Sveštenik Mihal Stahnek protojerej
stavrofor je paroh Ukrajinske-grkokatoličke parohije Kozarac u selu Hrnići kod
Kozarca. Rođen je u selu Aleksići u opštini Laktaši. Parohija u Kozarcu
osnovana je 1910. godine dolaskom Ukrajinaca iz zapadne Ukrajine, takozvane
Galicije. Ukrajinci su počeli dolaziti u Bosnu i Hercegovinu nakon aneksije BiH
od strane Austro-ugarske krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka.
Za vrijeme ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, sveštenik Stahnek sve
vrijeme bio je sa svojim vjernicima u parohiji Kozarac, u kojoj je paroh još od
1984. godine.
”U vrijeme kada je bilo najviše vjernika, pred Prvi svjetski rat, ovdje je
bilo preko hiljadu i šeststotina vjernika. Danas nas ima tri stotine, što znači
da je svaki rat rapidno smanjio broj Ukrajinaca na ovim prostorima. Ovdje
mislim na parohiju koja obuhvata cijelu prijedorsku opštinu gdje se narod
uglavnom bavi zemljoradnjom. Jedan dio mlađih je zaposlen u firmama poput
stočne farme kod Jusufa Arifagića u Trnopolju i u firmi SB Laser Bešić Edhema.
Jedan dio je zaposlen i u Ivančici u Kozarcu, gdje je bila bivša kartonaža, a tu
su i pojedine trgovine, pa ljudi rade i kao trgovci. Takođe, određen broj
parohijana je zaposlen u zdravstvu, prosvjeti, elektroprivredi i slično”, rekao je
sveštenik na početku razgovora.
Doseljavanje Ukrajinaca na prostore Bosne i Hercegovine umnogome je poboljšalo
kvalitet života na ovom prostoru. Osnovana su kulturno umjetnička društva poput
”Bratstva”, u kojem su bili uključeni svi narodi i narodnosti koji su živjeli na
ovom tlu. A promijenilo se dosta toga i u načinu obrade zemljišta.
”Ovdje su ljudi veoma vrijedni, a kada su doseljenici iz Ukrajine naselili ove
prostore, uveli su i malo bolji način obrade zemlje. Počeli su i da siju
žitarice koje ovdje prije niko nije sijao, recimo heljdu, za koju u to vrijeme
niko nije znao. Pa, čak je i krompir bio kultivisan veoma malo. Krompir se nekad
ovdje tretirao kao ‘ljekovita biljka’. Narod je prije i drugačije
opremao kuće. Nekada su ovdje bila ognjišta i spavalo se na slamaricama. I
način spremanja hljeba se promijenio, jer Ukrajinci su pravili hljeb za cijelu
sedmicu na tehnološki svojstven način, a svaka kuća je imala svoju pekaru.
Pekli su se i pšenični, ali prije svega hljebovi od raženog brašna koji su
danima bili svježi. Nekada je ovdje grah bio glavna hrana, a Ukrajinci su
pravili razne ukusne kaše od heljde i slična jela od žitarica za koje se prije
ovdje nije znalo: boršč, piroge… “, kazao je naša sagovornik.
Do rata, u ovoj parohiji postojalo je kulturno-umjetničko društvo Bratstvo u
kojem su bili aktivni i Ukrajinci, ali i pripadnici drugih naroda i narodnosti
koji žive na ovom području.
“U udruženju Bratstvo bili su i Muslimani, i Hrvati, i Srbi, a bilo je i
drugih narodnosti kao što su Česi. U našoj Parohiji postoji i ukrajinsko
udruženje ‘Kozak’, dok je u Banjaluci aktivno udruženje ‘Taras Ševčenko’. U
Prnjavorskoj opštini, gdje ima i najviše Ukrajinaca, postoje čak tri udruženja.
U zadnje vrijeme, aktivnosti tih udruženja su splasle, naročito u vrijeme
pandemije, međutim, mi nismo prestajali sa radom. Udruženje u našoj parohiji
vodi moj najstariji sin Štefan i imali su mnogo obilazaka i nastupa i van
države. Aktivisti udruženja obišli su i Ukrajinu, ali su bili i u Grčkoj,
Srbiji, Hrvatskoj, Španiji i ostalim državama u regionu i Evropi. U okviru
društva postoje sekcije, kao što su folklorna, horska, muzička. Članovi
udruženja nisu samo ukrajinska djeca, nego i svih naroda koji ovdje žive.
Postoje i mnoge manifestacije koje se tradicionalno organizuju, kao na primjer
u martu, koji je mjesec Tarasa Ševčenka i manifestacija u selu Devetina kod
Prnjavora, gdje se organizuje festival u kojem učestvuju brojna
kulturno-umjetnička društva s prostora bivše Jugoslavije”, pojasnio je
paroh.
On je istakao da je ukrajinska dijaspora jako velika, preko dvadeset miliona na
svim kontinentima i da se većina njih nikada neće ni vratiti u maticu.
”Zadnja migracija se, nažalost, desila zbog ovih posljednjih sukoba sa Rusijom.
Ovdje u Bosni i Hercegovini nema mnogo izbjeglica iz Ukrajine, ali naša pomoć
sunarodnjacima i odaziv da se pomogne ukrajinskom stanovništvu zahvaćenom ratom
je jako velika. Primili smo materijalne, novčane pomoći od mnogih naših komšija. Istaknuo bih firmu ‘SB Laser’ i njeno rukovodstvo, spomenuo bih i čovjeka iz
Kozarca, gospodina Emira Dautovića, vlasnik staračkog doma, koji je poklonio veći
broj anatomskih kreveta sa kompletnom opremom, kao i dvadesetak bolničkih
kolica i ortopedskih pomagala. Tako da ljudi pomažu, bez obzira na vjeru i
naciju. Naše izbjeglice, a to su naročito žene, uglavom budu zaposlene u
zemljama u kojima su primljene kao izbjeglice, jer se radi o ljudima koji su
navikli da rade i da ne žive od humanitarne pomoći”, pojasnio je paroh Mihal.
Na kraju razgovora paroh Mihal je rekao da vjernika u njegovoj parohiji nema
kao što je bilo ranije, ali da se u crkvi gdje on bogosluži i dalje okuplja
veći broj parohijana-vjernika.