se vratimo pravim vrijednostima. Sretni ljudi nemaju potrebu da ulaze u tuđe živote. Svi ti ljudi su na snimku nesretne djevojke izbacili svoje frustracije. I ovaj slučaj je nažalost još jedan od dokaza da smo postali nesretna nacija. Izgubili smo kolektivnu empatiju. Niko se nije zapitao, šta da je meni neko ovo uradio, ili nekom koga volim, možda sestri, kćerci? Zabrinjavajuća je činjenica koliko je ljudi komentarisalo video, koji su na žalost i mediji dijelili.
BUKA: Veliki broj građana se javno oglasio po ovom pitanju, a kada recimo političari, metaforički rečeno, po nama uriniraju jer nemamoa dekvatno zdravstvo, besplatne lijekove, gušimo se u korupciji, nepotizam je postao pravilo, a ne izuzetak, tada nismo tako glasni?
Mozak je jako specifičan, kao što maloprije rekoh mozak ne prima impuls da se dešava nešto neobično kada muškarac urinira pored ceste, tako ne primi impuls ni kada je ovo o čemu govorite u pitanju. Jer, se mozak naroda adaptirao na to. Generacijama se kroz medije odgaja nacija da je etiketiranje sasvim uredu. Pogledajte političku situaciju u Bosni i Hercegovini i sve će Vam biti jasno. Ako se ne etiketiramo vjerski, onda se unutar jedne vjere ljudi etiketiraju po stranačkom opredjeljenju. I onda pričamo o etiketiranju u društvu, a kroz medije i politiku se nacija odgaja da je etiketiranje u redu. Djeca uče po modelu, a ta djeca su odavno ljudi.
BUKA: Nedostaje li nam kao društvu empatije? Gdje je nestao taj osjećaj za drugog, ta potreba da pomognemo i budemo podrška?
Nažalost odavno nam nedostaje empatije, a do gubitka iste je došlo zbog gubitka osnovnih moralnih principa. Kao društvo smo zaboravili da budemo prije svega ljudi, pa onda sve ostalo. Zaboravili smo da se dijelimo samo na ljude i neljude. U 21. vijeku svi živimo nekim brzim tempom života gdje su nam nametnute visoke norme ličnog i profesionalnog uspjeha. Koje je jako teško ispratiti, život se preselio na društvene mreže. Ljudi se takmiče jedni sa drugima, umjesto da budu jedni uz druge. Ljudi su se udaljili jedni od drugih, zaboravili na druženja, na roštilje u prirodi, zaboravili su jednostavno kako da budu ljudi jedni prema drugima. Mi smo socijalna bića i kroz gubitak zadovoljenja socijalnih potreba polako smo kao društvo izgubili i moć kolektivne empatije. Kao društvo se moramo sistemski mijenjati.