Zašto je situacija ovako loša, šta radi međunarodna zajednica, i kako domaći političari koriste svaku priliku za samopromociju, saznajte iz intervjua. Između ostalog, pročitajte na šta danas liče naši univerziteti i zašto je neophodno dijeliti knjigu „Filozofija palanke“ Radomira Konstantinovića.
Već desetak dana, goruća tema su protesti u Bosni i Hercegovini. Vaš stav je i od ranije u potpunosti jasan. Vi podržavate ovakav oblik građanske borbe i iskazivanja nezadovoljstva.
U svakom slučaju, treba reći da su to, zapravo, protesti koji imaju karakter socijalnog bunta. I to je tako i počelo. Dakle, bez ikakvih političkih ili bilo kojih drugih konotacija. To su protesti razočaranih, gnjevnih ljudi. Ja sam često i ranije pominjao da je prosječno stanje društvene svijesti – očajanje, a prosječno stanje onogo što se zove duša je poniženje. I to je bio osnovni motiv tih protesta. Međutim, samo nekoliko sati nakon početka protesta, pojavila se politizacija. Predstavnici i jednih i drugih i trećih su odmah rekli da neko stoji iza toga, da je to politički organizovana stvar.
Čuli smo, ako se ne varam, i raznorazne teorije zavjere.
Da, u većini slučajeva se pojavila teorija zavjere. To je nešto gotovo nevjerovatno. Na primjer, čelnici Republike Srpske su izjavili da je 6 autobusa trebalo krenuti iz Tuzle da nekako napadne Republiku Srpsku. Čuli smo iz raznoraznih medija da je dio demonstranata bio na vojnoj obuci, da im je podijeljeno neko naoružanje… Čuli smo, koliko juče, gospodina Bakira Izetbegovića da je riječ o dirigovanim protestima, koji se održavaju samo i isključivo na teritorijama koje je držala nekadašnja Armija BiH.
Nije li to bilo za očekivati od strane političkih vlasti. Mislim da su oni jako dobro apsorbovali i spinovali cjelokupnu situaciju.
Jeste bilo za očekivati. Ja mislim da iza toga stoji jedno htijenje vlasti na svim nivoima da se ublaže ili čak eliminišu mogući efekti ovakvih protesta, odnosno da se poruke demonstranata ne realizuju u narednom periodu. Međutim, dogodilo se nešto drugo, nešto daje nadu da će se stvari ipak odvijati u jednom pravcu koji je u interesu ljudi, a ne u interesu nacional-političkih elita.
Na šta mislite konkretno?
Koliko znam, u Sarajevu i drugim gradovima su već održani plenumi, forumi i druge forme neposredne demokratije, koji razmatraju sada na koji način će se realizovati zahtjevi demonstranata. Ne zaboravite, u Federaciji su pale četiri kantonalne Vlade, ali je sad problem kako imenovati novi sastav tih vlada. Postojeći mehanizam sprečava bilo kave promjene. Zapravo, riječ je o sljedećem. Novi sastav vlada bi trebalo da imenuju kantonalne skupštine, a one su zasnovane na etno-partijskom principu i one neće birati vlade eksperata, jer bi to bilo političko samoubistvo.
Kako vi onda, u tom svjetlu začaranog političkog kruga, vidite budućnost protesta, preciznije, implementaciju zahtjeva demonstranata?
Upravo smatram da Bosna i Hercegovina, uključujući i Republiku Srpsku, naravno neće više biti ista. Dometi plenuma, foruma i tih drugih formi neposredne demokratije su znak da ljudi više sebe neće da posmatraju i da žive svoj život kao život krda. Neće više da budu zatvoreni u etno-nacionalne torove. Neće više da budu statističke brojke u ovim ili onim popisima. Oni hoće da vrate, ako je moguće, dostojanstvo. Dakle, da eliminišu ono poniženje koje je, kao što rekoh, prosječno stanje. Utoliko bi valjalo biti optimista. Takođe, moram reći i ovo, na tim plenumima učestvuje dobar dio onih koji su u kantonalnim Skupštinama. I to daje neku nadu da bi se moglo nešto promijeniti.
Ali, profesore, ne može se reći da nema političkih otpora.
