Film traje sat vremena, međutim materijala ima mnogo više. Da li vam je bio problem izdvojiti primjere za film jer je, na našu žalost, konkurencija bila žestoka?
– Primjeri novinarske ratne propagande, jezika mržnje i jednostranog izvještavanja u periodu 1991-1995. na prostoru bivše Jugoslavije enciklopedijskog su volumena. Namjera je bila napraviti film koji je razumljiv ne samo u regiji već i šire. Recimo, kad vidite kako lik u vojnoj uniformi normalno vodi televizijsku emisiju ili se o cijelom narodu govori kao o gomili smeća. Odnosno, prikazivanje detalja koji govore o logici takvog izvještavanja koja je univerzalna. Postoji vijest iz septembra 1991. – originalno iz “Narodne armije”, koja je početkom oktobra prenesena u “Politici” – da “Hrvati pripremaju atomsku bombu”. Objavili smo mali procenat sakupljenih dokumenata. Neki su bili predugi, pa u film nisu ušli pravi kapitalci, kao izvještaj sa skupa na kojem Karadžić i Krajišnik drže workshop velikoj grupi novinara na temu – zadatak novinara i medija! Postoji ideja da sav taj materijal postavimo na jedan web portal kako bi se svi zainteresovani mogli suočiti sa našom prošlošću.
Trebalo bi da je istina 100 posto…
U vašem izboru za Greatest Shits pobjednik bi bio?
– Ja sam tu, nažalost, pristrasan. Već sam se naslovom dokumentarca opredijelio da je to prilog Radiotelevizije sa Pala iz 1992. godine. Radi se o znamenitom otkriću da u Sarajevu srpsku djecu bacaju lavovima. Prije nekoliko godina pronašao sam originalni izvještaj koji je nepravedno godinama bio u sjeni. Dotada se uvijek koristio kraći izvještaj dopisnika RTS-a sa Pala u kojem se samo prepričava ta “monstruozna činjenica”. U izvještaju koji je zapravo duži, u razgovoru sa komandantom srpskih straža na istočnom obodu Sarajeva, na pitanje da li je istina da se djeca bacaju lavovima, on sugeriše potresnu definiciju ratne propagande: “Provjereno, trebalo bi da je istina 100 posto.”
Ovakvo izvještavanje imalo je ozbiljnog uticaja na stanje svijesti, pa i na zločine koji su činjeni. Vjerujete li da bi ratni huškači, od kojih ste izdvojili samo neke, ikada mogli odgovarati?
– Nisam siguran. Da budem iskren, po meni to i nije toliko bitno ako bi se pokrenula javna rasprava koja bi pokazala da postoji moralni aspekt ove profesije. Što podrazumijeva i pravo i odgovornost. Ali, kad pogledate unatrag, vidjet ćete da je i ranije postojalo više pokušaja da se ovo pitanje otvori. Od arhive i dokumentarnih emisija Lazara Lalića, pisanja sarajevskog lista “Dani”, crnogorskog “Monitora”, Radija Slobodna Evropa, “Feral Tribunea”, e-novina, dokumentarne arhive Koče Pavlovića u Podgorici, pa onda istraživanja Nidžare Ahmetašević (prvi magisterij o temi ratnog izvještavanja), Živka Andrijaševića (izvještavanje “Pobjede” iz 1991), te knjige Kemala Kurspahića (“Zločin u 19,30″). Nažalost, sve je to vrlo brzo zaboravljeno ili prestalo da bude “senzacija”. Nidžara Ahmetašević je prije nekoliko godina napisala tekst/protest u sarajevskim “Danima” povodom činjenice da je u jednom od žirija sarajevskog filmskog festivala djelovala i tadašnja urednica hrvatskog “Cosmopolitana”, jedna od perjanica ratne propagande HTV-a. I šta se dogodilo? Ništa. Kako se to kaže, show must go on. Dakle, iako je i ovaj film pokušaj da se ponovo otvori profesionalna rasprava, ne treba gajiti neke velike iluzije. Mi smo okruženi ravnodušnošću.
