BUKA: Bliži nam se početak izborne
kampanje, kada je primijetan i intenzivan govor mržnje u javnom prostoru. Kako
će sve to uticati na naše društvo?
Pa, vidite, to već godinama traje. U
predizbornoj kampanji, čini mi se, govor mržnje samo se pojačava. Generalno, on
je prisutan u svim porama našeg društva. Vi kad otvorite društvene mreže,
čitate vijesti, koliko god da je dobra neka vijest ljudi je dodatno “pokvare” govorom mržnje. Naročito se taj govor mržnje pojača u predizbornoj
kampanji jer mi, nažalost, živimo u društvu u kojem poene i dalje dobijaju
ljudi koji na taj način, na bazi različitosti, uspijevaju dobiti poene. Oni
vjeruju da će dobiti ponovo i tako se nastavlja ta praksa govora mržnje. Vi ste
sad vidjeli postignuće naše Lane Pudar, i ako ste čitali vijesti sigurno ste
vidjeli da su i takve vijesti obojene govorom mržnje, nevezano za predizbornu
kampanju, ali govor mržnje je i te kako prisutan i naročito se pojačava u ovom
periodu. Ono što je meni najvažnije tu, kada vi slušate na dnevnoj osnovi, od
osoba koji vode ovu državu i koji su odgovorni za nju, ako vi od njih slušate
na takav način komentare koji insistiraju na različitosti, koji su puni mržnje
prema drugom i drugačijem, onda vi kao mali čovjek vjerujete da je takav način
govora opravdan, prihvaćen i da je to najnormalnija stvar. To pojačava
toleranciju prema nasilju, govor mržnje direktno utiče da se tolerancija na
nasilje pomjera. Tolerantni smo na to što čujemo, na uvrede koje čujemo i
odatle taj prag tolerancije na nasilje kod ljudi postaje sve veći.
BUKA: Kako preživjeti izbornu kampanju i
kako ostati “normalan”?
Preživjet
ćemo mi predizbornu kampanju. Mi ćemo je preživjeti i to ćemo završiti
kao još jednu u nizu predizbornih kampanja. Ako ste malo slušali, a ja sve više
čujem od ljudi to da nisu spremni, da ne žele da glasaju, da nemaju za koga, ne
poklanjaju povjerenje onima koji su na izbornim listama, već se vidi neko
odstupanje od svega, želite da se zaštitite od toga i ljudi to rade da bi
upravo tako preživjeli. Prežive tako što neće slušati te predizborne kampanje,
neće se uključivati u to dok će neki ljudi vrlo vatreno govoriti u pravcu tih
političkih partija, zagovaraće takav način govora mržnje u zavisnosti od toga
kako od nas ko izabere. Mi ćemo to svi preživjeti, naći ćemo neki način u tome
da isplivamo. Ono što je tamni pokazatelj jeste da svake izborne godine dolazimo pred istu
prepreku. Suočavamo se sa jednim strahom koji je pojačan, jer se ljudi boje toga
da ponovo ne zazveči oružje ovdje, da ne budemo žrtve ponovo, dodatno smo
izloženi inflaciji, borbi za preživljavanjem i na sve to trebamo preživjeti, sve
te poruke koje se upućuju sa televizije, radia, društvenih mreža itd. Svako od
nas u tome nađe nekog smisla, rekla sam, neko će izabrati da to ne gleda, ne sluša,
a neki će izabrati da te političke stavove pune mržnje zagovaraju.
BUKA: Da li govor mržnje pospješuje
radikalizaciju?
