U intervjuu za BUKU Lukajić govori o onom što se kod nas zove kulturna politika, uticaju politike na kulturu i angažovanosti umjetnika. Neizostavno je bilo i pitanje o situaciji u Gradskom pozorištu Jazavac, gdje je Lukajić jedan od osnivača.
Kako komentarišete kulturnu politiku grada Banjaluke, ali i Vlade RS? Čini se da iz godine u godinu sve manje novca ima za oblast kulture.
Poslije ovoliko godina komentarisanja, nemam više volje niti snage komentarisati nešto što neko naziva kulturnom politikom, a što nije ni kulturno ni politika. U vrijeme u kojem nažalost živim zajedno sa svojim kolegama umjetnicima i kulturnim radnicima i dijelim poražavajuće uslove za rad i vijesti o “kresanju” budžeta i nedostatku novca za ono po čemu će nas jedino pamtiti u ovom konglomeratu. Trebam li išta reći pored toga da državi nije skup glumac koji godinama ne dolazi na posao, a pritom prima platu (i to dobru) i košta ju godišnje više nego što ona obezbijedi za godišnji vaninstitucionalni kulturni program? E to je naša kulturna politika!
Prepoznajete li usmjerenu i dobro osmišljenu kulturnu politiku onih koji su zaduženu za raspodjelu sredstava, naravno, mislim na sredstva u oblasti kulture?
Jedino što prepoznajem su koraci djelovanja prema nerazvijenim opštinama, tj. decentralizaciju kulture, što je u redu. Napokon se neko sjetio (vjerovatno mlađi kadar) da postoji život i izvan Banjaluke, negdje u Kneževu, Vlasenici, Srebrenici, Kostajnici… A raspodjela novca u kulturi opet ide onom linijom poznanstva, “dobrih odnosa” i politike, ali ne one kulturne nego “jaranske”. Strašno!
Koliki teret nosi kultura na našim prostorima zbog toga što se na rukovodeća mjesta kulturnih institucija postavljaju oni kojima se prije stručnosti gleda partijska knjižica?
Ako neko nije shvatio da se mora baviti politikom ako želi sjesti u stolicu, onda neka već sada osnuje stranku ili se priključi nekoj već “afirmisanoj” partiji i na taj način ne prepusti mjesto nekome kome je kultura egzotika. Trenutna situacija u Banjaluci i nije loša glede kompetentnosti na rukovodećim mjestima kulturnih institucija, mada uvijek ima “genijalaca” koji zamišljaju da je direktorska fotelja ekvivalentna onoj u “firmi”, pa se to veoma očito i negativno odražava i na kulturni program.
Da li su umjetnici kod nas na neki način uljuljkani u svakodnevnici, jer ne osjeti se bunt i kritika prema društvu u kojem djeluju?
Danas su umjetnici frustrirani zbog ovakvog katastrofalnog odnosa prema njima i prema onome čime se ti ljudi bave. Moje je iskustvo negativno prema svim pokrenutim inicijativama za promjene u kulturnom životu grada Banjaluke i RS, što od samih umjetnika i organizacija iz kojih dolaze što od (ne)odgovornih. Nevjerovatno je da svi podržavaju nerad i boje se novih ideja. Nevjerovatno je koliko velikih povrijeđenih sujeta stoji iza malih umjetničkih dometa istih, zaboravljajući da mi živimo u Banjaluci, Republici Srpskoj, zemlji iz koje “izlazi” tek poneki umjetnik na međunarodnu scenu pokazujući da još postojimo, tamo negdje na brdovitom Balkanu.
Smije li umjetnik biti nezainteresovan za politiku i društvene probleme? Često se od umjetnika mogu čuti riječi da ih ne zanima ono što se dešava u oblasti politike.
Ne samo da ih treba zanimati šta se dešava nego i aktivno sudjelovati. Svaki građanin treba da bude aktivniji u donošenju odluka koje ga se tiču, pa tako i umjetnik. Danas bi situacija u kulturi bila mnogo bolja da imamo više umjetnika koji su se uključili u politiku na vrijeme i aktivno radili na lobiranju i donošenju zakona u toj oblasti. Ja sam svjedok kako se stvari veoma lako mogu promijeniti na bolje. Kada sam aktivno učestvovao u lobiranju za Zakon o igrama na sreću i od toga, od ove godine, kultura dobija oko 140 000 KM! Trebam li reći da sam bio jedini iz kulture nevladinog sektora? Zamislite kolika bi suma bila da je još neko bio aktivniji…
Gradsko pozorište Jazavac je prošle godine bilo u problemima oko finansija. Kakvo je danas stanje u toj pozorišnoj kući?
