!b: Bosna i Hercegovina godinama tapka u mraku. Možete li dijagnosticirati bolest bh društva?
Lasić: I dva desetljeća poslije međunarodnog priznanja BiH je de facto i de iure poluprotektorat međunarodne zajednice, dakle nekonstituirana država u kojoj se njezine nacije otimaju za komadiće teritorije, međusobno ne priznaju i ne uvažavaju. Bh. političke elite žele, zapravo, političkim sredstvima dovršiti ratove, to jest zaokružiti ratne ciljeve u nacije-države. Pri tomu su im uzori prevaziđeni modeli i nacije i države iz 19. stoljeća. U Europi i zemljama OECD-a žive se, pak, trans-nacionalne „socijalizacije“ i integracije, koje podrazumijevaju da se i „nacionalna država“ transformira, koja se morala odreći elemenata punog suvereniteta kako bi produžila svoj životni vijek. Ergo, već iz ovoga bi se u BiH moglo dosta toga naučiti kad bi se htjelo. U BiH je, nažalost, još uvijek sve u znaku “stare paradigme”, koja podrazumijeva politološko-pravno i političko nasilje usmjereno ka brisanju (i minimalnih) razlika među nama, ili nijekanju same BiH. Hoću kazati kako se u starim članicama EU živi “nova paradigma”, koja podrazumijeva višerazinsko upravljanje i međusobno uvažavanje, partnerski odnos, solidarnost i mirno razrješenje sporova. Etničke i/ili nacionalne razlike se, dakle, po prvi puta u povijesti ne eliminiraju ni grubim ni finim metodama, nego se sredstvima pravne države osigurava internacionalizacija vrijednosti i poštivanje i individualnih i kolektivnih prava, etničkog i nacionalnog kolektiviteta i posebice. O etnokratskom uneređenju BiH – 20 godina poslije „dvostrukog udara izvana“ i „trostrukog udara iznutra“ – iluzije imaju samo novoustoličene političke elite i njihove poslušne sluge u akademijama i na sveučilištima. Teško je mjeriti tko je više odgovoran ili slijep, pa ipak su to – po mojem sudu – one opcije koje nadilaženje etnokratskog uneređenja BiH traže u projektu „bosanske nacije“, ne obazirući se na realnosti. Ne isključujem da će jednog dana i u bh. ustavu biti moguće kazati kao i u švicarskom – mi, švicarski narod i kantoni… Ali, do tog momenta tek trebamo doći korak po korak, strpljenjem i mudrošću. U Švicarskoj, naime, nitko ne niječe njihove nacionalne i jezične identitete, niti švicarski Nijemci, Italijani i Francuzi (zanemarimo ovdje Retroromane) ratuju među sobom od davne 1854. godine. Švicarci žive njihov originalni „Konkordanz“ (suglasnu demokraciju), konsocijaciju na švicarski način, dok se kod nas ne umije ni otvoriti razgovor o konsocijaciji, iako živimo njezinu javašluk varijantu.
!b: Pa može li Švicarska biti uzor za BiH?
Lasić: Mnogi se pozivaju na Švicarsku, ali nitko se kod nas ne želi ugledati na ovu višenanacionalnu i višejezičnu, pravno-državno ustrojenu zemlju za uzor. I izrijekom kazano, ona ne niječe nacionalne identitete, ali gradi i švicarski, zajednički. To bismo morali shvatiti, pa iz toga učiti. Najkontraproduktivnije po BiH je, zapravo, što svatko priča svoju priču. Pri tomu su mi osobno najnesimpatičniji nadmeni mimikrični bošnjački ili bosanski unitaristi, zaogrnuti neznanjem ili plaštom liberalnih teorija. Zato su se oni i toliko žestoko okomili na nas šačicu multikulturalista, želeći nas diskvalificirati veoma bliskim „etno-konfesionalnim nacionalistima“. Oni o sebi misle da su i moralniji i znanstveniji od nas koji respektiramo stvarnost i ne izmišljamo vještačke konstrukcije. Pri tomu se u Svijetu dogodila „nova paradigma“ i multikulturalisti je respektiraju, a proizvođači vještačkih konstrukta ostaju onim što su oduvijek i bili – privrženici „stare paradigme“. I dok se u demokratskom svijetu, dakle, ova ova vrsta radikalnog liberalizma povlači pred multikulturalnim argumentima o nužnosti respektiranja kulturoloških i svih drugih osobenosti, kao i nužnosti njihove artikulacije ne samo putem tzv. pozitivne diskriminacije (engl. „affirmative action“), u BiH se i dalje tvrdokorno insistira na nijekanju formiranih kolektiviteta u ime individualnih prava za sve.