Apsolutno. Ja mislim da je to baza za
razvoj radikalizacije. Čim vi istolerišete da se nekog drugog proziva
nesposobnim, glupim ili kako god to nazvali, mi već pomjeramo taj prag
tolerancije na nasilje, a čim ga mi pomjeramo i čim u nama duboko taj govor
mržnje postoji, jer vidimo druge oko sebe kao drugačije i različite od nas, to
vam je prvi korak radikalizacije. Jako mi je bitno da kažem da svaka radikalizacije
nije loša. Neka radikalizacija je jako dobra kao što su radikalne grupe za
zaštitu životinja. Međutim, ovaj govor mržnje koji se koristi u predizbornoj
kampanji, on razvija desničarski ekstremizam i radikalizaciju. Znači, ljudi se
radikaliziraju, jer ja mislim da je taj neko ko je drugačiji od mene ne
zadovoljava one kriterije koji su mu neophodni za život i ja imam veće pravo u
odnosu na njega i ta dehumanizacija drugog čini da se radikalizacija razvija.
BUKA: Šta mediji mogu učiniti da smanje posljedice
tog štetnog govora o kojem govorimo?
Pa ja vidim da je sve više popularno kada
neki političar kaže, naročito ako je usmjereno na drugu stranu, to se objavi u
svim medijima. Po mom mišljenju, mediji to trebaju malo filtrirati. Te
informacije koje idu u javnost, koje se plasiraju javnosti, ne budu tako
obojene govorom mržnje. Da ne prodajemo vijesti zahvaljujući tome što ćemo sada
ispričati šta je neko od političara rekao, šta je pod tim mislio, da li se
ponovo zvecka oružjem. To, nažalost, prodaje vijesti i tu mediji generalno
igraju ogromnu ulogu, imaju veliku odgovornost. Treba da rade na osvještavanju
naroda, da plasiraju i filtriraju informacije koje će ići u javnost i da na taj
način to stave pod neku kontrolu. Drugo, moramo da imamo zakon u našoj državi
koliko sam ja svjesna vezano za govor mržnje. To se treba prijavljivati, mediji
tu mogu imati odgvornost da prijave nadležnim institucijama, da su svjedočili
tome da je govor mržnje korišten za predizborne kampanje, na primjer. Mediji
imaju jako veliku ulogu i to ne samo da informišu široke mase nego da ih i obrazuju,
kako drugačije.
BUKA: Kakve generacije odgajamo ukoliko
nam je javni prostor pun štetnog govora?
Upravo ovakve, vi ste tome svjedočili, ja
često pričam o tom, ako se sjećate fudbalskog prvenstva kada je onaj mali
dječak, mislim da je igrala Hrvatska sa nekim, pozivao i izgovorio jako ružne
rečenice koje se vezuju za dešavanja iz rata u BiH. Vi sad imate dječaka koji
ima devet, deset godina, koji govori tu poruku, a nije ni svjestan šta to znači
ni koliko ta poruka može povrijediti nekog drugog. To je jedna stvar, a druga
stvar je da ste imali priču da se nije htjelo preći iz jednog u drugi dio grada
iz straha da tamo žive neki drugačiji ljudi. To nije baš bazirano na tome da ja
imam uvjerenje da je taj tamo drugačiji nego je taj odnos njegovan u porodici.
Naravno, mi imamo sad generaciju koji se najviše obrazuju putem interneta, koji
uglavnom vrijeme koriste na društvenim mrežama, koji se sve manje i manje druže
i to je samo po sebi problem i dodatno na sve to dodamo ovaj govor mržnje i kad
ja vjerujem da onaj ko je drugačiji od mene po imenu, po mjestu gdje živi, u
školi kojoj ide, naravno ja njega dehumaniziram, a kada ga dehumaniziram, kad
mu skinem ta ljudska obilježja njegov život mi više ništa ne znači.
BUKA: Da li je obrazovanje bih dovoljno
orijentisano na gradnju društva bez mržnje?
