Pisac Predrag Bojinović za Buku: Nekome je lakše da otalja život vjerujući u dobro, a neko se naživi plivajući u zlobi

Predrag Bojinović pisac je i
magistar ekonomije. Rođen je u Zenici, a od 1987. godine nastanjen je u Doboju,
gdje živi i stvara. Kako kaže, formalno je nezaposlen, ali ima zvanični status
slobodnog umjetnika. Član je  Udruženja
književnika Republike Srpske, ali tvrdi da od toga nema nikakve vajde, osim
eventalne sujete koju, kako kaže, on ne posjeduje. Posvećen je svojoj porodici
i pisanju. Objavio je tri romana: Dolarska žaoka, Tajkun i Teodor koji je
nagrađen prvom nagradom za neobjavljeni rukopis na ”Drinskim književnim
susretima” u Zvorniku. 

Sa Predragom Bojinovićem razgovarali smo o književnosti, stanju u društvu i
svjetskim političkim i ekonomskim krizama kojima se ne nazire kraj.

Do sada ste objavili tri knjige, a u
jedoj od tih roman ”Teodor” bavite se Prvim srpskim ustankom. Ovaj roman je,
kako ste jednom naglasili, antiratni. Recite malo više o tom romanu i zbog čega
je on antiratni, i da li nam danas fali antiratnih romana?

Krenuli ste od
posljednjeg objavljenog, nije baš hronološki ali ok. Tačno je da to istorijski
antiratni roman koji se većim dijelom svoje radnje dešava tokom Prvog srpskog
ustanka ili Srpske revolucije, mada roman ima svoje dijelove koji se odnose i
na naše vrijeme ali i na vremena u posljednjih dvije stotine godina. Tragajući
o načinu kako opisati naš rat ili naše ratove, naišao sam slučajno na
biografiju ovog čovjeka, Teodora, koji je bio realna istorijska ličnost, koji
je doživio sve tragedije u svom životu koje su se mogle doživjeti. Prešao je
put od heroja do izdajnika, od ratnika-oficira u frajkoru, dakle plaćenika, pa
do paora, pa hajduka dakle razbojnika pa do vođe ustanka. Na kraju i do
izdajnika ali prema tvrdnji onih koji su vladali kapitalom odnosno onih koji su
imali moć u tom vremenu. To ga dovodi do toga da postane osoba nepotrebna bilo
kome, potrošena i islužena. Ta njegova životna priča me je i te kako podsjetila
na naše vrijeme. Teodori se kod nas čini se rađaju u pravilnim vremenskim
intervalima i uvijek doživljavaju istu sudbinu. A što se tiče antiratnog pristupa,
zar može biti drugačiji? Ja mislim da ne može i mislim da oni koji su zaista
proživjeli rat, drugačije ne mogu da ga dožive osim kao uzaludnu patnju,
razaranje, gubitak i tragediju u svakom pogledu. Da li nam nedostaje ovakvih
romana, ne vjerujem. Mnogo se lakše čitaju oni patriJotski. Da budem malo i
ciničan, neki od najboljih antiratnih romana ikada, objavljeni su nakon Prvog
svjetskog rata, pa to gospodarima rata nije smetalo da naprave još jedan veliki
rat vrlo brzo nakon prvog, kao i mnoge druge ratove potom.

Kakvo
je Vaše mišljenje o književnoj sceni danas. Da li je došlo do hiperprodukcije
pisane riječi?

Hiperprodukcije je
oduvijek bilo, samo što se nekada ona razdvajala na žanrovsku literaturu, na
roto romane, na šund i na klasiku na nešto vrijedno čitanja po nekim
standardima i mišljenjima. A opet je bilo mnogo poklonika te tzv. šund
literature. Primjera radi, ja sam na Čarlsa Bukovskog prvi put naletio u
tadašnjem magazinu Start, koji i nije imao neki dobar imidž, osim duplerice.
Oni su objavljivali njegove kratke priče, nakon čega je on postao veoma tražen
kod nas. Teško je izdvojiti u prvom trenutku dobro i loše pisanje, potrebno je
vrijeme a mi želimo odmah, sve i sada. 
Danas se sve spojilo u jedno, vremena nema, sve mora biti odmah danas, juče.
Šta da se radi, stigao nas kapitalizam i u kulturi, a pogotovo u izdavačkoj
djelatnosti. Malo je teže pronaći i izdvojiti ono što će ostati iza nas, ali je
moguće, na kraju, kao što se jezik čisti sam po sebi tako će se i literatura
čistiti, pamtiće se kvalitetna djela. Mada i tu ima izuzetaka kada nakon dugo
vremena naiđete na nekog potpuno nepoznatog pisca za kojeg se ispostavi da je
sjajan. Ali, to je normalno. 

Ima li poveznice izmedju Vašeg romana ”Tajkun” i istoimene
serije, koja se trenutno prikazuje na televiziji?

