Pjesnik Mehmed Meša Begić za BUKU: Nacionalizam i patriotizam me ne dodiruju, nisam njihova mušterija

"Svi ti takozvani nacionalni pjesnici koji uzdižu kolektiv nauštrb pojedinca uopće me ne zanimaju. Njih vole generali. Vole ih i svećenici, učitelji i svi oni koji mrze pravu poeziju"

21. januar 2023, 7:23


 ”Nema me, jer ne prakticiram javne nastupe. Vrlo je moguće da je promocija u Jazzlooku, u Banjaluci, ujedno je bila i posljednji put kad sam prisilio sebe da izađem pred ljude. Javni nastupi nisu moja stvar. Ne uživam u njima, nikada nisam, i sumnjam da će se to ikada promijeniti. Zašto onda zavaravati i sebe i druge, radije se suočiti sa situacijom onakvom kakva jeste. Moje je da pišem, i da vjerujem kako napisano nalazi svoj put do onih koji me žele čitati. Činjenica da sam u međuvremenu promijenio nekoliko boravišta i živio daleko, prvo u Nikaragvi, a kasnije u Dominikanskoj republici i Španiji, pomogla je da se bezbolno udaljim od aktivnijeg promovisanja svog života u umjetnosti, koji se, na neku foru, odbio odseliti zajedno sa mnom”, rekao je Meša Begić u razgovoru sa novinarom Buke.

Mehmed Meša Begić, bosanskohercegovački je pjesnik srednje generacije, čije je stvaralaštvo podjednako nenametljivo, ali u isto vrijeme i umjetnički ubitačno. Iskreni ljubitelji pisane riječi za Begića itekako znaju, a oni koji za njega nisu čuli zapravo su žrtve književne hiperprodukcije i nametljivih kvazispisatelja, koji su ovdašnju književnu scenu pretrpali svojom autorskom nesamokritičnošću. Begić je rođen u Čapljini, stvarao i živio u Mostaru, Sarajevu, Barseloni, a jedno vrijeme proveo i u Nikaragvi, tačnije gradu Managva. Boravio je i na ostrvu La Espanjola, Santo Domingo, Dominikanska republika, a trenutno živi i radi u Madridu.

Otud se nije ni čuditi što se u njegovim pjesmama i proznim djelima osjeti duhovna univerzalnost, nadnacionalnost, prisutnost različitih kulturnih vrijednosti i estetska širina i svježina. Meša Begić osnivač je časopisa Kolaps, prevodio je pjesme Leonarda Cohena. Uvršten je u knjigu razgovora i odabrane poezije “Jer mi smo mnogi“, pjesnika Marka Pogačara. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom.

Piše za sarajevski Žurnal, mostarski portal Abrašmedia, te skopski Blesok. Kontinuirano sarađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom, a dosadašnji rezultati zajedničkog rada objedinjeni su na dva albuma, na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo, isprepliću muzika i poezija.

Begić je objavio desetak naslova, a spomenućemo neke od njih: Čekajući mesara, Pjesme iz sobe, Savršen metak u stomak, Sitni sati u Managvi, Opasan čovjek, Nesvrstane pjesme, Pisma iz Paname, Pauk u meskalinu, a prošle godine objavio je najnoviju knjigu Predaja.

Novinar Buka magazina razgovarao je s Mehmedom Begićem o njegovoj poeziji, životu i umjetnosti.

Zadnji put u Banjaluci bio si daleke 2010. nakon objavljivanja knjige ”Savršen metak u stomak”, a sa tobom je svoju poeziju čitao i Marko Tomaš. Od tada do danas objavio si desetak knjiga, ali te nema u Banja Luci da promovišeš svoj rad. Tomaš je redovan književni gost u Banja Luci, ali tebe nema. Zašto?

Najjednostavnije rečeno, nema me jer ne prakticiram javne nastupe. Vrlo je moguće da je promocija u Jazzlooku, u Banjaluci, ujedno je bila i posljednji put kad sam prisilio sebe da izađem pred ljude. Javni nastupi nisu moja stvar. Ne uživam u njima, nikada nisam, i sumnjam da će se to ikada promijeniti. Zašto onda zavaravati i sebe i druge, radije se suočiti sa situacijom onakvom kakva jeste. Moje je da pišem, i da vjerujem kako napisano nalazi svoj put do onih koji me žele čitati. Činjenica da sam u međuvremenu promijenio nekoliko boravišta i živio daleko, prvo u Nikaragvi, a kasnije u Dominikanskoj republici i Španiji, pomogla je da se bezbolno udaljim od aktivnijeg promovisanja svog života u umjetnosti, koji se, na neku foru, odbio odseliti zajedno sa mnom.

Kakve impresije nosiš sa tog književnog događaja koji se desio 2010. u Jazzlooku?