!b: Pa što nam je činiti?
Lasić: Treba činiti, dakako, sve kako bi se jamčila sva moguća prava pojedinaca, treba pomoći da se artikuliraju i kolektivna prava do sada nepriznatih kolektiviteta („Bosanci“, djeca iz mješovitih brakova, i sl.), ali se ne smije pri tomu svoditi nacija na etniju, ni u BiH ni u bilo kojoj višenacionalnoj zemlji. I zbog toga je BiH egzemplarni primjer „stare paradigme“, država na izdisaju i prostor „zarobljenog uma“, u kojoj postoje brojne „istine“ o njezinoj prošlosti, ali ne i elementi „zajedničke memorije“, niti se itko ozbiljno trudi oko zajedničke vizije. Bez zajedničkih memorija i vizija, nažalost, nema budućnosti…
!b: U zemlji vlada svojevrsna politička paranoja. Što treba mijenjati i što nas sprječava da do kraja uvažavamo jedni druge?
Lasić: U BiH su još uvijek na sceni ideje i koncepti, pa čak i akteri krvavih ratnih i poratnih tranzicija, koje su oformile originalan antieuropejski tip političke (ne)kulture, kojeg zovem demokraturom i „javašluk konsocijacijom“. Političke elite, bile etnokratske ili tobože socijaldemokratske, stvorile su udruženim snagama idealan demokraturski ambijent za njih, pa i ne strahuju od gubitka izbora, što je idealan ambijent i za legalnu pljačku društvene imovine pod plaštom zaštite nacionalnih ili državnih interesa. Uostalom, o “parlamentarnoj kleptokraciji” je ne tako davno govorio i već zaboravljeni zamjenik “visokog predstavnika” Raffi Gregorian. Najgore je što su se u očuvanje ovakvog ambijenta uključile maltene kompletne akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, stare i nove akademije, pohlepni izlapjeli akademici i njihovi epigoni. U BiH se, dakle, tek mora naučiti što je to “nova paradigma” i koliko bi bilo nužno ugledati se na višenacionalne države poput Švicarske i na integraciju kakva je EU. U predgovoru hrvatskom izdanju njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku, liberalni katolički teolog, profesor iz Tübingena dr. Hans Küng je nove realnosti sažeo u paradigmu koja kaže: umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u versajskom ugovoru) politika regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja…U temelju tog novog mišljenja mora stajati da se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje. I dok je „stara paradigma“ uvijek pretpostavljala neprijatelja, „nova paradigma“ više ne treba neprijatelje, nego treba partnere, konkurenciju, a često i oporbu. U osnovi se radi o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unaprjeđuje ratovima, nego u miru, i to u zajedništvu. Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša, nego ostaje – sada dosta nenasilno – ‘umijeće mogućega’, ona pretpostavlja društvovnu suglasnost glede temeljnih vrijednosti, temeljnih prava i temeljenih obveza… Tu „društvovnu suglasnost“, po dr. Küngu, „demokratski sustav ne smije postići silom nego ju mora pretpostaviti kao zajedničku zalihu vrijednosti i mjerila, prava i obveza, kao zajednički ethos, ethos čovječanstva.”
!b: U javnosti je prilično mlako prošla izjava člana Predsjedništva BiH da je turski premijer Tayyip Erdogan ujedno i lider BiH. Kako ocjenjujete tu izjavu i što bi mogao biti njezin povod i cilj?
