”Nema me, jer ne prakticiram javne nastupe. Vrlo je moguće da je promocija u
Jazzlooku, u Banjaluci, ujedno je bila i posljednji put kad sam prisilio sebe
da izađem pred ljude. Javni nastupi nisu moja stvar. Ne uživam u njima, nikada
nisam, i sumnjam da će se to ikada promijeniti. Zašto onda zavaravati i sebe i
druge, radije se suočiti sa situacijom onakvom kakva jeste. Moje je da pišem, i
da vjerujem kako napisano nalazi svoj put do onih koji me žele čitati.
Činjenica da sam u međuvremenu promijenio nekoliko boravišta i živio daleko,
prvo u Nikaragvi, a kasnije u Dominikanskoj republici i Španiji, pomogla je da
se bezbolno udaljim od aktivnijeg promovisanja svog života u umjetnosti, koji
se, na neku foru, odbio odseliti zajedno sa mnom”, rekao je Meša Begić u razgovoru
sa novinarom Buke.
Mehmed Meša Begić, bosanskohercegovački je pjesnik srednje
generacije, čije je stvaralaštvo podjednako nenametljivo, ali u isto vrijeme i
umjetnički ubitačno. Iskreni ljubitelji pisane riječi za Begića itekako znaju,
a oni koji za njega nisu čuli zapravo su žrtve književne hiperprodukcije i
nametljivih kvazispisatelja, koji su ovdašnju književnu scenu pretrpali svojom
autorskom nesamokritičnošću.
Begić je rođen u Čapljini, stvarao i živio u Mostaru, Sarajevu, Barseloni, a
jedno vrijeme proveo i u Nikaragvi, tačnije gradu Managva. Boravio je i na
ostrvu La Espanjola, Santo Domingo, Dominikanska republika, a trenutno živi i
radi u Madridu.
Otud se nije ni čuditi što se u njegovim pjesmama i proznim
djelima osjeti duhovna univerzalnost, nadnacionalnost, prisutnost različitih
kulturnih vrijednosti i estetska širina i svježina.
Meša Begić osnivač je časopisa Kolaps, prevodio je pjesme Leonarda Cohena.
Uvršten je u knjigu razgovora i odabrane poezije “Jer mi smo mnogi“, pjesnika
Marka Pogačara.
Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem
Marom.
Piše za sarajevski Žurnal, mostarski portal Abrašmedia, te skopski
Blesok.
Kontinuirano sarađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom
Zlatarom, a dosadašnji rezultati zajedničkog rada objedinjeni su na dva albuma,
na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo, isprepliću muzika i poezija.
Begić je objavio desetak naslova, a spomenućemo neke od njih: Čekajući mesara,
Pjesme iz sobe, Savršen metak u stomak, Sitni sati u Managvi, Opasan čovjek,
Nesvrstane pjesme, Pisma iz Paname, Pauk u meskalinu, a prošle godine objavio
je najnoviju knjigu Predaja.
Novinar Buka magazina razgovarao je s Mehmedom Begićem o njegovoj poeziji,
životu i umjetnosti.
Zadnji put u Banjaluci bio si daleke 2010. nakon objavljivanja knjige ”Savršen
metak u stomak”, a sa tobom je svoju poeziju čitao i Marko Tomaš. Od tada do
danas objavio si desetak knjiga, ali te nema u Banja Luci da promovišeš svoj
rad. Tomaš je redovan književni gost u Banja Luci, ali tebe nema. Zašto?
Najjednostavnije rečeno, nema me jer ne
prakticiram javne nastupe. Vrlo je moguće da je promocija u Jazzlooku, u
Banjaluci, ujedno je bila i posljednji put kad sam prisilio sebe da izađem pred
ljude. Javni nastupi nisu moja stvar. Ne uživam u njima, nikada nisam, i
sumnjam da će se to ikada promijeniti. Zašto onda zavaravati i sebe i druge,
radije se suočiti sa situacijom onakvom kakva jeste. Moje je da pišem, i da
vjerujem kako napisano nalazi svoj put do onih koji me žele čitati. Činjenica
da sam u međuvremenu promijenio nekoliko boravišta i živio daleko, prvo u
Nikaragvi, a kasnije u Dominikanskoj republici i Španiji, pomogla je da se
bezbolno udaljim od aktivnijeg promovisanja svog života u umjetnosti, koji se,
na neku foru, odbio odseliti zajedno sa mnom.
Kakve impresije nosiš sa tog književnog događaja koji se desio 2010. u
Jazzlooku?
Što sam stariji, sjećanjima sve manje
vjerujem. I sve više mi je jasno da su to samo verzije događaja koji su se
desili. Hoću reći, ako se ne varam, nisam zablistao te večeri u Jazzlooku, samo
sam čekao da promocija prođe, da se sve okonča. A to je, gledajući iz trenutne
sigurne pozicije, velika šteta, jer se Nešo Pudar pobrinuo da sve bude kako
treba. Predstavljala nas je Tanja Stupar Trifunović, Robert Mlinarec je stigao
iz Zagreba sa knjigama. Atmosfera je
bila sasvim intimna, vino nadohvat ruke, sve potaman. Ali ja jednostavno nisam
krojen za takve situacije i samim tim im se ne prepustim koliko one to
zaslužuju. Tomaš i ja smo mnogo putovali zajedno. Putovanja su uvijek prilika
za kvalitetne razgovore. Bili su to dani kada smo mogli sve; eto impresije za cijelu 2010. godinu.
