Marko Bačanović pjesnik je iz Bosne i Hercegovine sa trenutnim boravkom u Varšavi. Rođen je i odrastao u Sarajevu, gdje je diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za slavenske jezike i književnost. Piše poeziju, bavi se esejistikom i književnim prevođenjem sa ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika. Urednik je zbornika ”Kopno tvrde kore” i jedan je od osnivača pjesničkog društva Equilibrium.
Ove godine Marko je objavio svoju drugu zbirku poezije ”Dvojnik”, čiji je rukopis već osvojio brojna regionalna književna priznanja, a nagrada Fondacije za izdavaštvo BiH i Prva nagrada Udruženja nezavisnih pisaca Srbije, samo su neka od njih.
Sarajevska promocija „Dvojnika“ održaće se u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, 22. septembra u 19 sati. O knjizi će govoriti prof. dr Almir Bašović, dok će u ulozi moderatora biti Elvis Ljajić. Za muzičku pratnju je zadužen Edvin Ajanović na gitari.
Povod za intervju sa Markom Bačanovićem upravo je izlazak njegove najnovije zbirke, a u toku razgovora pričali smo i o temama koje nisu vezane samo za književnost.
Čitajući tvoju poeziju iz najnovije zbirke ”Dvojnik”, stekao sam utisak da imaš potrebu da na neki tajanstven način i kroz ”šifrirane poruke” čitaocima otkrivaš svoju nutrinu, svoje nemire i težnju za onostranim. Misliš li da je tvoja poezija metafizična i samim tim i pomalo ”teška” za ovdašnje čitaoce?
Rekao bih da poezije bez te metafizične misterioznosti uopšte ne može ni biti. Šta bi drugo, bilo stvaraoca ili čitaoca, zapravo i privuklo da neku naizgled običnu realiju pokuša da sagleda kroz niz drugih tajanstvenih i golim čulima nevidljivih objektiva. Da li neko zaista misli da poezija treba i može da ostane u okvirima prostornovremenske stvarnosti? „Šifrirana poruka“ također je nešto podrazumijevajuće, čime stvaralac isti taj fenomen kodira, između ostalih, i za samoga sebe u nekom svom budućem evolutivnom stepenu samosvijesti. Upravo iz tog razloga je npr. jedan te isti stih veoma često u stanju doživljavati nekada i dijametralne značenjske metamorfoze, kroz različita vremenska i kosmička gledišta kroz koje ljudi prolaze u svojim mističnim putovanjima kroz život. Nekada je nužno upravo zaboraviti stara značenja i pridavati riječima posve nova. Bitno je samo za tako nešto imati hrabrosti, a to se već zove jezička revolucija, na čijem su pramcu najčešće i bivali pjesnici.
To, koliko je nešto za čitaoca dohvatljivo, ili, recimo „teško“, zavisi od nivoa do kojeg je isti sposoban otvoriti svoja postojeća, ali i ona neprislućena čula koja nedvojbeno posjeduje, ali okolnosti od njega nikada zapravo nisu „zatražile“ njihovu aktivaciju. Jedno od takvih čula je i čulo za poeziju. Mnogo je tu činilaca od kojih zavisi nivo percepcije, a kada uzmemo u obzir da je nivo većine čitaoca zapravo najčešće isti onaj nivo većine stvaralaca, onda situacija u startu ne djeluje obećavajuće. Uvijek sam mislio da su te dvije stvari povezane. Naravno da iz blata ne možete da izađete, nego blatnjavi. Po meni je ključ ne upravljati se prema toj većini koja vas vreba i odmjerava pri svakom koraku, a koja vas, ukoliko od nje postanete psihički zavisni, može samo odvesti u zajedljivu frustraciju koja vas čini otvorenim za diletantatizam i savršenim medijumom jednog sveopšteg mediokritetstva, a sve uslijed želje da svoj kroj prilagođavate očima javnog ukusa i svoju vlastitu samodopadnost preobrazite u paradu svedopada. Sve dok takvi glasovi o navodnoj „teškoći“ i „hermetičnosti“ moje poezije dolaze do mene, nekako ću smatrati da sam ipak na pravom putu, jer pjesnik je oduvijek sam i to drugačije jednostavno ne može. Misleći da me kritikuju, zapravo mi daju najljepši mogući kompliment – da sam takvima poput njih nerazumljiv.
Tvoja poezija je filozofična, ali osim filozofskog diskursa tu je u velikoj mjeri zastupljeno i religijsko stremljenje da se razotkrije ona druga strana bitka i bitisanja. Koliko je ta religioznost prisutna u pjesnicima i pjesništvu danas? Mogu li istinski pjesnici biti nevjerujući i oslobođeni od religijskog pogleda na svijet?