Lasić: Ukoliko je, doista, mislio „Erdogan je i naš lider“, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je pokazao da nije dorastao dužnosti koju obnaša. Na toj funkciji bi svatko morao voditi računa da nije samo predstavnik naroda iz kojeg je izabran, nego je i dio gremija koji je „kolektivni šef“ države. Ali, ruku na srce, treba biti pravedan prema gospodinu Izetbegoviću, jer je samo ustvrdio da je tuđi premijer i „naš lider“, i to u kontekstu lijepih želja dva milijuna bh. Bošnjaka i muslimana za Erdoganovim ozdravljenjem. Uostalom, nisu li godinama i desetljećima figurirali u očima bh. hrvatskih i srpskih neprosvjećenih političara i premijeri i predsjednici susjednih republika upravo na ovaj način? Ali, ako se gopodinu Izetbegoviću nije omaklo tijekom državničkog posjeta ono što se i kako govori još uvijek na SDA-sijelima i u ambijentima njegova izbornog tijela, u kojima se neskriveno gaje iluzije o Turskoj, stvar bi bila puno ozbiljnija. Sjetiti se treba uzvika prvog čovjeka IZ BiH reisu-l-uleme, dr. Mustafe Cerića: „Turska nam je mati, tako je bilo i tako će ostati“. Njemu se ove riječi nisu omakle…
!b: Što je Izetbegović postigao tom porukom?
Lasić: Politološko-kulturološki gledano, bilo koja od ovih verzija je validna, Izetbegovićev govor o Erdoganu je autogol, jer je ostavio prostor za sumnju kako su mu vrlo bliske i srcu i razumu neoimperijalne tlapnje s Bosfora. A ako neosmanističke „strategijske dubine“ (Davutoglu), doista duboko dosežu i do kabineta bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, to se onda tiče i svih drugih u BiH. Moralo bi se u tom slučaju posumnjati i da su mu vrijednosti koje oličava Erdoganova Turska bliže od vrijednosti koje oličava Europska unija. Pa bi se upravo u kontekstu euroatalntskih integracija gospodin Izetbegović pokazao čovjekom „stare paradigme“ i neprosvjećenim političarom. U normalnim zemljama bi u tom slučaju morao i odstupiti s dužnosti, ali BiH nije normalna zemlja…
!b: Hrvati u BiH su u nezavidnom položaju. Što mislite je li za to kriva malobrojnost, politika drugih naroda ili nespretnost hrvatske politike u BiH?
Lasić: Ne pripadam – kao što se znade – onima koji krivicu za „nezavidan položaj“ Hrvata guraju samo Bošnjacima (ili Srbima), nemoguće je zaboraviti originalne anticivilizacijske doprinose hrvatske politike iz RH i iz BiH u proteklih 20 godina ovakvom današnjem političkom položaju Hrvata u BiH. Niti su samo Hrvati u BiH u nezavidnom položaju. U nepovoljnom ekonomskom i socijalnom položaju su i drugi bh. narodi, a najgore je “ostalima“, ljudima iz nekonstitutivnih naroda, manjincima svih vrsta, pa i „konstitutivnim manjinama“, kako profesor dr. Ugo Vlaisavljević označava manjinski položaj Srba, Hrvata i Bošnjaka u većinskim okruženjima konstitutivnih naroda. Položaj bh. Hrvata je, pak, politički nepodnošljiv zbog poigravanja s Hrvatima i velebošnjačkog i vele-srpskog nacionalizma. Najgore je što oni to čine i legalno i legitimno od Daytona naovamo uz znanje i pomoć međunarodne zajednice. Ona se, nažalost, postarala da se najmanjem konstitutivnom narodu i u Federaciji i RS-u uskrati temeljno pravo na konstitutivnost, ili svede na formalnu dimenziju. U oba entiteta ih se tretira, nažalost, manje politički vrijednim, ali je gore od toga što ih veliki dijelovi međunarodne zajednice već vide etnijom, a ne i konstitutivnom bh. nacijom. Pri čemu je srpski nacionalizam u RS-verziji samo prividno blakonaklono prohrvatski iz taktičkih razloga, jer ništa ne čini na povratku Hrvata u Posavinu ili Banja Luku. Pa ipak, po opstojnost bh. Hrvata kao političkog naroda je najopasniji velikobošnjački nacionalizam, jer je u pravilu zamotan u probosanski anti-nacionalizam ili bh. patriotizam. Njegovi politički i akademski protagonisti