Naravno, postoje politički otpori. Pomenuo sam te politizacije koje su se pojavile odmah po izbijanju protesta. Ali postoji i jedan krajnji oblik političke neodgovornosti, a tu posebno mislim na Predsjedništvo BiH, koje u tom svom tročlanom sastavu ne radi ništa! Ne samo da je Predsjedništvo nefunkcionalno, nego se pokazuje na djelu politički autizam. Demonstrantima u brojnim gradovima nije se niko od članova Predsjedništva lično obratio. Oni su reagovali putem medija, sopštenja, ali se nisu direktno obratili ljudima, što je jasan znak, kažem, političkog autizma. Dakle, jasno se vidjela odvojenost svih političkih elita od ljudi, od realnosti, od svakodnevnih problema. A, taj političi autizam je najveća nevolja društvenog života u nas. I taj autizam se vidi i u Republici Srpskoj.
Kad smo kod Republike Srpske, jednostavno pitanje – Zašto ljudi u RS ne protestuju ili zašto nisu protestovali? Govorimo o ekonomskoj, socijalnoj i društvenoj dimenziji. Hajde da pokušamo isključiti nacionalnu komponentu.
Možda još nije došlo do kritičnog punjenja te baterije zvane revolt. Ali čak i da ne budu protesti u Republici Srpskoj, raspoloženje ljudi je svugdje isto. Dakle, iste su životne teškoće. Pa, čak i ćutnja je svojevrsna poruka da pokušamo vratiti sebi, običnim ljudima, pravo na rad, dostojanstvo, da ne budemo više poniženi. Ukoliko rukovodstvo Republike Srspke nađe snage da to rješava u okviru institucija, utoliko bolje, ali vrijeme je da se o tom revoltu, o toj pobuni, doista vodi računa, ako govorimo sa nivoa ovdašnjih vlasti. Ima nešto što je jako važno. Protesti, pa čak i ćutnja u Republici Srpskoj, pokazuju da svijest ljudi iskoračuje iza uzanih nacionalnih matrica. Ovo nisu protesti Bošnjaka, Srba i Hrvata, ovo su protesti ljudi! To je, po mom sudu, jedan dobar znak de se ovdje nešto može promijeniti i da možemo iskočiti u neke šire okvire življenja.
Razgovarali ste ovih dana sa pojedinim ambasadorima i ljudima koji iz inostranstva promatraju situaciju u Bosni i Hercegovini. Kakva je njihova slika ovih događaja?
Razgovarao sam sa nekim predstavnicima međunarode zajednice. Riječ je o pojedinim ambasadorima i riječ je o članovima Upravnog odbora za primjenu Dejtona. Generalno, oni ne znaju šta će sa nama! Nemaju nikakvo rješenje. I oni, po svojim izjavama, pa evo, vidjeli smo i zaključak PIK-a , oni i dalje ponavljaju onu istu floskulu – Podržavamo proteste, ali smo protiv nasilja, ali i dalje drže u rukama čvrsto tu svoju medijatorsku ulogu. Već nekoliko godina, Međunarodna zajednica ne radi ništa u BiH, osim što glumi medijatora i dijeli nekakve benigne savjete. Jednostavno, pokušava na jedan sterilan način da opravda svoje postojanje. A, takvi savjeti ne trebaju našim ljudima. Ne trebaju čak ni našim političarima. I to se odnosi generalno na ulogu Međunarodne zajednice. Ovi protesti koliko toliko talasaju tu zacementiranu strukturu i domaću i međunarodnu.
Sav taj narodni bijes i gnjev, koji je opravdan, moraće se kako-tako i kad-tad kanalisati kroz institucije. Doći će izbori. I nije bitno da li su prijevremeni ili redovni, ljudi će izaći na izbore. Da li se vi, profesore, pribojavate da će opet i iznova isti ljudi, voljom birača, prigrabiti vlast i poništiti ono nešto efekata ovih sad demonstracija?