Da vidimo, kako je kod nas sve prilično sklono proizvoljnom
mišljenu i subjektivnom pristupu, ja ću se držati činjenica. Moj roman pod
naslovom ”Tajkun” je objavljen 2018. godine u izdavačkoj kući Besjeda u
Banjaluci. Iste godine je prvi puta promovisan na Sajmu knjiga u Beogradu.
Istoimena serija je prikazivana tokom pandemijske 2020. godine. Ako uzmemo
dovoljan vremenski okvir za produkciju takve serije od godinu dana, moj roman
je ipak malčice stariji, bar za godinu. Nisam u potpunosti gledao tu seriju,
nije mi se nešto dalo, samo fragmente sam pogledao. Neki koji jesu pogledali
sve, a istovremno su čitali moj roman imaju oprečna mišljenja u vezi sličnosti,
neki kažu da nema nikakvih dodirnih tačaka a neki opet misle suprotno. Ja nemam
svoje mišljenje o toj temi zaista. Jedino što imam jeste upozoravajući mejl ili
mejl prijetnje, advokata te produkcijske kuće da ne povezujem njihovu seriju sa
svojim romanom, nikako, jer ću se suočiti sa tužbama i tako dalje. Mnogo sam se
uplašio, moram priznati. Jer kako su uslovi u našim zatvorima sjajni, čini mi
se da bi bilo dobro da izgubim jednu takvu tužbu pa da završim sve ovo što sam
započeo da pišem, u miru i blagodeti naših polupraznih KPZ-ova. Još jedna
činjenica, nisam nikada potpisao nikakve ugovore ni dobio bilo kakav honorar za
taj roman, tako da i tu poveznica nema. Šeldon i njegova neumješnost sarkazmu
je ovdje puka koincidencija

Čini
se da ova vladavina tajkuna nema kraja. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Tajkun je riječ
kineskog porijekla mada je najčešće korištena u Japanu označavajući moćnu osobu
u feudalnom periodu. Tokom devetnaestog vijeka ova riječ prelazi Pacifik i
dolazi u Ameriku, i opet označava moćnu ali ovog puta i veoma bogatu osobu koja
je to bogatstvo stekla veoma brzo. To i nije čudo jer su u tom periodu svi koji
su se nezdravo obogatili to činili veoma brzo, gotovo najednom. Dugo nakon toga
je ta riječ skoro pa nestala iz engleskog jezika u Americi, a onda su je ponovo
reaktivirali tokom osamdesetih godina prošlog vijeka kada su Donalda Trampa
prozvali Tajkunom sa Menhetna. Kod nas se ta riječ koristi prilično
proizvoljno, sa nedovoljno poznavanja, zato i jesam naslovio roman tim imenom,
a ne da bih uperio prst u bilo koga.  Jednostavno
živimo u takvim vremenima, zanimljivim za pisca ali jao onome ko živi u
zanimljivim vremenima. Da vas podsjetim na izjavu čuvenog Rokfelera, da ga ne
pitaju za prvi milion,  a sve ostalo mogu
slobodno da pitaju i istražuju. Pa, i nama dolazi to doba. Nakon rata,
privatizacije i tranzicije (te tri divne i savršene riječi koje jednu zemlju
upropaste do kraja) došli smo u fazu provobitne akumulacije kapitala koja se
upravo završava. Kada poredimo naše društvo i ekonomiju, ono u dobroj mjeri
nalikuje američkom društvu s kraja devetnaestog vijeka, s tim, da mi mnogo brže
prolazimo sve te faze transformacije. Mi se sada nalazimo otprilike u onom
stepenu razvoja gdje se nalazila američka privreda i društvo u dvadesetim
godinama dvadesetog vijeka. Ne brinite, to je čist Darvinizam u društvu, životni
ciklus, jednostavno mora doći i do toga, do te faze u razvoju društva. A
tajkuna će uvijek biti, samo je pitanje koliko će im država dati prostora.

U
romanu ”Dolarska žaoka” bavite se svjetkom ekonomskom krizom. Ali u suštini u
fokusu je pitanje borbe dobra i zla u i oko čovjeka. Imamo li razloga da
vjerujemo da će dobro ipak prevagnuti?

Koliko ja znam to
je vječno pitanje u književnosti i filozofiji. Optimisti se nadaju da će prevagnuti, dobro,
pesimisti misle da zlo već odavno vlada. To je lični stav i pristup životu.
Nekome je lakše da otalja život vjerujući u dobro, a neko se bogami i naživi
plivajući u ciniczmu i zlobi. Nema tu pravila. Mada, kada gledamo društvo,
činjenica je da ono propada ako nema dovoljno organizovanog modela upravljanja
koje to onda povezuju sa dobrim. Znate ono Od Kulina bana i dobrijeh dana,
takvi periodi se pamte upravo stoga što su rijetki. Da li je danas dobro ili
loše, da li ćemo sutra već govoriti kako je juče bilo dobro, ipak je to više
stvar lične percepcije. Činjenica jeste da se sve ubrzava i pojevtinjuje, kako
zlato tako i riječ, ona pogotovo.