i ne kriju uopće više kako žele i definitivno svesti bh. Hrvate na etniju. Takvima sam i na međunarodnom znanstvenom slupu „BiH, europska zemlja bez ustava…“ u brk kazao kazao da su pripadnici „stare paradigme“. U ovoj njihovoj namjeri je, inače, nužno prvo stigmatizirati hercegovačke Hrvate, kako bi ih se razdvojilo od bosanskih Hrvata, koji se tretiraju bez srama već etnijom, pokorenima i integriranima unutar „bosanske nacije“. Bošnjaci su Hrvatima postali, ili postaju ako već nisu, Srbi, dijagnosticirao je na ovom skupu čovjek dijaloga, uvaženi kolega profesor Šaćir Filandra. Pri tomu je samo aludirao na sličnosti u međusobnim obrascima ponašanja u SFRJ nekad i BiH danas. Obojica smo jako zabrinuti ovim trendovima. Pri čemu bi, po mojem razumijevanju, akademske elite u Bošnjaka trebale prestati već koliko je danas s dovođenjem u pitanje konstitutivnosti Hrvata u BiH. Posve je beznačajno, ako su neki „ahdnamaški Hrvati“ spremni zbog fotelja na fakultetima ili u akademijima zanijekati svoju nacionalnost. Biti po ukusu vele-bošnjačkog „antinacionalističkog nacionalizma“ je, u stvari, kulturooška sramota prvog reda, pa bujrum, tko voli nek izvoli.
!b: Što mislite može li stranka franjevca Luke Markešića biti preokret u hrvatskoj politici?
Lasić: Profesora teologije Luku Markešića, zapravo profesora dogmatike ako sam dobro zapamtio, ili svećenika fra Luku ne želim ni na koji način dovoditi u pitanje. Ali, o fra Luki političaru i njegovom odvođenju HNV-a u beznačajnost sam već kazao u obraćanjima HNV-u i javnosti, kad sam sa žaljenjem istupio iz ove nevladine udruge. I izrijekom kazano, HNV nije nikakva alternativa, nego dio problema, pa i ne može artikulirati inače nužnu političku alternativu među bh. Hrvata. Bilo bi nužno, dakle, tragati i za alternativom HDZ-ovima zbog njihoviih ideoloških i političkih marifetluka velikog formata, ali i fra Lukinom jednostranom razumijevanju hrvatskog pitanja u BiH i s time same BiH. Uostalom, u „Pismu osmorice“ smo se nas osmorica bh. Hrvata već prije godinu dana precizno distancirali i od oba HDZ-a i SDP-ovog antinacionalističkog nacionalizma, i od Hrvatskog narodnog vijeća u fra Lukinoj interpretaciji. Krajem godine sam vidio na jednom ramskom portalu kako se časni ljudi među nama osmoricom nazivaju „HDZ-ovim špijunčinama“, dok je fra Luka bio „lik godine“, ili nešto tako. Inače, fra Lukina inicijativa je za pozdraviti. Časnije je izaći, naime, u političku arenu i dobiti verifikaciju među hrvatskim ljudima, nego glumiti moralnu vertikalu ili o sebi misliti kao alternativi bez ikakve provjere. Samo se bojim da ovdje nije riječ tek o bolesnim ambicijama onih koji su poznati kao „slalomaši“ u vožnji od jedne do druge stranke, ali s ambicijom biti uvijek osobno na vrhu, dok je sve drugo drugorazredno pitanje. Gore od toga bi bilo, ukoliko bi se ispostavilo kako iza ovih ujdurmi, dakle formiranja podobnih stranaka među bh. Hrvatima, bile regionalnog ili tzv. integralističkog profila, stoje neke druge stranke. Takvo što se idealno uklapa u ocrtani proces de-konstitucije Hrvata, o kojemu sam već govorio, i zato se mora biti oprezno. Inače, to je podjednako ružno, pa i ružnije nego kad HDZ BiH formira svoje političke stranke među Hrvatima, a da ni upućeni ne znaju nabrojati imena „funkcionera“ tih novih stranaka. Za njih nitko i ne znade izvan njihovih obitelji. Ali, i izrijekom kazano, ima potrebe među bh. Hrvatima za alternativnim političkim pokretom čestitih ljudi, no ovu priču tek treba osmisliti …
!b: Svjedoci smo da hrvatska kultura živi na mrvicama iz donacija Republike Hrvatske, a kulturne manifestacije održavaju se gostovanjima dok književnost i druga umjetnost bježi u Hrvatsku. Koliko Hrvate ugrožava i koliko će ih koštati neulaganje u kulturu?
