Biti međunarodni policajac zvuči vrlo uzvišeno, ali u svojoj knjizi opisujete da dobiti taj posao nije bilo tako teško. Možete li nam reći o tome kako je tekla regrutacija?
Da, zapravo, to bi trebalo biti kao što ste rekli, možda ne uzvišeno, ali svakako posao za policajce i istražitelje visokog kalibra, no nažalost, oni koji su regrutirani onih godina kada sam i ja regrutirana nisu stvarno bili na takvi. Privatna kompanija koja je dobila ugovor sa State Departmentom da unajmi policajce, nije odradila dobar posao regrutiranja i intervjuiranja ljudi, što je uzrokovalo mnogo problema s kvalitetom policajaca. Mislim da je to bio prvi problem, koji u posljednjih deset godina nije do kraja riješen. Nadalje, kvalifikacije koje su se tražile bile su da ste barem imali dobro iskustvo, u renomiranom policijskom odjelu, a što se tiče ostalih kvalifikacija, nije ih bilo tako mnogo. Bile su to bazične kvalifikacije kakve bi vam mogle trebati za bilo kakav općeniti posao. To mi je bilo to malo zastrašujuće. Jer, mislila sam da bi ljudi koji će predstavljati našu zemlju i biti policajci trebali imati višu razinu obuke i naobrazbe od onih koji su bili regrutirani.
Možete li opisati kroz kakva ste testiranja prolazili?
– Bili su to vrlo jednostavni testovi, uglavnom je bilo mnogo formulara koje je trebalo ispuniti, nekoliko preporuka poslodavca. Bilo je i površnih provjera prošlosti. Prošli smo i jednostavne psihološke testove, pet minuta razgovarali smo s nekim tko je trebao bio psiholog, ali nismo uistinu znali o kome je riječ. Imali smo i mali test fizičke spreme, koji uopće nije bio naporan. I to je bilo to. Nismo uistinu imali ni jedan intervju licem u lice. Potom smo išli na obuku u Fort Worth u Texasu, gdje su nam pokazali nekoliko videa i rekli nam da pročitamo nekoliko knjiga, te smo prolazili kroz gomilu tih vrlo jednostavnih testova koje sam opisala. Nekoliko je ljudi izbačeno iz programa zbog manjih zdravstvenih problema, ili zbog nekih drugih razloga. A mi koji smo ostali, poslani u misiju. Kada smo došli u Sarajevo, imali smo još jedan tjedan obuke, ali to je više bila orijentacija u odnosima s javnošću, a ne prava obuka o tome što bismo trebali raditi u toj zemlji. To me uistinu smetalo, jer ljudima nije dan jasan smjer kako bi znali koji je naš cilj i što bi trebao biti naš stvaran posao. Imali smo vrlo općenit i širok opis, otprilike, da idemo van i raspršimo se. Bilo je to prilično ludo, ali ja sam htjela biti tamo i napraviti najviše što mogu.
I što je bio posao na kraju? Vi ste istraživali kršenja ljudskih prava.
Da, na kraju sam to radila. Mogli smo izabrati što želimo. Bilo je pozicija za bazični monitoring, gdje ste jednostavno morali osigurati da se vidi vaša prisutnost, i možda surađivati s lokalnom policijom, voziti se okolo s policijom, koja nije bila baš dobro organizirana. Druga su opcija bile specijalizirane jedinice, a kako bih mogla raditi tip posla koji je najbliže onom kakav sam radila kod kuće, htjela sam raditi kao istražitelj za ljudska prava. To je značilo nešto više posla i nešto više testiranja unutar UN-a kako bi oni bili sigurni da sam kvalificirana za istražiteljicu.
Na kraju ste istraživali trafficking žena. Možete li ispričati neki slučaj koji vam je najviše ostao u sjećanju.
