Nikada nije bilo teže biti medicinska sestra ili tehničar u BiH, tvrdi u intervjuu za BUKU predsjednik Strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara RS, Ranko Palačković. Situacija je, kaže, dostigla vrhunac – sposobni su otišli, nesposobni i podobni ostali, a pacijente liječimo SMS porukama.
Na samom početku razgovora o situaciji u zdravstvu RS, interesovalo nas je koliko su tačne izjave čelnih ljudi Sindikata najveće zdravstvene ustanove u RS da Kliničkom centru u Banjaluci prijeti zatvaranje zbog nedostatka osnovnih sredstava za rad.
Da li je situacija zaista toliko alarmantna?
Tačno je da nekih lijekova i sanitarija povremeno nedostaje, nekada i sami to kupimo. Sami kupujemo sebi i uniforme i klompe, iako je to obaveza zdravstvene ustanove. Ja sam prije 10 godina dobio uniformu od Kliničkog centra i od tada ništa.
Ipak, situacija nije alarmantna i svako ne prijeti zatvaranje. Uglavnom sve terepije, infuzije i sve potrebno za liječenje imamo.
Kako je danas u RS biti medicinska sestra i tehničar?
Sestrinstvo je jedna neuređena profesija i nikada nije bilo teže biti medicinska sestra u RS, ali i u BiH.
Trenutno nam je najveći problem jer ljudi koji imaju znanje i vještine odlaze sa ovih prostora, tamo gdje je bolje, gdje je sistem uređen, gdje su bolje plate i gdje su bolje cijenjeni. Situacija je već odavno kritična, što potvrđuju i sve duže liste čekanja na neke preglede, i bojim se da odlazak medicinskih radnika više niko ne može zaustavi. Trenutno u zdravstvenom sistemu RS radi nešto preko 4.000 medicinskih sestara, i one ne mogu kvalitetno raditi i pružiti adekvatnu uslugu pacijentima. Zašto? Zato što ih je nedovoljno, potrebno nam je najmanje još 2.000 medicinskih sestara da bi zdravstveni sistem funkcionisao kako treba. Navešću samo jedan primjer u zdravstvenim ustanovama, zavisno o kojim je riječ, postoji intenzivna, poluintenzivna njega i odjel, a mi imamo taj problem što, zbog nedostatka medicinskog kadra, teškog bolesnika sa intenzivne njege prebacujemo na odjeljenja koja čak nisu ni adekvatno opremljena da bi mogla da pruže ni poluintenzivnu, a pogotovo ne intenzivnu njegu.
Šta je sa resornim ministarstvom, koji je njihov odgovor na ovu problematiku, razgovaraju li sa vama, nude li rješenja?
U potpunosti nas ignorišu. Prošle godine je Odbor građanske inicijative Unije sindikata radnika u zdravstvu RS pokrenuo peticiju radi reforme zdravstvenog sistema. Prikupljeno je 16.931 potpisa i peticija je predata Narodnoj skupštini za pripremu osam nacrta zakona, s ciljem reforme cjelokupnog zdravstvenog sistema u Srpskoj. To nije ni razmotreno, ni od strane pozicije, ni od strane opozicije, a situacija je danas teža nego prošle godine, a iduće će biti teža nego danas. Zdravstveni radnici svaki dan imaju neku podvalu u vidu zakonskog akta da se nešto uzme. To se najbolje vidi u vrijeme izbora. Kada oni prođu, smanje nam koeficijente, a pije izbora nam nude kolektivne ugovore, nude nam bolje uslove, plate i iste te koeficijente. Presipanje iz šupljeg u prazno.
FOTO: BUKA, Ranko Palačković
Kako je zdravstvo u RS uopšte došlo u ovakvu situaciju? Radite već 30 godina, vjerovatno se sjećate i nekih boljih vremena?
Moramo se vratiti u 2007. godinu, tada su udareni izuzetno dobri temelji, iako sestrinski sindikat tada nije ni postojao. Tada su se ujedinili postojeći sindikati i došlo je do stvaranja jednog dobrog kolektivnog ugovora za sve zaposlene u zdravstvu. On je stupio na snagu 01.01. 2008. godine. Tada su zdravstvene ustanove postale najbolje firme u RS i usljed toga dolazi do enormnog i netransparentnog zapošljavanja, do ogromnog priliva ljudi, koji nisu bili potrebni zdravstvenom sistemu, koji su se tu zbrinjavali političkim linijama, tako da je broj novozaposlenih, zajedno sa onima koji su već radili, postao trošak koji se više nije mogao izdržati. Već 2009. godine došla su i neka prva krizna vremena, došlo je do recesije, smanjenja plata, a svake naredne godine bivalo je teže.
Riječ je uglavnom o primanju nemedicinskog kadra?
