”Bilo koji solidan pjesnik to može probati, sjesti i napisati zbirku poezije za jednu noć, ali će se vrlo brzo uvjeriti da takvo nešto ne može podrazumijevati i kvalitet, da poezija nije njegova sluškinja, nego da je on sluga poezije. Tako je i sa mnogo čim drugim. Ljudi obično prožive život misleći da su gospodari nekakvog komada zemlje, ali se bez izuzetka ispostavi se da je navodni gospodar zapravo bio samo sluga zemlje u koju je na kraju i legao”, rekao je Rakulj u razgovoru s novinarom Buka magazina.
Milan Rakulj književnik je iz Banja Luke i s pravom se može reći da se nalazi među istaknutijim pjesnicima mlađe generacije s prostora Bosne i Hercegovine, a njegova poezija je etablirana i u književnim regionalnim krugovima. Do sada je objavio tri zbirke poezije: ”Gluvi putnik” (2010.), ”Poezija u kostima” (2014.), a ove godine izašla je njegova najnovija knjiga ”Razglednice iz Trećeg svijeta”. Milanova poezija je britka, jasna i glasna, a njegova interpretacija naprosto plijeni publiku. Zato na književnim večerima na kojima nastupa Rakulj sale budu dupke pune. Milan je dobitnik književnih nagrada ”Stražilovo” i ”Srpsko pero”, a prevođen je na francuski, makedonski i mađarski jezik.
Povodom objavljivanja Rakuljove treće zbirke poezije, razgovarali smo sa ovim odličnim pjesnikom o poeziji, književnosti i egzistenciji pjesnika u današnje vrijeme koje umjetnicima baš i nije suviše naklonjeno.
Tvoja treća zbirka pjesama je po mnogo čemu drugačija od prethodne dvije. Rekao bih zrelija.
Rakulj: "Razglednice iz Trećeg svijeta" su kraća zbirka od prethodne dvije, a o pjesmama sam znatno duže promišljao. Usput, nataložilo se godina i kilometraže, pa će neko možda prepoznati i zrelost. Tu je više slobodnog stiha u odnosu na vezani i angažovana poezija, ako to nije izlizan izraz, prisutnija je mnogo više u odnosu na ljubavnu, što nije bio slučaj u ranijim knjigama. Jedan stih iz nove knjige kaže: "Srećan čovjek ne piše pjesme, osim ako je srećan u zemlji Trećeg svijeta". Nije nas, dakle, mimoišla ona kletva "dabogda živio u zanimljivim vremenima". Stvarnost je toliko brza da je stvoren privid kako je umjetnost ne može ispratiti, ali to je, kako rekoh, samo privid. Kako nekad, tako i danas, potrebna nam je radoznalost i iskošen pogled van takozvanih glavnih tokova. Bombastični naslovi u medijima i izjave (anti)junaka našeg doba, tu su za mazanje očiju. Međutim, pogled na marginu, gdje nije sklonjena samo umjetnost i poezija, nego i život malog, običnog čovjeka, otvoriće nam oči. Nadam se da jedan takav pogled nude "Razglednice iz Trećeg svijeta".
Misliš li da će ti ova knjiga otvoriti vrata i za neko prozno pisanje?
Rakulj: Pametniji ljudi od mene rekli su da je poezija najviši oblik duhovne i emotivne pismenosti, da je najgušće agregatno stanje jednog jezika. Međutim, primijetio sam u poslednje vrijeme kako mnogo pjesnika prelazi sa poezije na prozu. Tek ponekad pjesnici to urade iz istinske potrebe i zbog toga što zaista imaju šta da kažu u proznoj formi. U većini slučajeva, riječ je o pomodarstvu i o prelasku sa, ja to tako volim reći, enter poezije na prozu. Jedina razlika između poezije i proze pojedinaca o kojima govorim jeste, dakle, što u poeziji koriste tipku enter na tastaturi, a u prozi ne. I poezija i proza takvih autora obično biva prozaična. Sa druge strane, tu je i gomila rebus pjesama bez ikakvih valera života čije značenje ne zna ni sami bog, a kamoli kvaziintelektualac koji ih je napisao. O čitaocu da ne govorim. Ja, naravno, cijenim dobru i poeziju i prozu kao čitalac. Cijenim one tekstove koji su u isto vrijeme duboki i jednostavni, bez obzira na formu u kojoj su napisani. Kao stvaralac, međutim, našao sam se isljučivo u poeziji. Poezija svakako traži brušenje. Pjesnički jezik jeste odudaranje od normalnog, običnog načina izražavanja, ali nije matematička formula ili uputstvo za preskakanje taraba. Poeziji ne mogu pomoći nikakvi enteri i tu zagrijavanje stolice apsolutno nema smisla, ako sam pjesnik ne gori, pokušavajući da ne izgori od plamena sopstvenog života.
Da li ti je bilo teško sastaviti zbirku od ovih tridesetak pjesama, s obzirom da radiš i kao novinar, i da sa te strane imaš mnogo obaveza?
Rakulj: Zavisi šta podrazumijeva riječ “teško”, rad na tekstu ili stanja duha u kojima sam se nalazio dok sam pisao poeziju. Što se tiče rada na tekstu, tu nisam osjećao nikakvu težinu, jer je zbirka nastajala poprilično dugo. Iskoristiću još jednom staru floskulu da su pjesnici božiji daktilografi, te da pišu u trenucima nadahnuća. Iako je riječ o floskuli, nju je teško demistifikovati. Bilo koji solidan pjesnik to može probati, sjesti i napisati zbirku poezije za jednu noć, ali će se vrlo brzo uvjeriti da takvo nešto ne može podrazumijevati i kvalitet, da poezija nije njegova sluškinja, nego da je on sluga poezije. Tako je i sa mnogo čim drugim. Ljudi obično prožive život misleći da su gospodari nekakvog komada zemlje, ali se bez izuzetka ispostavi se da je navodni gospodar zapravo bio samo sluga zemlje u koju je na kraju i legao.