I pored odličnih rezultata i 5 uspješnih sezona iza sebe, Gradskom pozorištu Jazavac nedostaje ozbiljna godišnja finansijska podrška, jer volontirati, složit ćete se, stvarno nema smisla nakon 5 godina. Ono na čemu ćemo ozbiljno raditi ove godine jeste na našem strateškom planu, a to je pokretanje inicijative kod Skupštine grada Banjaluka da osnuje Gradsko pozorište. Postoje mnogo manje opštine u RS koje su osnovale gradska pozorišta, ne vidim razlog zašto najveći grad u RS nema takvu ustanovu. I ne samo jednu, nego nekoliko njih.
Zašto bi Grad trebao finansirati Gradsko pozorište Jazavac (ili bilo koje drugo gradsko pozorište) ukoliko se uzme u obzir da su to institucije koje mogu same stvarati profit izvođenjem predstava ili uz podršku komercijalnih sponzora?
Niti jedno pozorište na svijetu ne živi, niti može da funkcioniše od prodatih karata i bez podrške Grada, Opštine ili Ministarstva. Koliko god profitabilno bilo, neophodna mu je pomoć javnog ili privatnog sektora. Brodvej funkcionise po sličnom principu i zato karte koštaju od 60 do 120 dolara. Budući da mi živimo ovdje, po toj cijeni karte ne bismo mogli prodati. Iz tog razloga je cijena karte simboličnih 6 KM, što mislim da je u redu, u ovakvim okolnostima. Zašto bi Grad trebao finansirati ovakve ustanove ima nekoliko razloga: zato što grad ne čine samo parkinzi, garaže, tržni centri, zgrade, ulice, već i mjesta koje grad čine živim, a to su sva ona mjesta zabave, sporta, umjetnosti, zato što grad Banjaluka nema gradsko pozorište, gradsku galeriju i slično, zato što je umjetnost jedina “stvar” koja nas u očima ostatka svijeta čini veoma sličnim ostalim kulturama, zato što Gradsko pozorište Jazavac pored kulturnog značaja ima i socijalni značaj za Grad Banjaluku i zato što je “čovjek biće koje hoće,a ne samo koje mora”, a ja hoću da živim u kulturi i ne moram da trpim nekulturu.
Kad pogledate iza sebe, tu je decenija glumačkog rada i pet godina Jazavca. Koliko ste zadovoljni postignutim i kakvi su Vam planovi za daljnji rad?
Najponosniji sam na Jazavac i cijelu ideju koja je prerasla i nadmašila sebe. Imam želju da radimo još bolje i da nastavimo tako. Poslije zatvaranja sezone slijedi nekoliko gostovanja na festivalima i rad na planovima za 6. sezonu. Planovi su kao i svake godine veliki, a u cilju ostvarivanja što boljih rezultata. Djelatnost Jazavca će i dalje biti usmjerena ka unapređenju pozorišne umjetnosti i animaciji pozorišne publike. Ovim načinom promovišemo ne samo kulturu i umjetnost, već i grad Banjaluku. Kroz naš petogodišnji rad doprinijeli smo razvoju i rastu modernog društva, čime činimo urbani prostor interesantnijim i dinamičnijim za život i rad.
Mario Lukajić rođen je 1979. godine u Zagrebu. Akademiju umjetnosti u Banjaluci završio je 2004. godine. Diplomirao je ulogom Adolfa Hitlera u predstavi “Pacijent doktora Frojda”. Godine 2006. s prijateljima je osnovao Gradsko Pozorište Jazavac koje već pet godina ima veliki značaj u pozorišnom životu Banjaluke. Glumio je u velikom broju predstava, televizijskih serija i studentskih filmova. Neke od značajnijih uloga ostvario je u predstavama Naočari Eltona Džona, Tajni dnevnik Adriana Mola, Kako ubiti suprugu i zašto, Gavrilo…
Razgovarala Maja Isović