Sam pojam, a time i cjelokupan kontekst religioznosti doživio je sa semantičke strane jednu veliku devalvaciju, logično je, zbog poistovjećivanja sa institucionalnom religioznosti, o kojoj i sam teško mogu da mislim bolje od najgoreg. No ako uzmemo da bi osnovna težnja svakog bića trebala biti da teži najuzvišenijem etičkom načelu, koje neki zovu savjest, neki kosmos, a drugi opet bog, onda je lako zaključiti da u tome nema ništa neobično i sporno. Svaki čovjek koji je duboko posvećen realizaciji neke vlastite, zašto ne i tuđe ideje, zapravo je duboko religiozan čovjek. To što ja nastojim da razotkrijem vlastite kontradiktornosti, dosegnem slućene i neslućene daljine putem poezije, kao načina vlastitog bitisanja, ne razlikuje se u mnogome od načina na koji dobar stolar rezbari u drvetu neki svoj vlastiti magnum opus, ili načina na koji hemičar nastoji da savršenim omjerima materije proizvede nezaboravnu i plemenitu reakciju, koja će čovječanstvu donijeti beskonačnu mogućnost dobrobiti. Koliko je tu samo poezije, koliko prelijepih stilskih figura u jednom običnom drvorezu ili retorti u kojoj se formira reakcija, potencijalno velika i važna poput Velikog praska. Pjesništvo se ni po čemu ne razlikuje. Opet je riječ o ljudskim senzibilitetima, kao i mogućnosti ljudske jedinke da propituje stečenost i prigrli beskraj datosti koji mu se pruža svakodnevno u otvorenom bardaku ruku prirode.
Samim tim mislim da ne postoje istinski i neistinski pjesnici, ili ako hoćete, svaki je pjesnik istinski, ali za to nije dovoljan tek nomen, već puno puno više od toga. Vrlo je lako prepoznati praznu ploču na kojoj je ispisano sve, a zapravo ništa. Nazovimo to upravo nevjera, odnosno pomirba sa nekim daleko profanijim principom postojanja. U današnje vrijeme bi se to moglo nazvati profit (u ovom slučaju jako sitan), kao demistifikator svih mogućih vrijednosti, od kojih je jedna nekada bila upravo religija, u jedinom istinskom značenju riječi.
Koliko i da li se savremena književnost s prostora ex-Yu pretvorila u lako štivo?
Opet je sve to vezano sa izborom ljudske jedinke da funkcioniše prema trenutačnim zakonitostima, gdje sve što nije brzo, efikasno, lako sažvakljivo, ima najveću šansu da bude odloženo, a zatim i sasvim odbačeno. Književnost je samo, hajdemo reći, preprelomljeni spektar te šire slike čovječanstva, jer bi se tu, po samoj njezinoj slobodarskoj ideji, ipak trebala moći pronaći opozicija takvom načelu postojanja. Naravno da će izluđenim ljudima na rubu egzistencije biti veoma teško da se prihvate nečeg teže provarljivog koje će samo dodatno polarizirati njihov ionako na sve gladomorne strane razapet želudac i um. Još kada im je neko od momenta kada su pročuli i progledali, možda i u najboljoj namjeri, učinio medvjeđu uslugu, te im zamrenio vid i zašumio sluh mantrama o sigurnosti materijalnog zgrtanja, teško je tu očekivati progres na nekom većinskom nivou. Tu se situacija ni ranije nije bitnije razlikovala. Problem je upravo stvaralački mikrokosmos, koji se zarad udovoljenja vlastitoj taštini prilagođava javnom ukusu. Nije to bitno drugačije ni u svijetu, nego je kod nas tek daleko opipljivije, kao u tipičnom primjeru tranzicijskog društva, zbrisanog sa lica zemlje invazijom stranog kapitala, koji je književnost pa samim tim i jezik književnosti poravnao do neprepoznatljivosti. To je proces koji je otpočeo jako davno, a ovo što gledamo danas samo je rezultat viševjekovne zapuštenosti, kukavičluka i malodušnosti na ličnom stvaralačkom nivou, koji su do te mjere metastazirali da su uspjeli da se pretvore u standard. Onda ni ne treba da čude romanopisci bez tri prostoproširene rečenice, zatim oni koji nisu dovoljno talentovani niti za te tri pa one dvije loše, koliko su u stanju da sastave, prelamaju u stihove i počinju se nazivati pjesnicima i, generalno, priznati „književnici“ sa više napisanih, nego li pročitanih knjiga. To i takvo štivo za mene je sve, samo ne lako.
Ima li ovdje hiperprodukcije i ako ima, a ima je, da li je ona štetna, ili je pak napredna za domaću književnost?