Ima li razlike u tvom pogledu prema poeziji od objavljivanja prve zbirke do
objavljivanja najnovije ”Pauk u meskalinu”?
Siguno da razlika postoji, pogled se
stalno mijenja. Trenutno se osjećam ispražnjeno i moguće da smo u sasvim
pogrešnom trenutku za ovakvo pitanje. Nekada je poezija bila odgovor na sve,
ali u međuvremenu su prošle decenije, i više mi je vjerovatnija mogućnost da
takav odgovor zapravo ne postoji. Moguće da sa čovjekom ostare i mnoge divne
iluzije, ili se pak rasplinu i nestanu u magli. Samim tim nestane i poetike tih
iluzija. Iskustva, odnosi, susreti, ostavljanja. Sve to nas oblikuje, ostavlja
trag, ali nas svakako i mijenja.
Bavio si se i muzikom. Koje su
poveznice između pjesništva i muzike, da li su pjesnici veći ekscentrici od
muzičara, prvenstveno mislim na rok muzičare?
Uh, znao sam neke automehaničare koji
su veći ekscentici od bilo koga. Ne mislim da tu postoje neka pravila, niti da
tu možemo povući neku crtu između onih koji se bave poezijom i onih koji
stvaraju muziku. Moje mostarsko društvo je bilo jedna banda ekscentrika, a samo
neki od njih su pisali, i tek poneko je svirao. Neki su radili na sudu, neki su
bili farmeri, ugostitelji, medicinari, arhitektice, prosvjetni radnici i
radnice.
A naravno da i ekscentičnost može biti
poveznica između poezije i muzike. Mogu to biti i riječi, ili melodičnost koja
živi u svemu i svima. Mene je u rok muzici prvo privlačila poezija u pjesmi, njene riječi, ako su riječi prave,
sve ostalo bi se nekako uklopilo. Trebalo mi je mnogo da zavolim muziku bez
riječi, i da nađem prave riječi za nju. Poveznice su na sve strane.
Da li si ti roker u duši?
Moj put u čarobni svijet muzike započeo je s Elvisom, kao i gledanjem filma La
Bamba. Rockabili zvuk me jednako uzbuđuje sada, kao što je i u tim ranim danima
adolescencije. I dalje poziva na ples. Kasnije su stigle mnoge divote: The
Clash, Lou Reed, Nina Simone, The Cure, Stray Cats, Chris Isaak, Iggy Pop, The
Cramps, dEUS, Morphine, Cat Power,
Calexico, Suzanne Vega. Spomenuo sam ovdje samo neka bitna žarišta, u nadi da
sam tako odgovorio na tvoje pitanje. No, na isti način, i jednako lako mogu
dati argumente koji me čine džezerom u srcu. Ne patim od tih definicija. Samo
pratim osjećaj, uživam u onome što mi se sviđa.
Prevodio si pjesme Leonarda Cohena koji
je bio i pjesnik i muzičar. Koje su poveznice između tebe i njega, šta te
privlači njegovoj poetici?
Bilo je poput magije, taj sudar s
Cohenovom poezijom. Ljubav na prvo čitanje. Pjesma se zvala Travel, a knjiga Kutija
sa začinima zemlje, iz 1961. godine. Rijetko šta uspijem naučiti
napamet, ali stihove iz te pjesme nikada nisam uspio da zaboravim: Lost in the
fields of your hair I was never lost enough to lose a way I had to take. U
pitanju je privlačnost koju mi ne polazi za rukom imenovati. U tim redovima sam
nalazio upustva za izgradnju sopstvenog svijeta, instrukcije za moj život u
umjetnosti. Prevođenju Cohena sam prišao jako mlad i neiskusan, bez velikih
ambicija. Imao sam drugara koji nije znao engleski, a želio sam da mu prenesem
to što sam kod Cohena nalazio. I tako sam krenuo sam prevođenjem. A onda je
Marko Tomaš, s kojim sam u to vrijeme uređivao časopis Kolaps, predložio
da to prenesemo na neki ozbiljan nivo. On je našao kontakte, riješio dozvole i
omogućio da dođe do štampanja knjige. Novac za plaćanje Cohenovih advokata dala
nam je moja drugarica Ellie. Sasvim naivno i čista srca smo svi ušli u tu
priču, ja bez ikakve namjere da budem prevodilac, Marko bez želje da se ikada
više bavi papirologijom, Ellie jer je bila divna osoba. A sama knjiga se desila
u pravom trenutku, kada se Cohen na području nekadašnje Jugoslavije i nije baš prevodio.