Problem tih izbora i jeste u tome što postoji doista jedna takva opasnost da se ponovo ti tokovi života, bez obzira i na proteste, vrate u one stare kolosijeke. I predstavnici različitih partija, ne zaboravite, kod nas se i po Ustavu formiraju partijske vlade, partijska zakonodavna vlast, partijsko pravosuđe – to je opasnost da se ne dogodi taj rimejk koji iznova gledamo. Postojeće političke partije, jednostavno, nemaju viziju šta bi trebalo raditi…
Ali, njima i ne treba nekakva vizija…
Da, upravo. Ne žele ni da imaju viziju! Evo, vidite, pokušaji da se formiraju neke nove partije ovdje neće imati efekta. Zašto, pa zato što ti tako suženi tokovi samo na jednu etno-nacionalnu matricu, oni su zacementirali cijeli politički život. Osnivanje bilo kojih novih partija, narodski rečeno, „ne pije vode“ zato što je prostor popunjen. Nema mjesta za nove političke partije. Jedino, po mom sudu, što je moguće jeste to da se neka od postojećih vladajućih partija okrene ka reformi, da sama sebe modernizuje. Tu vidim neku malu šansu. Ali, formiranjem novih partija, promjene nisu moguće.
Do oktobra mjeseca ima još mnogo vremena. Kako vidite cjelokupnu društvenu stvarnost u BiH, kroz prizmu prvo socijalnih nemira, pa sada i korištenja alata direktne demokratije, ali i u svjetlu predizborne kampanje, gdje će političke partije jedva dočekati bilo kakvu aktivnost kako bi je okrenuli u svoju korist, a u predizborne svrhe?
Neke od naših vodećih partija su već samim komentarima ili politizacijom protesta počele predizbornu kampanju. Ja ne vjerujem da će nekon svega što se dogodilo i nakon svega što će se dogoditi narod tek tako izaći na izbore i opet glasati za istu strukturu, za ljude iz istih partija. Mislim da će se pokušati okrenuti nečem drugom, pa čak i na samim izborima izraziti svoje nezadovoljstvo.
Možete li biti konkretniji?
To je lako prepoznatljivo i to su poznati načini revolta na izborima. Ljudi će u glasačke kutije ubacivati precrtane listiće, nepopunjene listiće ili glasački materijal na kojem će ljudi pisati svoje poruke. Da se razumijemo, to će sve biti nevažeći listići, ali je i to bitan politički stav kada govorimo o glasačima.
Kako gledate ne upliv i politički uticaj susjeda iz Srbije i Hrvatske, koji je uslijedio odmah po izbijanju demonstracija?
Pa, vidjeli smo, recimo, da zvanični Zagreb tretira ovo kao sukobe koji su vezani za etničku matricu. I nekoliko funkcionera Republike Hrvatske je to javno i reklo. Iz Srbije su takođe dolazili na drugom fonu, ali sa istom ili sličnom porukom, glasovi da je, eto, to dobro što se ne događa u Republici Srpskoj, a nek se to događa u Federaciji. Mada je uvijek postojala diplomatska ograda da se Srbija neće miješati u unutrašnje stvari BiH i da će čuvati njen integritet. No, to je dio floskula koje pripadaju dnevnoj politici i pokazuje se da naši susjedi, bar ne javno i deklarativno, nisu razumjeli šta se ovdje događa. A, ovo što je rečeno u formi floskula, pa slično je rekao PIC..
Preći ću na jednu drugu temu koja je direktno vezana na neki način sa protestima. Vi ste dugogodišnji univerzitetski profesor. Šta je sa studentima? Sa studentima u Republici Srpskoj?
Pa, oni sa sobom nose tu rezignaciji, ali nose i revolt. Samo nekada reaguju, kao što je bio slučaj sa prošlogodišnjim uličnim protestima u Banjaluci, a nekada tu rezignaciju pokazuju tako što, nažalost, odlaze odavde. Postoje egzaktni podaci koliko je mladih visokoobrazovanih ljudi otišlo, čime se razara socijalno tkivo. Ja mogu reći i nešto sasvim lično. Tokom posljednjih 15-16 godina, ja više i ne znam koliko sam preporuka napisao našim mladim ljudima za različite poslove u inostranstvu. To je, sasvim ljudski, doista teško meni kao čovjeku. Zbog takve situacije sa mladima mogu postaviti možda jedno ovakvo pitanje ili konstataciju – Ja mislim da se neće dogoditi nikakav međunacionalni sukob u budućnosti. Može se dogoditi samo sukob između enormno bogatih i ogromne većine siromašnih.