Lasić: Ako sam dobro razumio, Vi me pitate o očajnom položaju hrvatske kulture u BiH. Prvo, netko bi dobro savjetovao kulturološku subraću u RH-u da se diferenciranije počnu ponašati prema institucijama kulture bh. Hrvata. Ne moraju se proračunskim novcem građana RH pomagati folklorna društva u svakom hrvatskom bosanskom i hercegovačkom selu i zaseoku. Bilo bi važnije koncentrirano usmjeriti novac u temeljne institucije kulture kakve su Sve-Mo, uključivo Sveučilišnu knjižnicu, Klinički centar, Hrvatski leksikografski zavod BiH u Mostaru, ili u opskrbu knjižnica, knjišku i časopisnu izdavačka djelatnost. Svaka čast, dakako, na dosadašnjoj pomoći glede izgradnje Kliničkog centra i Sveučilišta u Mostaru. Pri čemu treba reći da je Sveučilište u Mostaru već postalo regionalno sveučilište, na kojem studira i više od 16 posto studenata iz južnih dijelova Hrvatske. Dakle, od Sve-Mo i drugih sveučilišnih i kulturnih institucija profitiraju već i državljani RH i „dvojni državljani“ RH i BiH. Po mojem sudu, nije problem toliki u pomoći RH Hrvatima u BiH, koliki je u nerješenom pitanju finaciranja i u nebrizi bh. hrvatskih političkih elita za već fomirane institucije kulture i obrazovanja, sredstva informiranja itd. To najbolje ilustrira nebriga o hrvatskim elektronskim medijima. Nebriga bh. hrvatskih političara za institucije kulture dade se usporediti samo s nebrigom svih bh. elita za sedam važnih institucija kulture na razini BiH. Najvažnije je osnovati neke nove institucije i što zvučnijeg imena. Sedam je instituta na Sveučilištu, ali malo tko znade čime se oni bave. Sjeća li se netko još pompezno najavljene HAZU BiH, valjda po uzoru na BANU u Novom Pazaru/Sarajevu, ili SANU u Banja Luci? I među Hrvatima, dakle, etniciziranje institucija kulture vodi njihovom provincijaliziranju i marginaliziranju. Da može biti i drugačije svjedoči, srećom, i Hrvatski leksikografski zavod u Mostaru, sa već drugim tomom u pripremi Enciklopedije BiH. Upravo za takvo što je nužno osigurati i novac i znanje. Drugog recepta nema …
!b: Je li kultura bh Hrvata u pravim rukama?
Lasić: Ako biste pitali profesora Franju Topića, on bi Vam k'o s nokta odgovorio potvrdno. Pri tomu, nažalost, jedva da i ima nešto takvo među bh. Hrvatima poput „Napretka“. Meni, doduše, nije potpuno jasno zašto ovu vrstu hrvatskih kulturnih institucija moraju voditi svećenici, ma kako se zvali. S ovim ne želim potcjeniti ulogu Katoličke crkve kroz povijest. O njezinoj nezamjenjivoj ulozi svjedoče, uostalom, i riznice i muzeji unutar pojedinih franjevačkih crkava – u Ljubuškom, Širokom Brijegu, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu. Većinu sam posjetio i o neprocjenjivo vrijednom blagu u njima ostavio zapise u mojim knjigama …
!b: Mislite li da se na Sveučilištu u Mostaru stvaraju mladi stručnjaci, koji će jednoga dana moći dostojno zamijeniti ‘staru gardu’ intelektualaca ili je riječ o proizvodnji podobnika?