Da
li su zapravo sve i političke i ekonomske krize već unaprijed smišljenje od
strane onih koji drže najveći dio svjetskog kapitala u svojim rukama?

Odgovor na ovo
pitanje bi trebao biti prizivanje teorija zavjere, kako se to danas voli
špekulisati. Ja u te teorije ne vjerujem, ali vjerujem da postoji čist i
nezdrav kapitalizam koji ne poznaje granice pohlepe. On će učiniti sve kako bi
svoj kapital uvećao do neslućenih visina. Kapitalistička mantra jeste da
kapitalističko preduzeće mora da se širi i napreduje, a ako ne napreduje onda
stagnira i propada. Dakle, pohlepa mora postojati ako želite biti uspješni u
kapitalizmu. Kapitalizam je bio na umoru tokom Velike Depresije a onda je došao
spasilac u obliku Džona Majnarda Kejnsa koji je osmislio svoju Veliku Teoriju.
Jedan naš veliki sociolog je za njega rekao da on nije spasio kapitalizam nego
da mu je samo produžio vijek trajanja, jer kapitalizam po svojoj prirodi ne
može drugačije nego da pojede i uništi samoga sebe. Bili su u pravu obojica,
Kejns je produžio vijek trajanja za nekih četrdeset godina a onda se na velika
vrata ponovo vratio Laissez Faire iliti jednostavnije Liberalni kapitalizam,
što u prevodu znači Propast, samo ne znamo kada će se desiti, ali ga spremno
čekamo. Ljudi su slabi, a kada su u posjedu velikog kapitala još su slabiji,
skloni su da pomisle kako su bogomdani i prepametni, da mogu  i imaju pravo na sve. Svi naši ratovi, krize
su posljedica primitivne želje za još veće bogaćenje, a vrijeme teče i mrvi nas

Vi ste magistar ekonomije. Da li nam se
bliži skori kraj ove krize, ili nam dolaze još gora vremena?

Nisam siguran da
sam ja kompetentan da validno odgovorim na ovo pitanje, naravno mogu reći svoje
mišljenje, ali ako vas više zanima ova tema, mogu da preporučim Janisa
Varufakisa ili Nebojšu Katića s kojima dijelim istovjetno mišljenje po mnogim
društvenim temama pa i ekonomiji. Ali mogu prokomentarisati sa aspekta moje
knjige Dolarska žaoka, koja na neki način obrađuje ovu temu, mada je u pitanju
fikcija. Za neke ekonomske krize u posljednjih četrdeset godina se opravdano
sumnja da su vještačke, primjera radi, bankrot Britanske  vlade 1992. godine, azijska kriza 1996.
godine, ruski bankrot 1997. godine. Te krize, ali i još neki elementi su na
indirektan način dovele do velike krize 2008. godine. Prema mnogim
analitičarima, ta kriza iz 2008. godine nikada nije prevladana, jer je nastala
ekonomski gledano na prirodan način, upropaštavanjem pozitivnih zakonskih
rješenja i nezdravim bogaćenjem na tuđim krizama, ili kako bi ciničniji rekli,
prostom pljačkom tuđih resursa. Za nastavak se moramo vratiti malo u prošlost.
Velika Depresija je zvanično završena 1937. godine, proglasom državnog aparata.
Međutim, većina analitičara se slaže da je to bio samo psihološki trik ili
podsticaj privredi Amerike. Prava istina je da ta kriza prevladana tek 1942.
godine kada je Amerika objavila rat Japanu a potom i Njemačkoj, kada je
regrutovano oko deset milion osoba, a sva privreda upregnuta u ratnu mašinu. To
je poznat, a od skoro i vrlo interesantan koncept za prevladavanje krize koji
čini se doživljava ponovnu primjenu. Sjetite se koliko je ratova bilo nakon te
2008. godine, a neki od njih i danas traju. Vojna industrija radi punim
kapacitetom.   

Imate
li u pripremi neku novu knjigu, ili neki drugi projekat?

Ima toga još mnogo
za objaviti. Prije svega jedna ne fikcija pod naslovom Western Man, koju
namjerno pominjem jer odlomke iz nje stavljam na svoju ličnu stranicu
predragbojinovic@com. Kako je ova
nefikcija prilično obimna, radi se o tri knjige ili tri toma, volio bih što
prije objaviti prvi. Tu su još dva završena romana i naredni u nastajanju. Ali,
možda je trenutno najzanimljivija drama koju trenutno priprema omladinsko
pozorište iz Banjaluke DIS, a drama nosi naslov Bloger iliti non LGBT person.