Psiholog i psihoterapeut Vladan Beara već 22 godine radi sa ratnim veteranima i ratom traumatizovanim osobama u Centru za ratnu traumu u Novom Sadu. Uz Milana Colića razvio je u svijetu jedinstven program Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva (KUVI) koju širom Bosne i Hercegovine već deceniju uspješno provodi Udruženje Pravi požar, na čelu sa Spasojem Kulagom.
“U početku je bilo jako puno otpora i pitanja jesmo li normalni, gdje ćemo okupljati veterane i mlade, kako ćemo zaštititi mlade, hoće li ih veterani traumatizovati…”, izjavio je Beara. Njega i kolege je iznenadio veoma dobar odziv i interesovanje mladih, a veterani su prethodno prošli neophodne obuke za učešće u ovim dijalozima.
Govoreći po čemu se KUVI dijalozi razlikuju od drugih razgovora veterana s mladima, ističe: “Na okupljanjima u nekim drugim zemljama bivši ratnici govore kako je njihova borba bila veličanstvena, kako su oni bili heroji ili kako se treba žrtvovati. Mi smo krenuli u pravcu izgradnje mira, šta rat sve donosi i kakve su posljedice, zato se naš program zove Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva. Prvo smo krenuli s veteranima u Republici Srpskoj pa u Federaciji BiH, a onda su počeli raditi zajedno. Tako da imamo tri veterane sa tri strane i jednog moderatora koji vodi dijalog. Ovo što Pravi požar radi u BiH, to je jedinstveni projekat u svijetu. Zaista, po meni je to jedna kolosalna stvar”.
Hajde da razgovaramo
Stavljajući fokus na lična iskustva svakog pojedinca, ovi dijalozi dosad su okupili 2.500 mladih ljudi u gradovima širom BiH.
“Mi nismo neko ko propagira mir po svaku cijenu. Mi kažemo – hajde da pričamo. Zašto? Zato što imamo bolne rane i da eventualno, ako se ne daj Bože ponovo desi situacija da se ide u rat, ljudi dobro razmisle, da ne idu olako u sukob. Mi nismo organizacija koja veteranima stavlja u usta šta trebaju reći. Mi ih ne učimo da kao papagaji ponavljaju politički korektne fraze i poruke mira, već ih učimo da pričaju o svom ličnom iskustvu. To je centar priče”, naglašava on.
Ipak, neki ljudi imaju otpor prema ovakvim okupljanjima jer su to veterani koji su donedavno bili sa neprijateljske strane, strahuju da bi prisustvo ovakvim skupovima dovelo u pitanje njihovu lojalnost prema precima, uvjereni su da ne treba razgovarati. Beara ističe da je to očekivano, ali da je upravo zbog takvih stavova i istorijskog naslijeđa iz prethodnih ratova neophodno da se o tome govori.
“Nažalost, Balkan, a naročito Bosna i Hercegovina, su pogodan teren da se o tome priča jer postoje traume koje su nagomilane generacijama, a o njima se nije pričalo. Mi kažemo – pustite nas da razgovaramo. Kako je moguće da tako dugo veterani sa tri strane sa mladima sjede i pričaju, a nema incidenata? Šta se desi kad se sretnu srpski, hrvatski i bošnjački veterani i kad svako priča svoje iskustvo iz rata? Mnoge stvari se tu preispituju i formiraju se prijateljstva i druženja između bivših neprijatelja. Sad se posjećuju, što je nama mnogo drago, to smo i htjeli da postignemo”, s ponosom govori Beara naglašavajući da je većina muškaraca u rat odlazila s idejom da brani nešto što misli da je njegovo.
Veterani su dobili novu ulogu i smisao
Iako je period od početka pandemije ozbiljno uzdrmao cijeli svijet, Udruženje Pravi požar uspjelo je nastaviti s održavanjem radionica, pokazujući veliku posvećenost i snalažljivost.