Lasić: Govoreći iz osobnog kuta, smijem kazati kako se na Sve-Mo ne obrazuju „tvrdoustaše“, kako znaju tvrditi poluozbiljno i neki ugledni Hrvati izvan Mostara, nego slobodnoumni mladi ljudi. Čast mi je biti njihovim profesorom. Ima na Sve-Mo, dakako, među profesorima mnoštvo i tzv. zaslužnih društveno-političkih ratnika, kako bi se kolega Nerzuk Ćurak našalio na račun zaslužnih medijskih radnika, ali Sve-Mo nije ni u ovom pogledu izuzetak. Sve-Mo nije ni „velemučilište“, u svakom slučaju nije više nego što su to drugi univerziteti u BiH. Nažalost, na svim bh. univerzitetima i sveučilištima dominiraju „stare paradigme“ i njihovi tumači, etnicizirani provincijalci uskih svjetonazora, pa u pravilu „proizvode“, logično, podobne, jer su i sami tu gdje jesu zahvaljujući „podobnosti“. Nadati se, ipak, da će uskoro i na Sve-Mo i drugdje u BiH biti više privrženika filozofije i prakse „otvorenog društva“ i pro-Europljana nego što ih je danas!
!b: Stavlja li se ta ‘stara garda’ intelektualaca u službu politike?
Lasić: Profesori koji ne umiju razlikovati staru i novu paradigmu nikad neće postati „prvosvećenici“ nove paradigme. U pravilu su svoju ulogu razumjeli kao patriotsku i profesionalnu obvezu opravdanja dominantnih političkih narativa. Pri čemu je svejedno jesu li formalno ili nisu članovi neke hrvatske ili srpske ili bošnjačke etnokratske ili mimikrično-građanske, veliko-bosanske stranke. Oni su neslobodni ljudi i kao takvi umiju samo služiti politikama …
!b: Upravlja li se mostarskim Sveučilištem na pravi način i ostvaruje li ono cilj zbog kojeg je utemeljeno?
Lasić: Na ovo mi je teško odgovoriti, jer nemam uvida. Uostalom, odgovoran sam samo struci i savjesti za ono što radim sa studentima na Filozofskom fakultetu, ili u javnosti.
!b: Na znanstvenom skupu ‘BiH, europska zemlja bez ustava’ održanom nedavno u Sarajevu ste izjavili kako će EU svoje probleme riješiti i bez nas, a da mi bez EU nećemo uspjeti nadići naše paralelne svjetove. Mislite li da ćemo utrkom za ulazak u EU preskočiti neka pitanja i rješenja koja u biti unazađuju ovu zemlju?
Lasić: Nećemo moći preskočiti ni nerješena bh. nacionalna ni nerješivo bh. državno pitanje, ali je već sada jasno kako ih nećemo moći uopće rješiti izvan procesa približavanja EU ili članstva u ovoj regionalnoj integraciji. „Propovjedam“, mada nisam svećenik, dakle nužnost članstva u Europskoj uniji, jer je EU „projekt mira“, jer podrazumijeva očuvanje svih identiteta, jer se filozofija ovih integracija naslanja na teoriju alteriteta i trans-nacionalizacije svekolikih vrsta. U mojem pledoajeu za alternativni kulturološki i politološko-pravni narativ kazao sam kako bi vrijedilo pokušati u procesu uljuđivanja BiH i s odgovornom konsocijacijom, ili pak, s mješovitim modelima nacionalnog i građanskog, koje tek treba domisliti, pri čemu bi nam mogla pomoći i, iskustva EU s “euroregijama” i EU-principi višerazinskog upravljanja, to jest prenijetog suvereniteta, kao i princip supsidijarnosti. U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem i uljuđenom BiH, kako bi i kulturološko-politički bila lijepa koliko i svojom raznolikošću i zemljopisom, mogu nam, dakle, pomoći i iskustva i vrijednosti Europske unije. Ona je i „naša paradigma“, na nju se vrijedi ugledati…
Preuzeto sa prijateljskog portala www.bitno.ba