Opet, sa druge strane, nešto se mora na čistac istjerati. Prije desetak dana i prije dva dana, čitao sam saopštenje Unije studenata Republike Srpske. Ne interesuje me ko stoji iza njih, ali riječ je o, blago rečeno, političkim pamfletima. Čini se kao da im sopštenja pišu, a možda i pišu, portparoli političkih partija. Kako vi gledate na to? Da li su ti i takvi mladi ljudi predstavnici studenata?
Ja mislim da se rukovodstva studentskih organizacija više bave politikom, nego problemima svoje generacije. Uzroci tome su širi, ali, generalno gledajući, naši univerziteti su, naravno neformalno, pod partijskim kontrolama. I o tome se i javno govori, dakle, to je poznata činjenica. Na taj način se formiraju i studentska rukovodstva koja su više predstavnici ove ili one političke partije, nego što su predstavnici studenata.
Ja nemam problem sa tim, a mislim ni da prvi ljudi tih organizacija nemaju problem sa tim. Meni se to samo čini kao propedeutika za njihov ozbiljniji politički angažman, ali šta je sa ostatkom studenata? Zašto su oni inferiorni prema svojim liderima i, na kraju krajeva, prema svom životu?
Ta mlada generacija, generalno gledano, nije nikakva homogena cjelina. Ona je rasparčana na više dijelova. Najveći broj mladih je rezigniran, razočaran i oni jednostavno nemaju ni volju ni htijenje da se bilo gdje angažuju. Drugi dio te mlade populacije, ako ima uslova, on će otići odavde. Treći dio je okrenut ka tome kako se uklopiti u postojeći život, bez da ga mijenja. Tu je i četvrti dio mladih ljudi, onaj koji pokušava nešto promijeniti, ali to je jako mali procenat. Većina tog četvrtog dijela ulazi u političke partije, koje su same po sebi partije liderskog tipa, čak i totalitarne i onda ti mladi postaju klonirani lideri tih partija. Tako da već na počecima svog javnog i društvenog djelovanja ne mogu učiniti ništa osim slijediti pouke i poruke svojih vođa. Kad to sve skupa saberemo, mlada generacija ne može nositi promjene. A, to bi moglo značiti i nešto pesimistično.
Dakle, budućnost mlade generacije nije baš svijetla?
Ako se ovakvo stanje nastavi, onda se bilo kakve društvene promjene neće moći uraditi brzo. Vremenom, mladi ljudi će postati ljudi srednjih godina, možda i stariji, dok ne otvorimo neke nove horizonte. Mislim da uloga mladih jeste ozbiljno pitanje, ali pitanje koje će se dugo i sporo otvarati.
Za kraj, jedno pitanje. Ovi protesti su pokazali da se MOŽE djelovati na vlast i da se može uticati na svoj život. Ali šta je sa ostalim društvenim slojevima, sa ostalom populacijom, ne samo u BiH nego i u regionu? Koliko će vremena u „igrama gladi“ proći dok ne dođe do većeg socijalnog bunta?
Teško je na Balkanu i u BiH bilo šta prognozirati. Ali ja ne vjerujem, i to sam i često pominjao, da prije četiri do pet izbornih ciklusa, dakle za 20-25 godina nećemo imati ozbiljnije efekte na društvo. Što znači da nam treba i strpljenja i mladosti u onom biološkom smislu. Dakle, kad mi uzmemo našu strukturu, evo recimo političkog establišmenta, to su već stariji ljudi. A, i populacija je sve starija i starija. Ali dok se ne pojavi ta simbioza mladosti, znanja i prevashodno vizije, mi ćemo ovako tavoriti, bez obzira na sve ovo što je pozitivno u samom buntu i protestima. Moram nešto napomenuti. Mislim da je ljudski i da bi trebalo, ne samo u BiH, nego i kod naših susjeda, ponovo odštampati kultnu knjigu Radomira Konstantinovića „Filozofiju palanke“ i podijeliti je svakom pismenom čovjeku. I da to svaki dan pred spavanje iščitava, jer je to sukus, suština ovoga što se događa svima nama koji smo zatvoreni u zidove palanačke svijesti.
Razgovarao: Dragan Bursać