Ne, u tom su periodu neplanski zapošljavani svi profili, i medicinski, i nemedicinski. Mi u Kliničkom centru smo, konkretno 2013. godine, morali reagovati i to je bio naš prvi zvanični protest, jer je rukovodstvo Centra primilo 200 nemedicinskih radnika i otpustilo 80 medicinskih sestara. Zamislite koliko je to apsurdno! A sada imamo situaciju da je samo iz Kliničkoog centra u prošloj i početkom ove godine po raznoraznim osnovama otišlo između 160 i 170 ljudi. Zaista, zdravstvu pod hitno treba reforma. Pa, pogledajte na kakvo smo dno došli kada liječimo bolesne preko SMS poruka. To je nešto što me zaista boli. Boli me kao čovjeka i ukazivao sam na taj problem još 2014. godine.
Kome ste ukazivali na ovaj problem?
Ministru zdravlja. Naime, tada smo imali jednu zajedničku akciju koju smo uspješno riješili, potpisali smo ugovor i zbrinuli određeni broj oboljele djece na liječenje u inostranstvo. Ministar nam je obećao da će osnovati fondaciju čiji bi zadatak bio da se pobrine za ljude koji obole, međutim to nikada nije učinjeno, a mi smo došli u situaciju da liječimo ljude preko SMS poruka. To je nešto što je nedopustivo u jednom sistemu. Takođe, tada smo ukazali i na neophodnost zakonskog uređivanja ove oblasti. Šta, recimo, pojedinac ili neka humanitarna organizacija po zakonu treba učiniti da bi pokrenuli prikupljanje novca. Kome se trebaju predočiti predračuni, ko će liječiti oboljele, kako će se liječiti, gdje će biti zbrinuti? To država, treba regulisati. Na to je ministru još tada ukazano, predočili smo mu i slučaj kada se ljudska solidarnost zloupotrebila zarad lične koristi. Nažalost, bilo je i slučajeva da su roditelji zloupotrebljavali svoju vlastitu djecu.
Znači opet nedostaje zakon?
Da, nažalost, mi nemamo ono osnovno, zakone. Mi u sindikatu to znamo, ali bez podrške resornog ministarstva ništa se ne može promijeniti, a bez promjene i to korijenite, neće biti bolje ni radnicima u zdravstvu, ni pacijentima. Bojim se još nečega što je kod nas uzelo maha- masovna prekvalifikacija onih koji su završili druge smjerove, koji nemaju nikakve veze sa medicinom.
Koliko je to pogubno za zadravstveni sistem, ali i za same pacijente?
Jako, jer opasnost za sve pacijente sada vreba u liku i djelu medicinske sestre i tehničara koji rade u zdravstvenoj ustanovi. Vi ćete doći kao pacijent u zdravstvenu ustanovu, dočekaće vas neko nasmijan, fino sređen, ali upitno je njegovo znanje. Imate toliko škola u RS i u FBiH koje se bave prekvalifikacijama, i to je zaista unosan posao, a vi za godinu dana imate diplomu. Takvi se onda kod nas uglavnom zapošljavaju po političkoj ili kakvoj drugoj liniji, mi i naši pacijenti smo im poligon za vježbanje, a kada steknu neophodno znanje, polako i oni odlaze u Njemačku, jer je tamo njegovatelj plaćen 3-4 puta više nego medicinska sestra ovdje. Odlaze čitave porodice i ne treba im zamjeriti, odlaze tamo gdje je bolje.
FOTO: BUKA, Ranko Palačković
Kakva nas onda budućnost čeka?
Dolaze možda i bolja vremena, uštedićemo. Manje će se trošiti na djecu i omladinu. Neće nam vjerovatno trebati tolika porodilišta,vrtići, škole, jednostavno, mi tu mladost gušimo i ja pretpostavljam, a zaista bih volio da griješim, da će za 10 godina ovdje biti jedan veliki starački dom, koji će imati 600 000 ljudi, svi će imati preko 50- 60 godina, a ova naša mladost biće širom svijeta pa će nam možda slati koji euro da preživimo. I sve zbog toga jer mi ovdje nismo uradili ključnu stvar – nismo odvojili rad od nerada, znanje od neznanja, i jer su se ovdje oduvijek cijenili podobni, a ne sposobni.
To je dosta pesimistično gledanje…
Jeste i zaista ne bih volio da se odigra ovakav scenarij. Ali ako hoćemo bolje zdravstvo, bolje sutra i za pacijente i našu mladost, trebamo sjesti, razgovarati. Rješenja uvijek postoje, ali ona moraju biti sistemska i definitivno se treba uću u ozbiljnu reformu. Nažalost, u resornom ministarstvu u ovom trenutku niko ne želi da razgovara, tako da ovaj scenarij i nije tako neizvjestan.
Razgovarala: Tatjana Čalić