Ja mislim da se oni time bave na neki način
ali, ja bih rekla, ne dovoljno. Jer da se bave time, da obrazuju mlade, da rade
na tome, da umanjuju govor mržnje i da nekako smanjuju taj ton nasilja koji je
sve više prisutan ne bismo imali ovoliko nasilja na ulici. Ne mogu da stavim
svu odgovornost na obrazovanje, mislim da to nije u redu, oni imaju određene
planove i programe koji moraju da prate, pa evo sve smo rekli kad kažemo da u
BiH imamo tri različite historije koje se uče u osnovnim i srednjim školama. To
je dovoljan pokazatelj koliko obrazovanje to ne može da kontroliše. Jedan
nastavnik u osnovnoj i profesor u srednjoj školi ne može da odredi sadržaj koji
nudi svojim učenicima, to određuju ministarstva, i kako to ministarstvo
određuje to ipak ima malo veću odgovornost, kada se to plasira na niže organe,
na škole. U obrazovanju se može uraditi, naravno, za one koji imaju svijest,
ali takve direktive ne dolaze odozdo. Obrazovanje u ovoj državi, nažalost, je
potpuno zanemaren segment i potpuno smo zanemarili njegovu odgovornost
obrazovanja za formiranje zdrave, mentalno fizički u bilo kojem smislu, mlade
osobe. Znači, obrazovanje ima vrlo jaku i odgovornu ulogu međutim, to se u
našim krugovima ne dešava. Kad vi pošaljete svoje dijete u školu i kažete mu da
je u pravu, nastavnik samo želi da preživi taj čas, da tu djecu drži pod
kontrolom a ne da ih nauči kako da se ponašaju.
BUKA: Kako može kreiranje mržnje nekome
biti sredstvo? Kad govorimo o tim predizbornim kampanjama, političari vrlo
često mržnju koriste kao sredstvo da dopru do birača.
Vi ste čuli za staru poslovicu: “Zavadi pa
vladaj.” Oni ciljano idu s tim. Rekla bih da se oni jako dobro razumiju u
stvari koje su u njihovom interesu. Bez obzira s koje strane i iz koje partije
dolaze. Međutim, kada to ide prema širokim masama onda oni koriste ono što u
ovoj državi pije vode, a pije vode upravo zbog konflikta koji smo preživjeli.
Mi smo preživjeli konflikt, desio se rat, u ratu su doživjeli svi puno
gubitaka, međutim taj se konflikt nikad nije oficijelno završio. Mi nikad nismo
u ovoj državi doživjeli da se jedna strana, bilo koja strana, izvinila drugoj
kako bi ova druga mogla to da oprosti. Mi tome nismo svjedočili. Mi svjedočimo
tome da se sve što se gradi, gradi na temeljima onog konflikta koji na neki
način, u duhovnom smislu, nije završen. On jeste faktički završen, mi nemamo
ratnih dešavanja ali on duhovno i mentalno nije završen. Vi svako malo kada vam
neko nešto kaže, iz straha da ne počne rat ili da pripadate jednoj strani, vi
budete prisiljeni da taj govor mržnje uzmete kao jedini mogući. Boje se ljudi
rata. Oni imaju to iskustvo i ne žele to ponovo i zato vjeruju političarima
koji to serviraju tako da dobiju svoje političke poene. Ja radim sa PTSP-em već
godinama. Vi ne možete da vjerujete, jednom čovjeku koji je preživio ta
iskustva iz rata 92.-95. da jače udarite o sto čovjek bi bio na granici. Od
straha.
Niko ne može u strahu da živi toliko dugo.
Mi obavljamo redovan život, ljudi rade, idu, kupuju, sve to rade, međutim
negdje u podsvjesti stalno postoji taj strah da će se nešto dogoditi čime mi
nećemo moći da upravljamo. Ima još jedna jako bitna stvar koju ste rekli, vi
ste se odmakli od kolektivne odgovornosti samo zato što kritički promišljate,
međutim mi djecu kroz obrazovanje ne učimo da kritički promišljaju. Mi ih učimo
da uzimaju servirane informacije kao gotove, kao nešto oko čega nema daljeg
promišljanja, da ako je crno da je sve isključivo crno ili ako je bijelo da je
sve bijelo. Nema između nekog prostora promišljanja i naravno, bez jedne
kritike mase koja može da razmišlja, naravno da smo mi u stalnom strahu da će
biti rata. To je prirodno.
