Otpadnici smo svi mi obični građani, a posebno oni koji žive u okolini Trgovske gore

Prirodni resursi su jedino što nam je preostalo, a da nije rasparčano u privatno vlasništvo neoliberalnog kapitala. Moramo se istinski zapitati da li smijemo dozvoliti da nam se to desi, jer bojim se da povratka neće biti.

15. august 2022, 8:10

Dokumentarni film Otpadnici (Wasteniks) ima premijernu projekciju na Sarajevo Film Festivalu, u okviru BH Programa, danas u 15 časova.

Film se bavi problematikom namjera Republike Hrvatske da uz samu granicu sa BiH, pored rijeke Une i Novog Grada, uskoro počne skladištiti  nisko i srednje radioaktivni otpad nastao u NE Krško ali i na teritoriji cijele Hrvatske. Rijeka Una najčistija je rijeka u BiH. Uprkos snažnom protivljenju lokalnih zajednica u okolini Dvora na Uni, Novog Grada, Bihaća i ostalih, hrvatska vlada ne odustaje od svojih namjera.

Režiserka filma je Sanja Zdjelar koja živi i radi u Bostonu, SAD. Rođena je i odrasla u Sarajevu, a film je studirala na New York Univerzitetu, SAD. Producent filma je Dejan Rakita, dugogodišnji istraživački novinar. Direktor fotografije je Mišo Kojić.

Za portal BUKA razgovaramo sa Sanjom Zdjelar o motivima da snimi ovaj film, ekološkim problemima, odnosu države prema slučaju Trgovska gora i drugim temama.

Sanja, kako ste došli na ideju da realizujete film o problemu Trgovske gore, šta Vas je podstaklo da se bavite baš ovom temom?

Već duži niz godina bavim se ekološkim aktivizmom. Igrom okolnosti poznajem taj sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine u blizini Trgovske gore,  jer je moj otac odrastao u malom selu pokraj Une u blizini Novog Grada. Kada sam saznala iz domaće štampe da hrvatska vlada namjerava smjestiti nuklearni otpad na Trgovskoj gori, u prvo vrijeme sam razmišljala da se direktno angažujem kao aktivistkinja. Međutim, ubrzo sam shvatila da bi dokumentarni film mogao znatno pomoći da se to pitanje drži u žiži javnosti.

Ko su na kraju otpadnici, jesu li građani, svi mi obični građani?

Otpadnici smo svi mi obični građani, a posebno građani koji žive u okolici Trgovske gore sa obje strane granice, čiji životi će zauvijek biti promijenjeni i ugroženi ukoliko taj otpad zaista bude smješten na toj lokaciji. To su građani koji će morati da žive sa nuklearnim otpadom i da se nose sa rizikom, sa stvarnim i potencijalnim posljedicama daleko u budućnost, a čija mišljenja i otpor takvom objektu su u potpunosti ignorisani.

Koliko je važno ovakve teme aktuelizirati kroz filmove i filmske festivale, da ih vidi veći broj ljudi, da postanu svjesni situacije i samog problema?

Filmski festivali su veoma bitan javni forum pomoću kojeg ovakve važne teme mogu da se približe građanima. Zahvalni smo Sarajevo Film Festivalu i svim organizatorima za priliku da se film na ovu temu prikaže.

Nažalost, kada je riječ ova tema nemamo nekih pozitivnih vijesti, kako Vi gledate na odnos države prema ovom problemu, odnosno potencijalnoj prijetnji?

Odnos BiH, ali i Hrvatske, prema ovom problemu je izuzetno problematičan. U Hrvatskoj vidimo nedemokratski i netransparentan pristup izboru lokacije za nuklearni otpad. Takođe postoje razni politički uticaji, uključujući i one od samog zagadjivača, te zanemarivanje struke u korist financijskih povlastica, i potom kršenje Evropske direktive za zbrinjavanje nuklearnog otpada. U BiH opet imamo izuzetnu kompleksnost i neefikasnost države, što mnogima dobro služi za prebacivanje odgovornosti i maskiranje vlastite neangažovanosti, neodgovornosti. Ipak mislim da je u srži problem sličan u obje zemlje, a to je nedovoljno razvijen demokratski proces sa punim učešćem građana. Gradjani mogu i moraju da imaju znatno veću ulogu u donošenju odluka koje se tiču razvoja vlastitog društva.

