BUKA: Bliži nam se početak izborne kampanje, kada je primijetan i intenzivan govor mržnje u javnom prostoru. Kako će sve to uticati na naše društvo?
Pa, vidite, to već godinama traje. U predizbornoj kampanji, čini mi se, govor mržnje samo se pojačava. Generalno, on je prisutan u svim porama našeg društva. Vi kad otvorite društvene mreže, čitate vijesti, koliko god da je dobra neka vijest ljudi je dodatno “pokvare” govorom mržnje. Naročito se taj govor mržnje pojača u predizbornoj kampanji jer mi, nažalost, živimo u društvu u kojem poene i dalje dobijaju ljudi koji na taj način, na bazi različitosti, uspijevaju dobiti poene. Oni vjeruju da će dobiti ponovo i tako se nastavlja ta praksa govora mržnje. Vi ste sad vidjeli postignuće naše Lane Pudar, i ako ste čitali vijesti sigurno ste vidjeli da su i takve vijesti obojene govorom mržnje, nevezano za predizbornu kampanju, ali govor mržnje je i te kako prisutan i naročito se pojačava u ovom periodu. Ono što je meni najvažnije tu, kada vi slušate na dnevnoj osnovi, od osoba koji vode ovu državu i koji su odgovorni za nju, ako vi od njih slušate na takav način komentare koji insistiraju na različitosti, koji su puni mržnje prema drugom i drugačijem, onda vi kao mali čovjek vjerujete da je takav način govora opravdan, prihvaćen i da je to najnormalnija stvar. To pojačava toleranciju prema nasilju, govor mržnje direktno utiče da se tolerancija na nasilje pomjera. Tolerantni smo na to što čujemo, na uvrede koje čujemo i odatle taj prag tolerancije na nasilje kod ljudi postaje sve veći.
BUKA: Kako preživjeti izbornu kampanju i kako ostati “normalan”?
Preživjet ćemo mi predizbornu kampanju. Mi ćemo je preživjeti i to ćemo završiti kao još jednu u nizu predizbornih kampanja. Ako ste malo slušali, a ja sve više čujem od ljudi to da nisu spremni, da ne žele da glasaju, da nemaju za koga, ne poklanjaju povjerenje onima koji su na izbornim listama, već se vidi neko odstupanje od svega, želite da se zaštitite od toga i ljudi to rade da bi upravo tako preživjeli. Prežive tako što neće slušati te predizborne kampanje, neće se uključivati u to dok će neki ljudi vrlo vatreno govoriti u pravcu tih političkih partija, zagovaraće takav način govora mržnje u zavisnosti od toga kako od nas ko izabere. Mi ćemo to svi preživjeti, naći ćemo neki način u tome da isplivamo. Ono što je tamni pokazatelj jeste da svake izborne godine dolazimo pred istu prepreku. Suočavamo se sa jednim strahom koji je pojačan, jer se ljudi boje toga da ponovo ne zazveči oružje ovdje, da ne budemo žrtve ponovo, dodatno smo izloženi inflaciji, borbi za preživljavanjem i na sve to trebamo preživjeti, sve te poruke koje se upućuju sa televizije, radia, društvenih mreža itd. Svako od nas u tome nađe nekog smisla, rekla sam, neko će izabrati da to ne gleda, ne sluša, a neki će izabrati da te političke stavove pune mržnje zagovaraju.
BUKA: Da li govor mržnje pospješuje radikalizaciju?
Apsolutno. Ja mislim da je to baza za razvoj radikalizacije. Čim vi istolerišete da se nekog drugog proziva nesposobnim, glupim ili kako god to nazvali, mi već pomjeramo taj prag tolerancije na nasilje, a čim ga mi pomjeramo i čim u nama duboko taj govor mržnje postoji, jer vidimo druge oko sebe kao drugačije i različite od nas, to vam je prvi korak radikalizacije. Jako mi je bitno da kažem da svaka radikalizacije nije loša. Neka radikalizacija je jako dobra kao što su radikalne grupe za zaštitu životinja. Međutim, ovaj govor mržnje koji se koristi u predizbornoj kampanji, on razvija desničarski ekstremizam i radikalizaciju. Znači, ljudi se radikaliziraju, jer ja mislim da je taj neko ko je drugačiji od mene ne zadovoljava one kriterije koji su mu neophodni za život i ja imam veće pravo u odnosu na njega i ta dehumanizacija drugog čini da se radikalizacija razvija.
BUKA: Šta mediji mogu učiniti da smanje posljedice tog štetnog govora o kojem govorimo?