Prvi slučaj, u Zenici, onaj koji opisujem i u svojoj knjizi, o ženi koja je pobjegla iz bordela kraj Zenice i koju je, dok je hodala uz cestu, pokupio lokalni policajac, koji ju je doveo u moj ured. Doveo ju je meni jer sam tada već radila na specijalnom projektu za ženska pitanja. Tada još nisam radila na samom traffickingu, ali nakon što sam je intervjuirala uz pomoć prevoditelja i nakon što smo saznali gdje su je držali, mogli smo otići na tu lokaciju gdje smo pronašli još sedam mladih žena koje su bile zatočene u zaključanoj sobi. Uskoro je postalo jasno što se zbivalo u misiji. Zbrajajući sve te raštrkane bordele po zemlji koji su službeno bili plesni klubovi, barovi i restorani i to da su ih uglavnom posjećivali pripadnici međunarodnih misija, postali su jasni i putevi novca i da je nije riječ bila samo o tome da su djevojke plesale u barovima. U tom se trenutku otvaralo sve više i više istraga, pronalaženo je sve više i više žena, pronalažene su žene koje su pobjegle no, iako su mnogi istražitelji za ljudska prava bili dobri, nailazili su na iste probleme kao i ja.
Možete li opisati neke od tih problema?
Uglavnom je bila riječ o dužnosnicima na višoj razini koji su zaustavljali istrage. Svaki put kada bi neka istraga uputila na to da su upleteni pripadnici međunarodnih organizacija, bilo civilni zaposlenik UN-a, manadžer ili kontraktor, da je bilo koji uniformiran ili neuniformiran stranac osumnjičen da je upleten u takvu aktivnost, netko bi iz jednog ili drugog razloga zaustavio istragu. Ponekad bi upleteni ljudi bili jednostavno poslani kući, gdje ih se uopće ne bi istraživalo, ponekad bi dosjei nestali ili bi ih menadžeri iz misije odnijeli i nikad ih ne bi vratili. Na kraju, to su bili znaci upozorenja da je riječ o prilično organiziranoj shemi. Prvo, nisu htjeli da ljudi znaju o tome koliko je taj problem raširen, i nisu htjeli učiniti ništa da to zaustave. Na kraju se to uistinu pretvorilo u zataškavanje.
Kako ste se osjećali kada ste otkrili da ta misija nije ono što ste očekivali?
Bila sam iznimno razočarana, najviše zato što su u to bili upleteni i policajci. Korupciju sam očekivala, jer korupcije ima svugdje. Ali ono što me uistinu zaprepastilo bilo je razočaranje što je međunarodna policija bila toliko upletena u to, i da su odlučili skrenuti pogled u stranu, da su ljudi koji su vodili misiju bili toliko upleteni u to. Da su to jednostavno bili organizirani kriminalci ili civilni zaposlenici i službenici, možda bi to kod mene pobudilo drugačije osjećaje. Ali to su bili ljudi koji su se trebali boriti da nešto poboljšaju, a bilo je jasno da se nisu borili uopće, jednostavno su to tolerirali, odobravali i poticali koristeći te bordele i mjesta u podzemlju gdje su sudjelovali u trgovini ljudima.
Neki ljudi kažu da zapravo istraga nije bila ni potrebna, da je i prostim okom bilo vidljivo da oko stranih baza niču bordeli.
Mislim da je to sasvim istina. Očito, nije trebala nikakva istraga jer svatko tko je imao i pola mozga mogao je vidjeti što se događa. Ali ono što se moralo dogoditi bile su istraga o pojedincima koji su sudjelovali u tome i koje se potencijalno moglo disciplinski kazniti, otpustiti, sudski godiniti za kaznena djela, posebice ako su bili upleteni u krijumčarenje ljudi preko granice ili silovanje žena ili njihovo zatočavanje protiv njihove volje. Bez istraga ne može im se suditi, niti se to može promijeniti.
U međuvremenu se gotovo počelo podrazumijevati da tamo gdje su mirovnjaci, ima i prostitucije.
To traje već desetljećima. Očito postoji neki stav da tamo gdje su muškarci i gdje su pripadnici međunarodnih organizacija, da je tamo i novac, i da će im trebati neka vrsta zabave. Ali, da budem iskrena, ja u to ne vjerujem. A ne vjeruju ni dobri muškarci. Teško je pronaći rješenje za to jer je to toliko očito i to je tako muški svijet da bi bila potrebna potpuna promjena stava o tome kako se vojne organizacije vode, kako se vode misije i kako se boriti protiv vrlo organiziranog kriminala. Mnoge mafije iz cijelog svijeta mogu se infiltrirati u te organizacije.
Jesu li vam se javljali ljudi iz drugih dijelova svijeta oko ovakvih problema, iz Iraka ili Afganistana? Događaju li se i tamo takve stvari?