Koliko su građani spremni da govore o ovom temi, jesu li svjesni razmjera prijetnje ukoliko Hrvatska realizuje ovaj projekat?

Jedan dio građana je izuzetno angažovan, i oni imaju mnogo znanja, volje i iskustva, kao što je Mario Crnković, dugogodišnji aktivista na pitanjima nuklearnog otpada iz Green Team-a u Novom Gradu, ili takođe Toni Vidan, potpredsjednik evropske mreže okolišnih udruga EEB u Hrvatskoj.  Ali ponekad građani nemaju dovoljno informacija, prodornosti ili moći da utiču na državne institucije. Takođe je bitno naglasiti da se mi obični građani moramo emancipirati od tog stava koji nam se konstantno nameće, a to je da ne vrijedi boriti se jer se ništa ne da promijeniti. Ukoliko građani to zahtijevaju vjerujem da se stvari mogu promijeniti nabolje. U BiH, Hrvatskoj i cijeloj regiji postoji sve veća svijest o ekološkim i drugim problemima. To su problemi koji prevazilaze podijeljenost i pojedinačne interese. Jedinstvo građana u ovom slučaju mi daje veliku nadu u uspjeh, da možemo istrajati i ostvariti naš cilj, tj. da se takav jedan objekat spriječi na toj lokaciji.

Živite i radite u SAD-u, koliko vam je važno da se bavite temama koje se vežu za vašu rodnu zemlju?

Dešavanja u BiH i u cijeloj regiji su mi izuzetno zanimljiva ne samo sa ličnog nego i sa profesionalnog stanovišta. Kroz ovakve projekte osjećam da mogu na neki način nadoknaditi ono što sam možda propustila time što više ne živim tu.

Planirete li prikazati film na nekom inostranom festivalu nakon SFF-a?

Kao što priča sa nuklearnim otpadom još uvijek nije gotova, tako i naš film još uvijek može i biti će dorađivan u skladu sa aktuelnim događanjima. Nakon premijere u Sarajevu želimo se prijaviti na festivale u Americi da bismo ovu temu približili tamošnjoj publici. Uporedo, film želimo prikazati na BH TV kanalima, a po mogućnosti i u Hrvatskoj. Nakon toga film će biti dostupan na nekoj od online streaming platformi.

Koliko je važno da se bavimo ekološkim temama u trenutku kada se suočavamo sa mnogim krizama na ovom polju?

Od esencijalne je važnosti da se bavimo ovim pitanjima, a pogotovo u zadnje vrijeme kada su ekološke i druge krize sve brojnije i sve dublje iz dana u dan. Ekološka kriza ne samo na Balkanu nego i širom svijeta zaslužuje posebnu pažnju jer ona podvlači tj. obuhvata sve ostale krize, bilo da su ekonomske, političke, zdravstvene ili bilo koje druge prirode. Znači ukoliko ne uspjemo riješiti ekološku krizu, biće sve teže spriječiti i ostale probleme na području ekonomije, zdravstva itd. Ekološka kriza je dakle primarna i zahtijeva duboku promjenu svijesti svih nas. I naravno, treba razmišljati globalno, a raditi lokalno - ponajprije rješavati probleme na lokalnom nivou.

Prirodne ljepote su jedna od stvari koje su nam ostale o BiH, ali njih sve više uništavamo i ugrožavamo, kako gledate na to?

Smatram da na Balkanu postoji svojevrsna zlatna groznica, odnosno navala na netaknute prirodne resurse. To vidimo na primjerima nebrojenih ostvarenih i potencijalnih mini hidrolelektrana diljem BiH i šire, takođe u rudnicima litija Rio Tinto u Srbiji, ili nametanjem nuklernog otpada iz NE Krško pokraj najčistije rijeke u BIH, čiji građani žive od turizma i poljoprivrede. Prirodni resursi su jedino što nam je preostalo, a da nije rasparčano u privatno vlasništvo neoliberalnog kapitala. Moramo se istinski zapitati da li smijemo dozvoliti da nam se to desi, jer bojim se da povratka neće biti.

FILMOGRAFIJA

2008 - Summer Tale, kratki igrani film

2013 - Regret, kratki igrani film

2016 - The Immigrant, dugometražni igrani film

2022 - Otpadnici, dugometražni dokumentarni film