Što sam stariji, sjećanjima sve manje vjerujem. I sve više mi je jasno da su to samo verzije događaja koji su se desili. Hoću reći, ako se ne varam, nisam zablistao te večeri u Jazzlooku, samo sam čekao da promocija prođe, da se sve okonča. A to je, gledajući iz trenutne sigurne pozicije, velika šteta, jer se Nešo Pudar pobrinuo da sve bude kako treba. Predstavljala nas je Tanja Stupar Trifunović, Robert Mlinarec je stigao iz Zagreba sa knjigama.  Atmosfera je bila sasvim intimna, vino nadohvat ruke, sve potaman. Ali ja jednostavno nisam krojen za takve situacije i samim tim im se ne prepustim koliko one to zaslužuju. Tomaš i ja smo mnogo putovali zajedno. Putovanja su uvijek prilika za kvalitetne razgovore. Bili su to dani kada smo mogli sve; eto impresije za cijelu 2010. godinu.

Ima li razlike u tvom pogledu prema poeziji od objavljivanja prve zbirke do objavljivanja najnovije ”Pauk u meskalinu”?

Siguno da razlika postoji, pogled se stalno mijenja. Trenutno se osjećam ispražnjeno i moguće da smo u sasvim pogrešnom trenutku za ovakvo pitanje. Nekada je poezija bila odgovor na sve, ali u međuvremenu su prošle decenije, i više mi je vjerovatnija mogućnost da takav odgovor zapravo ne postoji. Moguće da sa čovjekom ostare i mnoge divne iluzije, ili se pak rasplinu i nestanu u magli. Samim tim nestane i poetike tih iluzija. Iskustva, odnosi, susreti, ostavljanja. Sve to nas oblikuje, ostavlja trag, ali nas svakako i mijenja.

Bavio si se i muzikom. Koje su poveznice između pjesništva i muzike, da li su pjesnici veći ekscentrici od muzičara, prvenstveno mislim na rok muzičare?

Uh, znao sam neke automehaničare koji su veći ekscentici od bilo koga. Ne mislim da tu postoje neka pravila, niti da tu možemo povući neku crtu između onih koji se bave poezijom i onih koji stvaraju muziku. Moje mostarsko društvo je bilo jedna banda ekscentrika, a samo neki od njih su pisali, i tek poneko je svirao. Neki su radili na sudu, neki su bili farmeri, ugostitelji, medicinari, arhitektice, prosvjetni radnici i radnice.

A naravno da i ekscentičnost može biti poveznica između poezije i muzike. Mogu to biti i riječi, ili melodičnost koja živi u svemu i svima. Mene je u rok muzici prvo privlačila poezija u  pjesmi, njene riječi, ako su riječi prave, sve ostalo bi se nekako uklopilo. Trebalo mi je mnogo da zavolim muziku bez riječi, i da nađem prave riječi za nju. Poveznice su na sve strane.

Da li si ti roker u duši?

Moj put u čarobni svijet muzike započeo je s Elvisom, kao i gledanjem filma La Bamba. Rockabili zvuk me jednako uzbuđuje sada, kao što je i u tim ranim danima adolescencije. I dalje poziva na ples. Kasnije su stigle mnoge divote: The Clash, Lou Reed, Nina Simone, The Cure, Stray Cats, Chris Isaak, Iggy Pop, The Cramps, dEUS,  Morphine, Cat Power, Calexico, Suzanne Vega. Spomenuo sam ovdje samo neka bitna žarišta, u nadi da sam tako odgovorio na tvoje pitanje. No, na isti način, i jednako lako mogu dati argumente koji me čine džezerom u srcu. Ne patim od tih definicija. Samo pratim osjećaj, uživam u onome što mi se sviđa.

Prevodio si pjesme Leonarda Cohena koji je bio i pjesnik i muzičar. Koje su poveznice između tebe i njega, šta te privlači njegovoj poetici?

Bilo je poput magije,  taj sudar s Cohenovom poezijom. Ljubav na prvo čitanje. Pjesma se zvala Travel, a knjiga Kutija sa začinima zemlje, iz 1961. godine. Rijetko šta uspijem naučiti napamet, ali stihove iz te pjesme nikada nisam uspio da zaboravim: Lost in the fields of your hair I was never lost enough to lose a way I had to take. U pitanju je privlačnost koju mi ne polazi za rukom imenovati. U tim redovima sam nalazio upustva za izgradnju sopstvenog svijeta, instrukcije za moj život u umjetnosti. Prevođenju Cohena sam prišao jako mlad i neiskusan, bez velikih ambicija. Imao sam drugara koji nije znao engleski, a želio sam da mu prenesem to što sam kod Cohena nalazio. I tako sam krenuo sam prevođenjem. A onda je Marko Tomaš, s kojim sam u to vrijeme uređivao časopis Kolaps, predložio da to prenesemo na neki ozbiljan nivo. On je našao kontakte, riješio dozvole i omogućio da dođe do štampanja knjige. Novac za plaćanje Cohenovih advokata dala nam je moja drugarica Ellie. Sasvim naivno i čista srca smo svi ušli u tu priču, ja bez ikakve namjere da budem prevodilac, Marko bez želje da se ikada više bavi papirologijom, Ellie jer je bila divna osoba. A sama knjiga se desila u pravom trenutku, kada se Cohen na području nekadašnje Jugoslavije i nije baš prevodio. Drago mi je da je danas situacija znatno drugačija i da je njegov opus u potpunosti preveden, i to u više verzija.

