Stojana Valan, diplomirani je teolog Bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i master filozofije Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Dvadeset tri godine radi kao prof. vjeronake i više od deset godina piše i objavljuje eseje i kolumne na teme kulture, religije i filozofije. Od 2018. autor je, i dio uredništva, portala Teologija.net. Objavila je tri knjige, od kojih je posljednja zbirka eseja „Ustani, uzmi odar svoj i hodi“ u izdanju izdavačke kuće Biblos iz Beograda.
Za BUKU sa Stojanom razgovaramo o studentskim protestima u Srbiji, aktivizmu mladih, akademskom buđenju i o tome šta ona misli šta su hrišćanski postupci u ovoj situaciji.
Stojana, kako ti gledaš na proteste studenata širom Srbije? Istoričari sa kojima smo razgovarali smatraju da je riječ o istorijskim događajima za Srbiju?
Slažem sa konstatacijom da se radi o istorijskim događajima, ali priznaću vam da sam, s obzirom na svoje godine i iskustvo života (i rata) u tri države bivše Jugoslavije, koje između ostalog uključuje i direktno svjedočenje protestima koje su poveli studenti 96/97. godine i srpska opozicija 2000. godine, na samom početku trenutnih društvenih dešavanja u Srbiji bila skeptična. Iskustvo je učinilo da skepsa nadvlada nadu i euforiju koja se iz te nade razvila. Međutim, desilo se to, da budući da i nakon tri mjeseca otkako su studentske blokade započele, odlučnost tih mladih ljudi da ne odustanu od zahtjeva i vrijednosti za koje se zalažu nije usahla, i moja je skepsa drastično splasnula. Prosto, scene koje preplavljuju društvene mreže i medije koji su im naklonjeni, iako fizički nismo tamo sa tim studentima, čine da se njihov entuzijazam prelije i na nas starije, u velikoj mjeri pasivne i uplašene, i da, iako bi bilo očekivano da bude obrnuto, mi počnemo da učimo od njih.
Dovoljno je samo vidjeti scenu studenata koji, iscrpljeni nakon svakog masovnog skupa, čiste smeće za sobom, i ostati zadivljen (tužno je koliko nam je malo potrebno i koliko to govori o nama i na šta smo naviknuti) jednim takvim činom, koji je, zapravo, elementarna pristojnost i ljudskost.
Pomalo se i bunt mladih prelio i u Banjaluku, pa je prošle sedmice održan mirni skup podrške u Kampusu. Odazvao se veliki broj mladih, koliko je ovo značajno za Banjaluku i akademsku zajednicu?
Studenti i profesori koji su se okupili u kampusu i odstajali 15 minuta u tišini, sjećajući se žrtava novosadske tragedije, pokazali su potencijal koji Banjaluka ima za pozitivne promjene u društvu. Takođe, generalno na tim okupljanjima, koja su se sada proširila na čitav region, puno je duha, energije, želje da se bude dobro, uprkos apatiji na koju sami sebe prisilno navikavamo i činjenice da su protesti pokrenuti ogromnom tragedijom. Tome najviše svjedoče duhoviti transparenti i vrlo elokventni govori samih studenata koji se i dalje drže svog čvrstog stava, da su blokade njihove i odbijaju bilo kakve političke uplive, ne dozvoljavajući ni samim profesorima da se miješaju u njihove zahtjeve. Ako želimo da ih podržimo, svi moramo to da činimo kao u nekoj „tišini“.
Banjalučki studenti imali su takođe vrlo zanimljive transparente, od kojih bih ja izdvojila poruku „Jablanica – Novi Sad, ista borba drugi grad“, koja me uvjerila da mladi imaju svijest o društvu u kome žive i da nadilaze podjele proizašle iz ratnog diskursa koji se i njima, daleko poslijeratnim generacijama, nameće od onih koji žele da izbjegnu sopstvenu odgovornost.
Polako se i akademska zajednica profesora budi i progovaraju poslije dugogodišnje šutnje, koliko je u ovom trenutku značajno pričati o ovome, dati podršku madima da im pokažemo da nisu sami?