Pa ja vidim da je sve više popularno kada neki političar kaže, naročito ako je usmjereno na drugu stranu, to se objavi u svim medijima. Po mom mišljenju, mediji to trebaju malo filtrirati. Te informacije koje idu u javnost, koje se plasiraju javnosti, ne budu tako obojene govorom mržnje. Da ne prodajemo vijesti zahvaljujući tome što ćemo sada ispričati šta je neko od političara rekao, šta je pod tim mislio, da li se ponovo zvecka oružjem. To, nažalost, prodaje vijesti i tu mediji generalno igraju ogromnu ulogu, imaju veliku odgovornost. Treba da rade na osvještavanju naroda, da plasiraju i filtriraju informacije koje će ići u javnost i da na taj način to stave pod neku kontrolu. Drugo, moramo da imamo zakon u našoj državi koliko sam ja svjesna vezano za govor mržnje. To se treba prijavljivati, mediji tu mogu imati odgvornost da prijave nadležnim institucijama, da su svjedočili tome da je govor mržnje korišten za predizborne kampanje, na primjer. Mediji imaju jako veliku ulogu i to ne samo da informišu široke mase nego da ih i obrazuju, kako drugačije.
BUKA: Kakve generacije odgajamo ukoliko nam je javni prostor pun štetnog govora?
Upravo ovakve, vi ste tome svjedočili, ja često pričam o tom, ako se sjećate fudbalskog prvenstva kada je onaj mali dječak, mislim da je igrala Hrvatska sa nekim, pozivao i izgovorio jako ružne rečenice koje se vezuju za dešavanja iz rata u BiH. Vi sad imate dječaka koji ima devet, deset godina, koji govori tu poruku, a nije ni svjestan šta to znači ni koliko ta poruka može povrijediti nekog drugog. To je jedna stvar, a druga stvar je da ste imali priču da se nije htjelo preći iz jednog u drugi dio grada iz straha da tamo žive neki drugačiji ljudi. To nije baš bazirano na tome da ja imam uvjerenje da je taj tamo drugačiji nego je taj odnos njegovan u porodici. Naravno, mi imamo sad generaciju koji se najviše obrazuju putem interneta, koji uglavnom vrijeme koriste na društvenim mrežama, koji se sve manje i manje druže i to je samo po sebi problem i dodatno na sve to dodamo ovaj govor mržnje i kad ja vjerujem da onaj ko je drugačiji od mene po imenu, po mjestu gdje živi, u školi kojoj ide, naravno ja njega dehumaniziram, a kada ga dehumaniziram, kad mu skinem ta ljudska obilježja njegov život mi više ništa ne znači.
BUKA: Da li je obrazovanje bih dovoljno orijentisano na gradnju društva bez mržnje?
Ja mislim da se oni time bave na neki način ali, ja bih rekla, ne dovoljno. Jer da se bave time, da obrazuju mlade, da rade na tome, da umanjuju govor mržnje i da nekako smanjuju taj ton nasilja koji je sve više prisutan ne bismo imali ovoliko nasilja na ulici. Ne mogu da stavim svu odgovornost na obrazovanje, mislim da to nije u redu, oni imaju određene planove i programe koji moraju da prate, pa evo sve smo rekli kad kažemo da u BiH imamo tri različite historije koje se uče u osnovnim i srednjim školama. To je dovoljan pokazatelj koliko obrazovanje to ne može da kontroliše. Jedan nastavnik u osnovnoj i profesor u srednjoj školi ne može da odredi sadržaj koji nudi svojim učenicima, to određuju ministarstva, i kako to ministarstvo određuje to ipak ima malo veću odgovornost, kada se to plasira na niže organe, na škole. U obrazovanju se može uraditi, naravno, za one koji imaju svijest, ali takve direktive ne dolaze odozdo. Obrazovanje u ovoj državi, nažalost, je potpuno zanemaren segment i potpuno smo zanemarili njegovu odgovornost obrazovanja za formiranje zdrave, mentalno fizički u bilo kojem smislu, mlade osobe. Znači, obrazovanje ima vrlo jaku i odgovornu ulogu međutim, to se u našim krugovima ne dešava. Kad vi pošaljete svoje dijete u školu i kažete mu da je u pravu, nastavnik samo želi da preživi taj čas, da tu djecu drži pod kontrolom a ne da ih nauči kako da se ponašaju.
BUKA: Kako može kreiranje mržnje nekome biti sredstvo? Kad govorimo o tim predizbornim kampanjama, političari vrlo često mržnju koriste kao sredstvo da dopru do birača.
Vi ste čuli za staru poslovicu: “Zavadi pa vladaj.” Oni ciljano idu s tim. Rekla bih da se oni jako dobro razumiju u stvari koje su u njihovom interesu. Bez obzira s koje strane i iz koje partije dolaze. Međutim, kada to ide prema širokim masama onda oni koriste ono što u ovoj državi pije vode, a pije vode upravo zbog konflikta koji smo preživjeli. Mi smo preživjeli konflikt, desio se rat, u ratu su doživjeli svi puno gubitaka, međutim taj se konflikt nikad nije oficijelno završio. Mi nikad nismo u ovoj državi doživjeli da se jedna strana, bilo koja strana, izvinila drugoj kako bi ova druga mogla to da oprosti. Mi tome nismo svjedočili. Mi svjedočimo tome da se sve što se gradi, gradi na temeljima onog konflikta koji na neki način, u duhovnom smislu, nije završen. On jeste faktički završen, mi nemamo ratnih dešavanja ali on duhovno i mentalno nije završen. Vi svako malo kada vam neko nešto kaže, iz straha da ne počne rat ili da pripadate jednoj strani, vi budete prisiljeni da taj govor mržnje uzmete kao jedini mogući. Boje se ljudi rata. Oni imaju to iskustvo i ne žele to ponovo i zato vjeruju političarima koji to serviraju tako da dobiju svoje političke poene. Ja radim sa PTSP-em već godinama. Vi ne možete da vjerujete, jednom čovjeku koji je preživio ta iskustva iz rata 92.-95. da jače udarite o sto čovjek bi bio na granici. Od straha.