Još jednom me je Damir Šodan, dok smo istraživali Havanu, uspio nagovoriti da se vratim  prevođenju. Naša saradnja je rezultirala brojnim prevodima hispano pjesnikinja i pjesnika, a najviše smo vremena posvetili jednom pjesniku iz Španije. U pitanju je Leopoldo Maria Panero, i njegova izabrana poezija je na kraju objavljena u knjizi ”Smrt u Tangeru”. Izdavači te zbirke su Enklava u Srbiji i HDP u Hrvatskoj.

Misliš li da pisac može biti pisac a da u isto vrijeme nije i kritičar postojećeg stanja?

Naravno da može. Ako živi u svom svijetu, postavlja stvari kako smatra da u tom mikrokosmosu treba da budu postavljene, i piše o njima iz pozicije koja nije kritička. Ili piše o nečem drugom. Naravno da je moguće. Isti taj scenario može poslužiti i za kritiku, naravno. Sve zavisi kakav stav prema svijetu, ili svjetovima, ima osoba koja piše.

Misliš li da dobar umjetnik mora da bude i dobar čovjek?

Divna je i rijetka stvar kad je neko dobar u svakom pogledu. I naravno da nečija profesionalna sposobnost ne određuje kvalitete njihove osobnosti. Na kraju krajeva, istorija je zapisala dovoljno šupaka koji su napravili velike i dobre stvari. U umjetnosti, i šire. Nikada nisam ni očekivao da to bude vezano jedno s drugim. Nekim lošim ljudima sam oprostio jer su dobri umjetnici. S druge strane, postoje i oni čijoj umjetnosti ne dajem ni šansu, jer mi se ne sviđa kakvi su ljudi.

Mogu li pjesnici i umjetnici da mijenjaju svijet?

Želim da vjerujem da svi mijenjamo svijet, a ne samo oni koji su pozicionirani da nam diktiraju svakodnevnicu. Šira slika bi trebala biti nešto ozbiljnije i donekle vjerujem da svako od nas, uključujući i one koji djeluju u umjetnosti, utiče na nju i samim tim je mijenja. No, čovjeka uglavnom najviše interesuje momenat koji se upravo dešava – tu nam, nažalost, stvari uglavnom diktiraju neke prozaičnije profesije.

Misliš li da pravi umjetnik treba i mora da bude vannacionalan?

Ne mislim da sam ja neko ko treba da govori kakav umjetnik treba da bude. I šta je to, uopšte, pravi umjetnik? Ali da, što se mene tiče, vannacionalno je jedina mogućnost. Jednostavno, jer me nacionalno ne određuje. Zanimaju me i bitne su mi neke sasvim druge stvari. Nacionalizam i patriotizam me ne dodiruju, nisam njihova mušterija. Osim ako u pitanju nije bend The National.  Sad se sjetih, i djeluje mi da je prigodno, ono što je Charles Simić, vjerujem, za Feral Tribune svojevremeno izjavio o sebi i patriotizmu: „Ja sam pjesnik koji piše poeziju kao priču o osamljenom čovjeku koji pokušava razumjeti svijet. Ne volim patriotsku poeziju na bilo kojem jeziku. Svi ti takozvani nacionalni pjesnici koji uzdižu kolektiv nauštrb pojedinca uopće me ne zanimaju. Njih vole generali. Vole ih i svećenici, učitelji i svi oni koji mrze pravu poeziju."

Da li misliš da će kriza u kulturi koja nas je zadesila ikada biti prevaziđena?

Otkud znam, valjda hoće, kao što sve, prije ili kasnije, bude prevaziđeno. Trudim se da budem pozitivan i, evo, pjevušim Dire Straits: „There should be sunshine after rain, these things have always been the same“. Trenutno stanje cijelog svijeta me apsolutno zbunjuje. Transformacije svega pa i kulture, i onog što se sada smatra dobrim, to jest, trebalo bi da je dobro, a ja ne vidim ni kako zašto. Od svega toga ostajem bez riječi, na neki mračan i sumoran način.

Kad ćemo opet moći slušati tvoju poeziju u Banja Luci?

Prije nepunih mjesec dana je izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva objavila moju knjigu Predaja. Nadam se da nije problem do nje doći i u Banjaluci. Bitna mi je to knjiga, zaokružuje poetiku koju sam živio posljednjih sedam godina. Naravno, može poslužiti i neka starija zbirka, na primjer, onaj davni Savršen metak u stomak. Kad god me čitate sebi ili nekom dragom, kao prava publika može poslužiti i vjerni neprijatelj, moja poezija je s vama. To je jedini i pravi dolazak i povratak u Banjaluku i sva druga draga mjesta mojih nekadašnih mapi postojanja.