U Srbiji je trenutno akademska zajednica uveliko budna. Bilo da se radi o svojevoljnom buđenju, bilo o prisilnom buđenju pojedinaca krizom u kojoj su se našli. U Banjaluci, rekla bih, ta zajednica polako otvara oči. Ako uzmemo u obzir da je jedna od osnovnih odlika univeziteta nezavisnost, koja mu omogućava prostor za slobodno djelovanje, onda je i te kako važno podržati vid protesta koji, između ostalog, ima za cilj i odbranu takvog statusa.
Ne vidim drugi smisao postojanja univerziteta osim razvijanja i njegovanja kritičkog mišljenja i građanske svijesti u svrhu napretka jednog društva. Bez slobode mišljenja potpuno je nemoguće djelovati stvaralački u bilo kom domenu. Naučnom, humanističkom ili umjetničkom. Pročitala sam nekoliko tekstova na vašem portalu koje potpisuju profesori banjalučkog univerzteta i sa sigrnošću mogu jedino da tvrdim da svijest o gore rečenome postoji. U kojoj mjeri, to će nam najbolje reći sami studenti.
Kako gledaš na zaključavanje učenika u banjalučkoj Gimnaziji koje se desilo prošle sedmice, koliko je važno dopustiti mladima da kažu svoje mišljenje i iskažu svoj stav, sviđao se on nama ili ne?
To je dosta kompleksan problem. Naime srednje škole, osim maturanata koji su, zapravo, uz profesore jedina punoljetna lica, sačinjavaju djeca. Za tu djecu su profesori odgovorni dok, po važećem rasporedu, borave na njihovom času. Zato svaki, da ga tako nazovem, masovni egzodus iz školske ustanove, mora biti u saglasnosti sa onima koji nadgledaju nastavni proces.
Što se samog zaključavanja tiče, pojačane mjere bezbjednosti u školama su počele od tragedije epskih razmjera koja se desila u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu. U nekim školama su donekle popustile, u nekima su još na snazi. Kao roditelj, nisam sigurna da se osjećam bolje ako mi je dijete zaključano u školi, prosto jer nisam više sigurna da li je unutar same škole bezbjednije nego van nje, a kao i profesor i roditelj, ne bih voljela da budem odvojena od svojih đaka ukoliko bi se našli u nekoj neočekivanoj situaciji i van školske ustanove. Imajte na umu da su blokade srednjih škola u Srbiji počele kao podrška učenika i roditelja štrajku tamošnjih prosvjetnih radnika, a da su se studentima u blokadama pridružili isključivo maturanti kao punoljetna lica.
Imajući u vidu da predaješ vjeronauku, šta je po tebi hrišćanski postupak u ovoj situaciji, šta je religijski pravedno?
Prije nego što odgovorim na samo pitanje, moram da kažem nešto što mene lično ispunjava radošću i entuzijazmom. Generacija studenata koji su poveli blokadu, i koji mirno i dostojanstveo ispunjavaju ulice svih većih gradova u Srbiji, u velikom broju je, rekla bih u većini (za razliku od recimo moje generacije), pohađala časove vjeronauke. Njihovo ponašanje, o kome sam već govorila, ukazuje na to da vjeroučitelji koji su im predavali, ako ništa drugo, u svakom slučaju nisu (a to je ono o čemu se često polemiše) nanijeli štetu njihovom obrazovanju. Štaviše, mislim da su odradili dobar posao i da su ti mladi ljudi koji nose sliku Svetog Save ispod koje piše „Počuj glas svog roda“, i mnoge druge duhovite i vrlo inteligentne transparente inspirisane hrišćanskim motivima, osvijestili u sebi osnovne postulate hrišćanske antropologije, da je čovjek kao ikona Božija slobodna ličnost, i da je kao slobodan pozvan da bude stvaralac po uzoru na Oca. U konkretnom slučaju, stvaralac boljeg i pravednijeg društva što je, par excellence, hrišćansko djelovanje.
