Mr sci dr med Aleksandar Pejić, specijalista psihijatar, u intervjuu za BUKU govori o stanju u društvu nakon masovnih ubistava u Srbiji, o tome šta danas možemo uraditi i kako razgovarati sa djecom o onome šta se desilo.
Imajuću u vidu posljednja dešavanja, masovna ubistva u Srbiji, trebamo li se svi kolektivno zabrinuti?
Trebamo. Međutim, nije dovoljno samo se zabrinuti nego se pod hitno mora reagovati. Mišljenja sam da su ova posljednje dešavanja u Srbiji rezultat višegodišnje nebrige o vlastitom mentalno zdravlju ali i nebrige društva o mentalnom zdravlju pojedinca. Stanovnici Srbije, jednako kao i stanovnici Bosne i Hercegovine, još uvijek ne shvataju činjenicu da „nema zdravlja bez mentalnog zdravlja“. Sve to rezultuje manjkom brige o svom mentalnom zdravlju što za direktnu posljedicu ima, između ostalog, i ovakve nemile događaje kojima svjedočimo proteklih nekoliko dana.
Nakon prvog napad u školi, juče smo imali smo najmanje tri incidenta gdje su učenici prijetili da će učiniti isto kao 13-ogodišnji učenik Osnovne škole "Vladislav Ribnikar". A koliko nas ovo treba dodatno zabrinuti, šta možemo uraditi?
Ja bih naglasio da nije dovoljno samo se zabrinuti, nego da je neophodno pod hitno djelovati. Kada kažem djelovati, između ostalog, to podrazumjeva razgovore roditelja s djecom, školskih profesionalaca s učenicima, psihologa s klijentima i psihijatara s pacijentima. Po mom mišljenju, zabrinutost je kontraproduktivna jer se mi nalazi u situaciji koja zahtjeva hitno djelovanje, a ne zabrinutost.
Imajući u vidu informacije koje su u medijima da li postoje naznake preko kojih se moglo možda nešto prepoznati, znam da je nezhavalno govoriti o tome, ali koje su to karakterne crte koje nas trebaju zabrinuti?
U psihijatriji se mogu prepoznati određene naznake da je osoba sklona agresiji ili činjenju ovakvih zlodjela poput ubistva ili, još gore, masovnog ubistva. Iskusan psihijatar može prepoznati osobu s psihopatskom simptomatologijom, koja ima veću predispoziciju da učini ovako nešto. Psihopata je osoba koja ispoljava uporan obrazac ponašanja koji karakteriše nepoštenje, manipulacija, impulsivnost, nedostatak empatije i žaljenja, te sklonost ka štetnim ili nasilnim radnjama prema drugima. To je ozbiljan mentalni poremećaj i treba ga liječiti stručnjak za mentalno zdravlje. Međutim, važno je naglasiti da ne postanu sve psihopate masovne ubice te je vrlo pogrešno generalizovati. Međutim, istakao bih, da su navedene karakterne crte (nepoštenje, manipulacija, impulsivnost, nedostatak empatije i žaljenja, te sklonost ka štetnim ili nasilnim radnjama prema drugima) svakako alarm za uzbunu i oprez.
Koji je najbolji način da roditelji u ovoj situaciji razgovaraju sa mladima, sa djecom o ovome što se desilo, kako da im predstave da je ovo nešto što se nije smjelo desiti i ne smije se ponoviti?
Roditelji moraju svakodnevno razgovarati sa svojom djecom. Ne smijemo dopusti da naš povod za razgovor bude jedno ovakvo dešavanje, nego razgovor u porodici mora biti svakodnevan, iskren i podržavajući. Roditelji su ti koji su odgovorni za svoju djecu i za njihovo ponašanje. Da bismo bili sigurni da će se naša djeca ponašati u skladu s našim moralnim i etičkim očekivanjima od njih kao osoba, moramo s djecom redovno razgovarati i prenositi im šta je ispravno a šta nije. Kada roditelj „zakaže“, kada „zakaže“ porodica ali i društvo, naročito neposredno okruženje same porodice, onda možemo da očekujemo ovakve događaje.