U filmu smo čuli srbijanskog tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića kako kaže da nema dovoljno dokaza za pokretanje prijave, ali i Miroslava Trudića, koji je svojevremeno iz Udruženja novinara Srbije isključio osmoricu novinara koji su, blago rečeno, diskreditovali profesiju, a koji kaže da on ima sve dokaze koji nedostaju Vukčeviću. Tu se postavlja i pitanje postojanja političke volje?
– Ne bih bio siguran u procjeni šta je u pitanju. Politička volja, lijenost, nepostojanje želje da se uđe u taj proces, nedostatak dokaza ili nešto sasvim peto. Čini mi se da je jedna stvar ipak jasna: ovo su društva temeljno zasnovana na etničkoj solidarnosti iz čega proizilazi pravilo da vrana vrani oči ne kopa. Nažalost, ovo nisu zajednice odgovornih građana. Ali da ne prejudiciramo, krivična prijava NUNS-a zbog ratnog izvještavanja pojedinih medija u Srbiji još uvijek čeka na odgovor.
Danas su svi u nekom važnom poslu
Danas su ratni huškači praktično nagrađeni za svoj doprinos zločinima. Komrakov slobodno piše knjige, neki su profesori na fakultetima, kao Smiljko Šagolj, neki i dalje imaju svoje novine. Dakle većina i dalje truje, možda čak i perfidnije nego ranije.
– Želio sam što preciznije opisati realne činjenice. Dakle, fokusiran sam bio na dva plana. Šta se objavljivalo tokom ratnih zbivanja i gdje su neki od tih ljudi danas, skoro dvije decenije kasnije. Utvrdio sam da su gotovo svi u nekom važnom poslu, od profesora univerziteta do političkih predstavnika u parlamentu. Što će reći da im prošlost nije smetala. Doduše, svi imamo pravo na popravni. Kad bismo govorili u nekim idealnim kategorijama, moguće je da njihove današnje knjige, titule, poslovi i funkcije same po sebi nisu sporne. Da nije onog ogromnog praznog prostora između novinarskog djelovanja tih ljudi tokom rata, posljedica tog izvještavanja i njihovih današnjih postignuća.
Koliko su se prozvane televizije izmijenile, odnosno postoji li kod njih taj prijeko potreban otklon?
– Drugačije su okolnosti. Odavno postoje privatne televizije koje ovo tematski ne zanima. Njihov je cilj politički nekonfliktan program, koji informacije tretira kao zabavu. Osim ako se neko ne dosjeti pa napravi reality show gdje bi u nekoj imaginarnoj redakciji sjedile nekadašnje perjanice ratnog novinarstva i prisjećale se svojih “podviga”. U osnovi, možemo govoriti o javnim televizijama. Nema više otvorenih ispada jer su drugačija vremena i odnosi, ali generalno, i dalje živimo u prostoru patriotskog novinarstva gdje je moj govnar bliži od njegovog anđela.
Kakav je odnos države prema ratnim huškačima možda najbolje opisuje slučaj Veseljka Koprivice, novinara crnogorskog “Monitora” koji je zbog tekstova o huškačima osuđen na 17 godina bez plate?
– Slučaj Veseljka Koprivice je zaista poučan. On je kažnjen jer je objavio listu od 16 novinara iz Crne Gore koji će zbog svog ratnohuškačkog novinarstva odgovarati pred Haškim sudom. Takvu je informaciju dobio. Trojica su ga kasnije tužila i sud u Podgorici je donio odluku koja je u međuvremenu postala pravosnažna, da im nadoknadi štetu zbog duševne boli. Radi se o ukupnoj sumi od skoro 30.000 eura, što bi on trebao otplaćivati narednih 17 godina. Sad, ima više aspekata ove storije, ali je zaista čudno kako sudska vlast uvijek reaguje prema ljudima koji istražuju ratnohuškačku praksu, a tako je usporena i neefikasna kad treba riješiti pitanje novinarske odgovornosti za tekstove kojima je započinjan ili podgrijavan rat i mržnja između ljudi i naroda.