“Ja im svima skidam kapu. Nema među njima osobe koja nije nekog izgubila ili bila ranjena. Među njima nema ubica, psihopata, ali ima ljudi s ozbiljnim iskustvima. Oni se izlažu situacijama u kojima su ranjivi jer smo navikli da odrasli muškarci ne govore o svojim najbolnijim iskustvima. Bude tu i pokoja suza i zadrhti glas i stegne se u grudima, a sve je to normalno, to mora tako. Potrebna je velika lična hrabrost da se neko izloži na takav način. Koliko je ljudi bez iskustva rata pa ih je strah da govore pred drugima, a kamoli da govore o svojim bolnim iskustvima, pogibijama i teškim danima. Međutim, benefit za njih je što im na neki način to daje novu ulogu jer je poslije rata bilo pitanje šta sad, kako pronaći smisao. Naš pristup je – ok, hajde da pričamo o ratnom iskustvu jer time gradimo dobrosusjedske odnose, međuljudske mostove, sve ono što na neki način jednog dana može da pomogne da ne dođe ponovo do zla. Ja ne mislim da je to dovoljno da spriječi zlo, ali je važno jer možda neko ko je slušao te veterane jednog dana neće otići u prve redove u ratu, već će dobro razmisliti”, ističe psiholog.
Na pitanje koliko se u zemljama bivše Jugoslavije radi na razumijevanju ratne traume odgovara: “Više nego nedovoljno, više nego malo, premalo i previše nedovoljno! Ljudi će reći – dokle ćemo više pričati o tome, a ja bih rekao – čekajte ljudi, još nismo ni počeli!”
Rehumanizacijom do transformacije
Beara navodi da je mnogo lakše pričati o subjektivnim stvarima, o svom iskustvu koje niko ne može osporiti.
“Kad svako priča o svom subjektivnom iskustvu, ne o tome ko je bio agresor, ko je prvi počeo, jer tu se uvijek posvađamo, nego kroz subjektivni narativ i perspektivu, tada rehumanizujemo jedni druge. Prije nego što se rat dogodi, političke elite sistematski radi na dehumanizaciji protivnika pa ih potpuno dehumanizuju kako su grozni, ubice, koljači, ‘uvijek nas napadaju jer su zlikovci’ i slično. Tako se ljudi motivišu za rat, a kad se rat završi, treba pričati o svojim iskustvima jer kad ja vidim da neko koga sam smatrao za neprijatelja, zlikovca, ubicu, ustašu, baliju, četnika ima nešto ljudsko u sebi – to je trenutak transformacije. Nije lako pucati u čovjeka. U neprijatelja, gada, vraga da, ali u čovjeka nije lako i zato sve vojske svijeta sistematski rade na dehumanizaciji neprijatelja. Pitam se šta je bilo u glavi američkom pilotu koji je uzletio s aerodroma u Kabulu znajući da mu sa krila i točkova vise živi ljudi. Jedino da ih dehumanizuje, da kaže da to uopšte nisu ljudi i da samo da gas”, objašnjava naš sagovornik.
Beara smatra da se nismo dovoljno bavili prošlošću te da smo i zbog te činjenice i danas podložni zapaljivoj retorici. Zagovara pristup suočavanju s prošlošću koji polazi od prihvatanja svog dijela odgovornosti.
“Svako nosi svoj dio odgovornosti, koji nije isti. Ono što mi uvijek mislimo je da su oni drugi krivi, a mi nismo. Pravo rješenje je da svako vidi i kaže za šta je odgovoran. Kad bismo imali taj pristup suočavanju s prošlošću, vrlo brzo bismo se dogovorili. Mi u regiji jesmo daleko od takvog razmišljanja, ali ne zato što smo mi zaostali ili promašeni već moćnicima ne odgovara takav pristup. Ja mislim da postoje snage i ljudi koji mogu da razgovaraju i da se dogovore, ali prije razgovaranja moramo zauzeti stav da svako pogleda u svoju avliju i krene od ličnog iskustva”, uvjeren je psiholog Vladan Beara.