Kao što sam već djelimično odgovorio, ono što se danas podmeće kao „poezija“ zapravo je postalo utočište za sve moguće ljenivce i parazite, koji će svojom navodnom „proročkom misijom“ pokušati da opravdavaju vlastito nedjelo, besmisao, ovisnost, neostvarenost ili nedovršenost u intelektualnom razvoju. U osnovi, nema ništa loše u tome da ljudi pišu, makar i bilo šta. To je prelijepa ideja i razonoda, ali mora da postoji vrhovno tijelo koje će kontrolisati šta od toga treba dospjeti u eter, a šta mora da ostane na nivou školske priredbe, amaterskog kulturno-umjetničkog kružoka ili psihijatrijske ustanove.
Ipak, filozofija rialitija u kombinaciji sa društvenim mrežama u potpunosti je obrlatila ljude i lišila ih zdravog razuma i bilo kakve autokorektivne crte pa sada svi „sa punim pravom“ nastoje da prigrle svoj dio istog tog etera. Ali i to je jedan od nusproizvoda te „slobode govora“ za kojom smo tako užurbano pohrlili pa na taj način sluđenim ljudima zaista niko više ni ne smije uskratiti priliku da to isto ludilo bude objelodanjeno, u ovom slučaju u vidu „poezije“.
Sve dok to ostaje na amaterskom nivou, tu zaista nema ništa loše. Problem je kada se isti ti simptomi detektuju i na policama velikih regionalnih izdavačkih kuća, među lovorikama velikih književnih nagrada, čemu svjedočimo na redovnoj bazi.
Kako se boriti protiv šunda?
Ako već nemate ambiciju postati „veliki inkvizitor“, „staljinist“ i rizikovati da vas tako markiraju i stavljaju vam metu na čelo ljudskopravaške horde i najstrašniji tribuni političke korektnosti, onda jedino i isključivo vlastitim stvaranjem, koje ostavlja mogućnost traga u dalekoj vječnosti, ne u tragikomičnoj stvarnosti i odurnosti javnog diskursa.
Rođen si u Sarajevu, živio si u Rusiji i Njemačkoj, danas si nastanjen u Poljskoj, tačnije Varšavi. Da li je piscu neophodno da bude ”nemirnog duha” kako bi dolazio
do inspiracije i da li si ti pjesnik nemirnog duha?
Teško je reći. Nekoga smiruje nemir, a nekoga ponovo obezmiruje mir, a sva ta ljudska obličja naravno nisu definitivna ni na nivou jedne jedinke, a kamoli kada bi pokušali o takvom nečemu govoriti uopšteno. Vjerujem da je svakom kreatoru potreban, blago rečeno, povremeni multipolarni poremećaj, a tu se naravno ne radi o skučenosti medicinske dijagnoze, već o povremenoj selidbi u različite tačke gledišta, što često mogu da budu bukvalno i različiti geografski toponimi. Varšava mi s te strane donosi distancu od Sarajeva koje u meni južnjački ključa, a Sarajevo opet tu erupciju vulkana, onda kada ona mojoj primirenoj sjevernjačkoj duši postane potrebna. Svaka tačka na zemaljskoj kugli po nečemu je nekome specifična i nudi beskrajan broj asocijacija i senzacija potrebnih za stvaranje, te njihovo navodno prisustvo ili nedostatak vrlo često potpuno pogrešno atributiramo stanju duha ili društvenom poretku određenog prostora. Naravno, poezija ne nastaje iz ničega, ali da se vratimo na pitanje religije, ona se ukazuje kao nečiji vlastiti pogled na (ne)vidljivost jednog velikog vrhovnog postojanja. Poezije je posvuda i ne mislim da je bilo kome dato da je razumije u potpunosti. Ona je genijalna Vrhovna Tvorevina i dato nam je da je tek prislućujemo svojim nemirnim dusima, sve u cilju ultimativnog smiraja, koji, jednom dosegnut, najčešće istog trena prestaje biti konačan, te lađa nastavlja da plovi i plovi.
Tvoje mišljenje o sadašnjem stanju kulture u glavnom gradu BiH, tvom rodnom Sarajevu?