Zapravo jesu. Očito se stvari nisu promijenile, očito je da trafficking slijedi strane misije po svijetu. Dobra stvar koja se dogodila jest da je u zadnjih deset godina mnogo više publiciteta za problem traffickinga, ali to uistinu nije napravilo ništa da se trafficking zaustavi, jer krijumčari, zlostavljači, korisnici, svi oni i dalje to rade. A žene – obično su žene žrtve – koje dolaze iz ratom razorenih zemalja i obično budu prokrijumčarene u druge ratom razorene zemlje, one obično ne gledaju televiziju i ne shvaćaju tu prljavu tajnu. Ja sada živim u Europi i vidim poruke na televiziji o traffickingu, ali to ne mijenja ništa. To je kampanja za podizanje svijesti, ali time se ne čini ništa da bi se to zaustavilo.
Što mislite da bi moglo zaustaviti trafficking?
Obrazovanje i sudski postupci. Obrazovanje više policajaca i istražitelja koji bi naučili kako zapravo istraživati te zločine. Mislim da su nužne i promjene zakona o prelaženju jurisdikcijskih granica kako bi se moglo uhititi i strane državljane kjoi u tim zločinima sudjeluju i voditi postupke protiv njih. Mislim da je u SAD-u nužna promjena zakona o tome kako se unajmljuju kontraktori koji rade za vladu i kako se provjeravaju i za što bi se oni trebali koristiti u stranim zemljama. Zasigurno ne mislim da bi policajci trebali biti dio neke privatne vojske ili imati ugovor s nekom vanjskom tvrtkom. Mislim da je to golema pogreška jer oni tada nemaju odgovornost, odgovani su samo svojim privatnim korporacijama.
Možete li opisati taj svijet kontraktora? Ponekad je teško shvatiti kako policajci i vojnici mogu raditi za privatne kompanije.
Oni nisu pravi vojnici. Vojska je posve odvojena. Vojnici su odgovorni vojnim jurisdikcijskim vlastima. Ako prekrše vojni zakon, za njih se pobrinu vojni sudovi, baš kao što vlada ima sudove koji se pobrinu za građane. No, kontraktori koji rade u stranim zemljama mogu raditi za vladu ili za vojsku, mogu biti naoružani i nositi uniformu, ali se i dalje smatraju civilima, a ne vojskom. Ako ih se rasporedi u stranoj zemlji, imaju neku vrstu diplomatskog imiuniteta i ne može im se suditi prema lokalnim zakonoma. Može ih se poslati kući i potencijalno suditi prema nacionalnim zakonima kod kuće, ali obično se to ne događa jer nitko neće pokrenuti postupak, jer nitko ne može odraditi istragu jer nitko nema jurisdikciju u, recimo, BiH ili Kosovu ili Iraku. To je sivo područje.
Dakle, vi ste u BiH bili privatna zaposlenica?
Da, ja sam nosila uniformu, na ramenu sam imala američku zastavu i zastavu UN-a, ali dok me UN mogao disciplinski kazniti, a moja me kompanija očito mogla otpustiti, američkoj bi vladi bilo gotovo nemoguće kazneno goniti mene ili nekoga poput mene. Jer kada i kako bi se to dogodilo? To je rupa u zakonu koju bih voljela promijeniti.
Što radite po tom pitanju?
Zagovaram to preko različitih organizacija za ljudska prava, poput Human Rights Watcha, Amnesty Internationala, oni imaju odlične mehanizme za lobiranje, te pomoću knjige i filma, kao i preko osobnih kontakata s kongresnicima. Želim da ti zakoni prođu u Kongresu. U proteklih deset godina bilo je nekoliko manjih promjena u vojnim zakonima, pa se oni sada primjenjuju i na neke kontraktore koji imaju ugovore preko Ministarstva obrane. No, moj je ugovor išao preko State Departmenta, a to je i dalje sivo područje nad kojim nitko nema jurisdikciju za procese. Prijedlog Zakona o civilnoj ekstrateritorijalnoj jurisdikciji, uspio je doći do nekih odbora u Kongresu, a njime bi svaki kontraktor bio podložan američkim zakonima te bi omogućio pravosuđu da vodi istrage i uhićuje izvan granica SAD-a.
Preuzeto iz Jutarnjeg lista