Šta društvo može uraditi u smislu prevencije ovakvih slučajeva, dan poslije krvavog masakra pokazuje nam da je to bio okidač za pokušaje i čak slične događaje (slučaj u Mladenovcu)?
Društvo može mnogo da uradi u smislu prevencije. Društvo treba da pošalje sliku da nije sramota priznati da smo tužni, nesretni, depresivni, agresivni i da nam treba pomoć. Društvo treba da odgaja nove generacije tako da znaju da mentalno zdravlje nije, i ne smije biti, taboo tema. Jer, ako zatražimo pomoć na vrijeme, mogućnost da se ponovo desi ovakvo zlodjelo je daleko manja. Ja sam siguran da je društvo, na neki način, propustilo da pomogne dječaku iz Beograd i mladiću iz Mladenovca. Vjerujem da je, u oba ova slučaja, bilo signala koji su ukazivali da nešto nije u redu i da je obojici potrebna stručna pomoć. U Bosni i Hercegovini postoje sjajni preventivni programi koji su podržani od naših ministarstva prosvjete/obrazovanja ali je problem što se ti isti programi jako slabo, skoro nikako, implementiraju u našim školama. Prevencija svima treba da nam bude prioritet ali, na žalost, to nije slučaj u praksi.
Smijemo li u ovom slučaju tražiti kolektivnu krivicu, ili je ipak krivica na pojednicu koji je to uradio i onome ko ga je naučio da u tako mladom uzrastu rukuje oružjem i ima pristup vatrenom oružju?
Po meni, ovdje je definitivno prisutna i kolektivna odgovornost i odgovornost porodice, odnosno pojedinca. Lično smatram apsolutno pogrešnim i neprihvatljivim svako „zbližavanje“ djeteta s oružjem i upotrebom oružja. Smatram da je samo držanje oružja u kući siguran „recept za katastrofu“, gdje najviše i najčešće stradaju nevini a nikako oni, imaginarni napadači/provalnici/lopovi, zbog kojih je to isto oružje nabavljeno i držano u porodičnom domu.
Koja je poruka prosvjetnim radnicima, šta oni mogu da urade?
Moja prva poruka ovdje je da prosvjetnoj profesiji moramo vratiti značaj i dignitet koji joj pripada. Onog trenutka kada smo „dozvolili“ da se prosvjetnim radnicima izmiče stolica dok sjedaju, da im se učenici smiju, da ih vrijeđaju ili šamaraju, direktno smo dopinjeli gubitku digniteta i autoriteta prosvjetnih radnika. Prosvjetni radnici su izuzetno važni u odgoju naše djece, ali oni, ne svi ali većina, zbog nezadovoljstva svojim položajem nisu u stanju da podijele brigu oko odgoja djece s nama. Istina je da među prosvjetnim radnicima, jednako kao i mešu drugim profesijama, ima osoba kojima nije mjesto u blizini djece ali bi i tu društvo trebalo da povede računa o redovnim zdravstvenim, naročito psihološkim i psihijatrijskim, procjenama prosvjetnih radnika.
Koje su mentalne posljedice vršnjačkog nasilja kojem su djeca i mladi sve više izloženi kako u školama, u stvarnom životu, ali i u online prostoru?
Mentalne posljedice vršnjačkog nasilja mogu biti mnogobrojne. Vršnjačko nasilje kod djece može da izazove anksioznost, strah, povlačenje u sebe, izbjegavanje socijalnih interakcija, itd. Nasilje kojem su djeca izložena u online prostoru može da ima još teže posljedice za dijete prvenstveno zbog činjenice da je online nasilje vidljivo „cijelom svijetu“ tj. cjelokupnom dječijem online okruženju, koje je mnogobrojnije o realnog okruženja. Zato djeca, vrlo često, imaju još teže i dublje posljedice od nasilja u online prostoru. Ono što je važno da mi odrasli imamo na umu je da je nasilje na online prostoru nama slabo vidljivo i često ga nismo ni svjesni, te se i ovdje vraćamo na značaj svakodnevnog razgovora sa našom djecom, da bismo svi bili sigurni u dešavanja, i dobra i loša, u životima naše djece.