BUKA: Kako bi vi ocijenili političare
kojima je mržnja vrlo ciljano sredstvo? Ima li neki termin u stručnoj
literaturi za njih?
Nema u stručnoj literaturi termin za to.
Oni su navikli, oni to treniraju godinama. Oni su jednostavno navikli i to je
tako, u taj obraz može sve stati i iz tih usta može sve biti izrečeno. Eto tako
bih to rekla. Po mom mišljenju, to ne kaže psihologija, do toga sam ja u svom
promišljaju došla, da jednostavno morate biti rođeni za političara, da možete
trčati takvu trku jer je danas ovako, sutra je onako, mogu reći svakome svašta,
bez ikakvog osjećaja kome se obraćam a mi svi znamo da negdje u pozadini oni
samo štite svoje pozicije i ono što su ovih godina stekli. Ne želim da pričam o
finansijama jer ja to ne znam, mogu samo da čitam, da vjerujem ili ne vjerujem,
ali stekli su jer ih neko sluša. Neko ih sluša i to je dovoljno.
BUKA: Da li je pandemija narušila
cjelokupno psihičko zdravlje jer evo oko mene vidim dosta nemotivisanih ljudi? Ono
što ja mislim da je posljedica je da ljudi više ne čuvaju posao, kao da su se
ohrabrili i promijenili taj odnos prema životu i prema poslu i prema svemu.
Pandemija je nas uvela u neko stanje kojeg
mi nismo ranije bili svjesni. Vi niste mogli ranije zamisliti da možete biti
zatvoreni u kući jedan duži vremenski period ili da da imate neki policijski
sat. Rat je jedno iskustvo, ali ovo je bila pandemija, vi ne vidite nekog
“neprijatelja”, ne prijeti vam ta opasnost kad otvorite prozor nego je ona
prisutna i ta pandemija je sigurno dovela do prilagođavanja jednog čovjeka koji
mora da se prilagodi novonastalim okolnostima. Nama je jedino u žvotu
zagarantovano da se okolnosti mijenjaju i da se njima trebamo prilagoditi.
Jedan od načina prilagođavanja je to nepostojanje motivacije, sasvim vam je
svejedno. Mi smo u pandemiji pretrpjeli velike gubitke i shvatili da je sve
ostalo nevažno zbog zdravlja pa makar Iipo cijenu toga da se ne radi. Ta
motivacija za rad je unutrašnja, čovjek treba da ima unutrašnju motivaciju da
bi mogao da napravi neke promjene, nešto treba da ga vodi međutim u ovim
okolnostima je moguće da se ta motivacija kod nekih ljudi promijenila, kod
nekih je postala manja ,a kod nekih je postala, odgovorno kažem, veća u smislu
da za druge ljude žele da naprave dobra djela. Tome smo svjedočili u toku
pandemije. Vi ste imali puno starih osoba koje nisu mogle da izađu iz kuće i imali
ste puno motivisanih ljudi da im pomognu, da ih opskrbe hranom itd., što je
jedna dobra motivacija koja se pojavila u toku pandemije. Isto tako se pojavila
i ta druga motivacija gdje vam je sasvim svejedno. Svjedočimo i tome da je sve
manje radne snage na raspolaganju. Zašto? Vjerovatno je vezano sa tim odlascima
u inostranstvo, sigurno najviše, međutim vezano je i za činjenicu da smo zbog
pandemije naučili da se pare mogu zaraditi i u online prostoru, a kako se može i
online zarađivati ljudi su više za to da se i manje zaradi, ali da se radi od
kuće, da se ima taj svoj komoditet nego da ide na posao i da se na tom poslu
bori da sačuva svoje radno mjesto.