Što se tiče onoga što ste naveli kao „religijski pravedno“, da bih izbjegla isključivo hrišćanski narativ, posegnuću za metaforom o licu drugog čovjeka, filozofa Emanuela Levinasa. Pravedno je vidjeti Drugoga kao a priori i neprikosnoveno vrijednu ličnost zbog samog njegovog postojanja. Pravedno je ne proći pored bilo koga kome možemo ukazati pomoć, pogledati ga u oči i dati na značaju njegovoj egzistenciji. I pravedno je dići svoj glas za one koji to više ne mogu i tražiti pravdu za njih, koja će spriječiti da se u budućnosti i nama, i onima koji čine naše najbliže okruženje, i bez kojih ni sebe ne možemo zamisliti, ne dogodi bilo šta slično.
Crkva nije poznata po javnim istupima u ovim situacijama, koliko je važno da se i ona kao institucija na neki način oglasi, jer mnogi mladi su vjernici i značila bi im podrška iz ovih redova?
Kada kažete Crkva (u ovom slučaju mislite na SPC), vi vjerovatno podrazumijevate isključivo klir, tj. viši klir od koga očekujete da se oglasi. Međutim, Crkva nije samo klir, Crkva su svi kršteni Hrišćani koji prosto žele da budu Crkva. I sami studenti koji su na ulicama, u velikom broju čine tu istu Crkvu.
Što se konkretno klira tiče, ne možemo reći da se SPC baš nikada nije oglašavala po pitanju sličnih događaja. Ne moramo uopšte da grebemo duboko u prošlost da bi se prisjetili patrijarha Pavla kako predvodi studente 97. godine i policijskog kordona koji se pred njima povlači. Takođe, smatram značajnim da se podsjetimo njegovog apela onima u čijim je rukama vojska i policija da se suzdrže od nasilja, i stava da će ukoliko do bilo kakvog nasilja ipak dođe, on stati isključivo uz goloruki narod.
Trenutno, imamo glasove pojedinih episkopa koji uopšte nisu ni suzdržani ni tihi, ali su vrlo oprečni. Imajući u vidu da protesti i nakon tri mjeseca ne jenjavaju, tj. da im se kraj zapravo ne nazire, možemo samo da čekamo da vidimo da li će doći do nekog usaglašavanja trenutno prilično raštimovanog episkopskog hora koji predvodi SPC.
Da li sa učenicima na časovima razgovaraš o ovim dešavanjima, koliko se oni interesuju za sva ova dešavanja?
Generacija koja je trenutno na ulicama, koja ne postustaje, kilometarskim šetnjama, spavanjem na otvorenom i drugim podvizima, pokazuje svoju hrabrost i odlučnost, samo je godinu, dvije ili tri, starija od učenika koji sjede u „mojim“ klupama. Oni (učenici) su toga svjesni i u velikoj mjeri se identifikuju sa studentima o kojima se informišu putem društvenih mreža i ostalih savremenih načina komunikacije. Takođe, oni su generacija koja je odrasla uz internet i priliv informacija kojima su oni izloženi na dnevnom nivou je ogroman. Iz tog razloga, i to vidim kao dobro, njih je jako teško indoktrinirati. Oni vrlo samostalno razvijaju svoje stavove. Ipak, kroz šumu informacija se ponekad teško probija, tako da (a otvorenost je takođe odlika ove generacije), oni često postavljaju pitanja. Međutim, zbog njihovog, ja bih ga nazvala zdravim, odnosa prema autoritetu, ta pitanja nikada nisu usmjerena ka tome da im ja kao profesor ili autoritet dajem putokaze, već isključivo da, ispipavajući moj puls, oni dođu do sopstvenog mišljenja.
Tako da, da, bila sam pitana o protestima, rekla sam svoje mišljenje, ali sam akcenat stavila na slušanje njih, njihovih stavova i primjedbi i, generalno, mogu vam reći, zadovoljna sam. Moji učenici misle.