Sveštenik Mihal Stahnek protojerej stavrofor je paroh Ukrajinske-grkokatoličke parohije Kozarac u selu Hrnići kod Kozarca. Rođen je u selu Aleksići u opštini Laktaši. Parohija u Kozarcu osnovana je 1910. godine dolaskom Ukrajinaca iz zapadne Ukrajine, takozvane Galicije. Ukrajinci su počeli dolaziti u Bosnu i Hercegovinu nakon aneksije BiH od strane Austro-ugarske krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. Za vrijeme ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, sveštenik Stahnek sve vrijeme bio je sa svojim vjernicima u parohiji Kozarac, u kojoj je paroh još od 1984. godine.
”U vrijeme kada je bilo najviše vjernika, pred Prvi svjetski rat, ovdje je bilo preko hiljadu i šeststotina vjernika. Danas nas ima tri stotine, što znači da je svaki rat rapidno smanjio broj Ukrajinaca na ovim prostorima. Ovdje mislim na parohiju koja obuhvata cijelu prijedorsku opštinu gdje se narod uglavnom bavi zemljoradnjom. Jedan dio mlađih je zaposlen u firmama poput stočne farme kod Jusufa Arifagića u Trnopolju i u firmi SB Laser Bešić Edhema. Jedan dio je zaposlen i u Ivančici u Kozarcu, gdje je bila bivša kartonaža, a tu su i pojedine trgovine, pa ljudi rade i kao trgovci. Takođe, određen broj parohijana je zaposlen u zdravstvu, prosvjeti, elektroprivredi i slično”, rekao je sveštenik na početku razgovora.
Doseljavanje Ukrajinaca na prostore Bosne i Hercegovine umnogome je poboljšalo kvalitet života na ovom prostoru. Osnovana su kulturno umjetnička društva poput ”Bratstva”, u kojem su bili uključeni svi narodi i narodnosti koji su živjeli na ovom tlu. A promijenilo se dosta toga i u načinu obrade zemljišta.
”Ovdje su ljudi veoma vrijedni, a kada su doseljenici iz Ukrajine naselili ove prostore, uveli su i malo bolji način obrade zemlje. Počeli su i da siju žitarice koje ovdje prije niko nije sijao, recimo heljdu, za koju u to vrijeme niko nije znao. Pa, čak je i krompir bio kultivisan veoma malo. Krompir se nekad ovdje tretirao kao 'ljekovita biljka'. Narod je prije i drugačije opremao kuće. Nekada su ovdje bila ognjišta i spavalo se na slamaricama. I način spremanja hljeba se promijenio, jer Ukrajinci su pravili hljeb za cijelu sedmicu na tehnološki svojstven način, a svaka kuća je imala svoju pekaru. Pekli su se i pšenični, ali prije svega hljebovi od raženog brašna koji su danima bili svježi. Nekada je ovdje grah bio glavna hrana, a Ukrajinci su pravili razne ukusne kaše od heljde i slična jela od žitarica za koje se prije ovdje nije znalo: boršč, piroge... ", kazao je naša sagovornik.
Do rata, u ovoj parohiji postojalo je kulturno-umjetničko društvo Bratstvo u kojem su bili aktivni i Ukrajinci, ali i pripadnici drugih naroda i narodnosti koji žive na ovom području.
"U udruženju Bratstvo bili su i Muslimani, i Hrvati, i Srbi, a bilo je i drugih narodnosti kao što su Česi. U našoj Parohiji postoji i ukrajinsko udruženje 'Kozak', dok je u Banjaluci aktivno udruženje 'Taras Ševčenko'. U Prnjavorskoj opštini, gdje ima i najviše Ukrajinaca, postoje čak tri udruženja. U zadnje vrijeme, aktivnosti tih udruženja su splasle, naročito u vrijeme pandemije, međutim, mi nismo prestajali sa radom. Udruženje u našoj parohiji vodi moj najstariji sin Štefan i imali su mnogo obilazaka i nastupa i van države. Aktivisti udruženja obišli su i Ukrajinu, ali su bili i u Grčkoj, Srbiji, Hrvatskoj, Španiji i ostalim državama u regionu i Evropi. U okviru društva postoje sekcije, kao što su folklorna, horska, muzička. Članovi udruženja nisu samo ukrajinska djeca, nego i svih naroda koji ovdje žive. Postoje i mnoge manifestacije koje se tradicionalno organizuju, kao na primjer u martu, koji je mjesec Tarasa Ševčenka i manifestacija u selu Devetina kod Prnjavora, gdje se organizuje festival u kojem učestvuju brojna kulturno-umjetnička društva s prostora bivše Jugoslavije", pojasnio je paroh.
On je istakao da je ukrajinska dijaspora jako velika, preko dvadeset miliona na svim kontinentima i da se većina njih nikada neće ni vratiti u maticu.
”Zadnja migracija se, nažalost, desila zbog ovih posljednjih sukoba sa Rusijom. Ovdje u Bosni i Hercegovini nema mnogo izbjeglica iz Ukrajine, ali naša pomoć sunarodnjacima i odaziv da se pomogne ukrajinskom stanovništvu zahvaćenom ratom je jako velika. Primili smo materijalne, novčane pomoći od mnogih naših komšija. Istaknuo bih firmu 'SB Laser' i njeno rukovodstvo, spomenuo bih i čovjeka iz Kozarca, gospodina Emira Dautovića, vlasnik staračkog doma, koji je poklonio veći broj anatomskih kreveta sa kompletnom opremom, kao i dvadesetak bolničkih kolica i ortopedskih pomagala. Tako da ljudi pomažu, bez obzira na vjeru i naciju. Naše izbjeglice, a to su naročito žene, uglavom budu zaposlene u zemljama u kojima su primljene kao izbjeglice, jer se radi o ljudima koji su navikli da rade i da ne žive od humanitarne pomoći”, pojasnio je paroh Mihal.
Na kraju razgovora paroh Mihal je rekao da vjernika u njegovoj parohiji nema kao što je bilo ranije, ali da se u crkvi gdje on bogosluži i dalje okuplja veći broj parohijana-vjernika.