Često ni sam nisam načisto da li je taj sveobuhvatni rasap kulture dio onog globalnog ili ga tek ja, kao neki specifikum, ipak posebno osjetim uslijed neizostavnih golemih emocija, bez kojih o svom rodnom mjestu svakako ne mogu ni da razmišljam. O tom fenomenu ljudskog zla i gluposti u kojima korodira ovdašnja civilizacija će govoriti i moja naredna zbirka poezije „Kadiš za Sarajevo“. S te strane ne mogu, a da ne kažem da to danas jeste jedna poprilično zadrta sredina, pomalo otužno uronjena u memlu vlastite ispodprosječnosti i suštinske nebitnosti u posljednjih nekoliko decenija, gdje civilizacijska antitvorevina kao što je rat i sve što je isti prouzročio i dalje ostaje jedini generator i konstruktor bilo političke, a najčešće i kulturne i umjetničke misli. Sa nekakve izmišljeno „svepravedne“ pozicije vrlo će lako da vas etiketiraju na sve moguće načine, ako jednim jedinim glasom stavite upitnik na određen sveprisutni narativ. Rijetki su oni koji pronađu otklon od toga i uspiju stvoriti nešto vrijedno, ali njihovo djelo, samim tim opasno po javni diskurs, biva skrajnuto potpunom ćutnjom i ignorisanjem. Ako nisi „udružen“, kao da ne postojiš, a mišljenja sam da je jedini agens koji pojedinca tjera na udruživanje upravo veliki strah kao plod svjesnosti o vlastitom neznanju i manjku imaginacije i talenta. Strah je to od nečije nepotkupljivosti, od činjenica da im neko nije sam došetao na udvaranje; možda i od toga da će im istinsko djelo plastično pokazati gdje se to nalazi njihovo vlastito. Zato ga je najlakše jednostavno prećutati. Oni jedino takvi, u rulji, narojeni na isti izvor smrada, i mogu da opstanu, a čovjeku sa mrvom dostojanstva se tako nešto naravno u početku ogadi, te će prije izabrati da u očima takvog polusvijeta u potpunosti nestane, nego da tu figurira kao nekakav faktor. Ipak postoji i nešto mnogo više od toga. Sarajevo je i mjesto mojih najdivnijih uspomena, za koje se nikada neću pomiriti, da kao takve, ostanu samo uspomene. Ja Sarajevo ne identifikujem ni sa kakvom postojećom ideologijom i državom kao krajnjim nusproizvodom iste, a takvih je oko nas napretek. Koliko god ja smatrao da ni po čemu nisam dio ideje takvog i današnjeg Sarajeva, ono će upravo onakvo kakvo sam ga ja zamislio zauvijek ostati pretežan dio mene i to ni lud ne bih želio da negiram i potirem. To je jedna divna ljubav sa svim svojim djetinjarijama, jedan spektakularan zalazak sunca, jedno čudo prirode u pogledu najmilijih ljudi na svijetu; ljepota jedne velike greške; savršenstvo jednog velikog incidenta. Oni su moja kultura, oni su moja armija, oni su moje Sarajevo i ljepše od toga ni ne mogu da zamislim i nemam razloga da bilo šta pokušavam da mijenjam. Ljubav je to koja pročišćava dušu, nekada isuviše obviklu na svoju stalnu vezu sa nekim oskvrnutim egzistencijalnim konceptom. Svemu sam tome izgradio oltar neponovljivosti, upravo zato da ga učinim ponovljivim i uvijek ću to nositi sa sobom i nanovo ga hodočastiti, odlaziti pa se ponovo vraćati.
Ovo što stoji nasuprot tome svakako je istorijski i kulturološki irelevantno, te neće proći još mnogo do momenta kada će samo sebe da izjede, ispovraća i pusti niz slivnik na neku najskrajnutiju deponiju tranzicijske istorije – u potpuni smiraj zaborava.
Gdje ćeš gostovati i predstavljati svoju najnoviju zbirku nakon sarajevske promocije? Planovi?
Najvjerovatnije nigdje. Da bih negdje gostovao, potrebno je da bude ispunjen onaj osnovni preduslov da me neko negdje pozove, a to se generalno jako teško dešava kada niste „udruženi“. Kada ste slobodnomisleći i ne lupate u jednu te istu talambasaru, onda ne odgovarate nikome. Još gore ako zaista imate nešto da kažete. Ko još danas želi vidjeti i čuti nešto makar i za nijansu drugačije od svakodnevne mantre? To je vrsta zla koju ipak savršeno shvatam, jer kakva god da je u svojim najnižim porivima, ona je posve ljudska. Smatram ipak da mogu daleko bolje od toga, tako da je s te strane to što me slabo gdje ima i neki prirodan poredak stvari.
Koncentrisan sam na svoje vlastite planove, stvaranje nove zbirke. Gotovo sam završio i odabrani prevod mojih pjesama na engleski jezik, za šta pokušavam da pronađem inostranog izdavača. Oprobavam se i u proznom stvaranju. Radim već duže vrijeme i na nečem mnogo multimedijalnijem od samog pisanja, ali radovi teku sporo kada čovjek prečesto putuje gore, dole i uokolo. Dio toga će uglavnom uskoro biti objavljen.