Koliko zrelosti pisca doprinosi kada se preobrati u porodičnog čovjeka i postane otac?
Rakulj: Roditeljstvo je najbolja stvar koja se može dogoditi čovjeku. Kakve ono ima veze sa pisanjem nisam siguran. Vjerovatno zavisi od osobe do osobe. Znam da se, recimo, naveći prozni pisci bivše Jugoslavije Andrić, Ćopić, Krleža i Crnjanski nisu ostvarili kao roditelji. Oni su uspješni prelaznici ili izletnici iz poezije u prozu, a njihova proza nije zagrijavala samo stolice, nego i čitaoce. Sa druge strane, Aleksandar Popović, jedan od najvećih srpskih dramskih pisaca, imao je buljuk djece, kao i Sergej Jesenjin, omiljeni pjesnik Rusije, a to nije odmoglo njihovoj književnosti. Čak je i pomoglo. Da li su dvojica posljednjih nabrojanih bili dobri porodični ljudi to znaju njihove porodice. Mi znamo da su bili dobri književnici. Sličnu temu ima jedna pjesma iz "Raglednica" u kojoj zaključujem da poezija nije bježanje od života, nego život sam.
Zbirku otvara pjesma koju si posvetio supruzi, a govori o devedest drugoj. Šta tebi znače te ratne devedesete?
Rakulj: Da, "Devedeset druga" je vjerovatno najbolja pjesma koju sam napisao. Pročitao sam jedan komentar na internetu koji kaže da je ta pjesma pobjeda života. Ne znam da li je taj komentator znao da je Branko Miljković smatrao da je njegova pjesma "Uzalud je budim" pobjeda života nad smrću, ali eto – ako je Miljkoviću to bila ta pjesma, meni je "Devedeset druga". Ratne devedesete su, naravno, u najmanju ruku bile grozne i mučne za sve normalne ljude na ovim prostorima. Tako i ja danas gledam na njih, ali čak i tada neko je imao djetinstvo, a neko se rađao, što sam i opisao u pomenutoj pjesmi.
Tu je i pjesma koju si posvetio svojoj pokojnoj majci. Koliko pjesnik treba biti hrabar da se na taj način oprosti sa najmilijem bićem svoga života – Majkom?
Rakulj: Nemam pojma da li je tu riječ o hrabrosti, ali znam da pjesmu o majci nisam mogao napisati dok moja majka nije napustila ovaj svijet. Nemam šta tu više da oduzmem ili da dodam. Sve je rečeno u stihovima.
Kada je riječ o ratnim temama. Da li bismo, da nismo preživjeli grozni rat devedesetih, uopšte imali o čemu pisati?
Rakulj: Ratne teme mnogim čitaocima sa pravom postale su zamorne. Malo je ljudi sa poštenim odnosom prema toj temi. Pošten odnos prema toj temi, primjera radi, ima Darko Cvijetić kome je, kako sam kaže, rat servirao temu kao granatu. Posljedice tog, pa čak i drugih ratova iz prošlosti, na ovim prostorima osjećaju se i danas. Neko se distancira od te teme, a neko se konstantno vraća istoj, a i jedni i drugi imaju pravo. Imaju svoje razloge za tako nešto. U svakom slučaju, ovdje je zanimljivije biti književnik nego u Danskoj ili u Kanadi.
Da li su ljubavne teme danas izopštene iz ozbiljne literature?
Rakulj: Nisu. O ljubavi se oduvijek pisalo i o ljubavi će se uvijek pisati. Zašto je to tako, možda nam je najbolje objasnio Danilo Kiš, rekavši da je ljubav strašna jer se na iskustvu drugih ne može učiti.
Jedno ekonomsko pitanje. Da li se isplati pisati?
Rakulj: U materijalnom smislu ne, a u duhovnom da. Eto, prije nekoliko dana sjedio sam u jednom restoranu u Sremskim Karlovcima, tik uz Dunav. Tamo sam gostovao na jubilarnom pedesetom Brankovom kolu. Za stolom su bili pjesnici i umjetnici raznih fela, čuvena dramska umjetnica Svetlana Bojković i pjesnik Nenad Grujičić, između ostalih. Pričali smo, smijali se, govorili poeziju i pjevali. Svetlana se sjećala kako je na istom mjestu i istim povodom prije trideset godina tu sjedila sa Grujičićem, Borislavom Pekićem i Branom Petrovićem. Kako sam tamo u neku ruku predstavljao Banjaluku, tamburaši su mi na uvce svirali "Banjaluko i ta tvoja sela", u rukama mi je bio točeni Badvajzer, a u leđa mi je duvao lagani vjetar sa Dunava. Eto, život čine male stvari, a mnoge lijepe, pored onih neugodnih, donosi nam i samo pisanje.
Inače, kakvi su utisci sa književnog programa 50. Brankovog kola?
Rakulj: Fenomenalni. Ja sam u neku ruku dijete Brankovog kola jer sam tamo objavio prve dvije knjige i redovni sam gost od 39. Brankovog kola do danas. Takođe, gostovao sam na raznim književnim festivalima i sa sigurnošću tvrdim da je Brankovo kolo najveći festival na prostoru bivše Jugoslavije, poezije što se tiče. Veliki jubilej obilježen je dostojanstveno i u slavu Branka Radičevića. Bila je čast biti dio tog događaja.