Niko ne može u strahu da živi toliko dugo. Mi obavljamo redovan život, ljudi rade, idu, kupuju, sve to rade, međutim negdje u podsvjesti stalno postoji taj strah da će se nešto dogoditi čime mi nećemo moći da upravljamo. Ima još jedna jako bitna stvar koju ste rekli, vi ste se odmakli od kolektivne odgovornosti samo zato što kritički promišljate, međutim mi djecu kroz obrazovanje ne učimo da kritički promišljaju. Mi ih učimo da uzimaju servirane informacije kao gotove, kao nešto oko čega nema daljeg promišljanja, da ako je crno da je sve isključivo crno ili ako je bijelo da je sve bijelo. Nema između nekog prostora promišljanja i naravno, bez jedne kritike mase koja može da razmišlja, naravno da smo mi u stalnom strahu da će biti rata. To je prirodno.
BUKA: Kako bi vi ocijenili političare kojima je mržnja vrlo ciljano sredstvo? Ima li neki termin u stručnoj literaturi za njih?
Nema u stručnoj literaturi termin za to. Oni su navikli, oni to treniraju godinama. Oni su jednostavno navikli i to je tako, u taj obraz može sve stati i iz tih usta može sve biti izrečeno. Eto tako bih to rekla. Po mom mišljenju, to ne kaže psihologija, do toga sam ja u svom promišljaju došla, da jednostavno morate biti rođeni za političara, da možete trčati takvu trku jer je danas ovako, sutra je onako, mogu reći svakome svašta, bez ikakvog osjećaja kome se obraćam a mi svi znamo da negdje u pozadini oni samo štite svoje pozicije i ono što su ovih godina stekli. Ne želim da pričam o finansijama jer ja to ne znam, mogu samo da čitam, da vjerujem ili ne vjerujem, ali stekli su jer ih neko sluša. Neko ih sluša i to je dovoljno.
BUKA: Da li je pandemija narušila cjelokupno psihičko zdravlje jer evo oko mene vidim dosta nemotivisanih ljudi? Ono što ja mislim da je posljedica je da ljudi više ne čuvaju posao, kao da su se ohrabrili i promijenili taj odnos prema životu i prema poslu i prema svemu.
Pandemija je nas uvela u neko stanje kojeg mi nismo ranije bili svjesni. Vi niste mogli ranije zamisliti da možete biti zatvoreni u kući jedan duži vremenski period ili da da imate neki policijski sat. Rat je jedno iskustvo, ali ovo je bila pandemija, vi ne vidite nekog “neprijatelja”, ne prijeti vam ta opasnost kad otvorite prozor nego je ona prisutna i ta pandemija je sigurno dovela do prilagođavanja jednog čovjeka koji mora da se prilagodi novonastalim okolnostima. Nama je jedino u žvotu zagarantovano da se okolnosti mijenjaju i da se njima trebamo prilagoditi. Jedan od načina prilagođavanja je to nepostojanje motivacije, sasvim vam je svejedno. Mi smo u pandemiji pretrpjeli velike gubitke i shvatili da je sve ostalo nevažno zbog zdravlja pa makar Iipo cijenu toga da se ne radi. Ta motivacija za rad je unutrašnja, čovjek treba da ima unutrašnju motivaciju da bi mogao da napravi neke promjene, nešto treba da ga vodi međutim u ovim okolnostima je moguće da se ta motivacija kod nekih ljudi promijenila, kod nekih je postala manja ,a kod nekih je postala, odgovorno kažem, veća u smislu da za druge ljude žele da naprave dobra djela. Tome smo svjedočili u toku pandemije. Vi ste imali puno starih osoba koje nisu mogle da izađu iz kuće i imali ste puno motivisanih ljudi da im pomognu, da ih opskrbe hranom itd., što je jedna dobra motivacija koja se pojavila u toku pandemije. Isto tako se pojavila i ta druga motivacija gdje vam je sasvim svejedno. Svjedočimo i tome da je sve manje radne snage na raspolaganju. Zašto? Vjerovatno je vezano sa tim odlascima u inostranstvo, sigurno najviše, međutim vezano je i za činjenicu da smo zbog pandemije naučili da se pare mogu zaraditi i u online prostoru, a kako se može i online zarađivati ljudi su više za to da se i manje zaradi, ali da se radi od kuće, da se ima taj svoj komoditet nego da ide na posao i da se na tom poslu bori da sačuva svoje radno mjesto.