Drago mi je da je danas situacija znatno drugačija i da je njegov opus u
potpunosti preveden, i to u više verzija.
Još jednom me je Damir Šodan, dok smo
istraživali Havanu, uspio nagovoriti da se vratim prevođenju. Naša saradnja je rezultirala
brojnim prevodima hispano pjesnikinja i pjesnika, a najviše smo vremena
posvetili jednom pjesniku iz Španije. U pitanju je Leopoldo Maria Panero, i
njegova izabrana poezija je na kraju objavljena u knjizi ”Smrt u Tangeru”.
Izdavači te zbirke su Enklava u Srbiji i HDP u Hrvatskoj.
Misliš li da pisac može biti pisac a da u isto vrijeme nije i kritičar
postojećeg stanja?
Naravno da može. Ako živi u svom
svijetu, postavlja stvari kako smatra da u tom mikrokosmosu treba da budu
postavljene, i piše o njima iz pozicije koja nije kritička. Ili piše o nečem
drugom. Naravno da je moguće. Isti taj scenario može poslužiti i za kritiku,
naravno. Sve zavisi kakav stav prema svijetu, ili svjetovima, ima osoba koja
piše.
Misliš li da dobar umjetnik mora da bude
i dobar čovjek?
Divna je i rijetka stvar kad je neko
dobar u svakom pogledu. I naravno da nečija profesionalna sposobnost ne
određuje kvalitete njihove osobnosti. Na kraju krajeva, istorija je zapisala dovoljno šupaka koji su
napravili velike i dobre stvari. U umjetnosti, i šire. Nikada nisam ni
očekivao da to bude vezano jedno s drugim. Nekim lošim ljudima sam oprostio jer
su dobri umjetnici. S druge strane, postoje i oni čijoj umjetnosti ne dajem ni
šansu, jer mi se ne sviđa kakvi su ljudi.
Mogu li pjesnici i umjetnici da
mijenjaju svijet?
Želim da vjerujem da svi mijenjamo
svijet, a ne samo oni koji su pozicionirani da nam diktiraju svakodnevnicu.
Šira slika bi trebala biti nešto ozbiljnije i donekle vjerujem da svako od nas,
uključujući i one koji djeluju u umjetnosti, utiče na nju i samim tim je
mijenja. No, čovjeka uglavnom najviše interesuje momenat koji se upravo dešava
– tu nam, nažalost, stvari uglavnom diktiraju neke prozaičnije profesije.
Misliš li da pravi umjetnik treba i
mora da bude vannacionalan?
Ne mislim da sam ja neko ko treba da
govori kakav umjetnik treba da bude. I šta je to, uopšte, pravi umjetnik? Ali
da, što se mene tiče, vannacionalno je jedina mogućnost. Jednostavno, jer me
nacionalno ne određuje. Zanimaju me i bitne su mi neke sasvim druge stvari.
Nacionalizam i patriotizam me ne dodiruju, nisam njihova mušterija. Osim ako u
pitanju nije bend The National. Sad se
sjetih, i djeluje mi da je prigodno, ono što je Charles Simić, vjerujem, za
Feral Tribune svojevremeno izjavio o sebi i patriotizmu: „Ja sam pjesnik koji
piše poeziju kao priču o osamljenom čovjeku koji pokušava razumjeti svijet. Ne
volim patriotsku poeziju na bilo kojem jeziku. Svi ti takozvani nacionalni
pjesnici koji uzdižu kolektiv nauštrb pojedinca uopće me ne zanimaju. Njih vole
generali. Vole ih i svećenici, učitelji i svi oni koji mrze pravu
poeziju.”
Da li misliš da će kriza u kulturi koja nas je zadesila ikada biti
prevaziđena?
Otkud znam, valjda hoće, kao što sve,
prije ili kasnije, bude prevaziđeno. Trudim se da budem pozitivan i, evo,
pjevušim Dire Straits: „There
should be sunshine after rain, these things have always been the same“. Trenutno
stanje cijelog svijeta me apsolutno zbunjuje. Transformacije svega pa i
kulture, i onog što se sada smatra dobrim, to jest, trebalo bi da je dobro, a
ja ne vidim ni kako zašto. Od svega toga ostajem bez riječi, na neki mračan i
sumoran način.
Kad ćemo opet moći slušati tvoju
poeziju u Banja Luci?
Prije nepunih mjesec dana je izdavačka
kuća Buybook iz Sarajeva objavila moju knjigu Predaja. Nadam se da nije problem
do nje doći i u Banjaluci. Bitna mi je to knjiga, zaokružuje poetiku koju sam
živio posljednjih sedam godina. Naravno, može poslužiti i neka starija zbirka,
na primjer, onaj davni Savršen metak u stomak. Kad god me čitate sebi ili nekom
dragom, kao prava publika može poslužiti i vjerni neprijatelj, moja poezija je
s vama. To je jedini i pravi dolazak i povratak u Banjaluku i sva druga draga
mjesta mojih nekadašnih mapi postojanja.